BJELOLASICA 17. – 18.02.2018.
Sjedim doma i već par dana nakon ovog puta pokušavam iskustvo pretočit u riječi. Ne ide mi baš. XD Definitivno iskustvo koje nisam očekivala ni u najluđim snovima.
Kako je prošli tjedan na grupi izašla objava o izletu na Bjelolasicu, Tena se nećkala ići ili ne ići. I odluka je pala. IDEM!! I shvatim ja treba riješiti opremu i sve, i vidim opis biće sniga, reko može, taman prvi put u životu bila na snježnom usponu na Japetiću deset dana ranije, ma mogu ja to.
Gledam tko se sve prijavio, mješana ekipa, znači mogla bi ja to. Kupim sve što mi fali ( samo pola toga), gnjavim glavešine izletnika oko potrebnih informacija i tako petak prije pakiranje je krenulo.
Subota ujutro, mjesto sastanka. Skuplja se ekipa, brojim, fali mi prijavljenih, konkretno ženski dio ekipe, sve odustale.
Krenulo se, pije se kava u Ogulinu, i planira se i prognozira, ja i dalje nemam pojma u šta se upuštam,
I tako mi stigli blizu žičare početne i kreće priprema za pohod. Gamaše prve, riktanje ruksaka na leđa i niski start za polazak. Cijelo vrijeme prognoze koliko će nam trebati do gore. Da sada puno ne duljim što se tiče uspona i početaka, mogu samo reći da je moja ljubav prema snijegu imala sličan scenarij kao i onaj video kad Mujo ode u Kanadu, od prekasne divote do bijelih govana. XD
Uspon je trajao 9 sati. Jaaako dugih devet sati.
Samo dvoje od 6 imalo krplje i oni su bili predvodnici kolone u ostavljanju tragova u snijegu. Moja malenkost kao daleko najniži član povorke upadala sam u snijeg uglavnom do koljena a na nekim dijelovima i preko koljena.
Vrijeme nas je u subotu itekako poslužilo, u početku sunce, kasnije oblačno bez vjetra. Naravno, vrijeme hodanja smo i potcjenili, jer nas je zatekla noć. Za mene šok, nemam pojma di sam, vani mrak, promočile gojze, skafander. I na svako moje pitanje koliko još famozni odgovor : „ JOŠ 200 METARA!!”. Nakon 3 živčana sloma i hodanja u suzama s moje strane i ohrabrivanje od muških da nema odustajanja, napokon našli sklonište. Kad ono, u skloništu tri nadobudna momka iz Varaždina koji su se isto poprtili s druge strane planine, sklonište toplo, peć naložena, melem za moj napaćeni organizam i dušu. Naravno da su se Brođani odmah prepoznali i krenula je komunikacija.:D Potprecjednik D. naravno odmah pokušava regrutirati trio u redove PD-a. Uz red hrane, pića, pošalice i ugodnog društva svi polako utonuli u san, jer, treba se sutra spustiti dolje.
Ujutro, probudim se, kad ono vani duvaaa vjetar. Prva misao, sve po spisku abecednim redom , šta je meni ovo u životu trebalo. Lagano se prikupljamo, pripremamo, doručak, zafrkancija, topljenje snijega i rađenje čaja jer se voda od jučer popila :D. Izlazim van, ponovno pod punom ratnom opremom. Vjetar i snijeg mi magle i lede naočale. Prijetim se momku ispred sebe da slučajno ne požuri jer gledam u njegove cipele da znam kuda idem. Nakon nekog vremena, naočale pospremam u jaknu i odlučim upregnut svoju pristojnu ( – 6,5) dioptriju da me vodi po tragovima. ( najbolja odluka tog dana). Hodamo po hrptu, Vrh kula je ostao apsolutno nedostižan. Da smo krenuli u to osvajanje, nisam sigurna ni bili nas vidovnjak našao sa viskom. I tako ponovo krpljari probijaju put , mi ostali pratimo tragove.
E ovaj spust je trajao čitavu vječnost, ali nakon prethodnog dana si razmišljam o čestom insatgram hashtagu #nikominištanemožejačasamodsudbine i znam da je cilj autić, i povratak kući. Žao mi je što nam se izjalovio plan spuštanja dolje na lopaticama za sanjkanje( za krivim novi nanos bijelih govana), tako da hodanje je bila jedina opcija. Osobni dojam cijele pustolovine, nije mi žao ni minute. 😀 Od momaka koji su bili apsolutna podrška da ne odustanem, do cijele atmosfere i iskustva. Do toga kad smo se vratili, snijeg je opet postao lijepi i prekrasan. Zahvalila bih se redom, Nemanji, Damiru, Robertu, Goranu i Petru na svemu. Dečki zakon ste 🙂
Od tehničkih detalja vezanih uz uspon prilažem slikice i par detalja. Uspon je bio 5 km i trajao je 9 h, silazak je bio 5 km i trajao je 5h. Sklonište u kojem smo boravili nalazi se na cca 1460 m nadmorske visine, a početna nadmorska s koje smo krenuli nažalost ne znam.
Snijega je bilo ovisno o dijelu uspona od 2 do 5 m.
Izletnik, hvala vam na predobrom vikendu, i iskustvu koje mi je još samo produbilo ljubav prema palninarenju i otkrilo da nije samo proljeće ljeto i jesen za planinu, bilokoje doba godine je uvijek savršeno za planinu. 🙂
Autor: Tena S.
Slike: izletnice i izletnici