24.2.2024.

Autor: R.K.

10.2.2024.

o muzo planine kćeri mi ispričaj priču
o junacima hrabrim što krenuše na hrastogoru
tamo upoznaše bobu bobana sina
vinuše se do strmoglavih visina
gdje vrazi bezbrižno lete a rakija teče

ujutro se nađoše svi rakijom pozdravljeni
Bobo je čekao sneno nove junake
Što špeka i tirolske hleba nose sa sobom
Da pobijedi vječitu glad na vrhu planine

Krenuše lagano gore uz brdo
Gdje se ponekad skija kad ima snijega
A možda i sanjka ovisi o alkoholu u krvi
I pričaju davno prepričane priče

Bivak! Uskliknu netko po putu gordo
I mnogi začuše gljiva umjesto bivak
Super! Rekoše junaci ne pitavši puno
Ima li smisla pitati pitanja puno
Ipak smo na hrastogori
Gdje vrazi bezbrižno lete a rakija teče

I tako dođoše do samog vrha
Gdje ante je čekao lagano pijan
Odakle ste, reče kroz sumnju i bradu
Iz zagreba! staše u obranu našu naš bobo
Odbij sokole oni su moji
Špeka i tirolske nose možda za mene

Na stari vidikovac idoše dalje junaci
Slijedeći bobu debelog blatnog sjajnog
Gdje nekad su stari gledali u daljinu
U kojoj su svece služili griješni
I sveci su služili griješne od mraka do zore

Dalje pronađoše put do starog grada
Gdje tisuće grla nekad je voljelo hmrlo
Bobo je samo šutke prošao dalje
Neka mjesta zaobići treba
Jer vrazi bezbrižno lete a rakija teče

Na kraju pronađoše put prema domu
Dolje uz put slijedeći potok i motorne pile
Gdje stari su bogovi protresli nove
I općinski šerifi dangube na radnom mjestu
I bobo sneno čeka nove junake

3.-4.2024.

Ima neka tajna veza…

Između Velebita i mene, naravno, a šta ste vi mislili?!?

Znate onaj osjećaj kad putuješ na Jug i prođeš Velebit, sve je nekako ljepše i lakše, na moru si, sve postaje moguće, obožavam to. Osim mojih južnjačkih korijena ima nešto što me uvijek vuče tom Velebit, kojem se svaki put divim. Ima nešto drugačije u tom zraku, nešto što mi uvijek daje osjećaj e to je to. Nije mi isto popela se ja na Učku i gledala more ili na Velebit (sori Istro, imaš i ti svoje čari). To je moj prozor na Dalmaciju <3

Učlanivši se prije dvije godine u Izletnik samo mi je bilo u glavi, moram se više popest tamo, šta je to tamo, o čemu sam uvijek samo slušala priče… Naravno moja očekivanja su se svakim izletom ispunila i više od toga. Ovaj put je bio red na Srednji Velebit, točnije Bačić kukove i još nekoliko kukova, nisam baš zapamtila sve nazive jer sam poprilično bila zaokupljena svojim kukom koji mi je baš taj vikend otkazao poslušnost. Zato su se ubrzo kukovi preimenovali u Bačvine kukove (i tako će sad i ostati).

Ne smijem zaboraviti istaknuti da sam se vozila sa četiri kavalira koji su mi velikodušno ustupili suvozačevo mjesto (ja sam im omogućila da budu ljubazni i samo sjela naprijed), možda Luka nije bio oduševljen jer moji decibeli probijaju uši, no bar nije mogao biti budniji dok je vozio. Ulogu suvozača ja shvaćam ozbiljno, moraš animirati vozača :D. Baš su dečki (Adam, Pepić i Žina) bili slatki iza stisnuti, milo ih je bilo za gledati, pogotovo kako se njihova ramena trljaju cijelim putem, mislim da je Adam bio „najoduševljeniji“. Bar je imao materijala o nečemu mljeti :*.

Prvi dan hodanja je bio duži put, drugi dan je bio kraći, ali puno zahtjevniji. Prognoza nije bila niti blizu zimskim uvjetima, i iako to ima svojih prednosti, ne mogu se oduprijeti osjećaju kako to nije normalno i kako lagano sve ide u pm… Svakakve misli uvijek prolaze kroz glavu na ovakvim pohodima, borba sa samim sobom kad se satima vereš na sve četiri po takvim kamenčinama da si misliš šta je meni ovo trebalo, no moment kad dođeš do tog jednog vrha, staneš i pogled puca na more kao da mu nema kraja, sve se misli brišu i doslovno si u trenutku i dišeš punim plućima. Svi oko mene odmah izgledaju ljepše, i još kad sve to zaliješ najslađim nektarom za nepce, čim drugim, nego pivom ufff <3. Razlog zašto volim Žinine izlete, osim što je Velebit u igri, je da ću ZIHER popit pivo na vrhu, zna čime će me motivirat da se dovučem do gore haha. Ova piva je bila još slađa jer bolovi u kukovima nisu prestajali i svaki korak na desnu nogu je bio kao da me netko pika nožem. Dok sam ja imala svoje muke, Marija se borila sa svojim strahovima od visine, provalija i svega što ide u tom paketu, sigurna sam da bih ja isto možda bila ta, ali je bol zamijenila strah. Sestrinski smo podijelili muke na psihičku i fizičku bol, no uspjele smo, i na Bačvinom kuku smo izgledale fantastično u istim majicama :D. Igor je putem malo pokleknuo, ali se brzo digao, možda je trebao uzet samo malo zraka ili prekrižit se, ko će ga znat. Vanja i Mare nisu trepnuli hodajući, Adam naravno nestajao iz vidokruga, ali po prvi put me to nije živciralo, uvijek ga se može naći gdje je dobar pogled jer ga vjerojatno naslikava iz tisuću kuteva i sebe naravno (i svi volimo njegove slike ;)). Pepić je sav bio lepršav i više puta ponavljao „a šta nam je lipo“, što nas sve podsjeti na našu najluđu Izletnicu <3.

Osim što su takvi izleti puni pentranja, muka, pogleda, smijeha, znoja , zadovoljstva i srećice, puni su i dobre klope i druženja u noćnim satima. Spavali smo u hostelu u Baškim Oštarijama, bili smo fensi do bola. Večera u restoranu, pivo naravno… Začudo nitko nije igrao belu, niti jednu društvenu igru, svi su bili iscrpljeni, ali ne toliko iscrpljeni da bacimo koju trač partiju (#samoljubav), štaš, balkanska posla… Kako god, svi smo se rano pobrali spavat. Idući dan buđenje rano, kao i uvijek, i za divno čudo i moji cimeri su bili budni i odmah smo bacili čašicu razgovora. Pepić i Adam su imali noćne more, a ja sam baš imala slatke snove ;). Adam je zaključio da je to zato jer sam ja vještica hihi….

Kad se sve lijepo zbroji i oduzme ono loše (kukovi i strahovi), to je bio jedan prekokrasan vikend s divnim ljudima.

Hvala…

Jedva čekam idući izlet na Velebit s kojeg ćete čitati Adamov izvještaj.

Pusa bok s Bačvinih kukova

VOLITE SE IZLETNICI!!!<3

Autorica: M.B.

Ovo su dojmovi šaćice izletnika koji su posjetili NP Paklenica.

Upute za čitanje:

1. Dok čitate dojmove, u pozadini si pustite ovu pjesmu: https://www.youtube.com/watch?v=n_-L7BjnKO8
2. Kada ste pročitali dojmove, pustite si ovu pjesmu: https://www.youtube.com/watch?v=_chVPrp4oK4

Karlo

Savjeti za pohod na dva najviša vrha Velebita (u istom danu):

• Imati lampaš u ruci pri hodanju za vrijeme cijelog pohoda (nema iznimke)
• Pelin ne nositi u staklu, osigurati da će se isti (zajedno sa šest pivi) popiti, u protivnom će to “popiti” tvoji mišići
• Preporučljivo je imati dovoljno snage, energije i volje za ovakav izlet, no dovoljno je imati jednu Doru sa šarenom ribičkom kapom koja će plesati sa štapovima jer je to jedini način kako ih zna koristiti gledanje toga iz nekog razloga pomaže pri penjanju
• Imati Adama na vrhu za slikanje, po mogućnosti bez majice ako ga Martina uspije nagovoriti
• Ako nemaš vode pronađi izvor, ili se obrati najbližoj Štefici ona će imati
• Spavati u hammocku bez obzira na popunjenost skloništa, vrijeme i životinje (pišanje prije nije potrebno) 
• Nepokretno buljiti u strop narednih dva tjedna poslije

Bela

Stoja

Mare

Velebit ima posebno mjesto u mom srcu i svaki put kad odemo to bude jedan od onih izleta koje pamtiš, tako je bilo i ovaj put. Crtice po kojima ću pamtiti ovaj izlet:

• nošenje laptopa do Ramića da bi u 11 navečer slala važan mail preko njegovog wifija, hvala Ramiću! <3
• novo ime u mojoj crnoj knjižici hrkača hodanje
• hodanje i još malo hodanja u subotu (jedno 14 sati sve skupa)
• predivni, najljepši Velebit! 
• Adam Apolon bez majice koji nam nabija svima komplekse, ali bar ga je lijepo gledati
• teško je, najteži izlet do sad, ali svi smo pacijenti koji volimo patiti sekta foeva <3 
• Dorini komentari svakih pola sata kako nam je dobro, dok svi ostali patimo 
• čarobni zalazak na Vaganskom vrhu 
• noćni spust s čeonim lampama do Struga – jako lijepo i smirujuće
• noćno točenje vode iz bunara na Marasovcu 
• spavanje u hemoku na dva metra visine (da me ne pojede medvjed) pored skloništa u Strugama
• smrzavanje i mučenje pola noći jer ne mogu na wc (da bi na kraju skužila da sam cijelo vrijeme mogla izaći van) – Hvala Vanji što mi je pomogao svezati hemok i Marku na pomoći da uđem u njega
• neverending spuštanje natrag do Paklenice 
• kupanac u moru za kraj

Dora

Ovaj put me vjera vodila preko Velebita, čak od Lastova a preko Zagreba. Sve nedaće koje su zadesile putnike crvene Toyote Yaris iščeznule su pri pogledu na tamnu šumu Paklenice obasjanu samo svjetlucavim zvijezdama i nasmiješenim mjesecom. Veseli žamor Izletnika na Ramića dvorima odledio je sezonom zaleđenu dušu te ju učinio podatnom za ljubavne İzljeve Marija Ramića u vidno alkoholiziranom stanju. Usprkos stravičnom zamoru glave i tijela nisam sretnijih 20ak km u životu prehodala jer sam znala da sam u sigurnom zagrljaju sekte i Adamova seksi torza a i Bog Isus Krist je bio na našoj strani i blagoslovio nas s najljepšim mogućim vremenom. Iskreno ne znam što je bilo ljepše za gledati, Karla kako živčano praktički trči na Sveto Brdo, Tonku koja sa smijehom usred grmlja punom osa ustvrđuje da nije ponijela epi pen ili ljudski buffer zone koji se stvorio oko Adama u kriznom trenutku potencijalnog gubitka dekoruma. Velebit je još jednom dokazao da je svetinja i mogu biti i dalje samo Bogu zahvalna što sam u mogućnosti hodočastiti po njemu i na Martininom generalnom postojanju jer bez nje ne bih na ovako predivan način uspjela sprati ljagu sezonskog horora s duše. Amen.

Tonka

Adam

9.-10.12.

Petak popodne, nitko iz ekipe ne može u planine za vikend. Ništa, idem kud me noge nose. Znao sam da želim na Velebit da me malo zima nagrize, i vidim – Šugarska Duliba. Moderna, udobna, pogled na milje i potencijalno snijeg. Zovu lijepo vrijeme oba dana, valjda su zaspali medvjedi, idem na brzinu spakirat ruksak od 15 kila i spavati. Početak staze po kamenjaru, oblačno i ugodno, krave prave društvo, čuju se pucnjevi lovaca u daljini, i vidim u daljini crvene planinarske ruksake. Pripremio sam se da ću možda biti sam u skloništu, no očito je jako popularno. Stignem ih za pola sata, ekipa iz Rijeke, izmijenimo par riječi, prođem ih i vidim u daljini drugu grupu. Prođe još pola sata i nađem grupicu kako se slikava na kamenu, taman zakasnio da budem fotograf. Pozdravimo se PD Izletnik i ja, sjednem s njima, pričekamo da nas Riječani dostignu, Žina izvuče Pelin pa nazdravimo. Krene se dalje po kamenitoj stazi, u lošem je stanju, polako se napreduje. Nema stajanja po sat vremena, na što nisam navikao jer su mi ture inače laganije, ali ne smeta malo treninga.

• 

• 

Ekipa maršira vojničkim korakom, nikako ih uhvatiti, a što se više penjemo, to sve toplije. Ništa neće bit od ovog snijega bojim se… Uhvatim ih na stanci, Martina i ja se složimo oko najboljih medenjaka i krenemo skupa dalje. Opuštena ekipa, miješano društvo, upoznajemo se dok se penjemo kroz šumu. Brže vrijeme prođe kad si u dobrom društvu i uskoro dolazimo do putokaza Duliba za sat, pa Duliba za 15 min i eto je! Već se puši iz dimnjaka, stanemo se slikati na proplanku s pogledom pa u Dulibu na klopu i upoznavanje s drugima. Kako to biva u planini, sve ugodni razgovori, super atmosfera i osmijesi. Većina nas je prvi put tamo pa istražujemo sklonište, dogovaramo se gdje će tko spavati. Vidimo dva dupla hammocka na razvlačenje, i naravno, idemo zakačiti na suprotni zid da vidimo kako je gore. U tom procesu, iskoči mi drveni štap iz kuke i mlatne Kristinu po glavi. Malo moderniji način udvaranja od toljage ali očekivano nije upalio nego sam dobio jezikovu juhu. Idemo pojesti pa skupiti drva da se suše i gledati zalazak.

• 

• 

U međuvremenu došla grupica Zadrana tako da nas ima iz svih krajeve naše lijepe. Odem s Alanom* do obližnjeg kuka, uzveremo se po stijenama, oboje uživamo u tome, pogledu, miru i zalasku. Spustimo se do ostatka ekipe na posljednje zrake sunca pa nazad do skloništa. Temperatura naglo pada, oko -5° vani i +32 u skloništu, svaka čast Juretiću. Vani se zapalila vatra, muku mučimo s mokrim grančicama ali se na kraju uspije rasplamsati. Čisti užitak gledati u vatru, malo pancete, sira, kapulica i cherry pomica. Povlačimo se oko 8h unutra, a njih četvorica odluče spavati vani. U 9ipo laku noć i moje prvo iskustvo spavanja u skloništu počinje.

• 

• 

Noć donosi vjetar i kišu pa se hrabri normalno uvlače u sklonište da ipak zaspu koji sat ili dva. Ujutro magla i kiša, dobro raspoloženje, kuhaju se kave, čajevi i dijeli se doručak. Oko 9 i 15 krećem s članovima PD-a Izletnik natrag do Lukovog Šugarja gdje smo parkirali. Nemam pravu opremu za kišu za razliku od Izletnika, ali 10ak je stupnjeva, pa što se može, idemo se smočiti. Brzo se natopila jaketa i majica, gojzericama je trebalo malo duže. Kratko smo skrenuli s puta u šumi, malo se dozivali i našli markacije, pa marširaj dalje po razvaljenoj turističkoj stazi. Alan nam je pobjegao, vidi se da uživa sletiti se nizbrdo, a ja sam ostavio Žinu, Kristinu i Martinu da uhvatim Ivana koji je isto prilično brz po kamenju. Dobro smo se napričali o svemu dok smo skakutali, ipak smo s mora oba, Dugi Rat i Split, odrasli na oštroj stini. Pomalo je kiša slabila i magla nestajala dok smo se spuštali do helikopterske baze kraj koje je još zahtjevniji kamenjar. Savladasmo ga bez većih problema i spustismo se do naših kočija. Pričekao sam njih troje da se spuste, pozdravio ekipu i poželio im sretan put i nadam se da ćemo se ponovno sresti na izletu. Iako sam krenuo sam, stekao sam prijatelje i nezaboravna iskustva. U tome je bit planinarenja, ne u koracima, opremi i nekakvim natjecanjima, makar i to ima svoje mjesto.

Imam samo riječi hvale za članove, osjećao sam se kao član PD Izletnika.

* I tako nam se ADAM prekrstio u Alana

** Priča o LILIT i GOLUPČIĆIMA ostaje nezapisana za sad…..

Autori: D.P. i I.P.

9.12.2023.

Na izlet u Ravnu Goru krenuli smo u jutarnjim satima. Pri polasku već je počeo padati snijeg, što je dodatno dočaralo sam polazak, te nam ujedno garantiralo još posebnije i slikovitije planinarenje po divnom Zagorju. Na izlet nismo išli autobusom nego smo se podijelili u manje grupe i krenuli na put s osobnim automobilima. Kako smo u šali rekli „Ravno do Ravne Gore“, iako je bilo sve samo ne ravno. Nakon vožnje autoputom stigli smo do uskih cestica koje su vodile u divne krajobraze, koji su govorili sami za sebe. Idilična priroda posipana snijegom, pahulje koje su se romantično vijorile i sam dvorac Trakošćan  koji je ponosno stajao kao da nas ispraća u našu novu avanturu.

Šetnja prirodom je bila mirna i ugodna, nažalost zbog magle nismo mogli vidjeti prelijepe vidike, no opet je sam put imao posebne čari koje su sve ostavljale bez daha. Nakon što smo se popeli do planinarskog doma okrijepili smo se finim ručkom i uz čašicu razgovora svi se zajedno podružili i smišljali planove za nove avanture koje nas čekaju u budućnosti. Nakon kratkog odmora i druženja bilo je vrijeme za povratak u stvarnost. Put prema dolje bio je nešto drugačiji od uspona, no svakako je donio neke nove čari i dogodovštine. Pri usponu put je bio prekriven snijegom, a pri spustu posebno blatnjav i kako neki kažu bili smo na dosta planinarenja i boravili u prirodi, ali ovo blato je stvarno posebno blatno. Nakon uspješnog spusta po nekim i klizajućim blatnjavim dionicama, bili smo pomalo tužni jer je završila još jedna šumska avantura, ali ujedno i sretni jer smo stvorili nova poznanstva, iskustva i uspomene koje ćemo zajedno nositi gdje god bili.

• 

• 

• 

• 

Autorica: S.D.

11.-12.11.2023.

SEDAM PLUS JEDAN

Sedam:

1. Jedno kašnjenje, jedno vozilo koje vozi bez vozača (to je valjda taj Rimčev robotaxi), po prvi put These boots are made for walking, Čmarci i poklopci

2. Kabanica, party, seniorske palačinke i grah

3. Žina Kožina, Nacionalni park, najglasnija izvidnica i najljepši pogled

4. Gdje je Rajko, krivo skretanje, dva uganuća, oduševljeni Robi i HŽ

5. Temperatura, branje gljiva, borba sa medvjedom, izvrnuti gležanj, kuhano vino i nova tabla

6. Neža, Jaša, jezična barijera i špricer = najbolji izlet Plaško2023

7. Tri godišnja doba

Plus jedan:

8. Finale

• 4 kategorije, 34 plaškolaraca, voditelji i logistika

Još pod dojmom prethodnih 7, sjedamo u bus i polako na kotačima „gazimo“ kilometre prema osmom. Ah, ta brojka 8, uvijek nezgodna za izgovoriti, a u našem slučaju još nezgodnija jer uopće ne znamo što očekivati. Dok neki uče za ispit, Petra (zna se koja Petra) vadi rakiju i kraj nje se u sekundi formira ekipa za ispit, ali ispit’ rakiju (Vale, Rajko, Tibor i ja – uvijek isti). Tek kasnije će se pokazati da imamo aseva u rukavu i za onaj drugi ispit. I eto nas, stigli pred Planinarski dom Omanovac, ne vidi se prst pred okom. Prva pomisao, tko će se ovdje orijentirati, pa dom smo jedva našli. Dosta skeptično i dezorijentirano hodamo po onim hodnicima i tražimo sobe, svjesni da nam o orijentaciji ovisi opstanak.

Par sati kasnije; ispit je prošao, baš kako je Mare rekla u busu „svi ćete proći“. I prva pomisao vas koji čitate, a ne znate Mare, je sigurno ta da je ona blaga i popustljiva, ali ne, ne, naša draga Mare je sve samo ne popustljiva, ona je samo vjerovala u nas i znala unaprijed ono što smo na kraju i sami potvrdili, da smo najbolja Plaško generacija u znanju. Uostalom, znate li vi koji niste bili sa nama nabrojati zmije otrovnice na latinskom, kao i nabrojati nazive speleoloških objekata u HRV? Ako ne znate, naučite, jer ako se suočite oči u oči s Kristinom, oblit će vas hladan znoj. Pola nas ne zna tko je iz kojeg grada, ali zato svi znamo da je Poljina kuća zelena (u kojoj btw ne živi). Da nas samo ne hvalim, bilo je i mrvu gubljenja na orijentaciji, Toni je putem već smišljao priču o čovjeku kojeg smo sreli i koji nas je odveo traktorom negdje na rakiju da opravdamo izgubljeno vrijeme, no priča je tek sad prvi put ispričana jer je na kraju samo bilo bitno da je 6 kontrolnih točaka bilo pravilno raspoređeno na našoj ispitnoj kartici. Ne mogu da ne spomenem da smo briljirali čvorove, zahvaljujući našem čvorologu koji nas je sjajno pripremio i nadam se da mi sad medicinari u Izletniku neće zamjeriti, ali samo je jedan doktor, naš dragi Pepić.

Nakon večere i dodjele poklona uslijedio je završni party o kojem neću ništa reći jer to je onaj dio izleta „što se dogodilo na Omanovcu, ostaje na Omanovcu“ (osim ako me Rajko ne zezne, a mislim da neće jer se on ionako ne sjeća tog dijela :))

ZAKLJUČAK

40ak ljudi o kojima nemaš pojma se pretvore u ljude koji ti zaista prirastu srcu. Tek kasnije shvatiš da ovo dvomjesečno putovanje ustvari nije samo radi stjecanja znanja i vještina u planinarenju, već put prijateljstva s jako puno kvalitetnih i dobrih ljudi koji i samog tebe čine boljim. Mene ova škola nije naučila samo koji su najviši vrhovi svijeta, kako se snalaziti u planini i slično, nego me naučila kako da budemo složni, kako da pomognemo jedni drugima, naučila me da ste svi vi jedinstveni, originalni, neponovljivi i drugačiji, a da smo opet svi toliko slični jedni drugima. Bila mi je čast koračati s vama istim stazama i hvala vam na najbolja dva mjeseca. PD Izletnik FOREVER.

Autor: E.F.

---

Ne moš omanut’ na Omanovcu

‘Dani se vuku, a godine lete’ rekli su na temu prolaznosti vremena učeniji ljudi, a ja samo znam da mi je proteklih dva mjeseca Planinarske Škole stvarno proletjelo, i eto već nas je čekao zadnji izlet, i to onaj najteži.

Izlet na kojem će se odvojiti žito od kukolja, odrasli ljudi od djece i na kojem ćemo saznati jesmo li išta naučili iz ove dvomjesečne avanture.

Kako to već biva vikendima, ekipa se u dogovoreno vrijeme skupljala oko busa, a ni lagana kišica koja je upravo počinjala, nije uspjela rashladiti glave prepune znanja.

Bilo je tu i zabrinutih pogleda, onih samouvjerenih, ali i onih koji su rezignirano digli ruke od svega pouzdajući se u dobru sreću ili božansku intervenciju.

No, u busu se ponavljalo gradivo. O da. Vadile su se skripte, dovikivale se visine najviših planina, raspravljalo o čvorovima… Da netko nije nikad čuo ništa o planinarstvu i došao s nama u bus, vjerojatno bi naučio dosta za prolaz.

Tih dva – tri sata vožnje brzo je prošlo, no vrijeme nas je stvarno odlučilo ne maziti pa se u maglu i vjetar uplela i kiša, za potpuni ugođaj.

Tako smo se malo obeshrabreni iskrcali pred domom na Omanovcu gdje smo se brzo razmiljeli po sobama i nakon smještanja nervozno cupkali čekajući pismeni ispit. Netko uz skriptu, netko uz kavu, kakav napitak ili cigaretu.

I onda je počelo. Svi su se uzmotali, pronašli svoju grupu i krenuli na svoj dio ispita. Pismeni dio nije bio pretežak, no svejedno je uz mene cijelo vrijeme stajao strog i pravedan senior kako ne bih prepisivao, kao da bi mi to ikad palo na pamet.

Nakon pismenog odmah smo podijeljeni u parove, dobili karte s kontrolnim točkama i krenuli s mjerenjem azimuta i udaljenosti. Prije svega mislim da sam imao enormnu sreću za para dobiti Brunu koja je orijentacijske cake imala u malom prstu, pa je i taj dio crtanja i mjerenja bio puno zabavniji od dijela gdje smo te točke morali obići i u stvarnom svijetu.

Taj dio stvarnog svijeta baš se odlučio počastiti nas vremenskom rapsodijom magle, kiše i vjetra i malo nam pokvariti zabavu. No tu sam uspio sliknuti i par ok fotki tako da sam, sve u svemu, i u tom dijelu uživao.

• 

• 

No, negdje kod treće ili četvrte kontrolne točke, stvari su se promijenile; sunce se počelo probijati kroz oblake i čak ih nakratko rastjeralo i tada smo svi shvatili da smo donijeli super odluku upisavši planinarsku školu i pojavivši se na ovom ispitnom izletu.

Sve točke pronađene su vrlo brzo, one lažne su samo ispraćene prijezirnim pogledom, i stvarno, po povratku u dom prekontrolirana nam je tablica i sve je bilo točno.

Ostali su još čvorovi i usmeni dio.

Dežurni Ajatolah čvorova, majstor zapetljancije i Shibari guru Mario nas je pričom proveo i preispitao naše teorijsko, ali i praktično znanje o čvorovima. Ne moram ni napominjati da smo prošamarali te buline, dovostruke zatezne, osmice s uplitanjem i ostale konopaste tvorevine, i ostalo nam je samo preživjeti usmeni ispit i to je to.

Kolega Leko koji je hrabro preuzeo ulogu mog ispitivača vjerojatno je ostao osupnut nezaustavljivom lavinom čistog znanja koja se polako, ali sigurno promaljala iz mojih usta i nije imao izbora nego udijeliti mi zasluženi prolaz i čestitati na položenom ispitu!

Da ne duljim, položili smo svi i valjalo se spremiti za ručak te sve skupa proslaviti epic tulumom koji će uslijediti.

Kako se ispostavilo, tulum je stvarno bio epskih proporcija. Neonska ekstravaganca na dva floora, uz pregršt odlične mjuze i još bolje raspoloženih ljudi, fešta je koja će se velikim slovima upisati u knjigu uspomena svih koji su izvadili svoje kričave opravice, kostime, kape, gumice za kosu, vezice, sprejeve i ostala svjetleća čudesa.

A što reći? Popilo se, proveselilo se, kako i priliči finalu jedne školice, a na povratku su mi se (a vjerujem i ostalima) miješale emocije zadovoljstva, ali i tugice jer je sve gotovo.

No gdje god nas život dalje odnese i kakve god bure baci pred nas jedno je sigurno – da smo se s Omanovca vratili kao bar malo bolji ljudi – kao planinari.

Autor: R.T., III. a

4.11.2023.

To što sam se izvukao s dužnosti pisanja izvještaja o izletu na Učku, neće me spriječiti da umjesto izvještaja pošaljem nekoliko fotografija i bar tako dočaram cijelu priču.

No kako i priliči jednom Istrijanu™ kao uvod bih iskoristio maestralne stihove Drage Gervaisa, barda čakavske riječi, koji je u ovih nekoliko redaka prikazao mnoge simbole temeljno povezane s Učkom i za koje se nadam da su doprli i do vaših planinarskih srdaca.

I Učka tamo stoji,
seda od kamika belga,
tako sama – sama,
i tako lepa.
I ća je to Učka danas,
da j’ tako črna?
Nad oblaki plava,
črna, nevidna,
kako, da j’ i ona pobegla od nas.

Pod Učkun kućice bele,
miće, kot suzice vele.
Beli zidići, črjeni krovići, na keh vrapčići
kantaju.
Mići dolčići, još manje lešice na keh ženice
kopaju.
Cestice bele, tanki putići, po keh se vozići
pejaju,
i jedna mića, uska rečica, pul ke se dečica
igraju.
Na sunce se kućice griju,
na turne urice biju.

Autor: R.T.

---

Kako to obično biva, Izletnik ekipa se skupila kod Lisinskog oko 7:45 da bismo krenuli na Učku u 8:00. Možda bi bilo bolje da smo se skupili i sat ranije, kasnije ćete vidjeti zašto, haha, ali svi smo živi ostali što je najbitnije, pa onda i tih sat vremena nije neki big deal.

Vozač nije bio Pajser 🙁

Ostavio nas je na drugom mjestu, pa smo imali stube koje život znače. 

Kratka pauza i pogled na more bili su od velike važnosti prije uzbudljivog uspona. Krenuli smo bržim tempom i raspjevanim glasovima. Nedugo zatim nas je uhvatila kišica, ali za utjehu pored nas prošla su četiri konja uz vodstvo lokalnog čiče. Kišica se u jednom trenutku pretvorila u tuču, pauze nije bilo moguće imati nigdje, svi smo se raspršili, od jedne velike grupe dobili smo tri male, scene u glavi postale su traumatične. Uz svu mukicu došli smo do ekstra, super, lijepog skloništa i promatračnice za ptice, za koje je zaslužan arhitekt Ivan Juretić. Sklonište je u obliku jajeta, i sve što je u skoništu također je jajastog oblika, a izvana izgleda kao jedno veliko gnijezdo.

https://www.pp-ucka.hr/otvoreno-planinarsko-skloniste-kremenjak-otvoreno-planinarsko-skloniste-ucka/

Malo se odmorilo, pojelo, popilo, što se ponijelo, neki su se čak usudili i presvući, obzirom da je bilo jako hladno, more se u jednom trenutku nije vidjelo zbog kiše koja je pada. 

Nastavili smo naš put na vrh Sisol, 835 mnv.  Sa naše točke gledišta nama je taj slavni Sisol bio jako daleko, kao dva i pol sata hoda, već smo lagano počeli “mrziti” Vanju. Neki su bili izmoreni jer su pokisli, neki su doživjeli mental break down (JA) poslije sam ostala predmet šprdancije. I tako smo hodali do Sisola u nadi da ćemo doći tamo u neko pristojno vrijeme prije nego padne mrak. Imali smo predivan pogled na zalazak sunca u jednom trenutku, to je vratilo nadu, da ipak nije sve crno, nešto je i narančasto, roskasto i plavo. Lijepo je bilo vidjet sva ta mala govanca od kozica i ovčica koje na tim vrhovima obitavaju, baš su spretne, neki od izletnika nisu bili. Došli smo do nekog vrha, koji nije bio Sisol, odluka naših odgovornih je bila, da se tu završava naš uspon i da ne idemo na Sisol, mrak je već pao, slikali smo se na tom vrhu, a realno nitk neće znati da to nije Sisol, osim Vas koji već do tu došli sa čitanjem. Hvala Vam!

Noćni spust, ludnica, nas tridesetak sa čeonim lampama, pomalo svima dolazi loše, svi žele nagradu (pivo) ali za pivo se još dobro nahodalo, cca, nekih dva i pol sata. 

Barem kiše više nije bilo.

Kada smo ugledali kuće, znali smo da je kraj blizu, bus je stvarno brzo došao po nas, ruksaci su letjeli po bunkeru, smjestili smo se u bus, sa puno elena i dobre volje, jer smo držali pivkane u svojim rukama, koje nismo gore uspjeli popiti.

Divno je biti Izletnikov izletnik, volim to društvo. <3

• 

• 

• 

• 

• 

Autorica: F.U.

---

Autorica: D.Š.

28.-29.10.2023.

Izlet na Vršić je bio izveden 28. i 29.10.2023. pod nadzorom planinarskog društva Izletnik i njihove planinarske škole. Planiran je polazak bio u 5:45 koji se zbog dolaska autobusa odužio. Put autobusom je prošao bez problema, ali se staza kojom smo odlučili planinariti do planinarskog doma promijenila zbog vremenskih uvjeta. Slijedio je put do doma bez ikakvih problema uz više odmora.

Po dolasku u dom ostavili smo stvari te smo se podijelili u dvije grupe. Jedna iskusnija koja se odlučila penjati na zahtjevniji vrh usprkos vlažnim uvjetima i školska grupa za Vršić. Unatoč brojnim oblacima koji su bili prisutni od samog početka izleta, na samom vrhu je kroz oblake provirilo i sunce.

Povratak prema autobusu u nedjelju je duplo brži nego uspon, ali sam povratak u Zagreb se odužio zbog tehničkih problema s autobusom.
Sve u svemu odličan izlet.

Autor: M.K

---

Probudila sam se u 9 u Flixbusu u Sloveniji. U malom autobusnom ruksaku čekala me kavica, a prizori kroz prozor potvrdili su moju tezu da je čitava Slovenija zapravo nacionalni park. Nakon svega 20-ak minuta vožnje došli smo do mjesta polaska! Baš je blizu ta Slovenija.

Načula sam da smo u Kranjskoj gori i da od tu krećemo. Meni je izgledalo kao da krećemo od Windows screensavera i to onog koji se naplaćuje bar $0.99! 

Tap-tap-tap, Kristina trči trail, Leko trenira ko lud, možda ćemo nekad negdje trčat, ko zna.

Tap-tap-tap eto sve mokro, jel to potok ili je to ad-hoc kišni potok, niko ne zna. Al znamo puno o tenisicama i gojzama. Imamo tim gojze (zna se u čemu se ide na planinu!), tim trail visoke patike (gojze su za bumere!), tim terex (adidas je adidas), tim hoka (mi smo iznad adidasa!).

Ž-ž-ž pauza. Malo je morko, malo je hladno. Prvi sendviči padaju, a valjalo se i ugrijat malo.

Tap-tap-tap, 7km + kratka kiša nakon, stižemo u dom Erjavčeva Koča. Erjavčeva Koča ima: tuš, pečat, grijanje, gulaš, posteljinu, male sobe, velike sobe, rakijice, štruklje, ručnike, širok izbor pive, dobru kavicu, nevjerojatan pogled i primaju kartice. „Molim vas rezervaciju jedne sobe za moj rođendan“, rekla sam konobaru. Zapisao je. Nije izgledalo kao da je. Al kaže da je. Vidićemo.

Tap-tap-tap nakon kratkog predaha nastavljamo na vrh Vršić. Vrh Vršič je blizu, kratka kružna ruta, al’ promjena klime je otprilike kao da od onog hobitskog sela idete u Mordor. Hladno, surovo, al’ mnogo lepo.

Ž-ž-ž, volim Slovenske domove. Glazba je bila dovoljno glasna da doda na atmosferi, a dovoljno tiha da nam dopusti da igramo Exploding Kittens do milje volje, odnosno dok god smo mogli pratiti koga je red i tko igra. U nekom trenu više nismo, al’ nije ni bilo važno. Izašli smo ispred, gledali zvjezdano nebo i oblake koji se utrkuju.

Ž-ž-ž, ujutro je gravitacija bila nešto teža, al’ nam je bilo lako izvaliti se na pod i glumiti unesrećene dok smo vježbali prvu pomoć. Svima nam je izgleda pristajala ta uloga.

Tap-tap-tap po kišici smo se spustili i pohitali u bus. Bus nažalost nije bio entuzijastičan oko polaska kao mi. Za razliku od nas bus je imao privilegiju vučne službe i pokretanja uz pomoć vanjskog akumulatora. Sve skupa vrijeme čekanja je bilo oko 8% prosječnog čekanja vlaka HŽ-a. Brzo i sigurno vratili smo se u svoje tople domove, a u ponedjeljak sam imala pravi Monday Blues. Teško se popet na planinu, ali se s nje definitivno još teže spustit.

Autorica: M.P.

---

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Autorica: A.A.N.

21.10.2023.

Subota ujutro, opet se budim u šest,
bit će, kažu, kiša – to nas neće smest!
Pajser sigurno vozi do Razdolja Begovog,
izletnički Peugeot jedva vidi od dima njegovog.
Naselje je to na najvišoj nadmorskoj visini,
Fun fact dok prilazimo pjesme sredini.
Pošto nam nema Pepića-čvor mastera,
Ajla je preuzela i spasila od disastera.
Kako nam nedostaje i voditeljica Mare,
jedva smo zakoračili bez Nancyne gitare.
Kad smo pregazili makadama more,
Napokon je put krenuo prema gore.
Markacije se sjaje, kiši još ni traga,
Al o tome ni riječi – ne tražimo vraga!
S Kule od prsta ne vidi se dalje,
Vakula se smije, malo kiše šalje.
Iz Mihelčića Jakoba dopire miris vina,
Skuhanog perfektno – svaka čast Edina.
Bilo je tu svega, i čaja i kave,
Nema šta, imamo logističare prave!
Na putu do sarme sreli smo i partizane,
Smrznute nekad davno kod Matić Poljane.
U Tuku nas sarma grije, a pivo hladi.
Bravo izletnici – tako se to radi!

Autor: I.G.

---

Krenulo se u subotu, 21.10.2023. u 6:45, autobusom prema Begovom Razdolju. Put je trajao nešto kraće od 2h, taman za ubit oko.

Staza kreće iz Begovog Razdolja, inače jedinog naseljenog mjesta u Hrvatskoj iznad 1000m nadmorske visine (1.078 mnv). Vremenska prognoza je bila vrlo kišovita, sivi su bili oblaci, očekivali smo da će nas “oprati”, ali srećom, kiše nije bilo sve dok nismo stigli na sami vrh Bjelolasice. Put do vrha trajao je cca 3-3.5h.

Prvu smo polovicu hodali po makadamu (nazvanog po škotu McAdamu :=)).

Drugu smo se polovicu uspinjali kroz šumu, prema vrhu. Staze su odlično markirane, budući da su to odradili markacisti PD Izletnika :).

Nakon uspona kroz šumu izbije se na proplanak, do vrha još malo, samo što nismo.

I evo nas na vrhu Bjelolasice, vrh Kula (1534 mnv), s kojeg se inače pružaju divni vidici (uključujući Kvarnerski zaljev, otoke Krk, Cres, Lošinj…). Međutim, naš se pogled, osim dijelova šume koja okružuje Bjelolasicu, sveo uglavnom na bijele piksele magle :).

Nakon toga, uputili smo se prema Planinarskom skloništu Jakob Mihelčić (1460 mnv) kojeg održava PD Izletnik. Radi se o drvenoj kućici smještenoj pod samim hrptom Bjelolasice. Tamo smo predahnuli na sat vremena, sklonili se od kiše, podružili se uz fino kuhano vino (svaka čast logističarima) i kavu, da bi se konačno zaputili dolje.

Nazad nam je trebalo oko 3 sata, opet kombinacija šume, makadama i ceste. Na pola puta predahnuli smo pod drvenom nadstrešnicom. Zadnja dionica bila je možda i najljepši dio puta, pošto smo hodali po ravnici nakon uspona i silaska po kiši, a istovremeno smo promatrali divan pejzaž netaknute prirode Gorskog kotara.

Za kraj smo se podružili u planinarskom domu “Bijele stijene”, gdje nas je dočekala fina sarma.

Autor: I.B.

---

Ovaj izvještaj nije napisao pravnik.

Ugovor o organiziranju planinarskog izleta

Organizator: PD Izletnik, Kosorova 5, 10000 Zagreb, OIB: 97441248544

Izletnici: Polaznici planinarske škole PD Izletnika, generacija 2023., i drugi članovi PD Izletnika

Ruta: Zagreb (iza Lisinskog) – Begovo Razdolje – Vrh Kula – Sklonište Jakob Mihelčić – Matić poljana – Tuk, Planinarski dom „Bijele stijene“ – Zagreb (iza Lisinskog)

Vodič: V.K. – opušteni vodič koji ne mari puno za skupljanje kilometara i visina, poklonik je duhovnog planinarenja, možda će ispričati nešto o Jakobu Mihelčiću

Obveze Izletnika:

• doći na vrijeme na bus,
• ponijeti obaveznu opremu,
• diviti se markacijama na stazi,
• pohvaliti održavanje planinarskog skloništa Jakob Mihelčić i novu ploču na skloništu

Prava Izletnika:

• prijevoz autobusom Zagreb – Begovo Razdolje,
• diviti se mističnim i sjetnim jesenskim bojama Bjelolasice, te šumi „istrbušenih“ bukvi prošaranoj stijenama,
• na vrhu se zagledati u beskonačnu maglu,
• okrijepiti se na skloništu Jakob Mihelčić kuhanim vinom, čajem i kavom koje je pripremila draga Logistika, i drugim poslasticama koje se sestrinski i bratski dijele među Izletnicima,
• naučiti nešto o najvišoj planini Gorskog kotara, Jakobu Mihelčiću i spomeniku 26 smrznutih partizana u Matić poljani,
• obrok u planinarskom domu „Bijele stijene“ u Tuku – sarma ili varivo od leće, primamljiva domaća štrudla od višanja uz nadoplatu,
• prijevoz autobusom Tuk – Zagreb, mogućnost sudjelovanja u sing-alongu uz My Heart Will Go On i druge hitove.

Cijena: Prava sitnica

Garancija: Bijeg od gradske svakodnevnice, dobra zabava, pozitivna energija.

Autorica: D.S.

---

Kao i obično Plaškolarci su se okupili ispred Lisinskog u subotu, 21. listopada te onako sneni u busu pod Ajlinom palicom vježbali su čvorove. Prema Ajlinim riječima: “Ispit se bliži!”

Ovoga puta vodič nam je bio Kokić. Krenuli smo planinariti iz najvišeg naseljena mjesta u Hrvatskoj — Begova Razdolja oko 9.30. Makadamski je put bio blag prema nama, šuma se već polako počela žutjeti, a kišica je tek tu i tamo rominjala.

Na prvoj smo pauzi čalabrcnuli suhomesnate radosti i razne pločice te komentirali modne izlete Plaškolaraca. Kokić je rekao da idemo ka oblaku i da bismo trebali pripremiti rukavice. Plaškolarci su se zabrinuto pogledali. 

Nažalost, prestanak pauze nije bio popraćen našom himnom These boots are made for walking — znali smo, nedostaje nam naša Mare — ovaj je put PTSP od pjesme izostao.

Krenuo je uspon po blatu i strmiji teren te smo poput zmijice lagano napredovali kroz maglu. Što je to za nas školarce! 

Prvi nam je cilj bio najviši vrh Gorskog kotara – Kula. Na njega smo se uspeli oko 12.30. Priča se da se s Kule vide razni otoci i more, a mi smo gledali samo u polja magle. Razlog da se na Kulu opet vratimo! Nakon prikupljanja žiga koji je bio izuzetno lijep (tako pričaju oni koji su se sjetili ponijeti KPP obilaznicu) uputili smo se ka skloništu nazvanom po prvom planinaru, ujedno i lugaru, Jakobu Mihelčiću. Na vrhu nas je pomazila kiša, dovoljno da bude zanimljivo hodati dok kapljice lagano lupkaju po kabanicama. 

U skloništu nas je dočekala okrepa vrijednih članova Izletnika. Orile su se skloništem riječi —imamo taaablu! Ponosni su Izletnici postavili novu tablu na vanjski zid. Neki su se puno vrzmali oko vanjskih stolova s toplim napitkom.

Cijeli se izlet iščekivala sarma, stoga smo krenuli hodati dalje. Prva pauza bila je kod napuštene kuće nešto prije 16 sati za koju smo saznali da su je okupirali migranti. Nakon toga uputili smo se ka Matić poljani — spomen-području u čast 26 partizana koji su se ondje smrzli. 

Zadnjim smo snagama hodali iščekujući predah, ali zato nam je priroda oduzimala dah. Oko 17 sati prolazili smo uz smrznute stećke.

Svoj smo put završili u Planinarskom domu Bijele stijene.

Ka Zagrebu nas je pratila romantična playlista vozača pa se tako busom čulo nježno pjevušenje u stilu Kate i Jacka uz My heart will go on. Ostatak je pjesama bio nadasve neobičan spoj. A mogli smo i mi ostati u blizini Tuka Vojnog, ne zaleđeni ali nastradali, nakon što je vozač otišao malo u rikverc. Nasreću smo u Zagreb stigli čitavi.

Autorica: A.K.

---

Dobrodošli u područje mrkih medvjeda i smrznutih partizana!
Na našu sreću, vidjeli smo samo jedno od navedenog. Što točno, pročitajte u nastavku – ili pogledajte video animaciju. 

Nakon ovog clickbait naslova i uvodnog dijela, vrijeme je za ozbiljni izvještaj s petog izleta Plaško 2023 generacije.

Išli smo na Bjelolasicu, s polaskom u Begovu razdolju i završetkom u Tuku. Staza je bila srednje zahtjevna, i cca 18 do 20 km duga – ovisno o tomu jesi li pauzirao Garmin na stajanju ili ne. Nakon početnih 7 km ugodnog makadama dočekalo nas je 2 km strmog i predivnog uspona do vrha Kula (1534 mnv). Oni koji vole ‘pokemene za planinare’ su si tamo skupili novi žig za Hrvatsku planinarsku obilaznicu, sekcija GORSKI KOTAR – južni dio.

Navodno se s vrha Bjelolasice prostiru pogledi na otoke Krk i Cres, Julijske Alpe i Velebit. Kažem navodno jer je vrijeme bilo oblačno i maglovito, s mjestimičnom kišom pa smo opet imali vježbu imaginacije. No, ni te vremenske (ne)prilike nisu narušile sveukupni dojam izleta, a koji je bio odličan! 

Nakon vrha svratili smo do planinarskog skloništa Jakob Mihelčić kojeg ponosno uređuje i održava baš naš PD Izletnik. Na predavanju smo učili da je Jakob u povijest ušao kao prvi planinarski vodič u Hrvatskoj. 

Kao pravi domaćini, u skloništu su nas dočekali vrijedni logističari s kavom, čajem i (najboljim) kuhanim vinom. Što se tiče gastro sekcije – pored redovne ponude (svježe narezana meza u produkciji A.B.-a te zdravih i ukusnih kolača by A.H., AKA planinarska Marija Antoaneta), ovaj put smo imali priliku degustirati i livanjski sir, slavonsku kobasicu i kulenovu seku (omogućili I.G. te D.S.).

Na povratku smo prošli kraj 26 smrznutih partizana, u narodu znanih kao partizanski Easter Island. Riječ je o memorijalnom spomeniku od 26 kamenih monolita koji simboliziraju partizansku kolonu.

Ukratko, priča ide ovako: uslijed nagle i iznenadne promjene vremenskih okolnosti te neprikladne obuće i odjeće, dio kolone se smrznuo tijekom ledenog marša u veljači 1944.-te. To nas je podsjetilo na važnost osnovnog pravila planinarenja, tj. da ne postoji loše vrijeme, samo loša oprema.

Nekoliko fun facts prije rastanka: (i) Bjelolasica je dobila naziv po uskom grebenu koji se svijetlom bojom ističe od šumskog pojasa; (ii) Begovo razdolje smješteno je na 1078 metara nadmorske visine te je najviše naseljeno mjesto u Hrvatskoj (jedino koje se nalazi na visini višoj od 1000 metara); (iii) za obnovu puta u oba smjera na dionici koju planinar prođe za 1 sat, skupini od 3-5 markcista treba otprilike 4 sata (ovo je potencijalno ispitno pitanje).

I za kraj, hvala izvidnicima što se nismo gubili te logističarima i (impromptu) gastro sekciji što nismo bili ni gladni ni žedni!

Autorica: K.M.

---

Autorica: W.V.

---

Naša V.G. vodi vas na 1534m za 39 sekundi – i to najboljih 39 sekundi koje ćete danas vidjeti! PlaŠko 2023 @ Bjelolasica

---