05.01.2019. – Azimutacija vol. 2

Hrabra šestorka i jedan pas se skupila u subotu ujutro u kultnom Voljenom Vukovaru na okretištu Dubrava. Nakon kavice uputili smo se busom prema Vidovcu gdje je bila polazišna točka. Dan je bio prilično topao za rani siječanj, a ekipica zagrijana za šetnjicu po Sljemenu.  Za „šetnjicu“ po Sljemenu… Nikad ne podcjenjujte Sljeme!

Plan je bio ići od Vidovca do Gorščice stazom, pa od Gorščice do Lipe azimutom. Teren je bio blatan i sklizak, sa hrpom lišća i malo snijega.  Šetnja iz Vidovca je krenula laganini, a organizator puta je već tada za zagrijavanje odlučio malo skrenuti sa staze da nas uvede u ono što nas čeka. Na Lipu smo stigli stvarno laganom šetnjicom. Tamo nas je dočekala ekipa koja je već lagano ručala. Odlučili smo se malo ugrijati i skupiti snage za azimut. Razgovor nas je između ostalog odveo na teme veganstva, dok je ekipa pored nas nabadala kobasice na štapove i dijelila nam čudne poglede pa smo odlučili krenuti dok ne okrenu štapove prema nama.

Prije nego smo ulovili pravac, vođa puta je namjestio sve kompase, karte, satove i GPSove da nas vode i krenuli smo. Zračna udaljenost od Gorščice do Lipe je tri kilometra, pa bit ćemo tamo za čas! Prvi dio puta je bio iznenađujuće ugodan, ravan teren. Polako se teren pretvorio u probijanje kroz borove i šikaru ali i to je brzo prošlo pa nas je ponovno dočekala prilično lagana i ravna šetnja. Iznenađeni, pitali smo vođu kakav je to azimut odabrao, kad je lakši nego staza no to pitanje nam se brzo obilo o glavu. Uskoro su počeli ozbiljniji usponi koji su postajali sve zahtjevniji jer je tlo bilo blatno i sklisko no veći problem od uspona su bile nizbrdice jer je bilo nemoguće pronaći mjesto za stat s kojeg ti se noga bar jednom ne oklizne. Neki su se putem odlučili prestati truditi pa su se spuštali na guzici. Predzadnji uspon je ipak odnio pobjedu. Nakon nekoliko minuta pomnog razmatranja terena zaključili smo da je najbolja strategija – četveronoške! Nije bilo drugog načina da ne otkližemo lančano svi nazad na početnu točku. Otprilike četiri sata nakon polaska, napokon smo prešli ta tri kilometra zračne udaljenosti! Spas!

Dodat ću samo da je preko nekoliko puta staza bila par metara od nas i da su neki pali u iskušenje  da skratimo muke, ali ostatak ekipe je održavao duh i nije dao pojedincima da posustanu pa smo zajedničkim naporima održali pravac sve do otprilike 500 metara prije doma gdje je staza bila gotovo paralelno uz azimut, a već je počeo padati mrak pa smo odlučili taj zadnji dio prehodati po stazi.

Oko pet sati smo napokon stigli na Lipu gdje su se svi ostali planinari već spremali na silazak jer je taman pao mrak. Pojeli smo ono što je ostalo od hrane na domu, popili pivu i spremili se na silazak. Silazak je bio gušt, po snijegu sa lampicama. Vratili smo se oko osam sati, umorni i zahvalni svim planinarima koji su  već utabali staze kako bi mi ostali samo prošetali njima.

1. 1. Korra hvala na fotkama i karti