08. – 09.05.2021.
Autor: Z.P.
Kao relativno novom članu PD Izletnika, došao je i red na mene napisati izvještaj sa zadnjeg izleta u režiji Planinarskog društva Izletnik i ovo je moj osvrt na vikend ispunjen divnom prirodom i još divnijim ljudima. Nadam se samo da ću u ovom izvještaju uspjeti dočarati sve ono lijepo što smo vidjeli i doživjeli u ovom zaista prekrasnom dvodnevnom izletu.
Početak izleta je kako se čini više manje standardan, nalazak pred kafićem Cug za prvu (nekom i drugu) kavu prije polaska prema Velebitu. Jutarnje zrake Sunca na obasjanoj terasi kafića su bili dobar nagovještaj da nas čeka savršeno vrijeme za planinarsku avanturu koja je pred nama. Svi smo bili izvrsnog raspoloženja dok smo ispijali kavu uz red šala i pošalica i zadnjih logističkih dogovora prije samog puta.
Nakon što smo se potrpali u aute, put je vodio do Gospića gdje smo stali radi kupnje mesa i ostalih namirnica za planirani roštilj za večeru. Stalo se naravno u Konzumu. Kako je task kupovine namirnica za roštilj pao na par osoba (uvijek je tako, nekolicina rade, većina sjede i piju, valjda nekakva kozmička zakonitost, barem u našem regionu), drugi su iskoristili priliku i popili još jednu kavu ili jednu „kratku“.
Nakon obavljenog zadnjeg šopinga, zaputili smo se prema divljini. Prateći makadamsku cestu, stižemo do našeg „base campa“, planinarskog doma Kata gdje nas dočekuje domaćin Ivan, vrlo ugodan i simpatičan gospodin. Nakon kratke ture upoznavanja doma, vrijeme je za kratak odmor od puta i zadnje pripreme za početak naše ekspedicije.
Čim smo krenuli na penjanje, uvidjeli smo da će prvi dio puta biti i najteži. Put nas je prvo vodio kroz vrlo lijepi šumoviti dio, ali ujedno i vrlo strmi dio koji je testirao svačiju kondicijsku pripremu. Nekima je bilo teže, nekima lakše, ali smo svi uspješno hodali jedan za drugim. Kako smo se približavali Bačić kuku, okolna priroda je postajala sve manje šumovita i sve više stjenovita dok nismo došli u samo podnožje Bačić kuka gdje nas je čekao najizazovniji dio puta, vrlo strmi uspon po siparu gdje se morao dobro planirati i odmjeriti svaki korak.
Put nas je doveo do dijela litice na koju smo se morali uspeti uz dvoje ljestve koje su bile vrlo dobro uglavljene te uspon njima nije predstavljao veći problem. Priližavajući se samom vrhu Bačić kuka, zadnji dio uspona je bio uz vrlo okomitu kamenu liticu uz pomoć postavljenih sajli. Nekolicina nas se nije popela do samog vrha, no većina je iskoristila priliku uspesti se vrha Bačić kuka gdje su imali priliku doživjeti lijepe prizore mora, otoka Paga i ostalih otoka u arhipelagu.
Nakon nekog vremena i vjerujem, više nego dovoljno slika za uspomenu, ekipa se spustila s vrha te smo nastavlili do sljedećeg cilja, Budakovog brda. Put nas je vodio stazom koja je bila okružena suhom, žutom travom, još jedan dio mikroklime totalno kontrastan šumovitom i stjenovitom dijelu puta kojeg smo već prošli.
Penjući se brdom, mogli smo vidjeti predivne prizore čiste divljine koju pruža ovaj dio Velebita. S desne strane, pogleda pada na planine, šumu i kamene litice, dok je s lijeve strane pogled na predivno plavo Jadransko more i grupu otoka predvođenim najvećim u tom dijelu, otokom Pagom. Došavši na vrh, nije bilo druge nego baciti se na travu,leći i jednostavno uživati u pogledu na more i otoke. Riječi teško mogu opisati trenutak u kojem smo svi uživali u ljepoti pogleda na more i otoke, savršenog vremena i ugodnog društva. Po meni, jednostavno bivanje u tom trenutku na Budakovom brdu je vrhunac cijelog izleta.
Nakon što smo upili sunce, okrijepili se i naravno, odradili zajedničku fotografiju, krenuli smo prema, kako sam ga ja nazvao „prolaznom brdu“ u narodu poznatom po imenu Prekinuto brdo. Vrlo blizu Budakovom sa sličnim pogledom te se na njegovom vrhu nismo previše zadržavali.
Na kraju je došao trenutak da se krene nizbrdo prema planinarskoj kući Kata gdje ćemo noćiti. Put nas je vodio okolo Bačić kuka dok na kraju nakon 5, možda 6 sati, nisam više siguran, hodanja od starta,nismo stigli nazad u naš base kamp.
Nakon kratkog odmora gdje smo se osvježili, krenule su pripreme za noćni provod. Boce vode su zamijenile boce alkohola, palila se vatra za roštilj te su naša dva šatoraša krenula dizati svoje šatore za večer. Kao i uvijek, iskustvo je pobijedilo gdje je stara iskusnjara, naš predsjednik Valjak, digao šator u svega par minuta, dok je relativno novi član društva, Izletnik Majić imao malo poteškoća prilikom sastavljanja svog šatora. No, solidarnost i empatija drugih članova je donijela prevagu te je i drugi šator satavljen i spreman za noćenje.
Kako je noć odmicala, temperatura je padala, ali ne i raspoloženje koje je rasalo sa svakim novim uzvikom „Uzdravlje!“. Meso s roštilja je bilo vrhunski ispečeno i ovim putem hvala svima u pripremi hrane i roštilj majstorima (znate tko ste).
Noć je već dobrano pala kad smo primjetili svjetla auta koji se približavao našoj kući. Uzvikom starijih članova, znali smo da je na svom bijelom konju (u ovom slučaju bordo Roveru engleskih tablica) ujahao izvjesni Papageno, čovjek čije smo priče slušali cijeli dan. Iz auta izlazi čovjek impresivnih gabarita noseći u jednoj ruci kutiju pive, a u drugoj svoju „gitaru“ koja se na kraju ispostavila da je cijeli pršut kupljen u Kauflandu. Nakon kratkog upoznavanja, večer je nastavljena. Neki su bili za stolom vodeći filozofske rasprave, dok su neki večer nastavili pjevajući uz toplinu vatre predvođenim silovitim glasom Papagena. Kako je noć odmicala, odluka je pala da se „žurka“ preseli unutra. Ulaskom unutra, „gitara“ se izvadila te je počela svoju svirku (prijevod, pršut se izvadio te se počelo meziti). Tu su se počeli osipati sudionici zabave kako su jedan po jedan kretali u svoje krevete na kat kuće kako bi završili, usudio bih se reći, skoro savršen dan.
Dolaskom jutra, polako smo počeli ustajati te je svatko počeo svoju jutarnju rutinu (pranje zuba i sl). Nakon što smo se osvježili, opet smo se pobacali na travu i uživali u jutarnjem suncu i svježem zraku prepričavajući dojmove od jučerašnjeg dana. Nakon kojeg sata „čilanja“, vrijeme je došlo da se spakiramo i krenemo put Karlobaga gdje smo htjeli iskoristi predivan sunčani dan kako bi prošli djir po karlobaškoj rivi i na istoj popili kavu. Karlobag je simpatično malo misto, u kojem, kako bi se reklo u Dalmaciji, nije bilo pasa. Skoro pa prazan grad jer sezona još nije počela, a i korona je vjerojatno učinila svoje. Kako god, djir je bio super jer je jako pasala lagana šetnjica uz more i lagani povjetarac. Put nas je odveo do kafića Riva jer, kako kaže starosjedilac Karlobaga, naš Izletnik Emil, Riva’s the palce to be. Zašto baš tamo, ne znam, al zna Emil i nama je to bilo dovoljno. Urbana legenda kaže da je i HEP negdje blizu, ne znam… J Nakon kave, istom rutom nazad, vratili smo se u aute te se zaputili u restoran Prašina pored Gospića kako bi degustirali lokalnu ličku gastronomiju. Nakon ručka, prafrazirajući Hladno pivo, zreli i debeli, sjeli smo nazad u aute i zaputili se prema Zagrebu. Putem je bio mandatory stop na odmorištu jer dan nije mogao završiti bez sladoleda. Nakon zadnjeg oproštaja jednih od drugih, svak je krenuo svojim putem doma privodeći ovaj savršen vikend kraju.
U zaključku, hvala Rukavini na organizaciji izleta i svim dragim ljudima koji su bili dio ove lijepe priče i prekrasnog vikenda.
Slike su „posuđene“ od Izletnika Martine i Emila (hope they don’t mind). 🙂