30.5.-2.6.2024.

Napokon izlet u Bosnu koji su naši dragi Fišer i Ćurić najavljivali mjesecima i lijepo organizirali kao pohod na tri sarajevske planine: Trebević za lagani start da prodišemo “plućima Sarajeva”, Bjelašnica za malo ekstra upora da iskusimo pravi dinarski štih i Treskavica koju je srećom u zadnji tren zamijenio krasni Skakavac za opušteni finiš da taman stignemo i zaroštiljat kao pravi izletnici. U nastavku skromni verbalizirani detalji s mnoštvom vizuala jer oni, pored osjećaja i doživljaja, najbolje svjedoče o ovom divnom izletu koji nam se svima urezao u sjećanje. A urezalo se i to da se Whatsapp-grupa već podosta uranjeno počela puniti razno raznim (Stresnim? Ma ne.) nedoumicama i upitima kao da se ide na kakav drugi kontinent a ne u komšija.

Cilj 1.: Planina Trebević – 1629m
Polazak iz Zagreba je bio dovoljno rano da su neki preskočili spavanje prethodne noći. Zaputili smo se autima prema Ljubovčićima kraj Sarajeva gdje smo bili smješteni tijekom cijelog boravka u BiH. Smještaj u planinskoj kući “Villa Noor” opravdao je svoje ime – prava vila, a ne neko skromno prenoćište (“otežanog” zraka zbog korelacije crnogorice i listopadnog na koji smo se kao pravi planinari nama navikli i uživali u njem tokom cijelog boravka).

Na Trebević smo laganom šetnjom došli do šarmantno uređenog planinarskog doma s ex-YU vibrom Jure Franko sa čije terase se pruža nestvaran pogled na Sarajevo. (A za dobre prognoze ne samo na glavni grad, nego i na 14 okolnih planina – Bosna barem planinski siromah nije!)

Zanimljivost koju mi je kasnije otkrio Google je da je spomenuti dom ime dobio po Juri Franku, skijašu koji je na ZOI 1984. u Sarajevu osvojio srebrnu medalju u veleslalomu (za one koji žele znati više).

(Još jedna zanimljivost! Slovenački planinar izgradio taj dom pod grebenom vrha namjerno se odmaknuvši od ceste koliko je moguće jer kako kaže “neću da mi se dovlače vamo s autima, da kvare ovaj mir i lepotu”. A zač Jure? Jer Jureka se više voli neg bureka.)

Za gurmane koji se pitaju što se fino jede u Sarajevu dozvolite da vas iznenadim – vege pite i nevege ćevapi. (Sve pite su vege, osim bureka, a ćevapi isključivo u nevege verziji, za ime Tita!)

Cilj 2.: Bjelašnica – Lukomir 1495m
Vrijeme nas je konstantno testiralo, jednako kao i mene moj slab talent za pamćenje imena svih tih planina. Pratile su nas kiša, bura, a blatnjave noge su upamtile svaki korak s Ledenog potoka.

*Lukomir – najviše nastanjeno mjesto u BiH (pandan našeg Begovog!)

Na sreću, nakon 20-ak km „lagane“ šetnje, napokon smo stigli u pansion Umoljani. Tamo smo pronašli utočište i sve blagodati lokalne kuhinje: kljukuša, uštipci, pite rakija i sarajevsko pivo – kombinacije koje su nas ugrijale bolje od bilo kakve suhe odjeće. Za sve detalje o okusima koje pruža kljukuša slobodno kontaktirajte Ivana. (Čovjek pojede i boga i oca, još je i dobro prošo, nije sve u pešest jaja makar)

Cilj 3.: Skakavac (Ozren) – 1049m
Moja kondicija i ja bili smo na rubu odustajanja, ali pogled sa Skakavca, nevjerojatno visokog vodopada (zapravo najvišeg u BIH, ravno 98 metara) podno planinskog vrha Bukovik, vrijedio je svakog napora. Sarajevo se pružalo kao na dlanu.

Pogađate što nas je dočekalo i u ovom planinarskom domu? Pite pive i uštipci.
Čista izvorska voda s bosanskih planina ima nevjerojatne moći oporavka, što smo sami iskusili (osim možda Maria, koji je doživio čišćenje na način koji nećemo opisivati ).

Od svih tih visina i prekrasnih pogleda čovjek ogladni, a nakon svih tih silnih pita i uštipaka, roštilj u vili Noor je bio zaslužena nagrada za naše napore. E, to je vrijedilo čekati!

Na kraju puta, ostaje nam samo jedno pitanje: kad se vraćamo? Planine, pite i pive, sve smo isprobali, ali osjećaj avanture i okusi Bosne uvijek zovu na još jednu turu.

Autori: A.H. & T.M.