Naš unaprijed planirani i organizirani bijeg od snijega spontano je započeo u ranim subotno-jutarnjim satima. Put je prošao relativno mirno, jedino je malo zabrinutosti izazvao snijeg u Gorskom kotaru, no čim smo došli na primorsku stranu, strah je nestao.
Nakon spektakularnog prelaska drugim najvećim betonskim lučnim mostom na svijetu, ubrzo stigosmo do Valbiske gdje su nas dočekala najnovija i najmodernija plovila Jadrolinijine flote, koja već najmanje 20 godina sigurno prevoze zadovoljne putnike iz svih krajeva bivše države i istočnog bloka. Nakon vrlo ugodne vožnje stižemo u Merag nad kojim dominira dosta zanimljiv prizor Meraške jame. Put nas dalje vodi do Osora, mjestašca koje svoje postojanje duguje mostu koji spaja Cres i Lošinj. Usput saznajemo i da su ta dva otoka nekada bila jedan, ali da je negdje u Rimsko doba (ne znamo jel republika ili carstvo) prokopan kanal koji je taj praotok zavadio na Cres i Lošinj. Tamo dio stvari ostavljamo vrlo susretljivim GSS-ovcima, koji nam ih prebacuju na dom, a mi nastavljamo put Nerezina gdje ostavljamo aute i krećemo na naš pohod.
Put nas vodi jedno vrijeme kroz civilizaciju koja postupno i lagano postaje vrlo lijep i ugodan otočko-šumski krajolik sa zanimljivim detaljima poput odmorišta uz malo jezerce i prirodni vidikovac. Izbijamo na vrh teško pamtljivog imena, odakle puca vrlo lijep pogled (al realno, ima i ljepših) na Lošinj i susjedne otoke poput Suska i Unija. Nakon kraćeg odmora nastavljamo hrptom preko još jednog vrha teško pamtljivog imena (s tim da je ovaj najviši na otoku), pa se lagano spuštamo do odredišta – malog i simpatičnog doma na atraktivnoj lokaciji.
Tamo nas odmah dočekuje večera. Slijedi odmaranje i opuštanje, dok mir razbija tek pokoji meket tamošnjih ovaca, poput onog iz poznatog evergreena “Stojadinka ovce šiša”. Večernji program započinje dijeljenjem prigodnih poklona za posebne zasluge te prošle i aktualne rođendane. Nakon toga proslava se nastavlja u neformalnom tonu uz pjesmu, kolače i veselje. Sve prolazi u najboljem redu osim male nezgode našeg presjednika, koji u mraku ne uspijeva vidjeti putokaz za Beč, što rezultira time da sada mnogi neće vidjeti Beč.
Nakon što su se svi lijepo odmorili i naspavali, slijedi buđenje, za doručak ni manje ni više nego jaja (koja su u jednom trenu smatrana zauvijek izgubljenima, ali su na kraju ipak nađena) s tartufom koji to možda nije, konsenzus nije postignut po tom pitanju. Odlučujemo da ipak nećemo natrag planiranom rutom, već kraćom, a višak vremena ćemo iskoristiti za posjet Lubenicama. Povratak vodi vrlo zanimljivom stazom koju neki opisuju “kao iz bajke”, drugi “kao iz horor filma”, a treći “kao iz neke postapokaliptično-ratno-pustolovne video igre”, u svakom slučaju nitko nije ostao ravnodušan. Na povratku planirano stajemo u Lubenicama, mjestu sa više crkava nego kuća, sa lijepim pogledom sa litice, sa lijepom plažom dolje u daljini, no na moje veliko iznenađenje, lubenicama ni traga. Nije mi jasno. Sretni što smo bili na moru, a ipak uspjeli izbjeći doticaj s dotičnim i svim strahotama koje tamo žive, hvatamo planirani trajekt za povratak i mislima već na sljedećem izletu, još jednom zahvaljujemo modernoj tehnologiji i globalnom zatopljenju što su nam omogućili ovaj bIJEG O D sNIJEGA.
Gordan Valjak