Izletnikovih 11
Biciklistički izlet Bosanskom Posavinom sa posjetom Derventskom vašaru
27+28 / 08 / 2016
Rano ujutro, negdje oko 5.45 (tako je bilo dogovoreno) skupiše se nas jedanaestoro, ne znam odakle ta gomila jer nas je na zadnjem sastanku bilo ne više od petero zainteresiranih, uz nekolicinu možda i nesigurnih. Ogledavaše se voditelj izleta prezimenom Ćurić a imenom kako kasnije razaznah Robertinokio, za još jednim mogućim članom Igorom P. koji kako shvatih ima običaj željeti doći…ali uglavnom, ostade na tome. Još danas mi nije jasno u čemu je problem, jer klikneš li da dolaziš, to povlači obavezu da platiš troškove, konzumirao izlet ili ne. No ako ne klikneš-s tobom se ne računa i fajrunt. Izlet je sasvim lijepo započeo budući su svi došli na vrijeme, uz napomenu da je nastao mali problem dan ranije jer je uvaženi predsjednik zaboravio pribrojati i voditelja izleta pa mu nije kupio grupnu kartu, sve prema onoj….“Među govnima nas ima, ali među ljudima nas nema“ (neupućenima pojašnjenje mogu dati usmeno na idućem sastanku).
I tako Robertinokio kupiše sam sebi kartu po punoj cijeni, no ne bijaše mu to veliki problem. Ukrcavanje i vožnja protekli su bezbolno , te uz drijemanje i lagano drmusanje stigosmo u Okučane u skladu s voznim redom. Ekspresno iskrcavanje bilo je poprilično stresno za predsjednika (ne i za ostatak ekipe) jer je siroti načet godinom proizvodnje u vlaku zaboravio mobitel. Izlet je tako započeo s kavom u, kako će se kasnije ispostaviti kafiću kojem se nitko nije mogao sjetiti imena, tijekom koje je uspješno lociran predsjednikov mobitel, te provedena akcija spašavanja istog uz organizirani povrat. I konačno bicikliranje…..lagani tempo do granice, prelazak granice uredan.
Na samom prelazu predsjednik je ustanovio da je u kafićukojemsenitkonijemogaosjetitiimena zaboravio kacigu, te je trust mozgova 15ak minuta razmatrao težinu novonastale neugodne situacije koju je na kraju razrješio sam predsjednik, objavivši da po novom zakonu ne postoji obaveza nošenja kacige za zaboravne glave. Tako smo, ali sad već sa strepnjom krenuli dalje, budno motreći našeg predsjednika i pitajući se što će slijedeće izgubiti ili zaboraviti. Ugodna vožnja se nastavila, uz nekoliko pauza za napajanje gorivom i nužan odmor mišića.
Nakon odvoženih 70ak km sve su oči bile uprte u našeg Robertinokia, koji je slučajno ili namjerno nagradio ekipu s dodadnih 25 km bez kojih mala karavana ne bi mogla doseći Derventu. Dobar dio puta mislila sam da je voditelj izleta controlfreak jer je svo vrijeme vozio na začelju kolone. Ispostavilo se međutim da su za sporiju vožnju krive neadekvatne gume, te smo zapisnički ustvrdili da je iste potrebno u najkraćem roku promijeniti, kako voditelj ne bi ostao sljeditelj. Šećer pred sam kraj bio je ne znam koliko kilometarski uspon na samom ulazu u Derventu, gdje se spisak familije koju sam spomenula Robertinokiu proširio i na drugo koljeno. Po ulasku u grad, Robertinokio nas je vozao amo tamo ne bi li pronašao njjeftiniju birtiju jer je odlučio nagraditi nas rundom pića. Presjekavši potragu stadoh u očajanju na izmaku snaga u prvu birtiju gdje je pokušaj uštede završio neslavno…prva runda završila je razbijena i razasuta po polovici terase.
Nakon nužne okrijepe, stigosmo u korektan mali hotelčić, uparkirasmo bicikle, tuširanje, presvlačenje i sajam. Sajam je priča za sebe a opisivanje bi oduzelo previše vremena te ga ovaj put preskačem. Povratak u hotel, spavanje, buđenje, novi dan.
Nakon doručka krećemo na zadnju etapu Robertinokiovih 25 km. Uspon od nekih 8 km uljepšao mi je dan, gotovo jednako kao i susret s fratrom planinarom, iako mora se priznati bio je ljubazan i poklonio nam je svakom po flašicu mineralne. Taj plemeniti čin nisu nažalost vidjeli Genije i Sandra, koji su u žaru pedaliranja promašili samostan. Po naputku svećenika pošli smo kraćim putem, preko makadama, što je izazvalo negodovanje dijela izletnika i rezultiralo mini pučem.
Moram reći i to da je tijekom bicikliranja započela predsjednička kampanja…iako pomalo nezgrapno. Predsjednik nas je na predizbornom mitingu kraćem od tri minute počastio baklavama i sokom te odjezdio drumom, kako bi pripremio odbor za doček Izletnika u prekograničnoj hacijendi. Uz napomenu da smo u tom trenutku bili prešli već više od 40ak km, Goranu je konačno pukla guma. Demonstracija snage i uma pokazala je da nema ništa bez moći. Zajedničkim snagama i uz pomoć alata sakupljenog sa svih strana, Goran je promijenio zračnicu, te smo s malim zakašnjenjem stigli u Slavonski Brod, gdje smo sasvim slučajno opet naletjeli na predsjednika.
Uz predsjedničku pratnju, stigosmo do hacijende, gdje su nas kraljevski (ili da kažem predsjednički) pogostili i prašnjave od puta okupali u bazenu.
Odlazak za Zagreb protekao je manje više u revijalnom tonu, no moram napomenuti da je jedna Izletnica premorena zaspala na podu vagona, što dovoljno govori o zahtjevnosti rute. Izlet je bio nabijen emocijama, prelijepim vizurama i krajolicima, odličnom hranom, što reći više…..hvala ekipi, ponovilo se!
Napisala: Snježana
Fotkali: Izletnici i Izletnice