12.5.2024.

Netom što sam završio s gledanjem Palinovog dokumentarca o putu na Himalaju, pustio na gramofonu ploču Drage Mlinareca „Pjesme s Planine” i zavalio se na fotelju da po treći put ovaj mjesec pročitam Zoranićeve Planine, zazvonio je mobitel poznatom melodijom i stihovima „U slutnji u čežnji daljine, daljine; u srcu, u dahu planine, planine …”. Prijateljica Ana hladno me je telefonski obavijestila da je njeno višemjesečno istraživanje planinarskih društava okončano i da zaključak nedvojbeno nalaže da se valja učlaniti u planinarsko društvo Izletnik. Mada osobno prezirem sve vezano uz planine, a samo planinarenje nemila mi je mučna rabota, pristao sam, jer nije nimalo mudro zamjeriti se iskusnim i dobro umreženim operativcima obavještajnih službi duboke države.

Prije prvog sastanka, Anin nas je mudri i veseli momak Rafael, od silna straha da se ne osramotimo pred budućim prijateljima, natjerao da naučimo naizust statut Hrvatskog planinarskog saveza i obučemo majice na kojima je vještom rukom istreniranom na izradi goblena, izvezao šarene planinske motive. Prijatelj Hrvoje bio je dirnut do suza lijepim člankom 22. te je predložio da ga uglazbimo i višeglasno otpjevamo na prvom sastanku te srijede na terasi Melina, gdje smo došli predstaviti se i preuzeti članske iskaznice.

Na samom sastanku nas je profesor Željko Brdal informirao o projektu koji potiče na planinarenje osobe s invaliditetom. Projekt se zove „Pruži mi ruku”, i odvija se u suradnji s različitim planinarskim društvima. Tko god je voljan pomoći, pozvan je da se pridruži. Sa sastanka smo u rane jutarnje sate teturajući odgegali u noć pognute glave s dubokim uvjerenjem da su svi članovi planinarskog društva Izletnik redom dobri i plemeniti ljudi s kojima se valja družiti ma koliko se osjećali nedostojno s obzirom na brojne opomene savjesti i pravosudnih tijela Republike Hrvatske.

Jutro nakon Eurosonga (rim tim tagi dim op.a.) sjeli smo u auto i zaputili se u Fužine, otkuda je kretala staza za vrh Burni Bitoraj koji je prema službenim podatcima visok 1386 metara nadmorske visine, premda mu osobno ne bih dao centimetra preko 1384. „Zar je veličina uopće važna?” – upitala je Ana penjući se na njega.

Što reći o usponu? Gorski kotar, livade, šuma, stabla, malo ravno, malo uzbrdo, zelenilo, kamenje, tu i tamo koja životinja, svjež zrak, teške noge, kratak dah, uzlupalo srce planinara početnika ostalo je kao rijeka bez vode bez utjehe, sjeo sam na kamen i ne pitaj za mene, ali onda me je Vladimir u prolazu utješio i ohrabrio, pa ipak korak po korak, stanka po stanka, riječ po riječ, psovka pa kletva, pa planinarski dom, pa sendvič, pa voda, pa gumeni bomboni i napokon vrh!

Što reći o vrhu? Dobar je brate.

Što reći o spuštanju? Na strmim dijelovima sva pažnja bila je usmjerena na golo preživljavanje, ali se zato na ravnijim dijelovima pružila prilika da prozborimo riječ dvije sa braćom i sestrama planinarima. Dok smo zabavljeni razgovorima o svakodnevnim temama poput pokrivenosti ruralnih područja infrastrukturom za širokopojasni internet, zaduženjima menadžera u IT kompanijama, te pravnim začkoljicama prilikom pregovora koji prethode akviziciji kompanija, već pomalo zaboravljali na kišne dane pokraj Dunava, zatekla nas je krupa koja je potaknula rasprave o tehnikalijama u okladi o tome hoće li ili ne pasti kiša. Poput kakve božje kazne padali su komadići leda bez ijedne kapi kiše, pa smo se skrušeno sakrili pod gostoljubive grane velikodušnih stabala gorskog kotara. „A to su ti ovi iz Izletnika?” – dobaci jela bukvi koja je rasla pored nje , „Aha, ok …” – odvrati nezainteresirano bukva. Kad je krupa malo stala mi smo nastavili sve dok nismo stali u restoranu gdje nas je sretna sudbina smjestila za stol sa Edijem i Vladimirom.

Dok smo blagovali jela iz kuhinje restorana hotela Bitoraj iskusni Vladimir je nama i Ediju kao novim članovima pričao kako o životu tako i o povijesti društva. Dok smo se upoznavali razmjenjujući informacije, pošalice, doskočice, anagrame i madrigale, Vladimirova je priča o povijesti društva dobivala epski prizvuk i zvučala kao da je malo pomiješao fabulu Gospodara Prstenova i ranu povijest Hrvatske države, sa stvarnim događajima, što nismo zamjerili jer se svakom može dogoditi ako nehotice pojede koji zalogaj više. Osjećali smo se kao da smo pronašli davno izgubljenu braću, pa nas je trenutak za rastanak bolno ražalostio. Nakon što smo se oprostili uz stisak ruke i suze na očima, tiho jecajući polako smo krenuli svatko na svoju stranu.

U automobilu na putu prema Zagrebu, Ana, Rafael, Hrvoje i ja zahvalno smo se prisjećali događaja ovog blaženog dana izmjenjujući doživljaje i priče, kada smo iznenada bili primorani naglo usporiti, na autocesti se formirala kolona a signalni je display pokazivao da je uzrok tomu automobilska nesreća koja se upravo dogodila, i kad su kraj nas projurila kola hitne pomoći, rekao sam ono što nam je svima bilo na pameti „Dragi Gospode, samo da nije Vladimir!”

Autor: H.R.