08.11.2020.

Autor: A.M

Nisam pisala zadaćnice od srednje škole, sto je bilo u prošlom desetljeću, ali evo, dopala me čast da vas izvjestim kako je prošao izlet na Bjelolasicu, moj prvi s PD Izletnik.

Na Ivanin poziv da sredimo sklonište za zimu, nas nekolicina se odazvala, u bijegu od korone i zagrebačke magle, ni motika ne zvuci loše. 
Krenuli smo u nedjelju ujutro, dogovor je bio da se nađemo u 10 u Begovom na kavi. Mi došli, a kave nema, sve je bilo zatvoreno i napušteno. Bez razloga da se dulje zadržavamo, odučili smo krenuti prema skloništu, i to malo duljim putem. Nas 11 vođeni Nikom i Burom smo krenuli prema skloništu. U opisu izleta je stajalo “lagani uspon”, moja pluća se nisu složila s tom izjavom, a bome ni koljena na putu dolje, ali, bez puno kukanja, ipak smo brzo stigli do skloništa.

Dečki su odmah izvadili stol i klupe, u par minuta stol je bio prekriven hranom, od sira, slanine, kruha, hrane za ptice… za svakoga je bilo ponešto. Uspjeli smo čak i iskopati malo kave u skloništu i skuhati ju u loncu. Nakon par zdravica i malo drijemanja, dio ekipe je krenuo  prema vrhu, dok su ostali ostali srediti sklonište. 

Pogled s vrha je divan, imali smo savršeno sunčani dan, bez ijednog oblaka na nebu, te se pogled pružao od Slovenije i Triglava, Snjeznika, Malog Lošinja, Bijelih i Samarskih stijena, cijeli Velebit, do nečega u Bosni sto nismo uspjeli identificirati. Savršen pogled na koju god stranu se okreneš. Hodali smo malo po tim brežuljcima na vrhu, malo na jednu stranu, malo na drugi, dok se konačno nismo vratili do skloništa. Budući da su dani sve kraći, nismo mogli još dugo ostati, tako da smo pojeli i popili ostatke i krenuli natrag prema autima i prema maglovitom Zagrebu. Moram priznati da sam još pod dojmom Bjelolasice i nadam se da ću se gore uskoro vratiti…