PD Izletnik

PD Izletnik

Planinarsko društvo Izletnik

Author: Izletnik

Strmo, strmije, najstrmije, ili penjali smo se na vrh, a dotakli smo dno

Strmo/Penjemo se na vrh Avantura počinje oko 7 ujutro kretanjem s parkirališta King Cross-a. Nas dvije smo bile podosta neispavane i umornjikave, ali uzbuđene, dok je Valjak izgledao više odmorno,…

Strmo/Penjemo se na vrh

Avantura počinje oko 7 ujutro kretanjem s parkirališta King Cross-a. Nas dvije smo bile podosta neispavane i umornjikave, ali uzbuđene, dok je Valjak izgledao više odmorno, a manje uzbuđeno. Dok je Martina pokušavala uhvatiti malo sna Valjak me informirao o pokojem vrhu Kamniških Alpa te o samom Storžiću koji je najviši vrh zapadnog dijela spomenutih Alpa. Nakon što smo se neko vrijeme divili divnom slovenskom stroju koji jede drveće spakirasmo se u podnožju planine, koje je također već bilo strmo, i krenusmo na put. Nakon otprilike prvih 50 metara staza se naginje na kut od 45 stupnjeva i nastavlja tako izgledati sljedećih 900 metara. Prvi put u životu sam vidjela da je staza u šumi toliko strma da se zemlja pokraj nje odvaja od tla i pada po stazi. Naravno, ta nas strmina nije ni najmanje pokolebala te uz pokoju žalopojku i jauk, ali uglavnom smijeh i zafrkanciju, sretno nastavljamo dalje. Nailazimo na kućicu s metalnim pijetlom i divnim vidikovcem i ondje radimo prvu pauzu. Nakon okrepe smo još puniji snage i elana te takvi krećemo dalje pobijediti još komadićak strmog dijela šume.

Strmije/Penjemo se na vrh

Dolazimo do strmijeg dijela pod snijegom gdje se navlače veliki zubi na noge, sklapaju štapovi i razmišlja o boljem upoznavanju s cepinom. Ustvrdili smo da su za ovaj dio dereze prijeko potrebne, ali cepin možda još ne. Nakon par desetaka metara Martina nas obavještava da je još 500 metara ovakve i još veće strmine do vrha, na što se svi grohotom nasmijasmo. Ozbiljna strmina strogo nas gleda, no mi ju savladavamo sa smiješkom i nepokolebljivo napredujemo korak po korak uz pauzu svakih 25 koraka. Vjerojatno je važno napomenuti da već ovdje ne bi bilo ništa od uspona na vrh da netko nije koji dan prije prošao tim putem i ostavio nam zaleđene tragove u koje smo mogli lakše zabiti dereze, tako da bih se ovim putem htjela zahvaliti i toj osobi i svemiru što nam je posložio sve tako da uspijemo doći na vrh i cijelim putem, a i na samom vrhu, imati savršeno vrijeme. Nakon nekog vremena strmije ipak postaje najstrmije i osim derezama počinjemo se pomalo koristiti i cepinima kao sredstvom za napredovanje. 

Najstrmije/Penjemo se na vrh i Dora dotiče dno

Borba s najstrmijim dijelom inspirirana je prekrasnim pogledom na Kamniške Alpe, ali u jednom trenu strmina počinje sve više izgledati kao vertikala. Prije kamena na kojem radimo pauzu prolazimo jedan uži dio čija strmina izaziva blage osjećaje panike u meni jer znam da nismo još ni blizu vrha, a već se penjemo na sve četiri uz zabijanje cepina u padinu. Počinjem doticati dno jer ne znam koliko će strmije još postati i na predivnoj pauzi na kamenu, s pogledom na Kamnišku Bistricu, razmišljam o odustajanju od penjanja na sam vrh te ostanku na spomenutom kamenu dok se Martina i Valjak ne vrate. Njih dvoje su fantastična podrška i, iako smatraju da ne bih trebala odustati jer imamo još malo do kraja, ne žele ništa forsirati te nastavljaju dalje. Ja sam se nakon petnaestak minuta počela dobivati, napokon mi se odledilo desno stopalo, i nakon okrepe odlučujem da ću ipak dalje. Nakon što sam ih obavijestila da ipak idem dalje se spremam i krećem ponovno na sve četiri uz zabijanje cepina malo po malo prema gore, no u jednom me trenu počinje ozbiljno hvatati panika jer ne znam koliko ću još snage imati za napredovanje na ovakav način, ne vidim više njih dvoje, vidim samo neki kamen u daljini do kojega pokušavam doći i možda se na njemu malo odmoriti i skupiti snage, i hrabrosti, za dalje. Zadnjim zrncima hrabrosti i još uvijek koliko toliko zdravog razuma dolazim do tog kamena kako bih ustvrdila da je daleko prestrm da bih išta mogla tamo i tada dolazi do potpune blokade i doticanja dna. Ne znam kamo dalje, ne mogu više naprijed jer je prestrmo i, bar se tako čini, prezaleđeno, ne mogu natrag jer  ne znam kako, a ne znam ni smijem li ostati na mjestu jer osjećam kako mi se snijeg lagano topi pod derezama jer sunce sija i zapravo je prekrasno vrijeme. U tom trenu čujem kako me Martina doziva. Ispostavlja se da sam krenula krivim putem, ona se spušta po mene i psihički i fizički mi pomaže da se spustim sa svog krivog puta te me navodi na pravi put. Nakon što me smirila i podsjetila koliko je život lijep i koliko imamo sreće da možemo planinariti po predivnim planinama dok ljudi po svijetu sjede u uredima, stižemo do vrha, tako da eto, još jedna potvrda da možeš ići i na najviše visine i u najdublje dubine i na kraj svijeta ako imaš odlične ljude oko sebe.

Na vrhu nas dočekuju dvije planinske kavke, odnosno žutokljune galice, koje Martina hrani keksima te slijedi naslikavanje uz križ, jer ipak – dokaz, a ne obećanje. 

Svuda uokolo pruža se predivan pogled na Ljubljansku kotlinu, Krim, Javornik, Snežnik, Julijske Alpe i Triglav, Karavanke s planinama Stol, Begunjščica i Košuta te na Grintovec, Jezersku Kočnu i Krvavec.

Dok sam ja u sve boljem psihičkom stanju, iako me ozbiljno zabrinjava spust, osjeća se kako je Valjak krenuo prema doticanju dna jer mu se ne da spuštati i najradije bi se teleportirao u auto. 

Polako i vrlo, vrlo oprezno krećemo prema dolje jer se odmah kod vrha nalazi jedan predivan i vrlo zaleđeni dio grebena na kojem izgleda kao da bi bilo vrlo lako odklizati u nepovrat. Preživljavamo greben nakon čega se skližemo po kamenju djelomično pokrivenom snijegom kako bismo došli do prvog ozbiljno strmijeg dijela. Na moje čuđenje i opću radost spust je dosta lakši od uspona, te se uz pomoć cepina uspješno spuštamo niz najstrmije dijelove te dolazimo do samo strmijih dijelova na kojima Martina odlučuje vježbati zaustavljanje cepinom.

Strmije/Spuštamo se i Valjak dotiče dno

Snijeg postaje sve mokriji tako da nam je spust zapravo još i time olakšan jer više nema potrebe razbijati derezama zaleđenu površinu. Dolazimo do dijela na kojem smo stavljali dereze te ih na istom dijelu skidamo i ovdje se već jače osjeti da Valjak dotiče dno jer počinje ozbiljnije pičkaranje planine i spusta kroz šumu i grčeva u nogama. Nastavljamo dalje u šumu do kućice kod koje smo napravili prvu pauzu, ponovno radimo mini pauzu za hidrataciju i veselo nastavljamo dalje u šumu ni ne sluteći koliko zapravo metara imamo još za prijeći do auta. Nakon nekih sat vremena hoda po veoma strmoj stazi kroz šumu počinju ozbiljnije pritužbe Martine i Valjka na bolove u koljenima i grčeve u nogama, no moram priznati da ja ne osjećam ništa osim čiste sreće i zahvalnosti što sam živa nakon što sam već dotakla dno. 

Strmo/Spuštamo se i Martina dotiče dno

U jednom trenu Martini popuštaju nogice, što od napora, a što od strmine šumske staze, te pada ničice i počinje se kotrljati niz padinu, što stvarno u jednom trenu izgleda dosta dramatično. Iako se uspješno zaustavlja štapovima, može se reći da tada počinje njeno doticanje dna jer se nakon toga čuju uglavnom samo jauci, psovanje i pitanje “dobro koliko još do tog auta”. Valjku je također vidno dosta svega i razmatramo opcije kako si olakšati put do dolje. Dolazimo do zaključka da bi najbolje bilo da idemo u trokut navezu, ali da također dignemo taj navez u oblik piramide, objesimo se za drvo i na taj način primamo najkvalitetniju svemirsku energiju. Količina izgovorenih nebuloza potvrđuje veliki pad energije te, iako ja lebdim do dolje na krilima ljubavi prema vlastitom životu, partnerima mi je vidno teško i jedva čekamo vidjeti taj parking. To se ne događa još neko izvjesno vrijeme jer smo se naravno malo i izgubili u mračnoj šumi u kojoj, meni bar, sve izgleda isto i svuda su iste drvene kućice zbog kojih mislim da smo nekom stazom već prošli, što se ispostavlja potpuno neistinitim. Ipak uspješno pronalazimo put kojim presijecamo s neispravne staze na ispravnu te nakon 12 sati hoda i pentranja, prijeđenih 1566 metara visinske razlike do vrha te 1562 metara visinske natrag do parkinga, napokon sjedamo u auto i krećemo put Zagreba. 

Valjak je odmah puno bolje volje, nije uopće umoran za vožnju, ne da je taj auto uopće potrebno voziti, i cijelim putem do doma nam priča o svojim visokogorskim izletima po Europi od kojih ne znam koji je zvučao bolje i privlačnije. Naravno da je bilo i priča o vrhovima na kojima ljudi pogibaju, no nakon preživljavanja ovoga čini mi se da ni mene ni Martinu ništa više ne može pokolebati u želji za daljnjim visokogorskim izletima te da jedva čekamo sljedeći.

Pozdrav od uskršnjih avanturista! 😀 

Autorica: D.M.


Dogovor je da svo troje napišemo kraći izvještaj, pa ću dati sve od sebe da to tako zaista i bude. 

Napokon visokogorski izlet! Jednom već odgođen radi lošeg vremena zbog kojeg sam treći vikend ostala u Zagrebu nadoknađujemo u, ni manje ni više nego, četvrtak. Prognoza kaže vrijeme idilično uz neki reel feel od -10ak oC. Mislim da su fulali, al dobro. 

Nas troje, Dora i ja s Valjkom kao jedinim iskusnim visokogorcem krenuli smo u 7h iz Zagreba. Ja sam noć prije spavala svega 4 i kusur sati pa sam zamolila Doru da sjedne naprijed da mogu malo ubiti oko. Sreća moja pa sam sklopila okice na sat vremena. 

Evo nas u Zloveniji. S odredišta/parkinga odakle smo se krenuli penjati krenuli smo u 10h. Prvi kilometar bio je ravan, ostalo drito u brdo i gore. I tako sljedećih 6 sati. Dora i ja smo se putem zezale kako možemo podijeliti dionice staze na ˝Strmo, Strmije i Najstrmije˝. Staza ˝Strmo˝ je bila kroz šumu. Napravili smo dvije pauze, prvu na Andrejevu klopicu (slo.), drugu kod neke divne zlovenske kućice. Kada smo došli do staze ˝Strmije˝ vrijeme je bilo da navučemo dereze i vadimo cepin. Valjak nam je malo na parkingu objašnjavao kako se zaustavljati cepinom, a tokom navlačenja dereza dao nam je i nekoliko savjeta kako hodati u njima. I krenusmo strmijom stazom prema gore. Staza nije bila baš easy peasy, al smo došli do zaključka kako ne bismo uspjeli odraditi planirano da nisu stopinke od nekoliko dana prije bile, jednostavno bi nam bilo preteško, ovako samo jako teško 😀 Primijetili smo da je nekoliko dana ranije bila lavina, ali po prognozi, nismo morali brinuti, što se skotrljalo, skotrljalo se.

Strmija staza lagano prelazi u najstrmiju stazu. Bilo je dijelova koje si morao četveronoške odraditi jer je bilo prestrmo pa se zabijaš derezama, cepinom i rukom u snijeg i laganini prema gore. Nakon prvog četveronožnog dijela odlučujemo se za pauzu na nekom travnatom dijelu pored. Doru brine spust i previše razmišlja o njemu. Nakon sendviča i sveg drugog što će nam dati snagu za dalje, Dora odlučuje ostati gdje jesmo. Kaže da je strah pošteno pere, opet je brine spust. Valjak je pokušava motivirati i objašnjava da je daleko dogurala i ako je mogla ovo sve do sada, može i dalje tih 200, 300 mnv koliko nam je ostalo. Dora negoduje. Valjak ne inzistira jer ne želi nikog na ništa siliti. Mene brine da će se smrznuti dok nas čeka jer se ipak hladi i unatoč suncu, temperatura je niska, a i pomalo puše. Odlučila je, ona ostaje. Valjak i ja krećemo dalje.

Strmija staza ponovno na jednom dijelu traži da idemo četveronoške prema gore, ostalo je ok i samo treba ići polako i oprezno. Dora u jednom trenutku viče da će doći za nama čim stavi dereze i da se nastavimo kretati. Malo smo usporili ne bi li je sačekali, ali Dora se ne miče. I to traje. Valjku vičem da se ne miče, on kaže da se možda predomislila. Vjetar ne dopušta da nas čuje. Mi nastavljamo dalje polagano s pogledom na nju svako toliko. Eno krenula je! I tako Valjak gleda di sam ja, ja gledam di je Dora. U jednom trenu Doru više ne vidim, vičem joj, ona ne čuje jer puše previše. Vičem Valjku da je ne vidim, on stane. Krenem silaziti da vidim gdje je zapelo. Silazim dozivajući je. Opet vjetar smeta pa silazim i dalje. U jednom trenu je čujem, ali ne vidim. Krenula je krivom stazom i zapela. Strah ju je ponovno obuzeo. Prilazim joj lagano i govorim joj da proba sabrati misli i racionalizirati trenutak. Dora uspijeva i lagano zajedno krenemo natrag na stazu. Mic po mic dolazimo do nižeg vrha podno Storžiča. Pogled je prekrasan. Još samo malo i na vrhu smo. Krenuli smo svo troje, polako i oprezno jer drugačije ne ide i napokon ugledali križ kao i dvije ptice koje ga oblijeću. To je sigurno reinkarnacija mog pokojnog Krune, Krunoslava (moje vrane).

Stigli smo! Osvojili smo vrh, a vrijeme iz snova nam pruža pogled na sve okolne vrhove, Valjak nam objašnjava koji su. Ptice su pitome, jedna više, druga manje, pa im dajemo jesti dok uzimamo pauzu i pripremamo se za spust. Spust po snijegu meni osobno nije bio strašan. Na nekim dijelovima sam čak probala odraditi vježbu zaustavljanja cepinom čisto da mi, zlu ne trebalo, mozak zapamti kako se refleksno ponašati u takvoj situaciji. Kada smo bili blizu kraja strmije staze, napravila sam vježbu, ali ne namjerno… malo sam proklizala, al ništa strašno, a i uspjela sam se zaustaviti. Doduše ne onako kako bi uistinu trebalo, očito mozak ima još posla. Malo sam se i derezom u koljeno, al srećom praktički ogrebala. Da je bilo jače bilo bi bye bye koljeno jer je dereza ciljala unutarnji meniskus pored patele.

Dolazimo do kraja strmije staze, skidamo dereze, Valjak je ljut. Spominje umor i napor i svoj graf i tumači nam ga. Meni je on smiješan kad je ljut pa se smijem. I Dora isto. 

Još samo nekoliko sati do dolje i pored auta smo. Strmi spust šumom isprva je bio ok jer nismo više na snijegu s derezama, međutim snage je sve manje, kao i koncentracije, a koljena pate jer je dosta strmo. Jesam spomenula to? U nekom trenutku, ne znam kako, pala sam, pa se nekako nagnula i onda me težina ranca prevrnula niz stazu. Samo sam čula Doru iz sebe kako viče ˝Neeee!!!˝. Moram priznati da mi je to bilo preslatko ahahaha… zaista imam sreće u životu, pala sam nekako da sam se samo mjestimično iznabijala, a prevrnula se samo jednom, nisam se nastavila kotrljati. Dolazi Valjak, on je propustio pad, ali je odlučio sjesti. Umorni smo. Da, umorni smo. Nastavljamo dalje i ugledam neku cestu i pomislim kako je tu blizu parking. A onda sam shvatila da ta cesta ispod nas nema veze s našim parkingom. Došao je Valjak, pogledao na mobitelu i kaže kako je cesta ispod nas samo 10 m, a mi imamo još 300 mnv do auta. I gotovo, tu sam pukla jer sam vidjela koliko je to do ceste i na Valjkovih ˝Znači još 29 puta toliko!!!˝ sam potonula. Počela sam plakati, žaliti i smijati se istovremeno. Sve me boli… noge klecaju od umora, NE-MO-GU. Dora mi pokušava odvratiti misli s tu i tamo nekim pitanjima, ponekad uspijeva, ponekad samo krenem jače plakati, žaliti i cviliti. Da ne duljim sad s nepotrebnim pisanjem o mom plakanju, žaljenju i cvileži, kada smo napokon došli do auta svijet je opet bio divno mjesto, izlet je bio divan i život je opet bio lijep.

Zaista je bilo teško, ali uspjeli smo. Jedva čekam sljedeći visokogorski izlet. Valjku sam zahvalna do neba za priliku i za sve korisne savjete, iako je više puta naglasio da nije kompetentan. Bilo kako bilo, znam da ima iskustva i još jednom sam se uvjerila kako lijepo nešto objašnjava i podučava druge. 

Moram napomenuti kako je spomenuo da je Storžič jako zahtjevan i da zna biti zadnji izlet u visokogorskoj školici pa sam ga pitala ˝Je li to znači da smo Dora i ja to dobro odradile?˝, a Valjak ko Valjak: ˝Pa to vam upravo govorim!˝ 😀 

Statistički podaci izleta: vožnja autom do tamo 2h, penjanje na vrh Storžić, 2132m i spust s njega – 10h i 52min, skromnih 14.11km, ukupna visinska razlika 3128m, 1566m gore i 1562m dolje. Vožnja natrag do Zagreba još 2h. Razina sreće unatoč patnji: beskonačna.

Autorica: M.Š.


Odlučili smo ići na Storžić kao uvod u nekakvo visokogorstvo gdje bi naučili osnove planinarenja s cepinom i derezama. Vrlo brzo se pokazalo kako sva teorija pada u vodu u stvarnim situacijama. Rekao bih da smo naučili puno o sebi, no ta fraza se uglavnom koristi kao opravdanje za krive odluke, a nema razloga da je ovdje bilo drugačije. O Storžiću se nema puno toga za reći. Tamo je gdje i uvijek, točno onakav kakav se i očekuje u ovo doba godine i u ovim vremenskim prilikama. Stoga nema smisla pričati o njemu, nego o nama i kako sam ja doživio da smo nas troje doživjeli taj izlet. 

Vrlo brzo nakon što smo krenuli, shvatili smo da planina može biti jako strma. Malo kasnije smo shvatili da može biti i strmija. Pred kraj uspona smo shvatili da strmina nema gornju granicu. Kad smo se krenuli spuštati shvatili smo da strmina kod uspona i strmina kod silaska nije ista strmina. Strmine su zaista strme. Cepin i dereze ne olakšavaju penjanje, štoviše, samo smetaju i čine sve skupa još težim, no nužni su ako želimo stići negdje po snijegu i ledu i pritom ne pasti u provaliju. Ljudi nemaju istu dužinu koraka. Ponekad je teško pratiti tuđe stope u snijegu, ali još teže bi bilo da ih nema. Osvojiti vrh nije nužno, ali je zaista dobar osjećaj. 

Izlet ima lokalne i globalne minimume i maksimume raspoloženja. Prvi lokalni minimum je nekih sat vremena prije vrha kada vam je svega dosta i samo želite doći na vrh. Raspoloženje je do tog trenutka kontinuirano padalo nekoliko sati. Vrh je lokalni maksimum, sretni ste što ste se konačno popeli i sada vam preostaje samo vratiti se. To dobro raspoloženje traje kratko. Za vrijeme spuštanja, raspoloženje uglavnom stagnira, do nekih sat, sat i pol prije kraja kada naglo padne na najnižu razinu čitavog izleta. Nakon dolaska do auta je vrhunac raspoloženja i najljepši dio svakog izleta. 

Ljudi mogu puno više nego što misle da mogu, no granica negdje mora postojati. Postoji trenutak nakon kojeg zaista više nećete moći ni korak dalje. To onda znači da je moguće da je ta granica 3 metra prije auta. Pod fizičkim naporom mijenja se mentalno stanje ljudi. Na silasku smo prošli kraj raspela za koje su se neki od nas kleli da su ga vidjeli kad smo išli gore, dok su drugi bili sigurni da nismo. Ne znam je li to Mandela efekt ili varijanta Jeruzalemskog sindroma, no svakako potvrđuje da ne trebamo nikome vjerovati, a najmanje sami sebi. 

Pojavila se ideja da ako se povežemo zamkama i formiramo trokut, lakše ćemo hodati jer će se vektori sila nekako posložiti da lakše hodamo. To nema smisla ni logički ni po zakonima fizike, prvenstveno Njutnovom trećem zakonu. No ako se tako povezani dodatno spojimo na neku točku iznad nas te formiramo trostranu piramidu, moguće da ćemo kanalizirati energetska polja i vortekse pa si na taj način zaista učiniti spust lakšim. 

Na pitanje: “Bi li radije sada ležao doma na kauču i gledao TV/komp/knjigu?”, nije bilo konsenzusa. No svi smo se složili da smo ostali doma uz TV/komp/knjigu nitko ne bi pomislio: “Da barem sada 11 sati hodam po najgoroj strmini na Storžić i dolje!” 

Potrebno je oko 36 sati za oporavak od ovakvog izleta. 

Ponovili bi sve ovo opet, samo nas nemojte pitati zašto.

Autor: G.V.

Comments Off on Strmo, strmije, najstrmije, ili penjali smo se na vrh, a dotakli smo dno

Zavižan vs. Zavižan

Uskrs na Zavižanu: Kako su Izletnici (umalo) ukrali Uskrs 8. – 10.4.2023. Kao novom članu kojemu je ovo zapravo bio prvi izlet s društvom Izletnika, zapalo me da ukratko sročim…

Uskrs na Zavižanu: Kako su Izletnici (umalo) ukrali Uskrs

8. – 10.4.2023.

Kao novom članu kojemu je ovo zapravo bio prvi izlet s društvom Izletnika, zapalo me da ukratko sročim što se to krije iza naziva posljednje izletničke avanture. Dakako, u prvom planu je uskrsna atmosfera koja je već u startu dala nagovijestiti da ćemo navedene dane provesti, osim u istraživanju velebitskih čari, i u tradicionalnom prežderavanju, no nismo ni slutili da će nas jedna šunk(ic)a dovesti u pomalo neugodnu situaciju s našim zavižanskim domaćinima.

Prvi dan (subota)

Početak avanture ovog amatera, mislim dakako na sebe, započinje vožnjom s tri vrlo avanturistički nabijene mlade djeve zbog kojih sam se već tih jutarnjih subotnjih sati zapitala: “Majke ti mile, u što se to uvali?”. Zanimljivo je zapravo da će prava snaga tog pitanja izbiti na površinu narednog dana, kad će mi poteći par suza (strateški svega par, jer u protivnom bi mi se bilo zaledilo čitavo lice), u trenutku kad će se moje jenjavajuće koljeno pobuniti protiv mene i onoga što radim s njime. I tako krenusmo nas četiri te subote negdje malo prije 7 sati put Krasna, odakle smo, okupivši se nas 13-ero od ukupno 16-ero (nestrpljivost na sjelu), pogledavali krasne velebitske obronke ispijajući svoju prvu jutarnju kavu u bistrou Manjan. Bilo je već 9 sati, pa sam se ja prebacila na nešto jače, carpe diem prvom prilikom. Do Babić Siče stigli smo svojim četirima autima, nakon čega smo se do doma Zavižan odlučili prevesti terencem jer su bile izgledne šanse da naši gradski ljubimci neće biti podobni za planinske uvjete. Na kraju je to jedva i terenac mogao. O tome nešto kasnije. I tako stigosmo mi, kao i naša obilna uskrsna trpeza do doma, odakle smo se oko podne, nakon neminovnog upijanja sunca, zaputili na našu prvu rutu od blagih 7 km. Vrijeme je bilo prekrasno, i taman podobno za naš izlet. Spustili smo se Stazom zviri i popeli se natrag Tragovima čovika.

WhatsApp Image 2023-04-10 at 17.40.20.jpeg
WhatsApp Image 2023-04-10 at 13.32.11.jpeg

Bila je laganica, tako da smo već oko 16 sati bili natrag u domu, pa smo s objedovanjem i druženjem na toplom započeli nešto ranije. Na meniju je bilo varivo od leće, no na stol je došlo varivo bez leće. Leća se negdje putem zagubila, a namjesto nje smo metnuli par krumpira. Sasvim solidno. Bitno da je povrtno i toplo, za okrepu savršeno. Večer je provedena uz raznorazne aktivnosti, no ja sam poprilično rano svima kazala laku noć, tako da ne mogu sa sigurnošću izvijestiti o kojim je točno aktivnostima bila riječ. Recimo da su se igrale društvene igre uz laganu i primjerenu hidraciju.

WhatsApp Image 2023-04-08 at 20.07.49.jpeg

Drugi dan (Uskrs)

Nakon prve noći u Zavižanu uslijedio je i tradicionalni uskrsni doručak koji je započeo Olimpijajadom u 9 sati. Klasično tucanje jajima. Neki su to vrlo ozbiljno shvatili, a onda i sami skoro bili nasamareni. No poštenog pobjednika, zapravo pobjednicu, smo imali (Bravo Mare!) koja je onda svoje trijumfalno jajce vesela prezentirala držeći drugom rukom zastavu PD Izletnika, dok su je drugoplasirani morali držati objema. Tako vam je to, momci, slabo ste tucali.

Oko 10.30 sati krenuli smo na našu drugu izletničku rutu, onu koja je uključivala dva velebitska vrha do kojih nikako nije bilo lako doći: Mali Rajinac koji stoji na 1699 nm te je time najviši vrh sjevernog Velebita te nešto niži Veliki Pivčevac (1676 m). Vremenske okolnosti su se bitno promijenile. Već je dan prije počeo padati snijeg, a preko noći nije nikako popuštao, tako da je naše daljnje penjanje (ali i spuštanje) bilo surovo. Neki su izletnici odlučili preskočiti tu snježnu ekspediciju, a onda su oni dobili po prstima, no ne zbog toga što su preskočili s nama ostalima sudjelovati u snježnim radostima, nego zato što se ispostavilo da smo to jutro nehotice narezali šunku naših domaćina… Ah ta šunk(ic)a! Previše hrane posvuda, i čovjek se lako zabuni. Duboke isprike još jednom našim domaćinima, kojima smo ostavili jednu šunku i nadam se izgladili stvar. No dakako, ne nužno samo time, već više samom činjenicom da smo mi poštena i dobra planinarska ekipa koju bi svaki planinarski dom rado udomio. No dobro, vratimo se mi našim usponima i padovima tijekom rute od kojih 15 km, koju smo uspješno priveli kraju u roku od nekih 7 sati, vrativši se u dom oko 18 sati. Laganica? Ne! Doduše, da je suditi po Adamu, bio je to piece of cake, no većini drugih, a naročito poor myself, bilo je teško. Meni je zaista drago da smo uspjeli odraditi planiranu rutu i to u predviđenom roku i sastavu, i da moje koljeno to nije uspjelo pokvariti. Hvala Martini na udijeljenom Brufenu, djelovao je nepunih sat vremena, taman do spusta s Pivčevca, a hvala i Vanji, Marku i Igoru, koji su se pokazali kao pravi dobri momci. Cuga na meni jedne srijede! No dobro, koljeno sa strane, izlet je bio odličan, a nije falilo ni neočekivanih prizora: friški medo u snijegu, četverenoški uspon na Pivčevac, i slalomi s njega istog jer naprosto druge nije bilo, to su te čari snijega, zapravo Velebita kao takvog. 

WhatsApp Image 2023-04-09 at 12.00.16.jpeg
WhatsApp Image 2023-04-09 at 13.41.05.jpeg
WhatsApp Image 2023-04-10 at 13.32.13.jpeg

E da, pa zaboravih spomenuti da je magla zaista bila svuda oko nas, i da su markacije bile beskorisne, slava novoj tehnologiji, bez koje bismo još uvijek tumarali po velebitskim obroncima. The Mist. 

WhatsApp Image 2023-04-09 at 23.14.58 (1).jpeg

Povratak u dom podrazumijevao je dakako večernju klopu, koja je zapravo bila kao neki uskrsni doručak 2.0. Ali ne samo to! Planirano je bilo i iznenađenje povodom Markovog rođendana, koji je, osim torte (Mamine torte, to be precise) s nekolicinom svjećica, dobio i iznenadni posjet prijatelja. Bon anniversaire Marko! Zabava je potrajala do kasno u noć (rano jutro?), čemu ja naravno nisam bila svjedočila, jerbo me krevet, kakav god da bio, privukao već prije 22 sata. Umor je ponekad jači od dobrog društva i volje, makar i jedno i drugo bilo pod utjecajem alkohola (možda nedovoljno?). 

1.PNG

Treći dan (Uskrsni ponedjeljak)

Zadnje jutro na Velebitu, barem ovog izleta. Snijeg se oholio i te noći, a prema mjerenjima naše najviše meteorološke postaje, temperatura je bila ugodna -4 stupnja. Sasma OK. Uspjela sam maznuti koji komad Markove torte, mada mi zapravo nije jasno kako je ijedan komad uspio dočekati jutro, toliko je bila dobra, ruke ti se pozlatile, Ana! Objed, pakiranje, i put pod noge. Dio izletnika odlučio se spustiti sve do Krasnog, dok se drugi dio zadovoljio polovičnim spustom do parkinga na Babić Siči. Rijetki su oni koji su bili primorani spustiti se terencem. Ja sam među njima, damn. Nisu mi dali, ili nisam mogla, ne znam više ni sama, no u svakom slučaju, pametna odluka, ili… 

WhatsApp Image 2023-04-10 at 14.07.30.jpeg

Grupe su u spustu, terenac napunjen, Marko za volanom, Ivana kao ispomoć, a ja iza sa steznikom na koljenu kao kakva rolana šunka. Rolani smo skoro sve troje bili. Terenac je jedva prošao prvo skretanje od doma, pohvale Marku i Ivani na spretnosti, ja sam samo bila dio tereta, a situacija je bila toliko napeta da je opcija da sam se ipak otišla spustiti nogama/štapovima/na stražnjici bila itekako prihvatljiva. Spustili smo se do Babić Siče vozeći se 10 km na sat, a nedugo potom je s padina provirila i naša prva grupa planinara. Rasporedili smo se u aute i sišli do Krasnog gdje smo pričekali drugu grupu. Zavidila sam im. Cijelog tog jutra. Kao i ostatak dana. Krenuli smo natrag za Zagreb oko 13.30 sati. Nerado smo se oprostili od velebitskog obzora i Zavižana, koji se zaista dokazao da je između snijega, vjetra i sunca. 

WhatsApp Image 2023-04-09 at 20.54.02.jpeg

Autorica: A.H.


Oceanovih 11 na Zavižanu

11. – 12.3.2023.

Škvadra prije početka planinarenja

11.3. u 7 sati ujutro 11 planinara odlučilo se udobnost toplog kreveta zamijeniti planinarenjem na Velebit prema planinarskom domu Zavižan. Očekivalo se 60 cm snijega prema podacima Hidrometeorološkog zavoda. Što nas je nagnalo da krenemo na uspon u punoj ratnoj opremi. Ekipa je bila raspoložena, ispostavilo se da dobro dišemo zajedno te nam je vikend prošao brzo i nezaboravno. Odlučili smo se za kraću turu od kuće Oltari do planinarskog doma Zavižan, s obzirom da nismo znali koliko nas zahtjevan uspon čeka s teškim ruksacima.

Vrijeme nas na putu prema gore baš i nije pomazilo. Bilo je vjetrovito i maglovito tako da uopće nismo vidjeli gdje se nalazi planinarski dom, a kamo li gdje se nalazi Kvarner.

Nekakvih 200tinjak metara prije planinarskog doma
Spuštanje po tvrdom snijegu je zato bila glavna zabava vikenda.
Žinina faca sve govori, namrštene oči pokušavaju razbistriti buru i maglu ali baš mu i ne ide.
Ni magla ni vjetar ne uspijevaju ubiti Dorinu euforiju

Na kraju se ispostavilo da nam krplje baš i nisu bile previše od koristi jer je snijeg bio plitak i dovoljno tvrd da se može po njemu hodati. Svejedno su se neki odlučili u jednom trenutnu iskušati u hodanju u krpljama.

Oko 2 sata stižemo do planinarskog doma gdje se raspakiravamo, odabiremo svatko svoj krevet i sjedamo u blagovaonicu na predah. Dora, nova članica našeg društva, predlaže da odemo u obilazak obližnjih vrhova. Polovica ekipe uzima manje ruksake i odlazi u nove subotnje popodnevne avanture. Spuštamo se po stazi Velebitskog botaničkog vrta, probijamo se kroz šumu neoznačenim putevima gdje uživamo u dubokom snijegu.

Adamovo probijanje na guzici 🙂

Kako mi koncentrirano grabimo kroz snijeg, vjetar tjera maglu te počinjemo uživati u pogledu nakon što smo krenuli na obližnji vrh Balinovac.

Hike u nešto dubljem snijegu uz predivan pogled
Zalazak na planini je uvijek nešto jedinstveno i predivno (vidikovac Velika kosa)

Predvečer uz iće i piće nastavljamo druženje u domu.

Atmosfera u blagovaonici

Proveselili smo se uz pokoju pivicu i žesticu. Još je jedna ekipa očeva i sinova s nama dijelila dom te večeri. Sinovima je Bela prodavala priču da se Antonija ustvari zove Marija. Nakon što smo ostali sami u dnevnom boravku, Žina nam je otkrio svoju nježniju stranu te nam je uz solidno sviranje gitare pokazao da ima smisla i za pjevanje. U nastavku kratki video kako je to izgledalo. (P.S: Papageno nemoj slušati ove pokvarene gramofone 🙂 ) Pjevala se i himna ovogodišnje planinarske školice.

Drugi dan nas je dočekalo lijepo vrijeme. Odlučili smo ponoviti jučerašnju turu s time da smo u nedjelju odlučili obići i vrh Veliki Zavižan .

Kružnu turu oko Balinovca i Velikog Zavižana odradili smo bez teških ruksaka tako da su svi uživali u snježnim radostima. U nastavku ću vam pokušati dočarati kako je to ustvari izgledalo.

Vanja, snijeg i grana
Dora, šuma i visoki step
Trčkaranje kroz šumu
Spuštanje s vrha
Snježna panorama s Balinovca
Bela i Martina se nisu mogle strpiti do Zagreba 🙂
Zadnji pozdravi kameri na spuštanju iz doma prema autima

Kao fakultativni izlet odlučili smo posjetiti utočište za medvjede Kuterevo.

Nažalost, Adamovo zapomaganje (i simpatičan ubrzani obilazak utočišta) je na kraju nekako i meni stvorilo dojam da mi se ništa specijalno ne sviđa u tome što vidim medvjede zatočene unutar ograde. Makar je njima tamo vjerojatno bolje nego u cirkusu ili zoološkom vrtu gdje imaju još manje prostora za sebe.

Snježni pozdrav s Zavižana!

Autor: L.J.
Comments Off on Zavižan vs. Zavižan

Ljubavna priča o jednom konjaku na Krku

18. – 19.3.2023. Dan 1. Naša zajednička priča počinje sa druženjem jedne subote gdje sam načuo da se sprema dvodnevni izlet na Krk i u trenutku slabosti, a naivan i…

18. – 19.3.2023.

Dan 1.

Naša zajednička priča počinje sa druženjem jedne subote gdje sam načuo da se sprema dvodnevni izlet na Krk i u trenutku slabosti, a naivan i radostan, odlučio napraviti nešto za sebe i svoje opće psihofizičko zdravlje.

Otvoreni, kakvi već jesu u PD Izletniku, prihvatili su novog člana i dogovor je pao!

Posvećujem vikend sebi i zdravlju! Ooooo.. naivni i radosni Roberte.

Krenuli smo u dogovoreno vrijeme u 7 ujutro prema planu i već prije Karlovca, prema svome planu, posegnuo sam za osvježenjem u obliku Badelovog konjaka. Zanosni miris konjaka pronio se autom i zagolicao sva osjetila. Dugogodišnja tradicija i iskustvo su se osjetili već pri prvom gutljaju. Često zapostavljen i pogrdno nazivan „Mirogojček“ već je u prvom kontaktu odrađivao posao za koji je bio namijenjen.

Nakon 2.5 sata stigli smo na dogovoreno mjesto i ubrzo smo krenuli na stazu. Dan je bio savršen, 14 stupnjeva u hladu i oko 18-20 na suncu. Idealan dan za proći ovu stazu koju bi bilo jako teško proći po ljeti zbog velikih vrućina.. idealno. Odgovoran kakav jesam, završio sam bombicu u uvali Vela Luka(?) i još malo popravio dobro raspoloženje. Tu smo nas dva pajdaša bili uočeni od strane radosnih izletnika. Nazvali su mi pajdu „Mirogojček“ što je u meni, kao što će se pokazati kasnije, bilo sudbonosno te izazvalo otpor i inat.

Sama staza je bila za mene i moje nejake zglobove pomalo zahtjevna jer zahtjeva fokus i pažnju pri svakome koraku. Nakon pošteno odrađenih 24 000 koraka (fala Valentinu na tehničkoj podršci) vratili smo se kružno na polazišnu točku od kuda smo se umorni ali sretni uputili u svoje sobe. Nakon ispiranja prašine sa sebe došao je trenutak da iz sebe isperem i konjak, kasnije će se to pokazati nemogućim zadatkom.

Ispiranje sustava odrađeno je sa par lagera i nakon radosnog druženja u centru Baške na odlično postavljenoj klupici sa panoramskim pogledom na Bašku zaputili smo se u restoran na zasluženu večeru. Uvidjevši da imam problema sa prijemom potrebne količine tekućine prebacio sam se na kraća pića. Što god sam probao nije uspijevalo. Žeđ nije bila ugašena!

Kako se večera bližila svojem kraju neki izletnici su pronašli lokal u kojem su bili više nego radosni da prime izletnike u dobrom raspoloženju. Ušao sam unutra ne očekujući puno od nastavka večeri, sve do trenutka dok nisam pogledao na šank da vidim šta nude od kraćih pića i tu je u zapučku na kraju police stajao ON! Badelov konjak. Ne znam kako sam došao u posjed Badelovog Black konjaka ali to nije bilo to.. usput dobio priču iz prve ruke da je taj konjak dobila prije 3 godine od Badela i da to nitko ne pije.. vjerojatno u pokušaju razuvjeravanja. Naravno, neuspjelom pokušaju.

Dapače, probudio se inat! Bacio sam brzu procjenu koliko je prave stvari ostalo u boci i zamolio gospođu vlasnicu da mi rezervira to kaj ima da me neko ne preduhitri.

Slistivši zalihu shvatio sam da mi je vjetar tijekom dana nanio puno prašine u oči i da se počeo stvarati efekt zamagljenog vida pa sam zamolio Valentina (još jednom hvala na ljudskoj i tehničkoj podršci) da me vodi doma. Nisam naravno neodgovoran i bio sam svjestan da me sutra čeka naporni dan pa je došao trenutak da krenem na počinak.

Dan 2.

Zvoni alarm na mobitelu, mrzim ga kao što mrzim i sebe.

Zahvaljujući smještaju u par koraka smo došli do toliko željnog mjesta doručka i kako će se kasnije pokazati izvrsnom mjestu otrežnjenja pred naporan 2. dan. Nakon unosa nutrijenata, kave i cijeđene naranče koja će se pokazati kao izvrstan način za otrežnjenje.. o tome nešto kasnije.

Valentin i ja smo uzevši top poziciju postali centar za prijem radosnih izletnika i sabiranju dojmova prvog dana. Ne bi o tome pisao da se tu ne krije motiv za odabranu temu izleta. Naime, jedna od radosnih izletnica koja je navratila na ćaskanje mi je dala „kompliment“ da jako podsjećam na  jednog hrvatskog glumca, čije ime neću navoditi iz razloga zaštite dostojanstva glumca.

Okuražen i razdragan početnim komplimentom dobio sam i objašnjenje da se i taj glumac uništava Badelovim konjakom.. pomalo uvrijeđen da mi je samo to dodirna točka sa navedenim glumcem nastavio sam sunčanje i pogled u daljinu.

Nakon par hokejaških izmjena došao je trenutak otrežnjenja zahvaljujući cijeđenoj naranči. Doručak 5 i nešto eura, cijeđena naranča 6 eura. Ooooo surovi kapitalizmu! Pa koliko košta kila naranči i koliko treba naranči za 3 dcl. cijeđenih? Pomalo otriježnjeni krenuli smo hrabro na stazu.

Nevjerojatno je sličan kamen bio drugog dana kao što je bio i prvog. More nepreglednog kamenja, mora da su tu lažirali spuštanje na Mjesec koje se nije dogodilo. Vrijeme nam je još više išlo na ruku jer je bilo oblačno ali toplo .. dok ne zapuše. Tu me ni moje prezime Toplak nije uspijevalo zaštititi od hladnih vjetrova. Korak po korak skupilo se 20-tak tisuća koraka i sa druge strane smo se nagibom od 50% spustili do auta. Mora da me netko voli gore (hvala Mama!) pa da me sačuvao od ozljeda i moguće drame na stazi. Okrijepu smo potražili u vrlo dobroj piceriji gdje se dan prije odvijalo radosno druženje radosnih izletnika. Naravno da sam provjerio imaju li Badelovog konjaka i nakon negativnog odgovora obuzeo me osjećaj ponosa! Uspio sam, nema više nakon mene.

Pica je bila na razini dobrih zagrebačkih picerija. Pristojne cijene i ugodan ambijent. Preporuka za sve koji se nađu u Baškoj. Nakon unosa nutrijenata i kave zaputili smo se u Zg gdje smo nakon ponešto okretaja kotača i stigli. Radosni i umorni.

Još nešto.. konjak pijem rijetko. Sada ću više.

Zahvale:

Valentinu – za ljudsku i tehničku podršku

Marku – za strpljenje i odgovornost vođenja puta. Čak niz 50% nagiba, svejedno si drag i radostan.

Robertu „ Metli“ – za osiguravanja začelja kolone

.. i svim ostalim radosnim izletnicima s kojim sam dva dana dijelio lijepe i teške trenutke.

Autor: R.T.

Comments Off on Ljubavna priča o jednom konjaku na Krku

Via ferrata na Okiću

12.3.2023. Plan je bio okupljanje kod doma PD Dr. Maks Plotnikov podno Okića u 9h. Kako mi je ovo bio prvi izlet s PD Izletnikom namjeravao sam doći sam svojim…

12.3.2023.

Plan je bio okupljanje kod doma PD Dr. Maks Plotnikov podno Okića u 9h. Kako mi je ovo bio prvi izlet s PD Izletnikom namjeravao sam doći sam svojim autom do doma, ali se Emil ponudio da me skupi. To se pokazalo kao apsolutno ispravna odluka, jer mjesta za parking oko doma nema puno, a kako je dan bio baš predivan proljetni, na Okić je nahrupilo cijelo mnoštvo planinara. Meni je to dodatno odgovaralo jer sam se imao prilike malo upoznati s Katarinom i Emilom u autu prije dolaska do doma gdje me je čekalo puno upoznavanja, rukovanja i pokušaja pamćenja 10-15 novih imena i povezivanja imena s licima (isprike svakome koga sam krivo oslovio :P).

Kako je poanta izleta bila upoznavanje članova s penjanjem po ferati, prvo na redu je bilo dijeljenje opreme, a zatim i objašnjavanje kako koristiti istu. Prošle godine sam imao prilike prvi puta ići na feratu, te sam već imao edukaciju o opremi i pravilima ponašanja na ferati, ali sam svejedno čuo neke nove i korisne stvari – tako da hvala Ani i Gordanu. 🙂

Prilikom edukacije sam osjetio da u grupi postoji lagana napetost pred odlazak u brdo, pretpostavljam zato jer je većini grupe ovo bilo prvo iskustvo s feratom. To me podsjetilo da sam se jednako osjećao i ja prije nepunih godinu dana kad sam i sam bio u istoj situaciji.

Iznenađenje za mene je bilo da na Okiću postoji i druga ferata – Dragojla, uz Žohar koji sam već imao prilike probati. Upravo na Dragojlu smo krenuli prvo, zato jer je lakša od Žohara i idealna za početnike koji se tek upoznavanju s nošenjem pojasa i ferataškog seta, takozvanog Ypsilona. Dragojla se stvarno pokazala pristupačna, te nije bilo većih problema za nikoga iz grupe.

Prema mom (skromnom) iskustvu rekao bih da, što se tiče ferata, osobe se dijele na 3 grupe:

  1. grupa – osobe koje su apsolutno oduševljene novootkrivenom vrstom planinarenja, te koje prije nego što završe svoju prvu feratu u glavi zbrajaju koliko će ih koštati kupnja sve potrebne opreme, te misli o opremi samo prekidaju slike njih kako u svoj toj fancy opremi vise s neke stijene u Alpama.
  2. grupa – ljudi kojima je ferata kombinacija zabave i straha. Od klina do klina osciliraju od oduševljenja do horora. Rekao bih da sam osobno na početku pripadao  ovoj grupi, ali lagano idem prema 1. grupi.
  3. grupa – ljudi koji se na pola prve ferate pitaju – kako sam se doveo/la u ovu situaciju!? Zašto si to radim!

Mislim da je među nama bilo pripadnika svih navedenih grupa, a rekao bih da većina ipak pripada u prve dvije.

U biti, kad razmislim, rekao bih da postoji i 4. grupa:

…ali takvi obično ni ne planinare. 🙂

Uspon po Dragojli je bio prilično lagan i ugodan. Jedina stvar koja je izazvala malo pomutnje je nedostatak sajle na nekim mjestima, od kojih jedno je bilo i pomalo nezgodno. Čudan je osjećaj kad se osiguravaš na laganom dijelu, a onda dođeš na pomalo izloženi dio gdje se moraš popesti na sve 4 i baš tu nema sajle. Pretpostavljam da se to nije moglo drugačije izvesti, te da je i dobro da mi kao početnici probamo takvu situaciju.

Na pola puta po Dragojli imali smo predivan pogled na jug.

Nakon što smo se svi uspeli feratom do vrha na kojem je Stari grad Okić nas je dijelilo par minuta hoda. Tu smo se regrupirali te prošli kroz iskustva koja smo upravo doživjeli. Dobili smo još par savjeta o osiguravanju, poslikali se i krenuli dolje na glavni događaj dana – staza Žohar.

Iako je staza Žohar teža od Dragojle (ponajviše ulaz u feratu), brže smo ju prošli, te od svih nas koji smo se odvažili na penjanje njom, nitko nije imao problema s usponom.

Meni osobno je ovo bio drugi uspon po stazi Žohar, te mogu reći da mi je bilo mnogo ugodnije nego kod prvog uspona prošle godine. Jednostavno sam bio mnogo opušteniji, te sam mogao više uživati u samom penjanju. Ima nešto u tim feratama. 🙂

Nakon silaska sjeli smo na terasu doma, uživali u suncu i razmjenjivali doživljaje s uspona. Sve u svemu lijepo druženje i planinarenje, te jako dobro proveden dan. Svakako ću su pridružiti PD Izletniku i na drugim avanturama.

Autor: D. J.

Comments Off on Via ferrata na Okiću

3M u čarobnom skloništu

22. – 24. 2. Srijeda ujutro, dižem se u pola 6 i umjesto na posao spremam se na Bijele stijene s dvije Martine koje su isto željne odmora od civilizacije….

22. – 24. 2.

Srijeda ujutro, dižem se u pola 6 i umjesto na posao spremam se na Bijele stijene s dvije Martine koje su isto željne odmora od civilizacije. Sat i pol od Zagreba stižemo do sela Jasenak i nastavljamo dalje da probamo doći do parkinga na cesti prema Tuku, ali ništa od toga, na cesti je previše snijega pa ostavljamo auto na ugibalištu. Kreću rasprave hoćemo li ponijeti krplje ili ne. Samouvjereno zaključujemo kako nam ipak neće trebati i nadamo se da se nećemo sj*** kao na Visočici. 

Svaka ima jedno 25 kila na leđima i jedva hodamo, put od auta do parkinga traje kao cijela vječnost i leđa nam otpadaju. Ali barem nam krplje ne trebaju, dobro smo odlučile, ne propadamo previše u snijeg i netko je već probio put. Bravo mi. Nakon cca 2.5 sata uspona, stižemo do skloništa Miroslav Hirtz. 

Ne znam što drugo reći osim da nas je sklonište u potpunosti očaralo. Kao da je čarobno, što god pomisliš ‘oh bilo bi dobro da ovo ima’, odjednom se okreneš i baš to ugledaš. U jednom spremištu smo čak našle karimate i prostirke za ležanje. Šlag na tortu je bio kad smo otkrile da je na katu dio za spavanje i da će nam sva toplina ići gore. Too, nećemo se zalediti kao na Visočici. 

Palimo vatru i bacamo se u potragu za još drva kako bi preživjele dva i pol dana gore. Martina oduševljeno okupira jedan od stolova – ovo je moja kuhinja! – i kreće raditi makarone.

Nakon što smo pojele i odmorile, odlučujemo se popeti na vrh kako bi gore ulovile zalazak. Penjemo se polako i pažljivo, dereze nam pomažu da se ne kližemo. 

Nakon povratka vrijeme je za ono po što smo i došle – teški chill. Novi trenutak oduševljenja nastupa kad smo skužile da u skloništu ima struje i da imamo svjetla. Uživamo u mukloj tišini, pijemo, jedemo i divimo se skloništu, baš nam je lijepo. Čitamo priču za laku noć – Antunov izvještaj s Lokvarskog jezera. 

Idila prestaje kad te ulovi da moraš na wc, koji je udaljen skoro 3 minute od skloništa. Do wc-a idemo u paru jer nas je po mraku previše strah uopće izaći iz skloništa. Martini se u glavi stvaraju slike vukova kako nas gledaju iz mraka, meni je u glavi lady from the lake iz Bahatovog izvještaja. 

Brzo se vraćamo natrag i zaključavamo vrata, čak i spremamo sve oštre predmete unutra jer smo gledale malo previše filmova. Sreća da nije nitko naišao po mraku jer bi od srčanog sve tri umrle na mjestu. Nagovaram cure da kartamo exploding kittens, nisam valjda bezveze nosila. Nisu bile previše oduševljene. Hvata nas umor, vrijeme je za spavanje, nahajcale smo toliko da se znojimo u vreći kao u sauni, neka, nakon Visočice ovo nam je kao da smo u Hiltonu.

Sljedeće jutro Bačva nam se budi s temperaturom. 🙁 Bacamo se na posao, palimo vatru i krećemo skupljati, pilati i cijepati drva. Pošto ih je većina bila mokra, napravile smo sušaru da onima koji dođu nakon nas ostane suhih drva. Jako smo ponosne na svoj izum. 

Odlazimo do šterne i grabimo vode da imamo za skuhati čaj. Wc nam je hotspot jer jedino tamo dobro hvata signal pa spajamo ugodno s korisnim. Padaju filozofske teme, što ti je zapravo potrebno u životu, ovdje u planini svakako ništa osim vatre, vode i hrane, ako to imaš, dobar si. Peć nam je božanstvo kojem se klanjamo i prinosimo joj darove u obliku cjevanica. 

Martina predlaže da nešto pjevamo, ispada da nam riječi pjesama nisu jača strana i da znamo do kraja otpjevati jedino Thompsona i crkvene pjesme. Bog i Hrvati, sve ti se na kraju svede na to, ne možeš pobjeći, mudro zaključuje Bačva. Kriiiist jednom stade na žaaalu, počinjemo pjevati iz sveg glasa. Do podne smo već jedno deset puta jele, osim jadne Bačve koja se bori s temperaturom i nema teka. Ima da sve pojedemo, ne želimo ni gram viška nositi natrag dolje, svako malo radimo pauze za iće i piće. Tjeramo Bačvu da pojede barem juhu. Martina i ja odlazimo van u potragu za dronom koji je netko izgubio deset dana ranije i ostavio zapisane koordinate. Nismo ga uspjele naći, ali smo zato našle dobru padinu niz koju smo se mogle sanjkati. U skloništu je naravno bila ona plastična lopata za sanjkanje jer je čarobno i ima sve na što pomisliš. 

Vraćamo se kako bi nastavile s glavnom aktivnošću, teškim chillom. Pimplanje oko vatre cijeli dan se isplatilo, u skloništu je toplo kao u sauni. Učim Martinu kartati Cabo jer nisam valjda uzalud nosila, ova joj se igra više sviđa. Bačvu smo nokautirale tabletama i poslale spavati. Kartamo, filozofiramo, pijuckamo vino i tako nam je lijepo da bi najradije tamo ostale još mjesec dana. Uskoro i nas dvije hvata umor, uspjele smo u peć nekako ugurati najveću cjevanicu koju smo našle i naša najdraža peć nas je divno grijala većinu noći. 

Ujutro se budimo i uživamo u kolačima i kavi za doručak, Bačvi je srećom bolje. Moj OCD kreće u napad i raspoređujem sva drva koja smo osušile u hrpice po veličini, od najtanjih do najdebljih. Čistimo sklonište i vrijeme je za povratak u civilizaciju. Kreće padati kiša, navlačimo kabanice, opraštamo se sa skloništem i krećemo doma.

Saznale smo da je sklonište napravio arhitekt Ivan Juretić i stavljamo na bucket listu obići sva njegova skloništa jer ne znaš koje je ljepše. On kaže: “Važno mi je da svatko tko dođe u prostor koji sam osmislio i napravio doživi i osjeti dušu tog prostora. Želim postići to da ljudi, kada posjete, vide i uđu u neki od mojih objekata, više nikada taj isti objekt ne mogu zaboraviti.” E pa što se nas tiče, svakako je uspio u tome. ♥️ 

Autorica: M. Ž.

Comments Off on 3M u čarobnom skloništu

Grobničke Alpe – Hahlić

4.-5.3.2023. Krenulo je odličnom vožnjom s Domagojem Majićem koji je odlučio uskočiti i pokupiti me “pet do dvanaest” jer zbog obaveza nisam znala hoću li moći na izlet ili ne….

4.-5.3.2023.

Krenulo je odličnom vožnjom s Domagojem Majićem koji je odlučio uskočiti i pokupiti me “pet do dvanaest” jer zbog obaveza nisam znala hoću li moći na izlet ili ne. Ugodno su društvo u autu bili Vanja i Martina, uživala sam u zabavnoj atmosferi. Start je bio lagan, a susret s poznatim licima (Ivor, Bahat, Ivana R.) ugodan moment.

Pri početku sam skužila da sam se zeznula s količinom vode jer sam ju imala premalo. Martina mi je pomagala na putu sa svojom vodom, hvala Martina! Nisam računala ni na stalne temperaturne promjene – skidanje pa oblačenje pa skidanje pa oblačenje – novi trenutak u avanturi zvanoj život. Prva dionica uspona je bila lagana, susret po prvi puta s divljim konjima – prekrasan moment, fotkanje mobom, uživanje u pogledu, čar Grobničkih Alpa na obzoru. Krenula sam laganim tempom, nisam znala za zakonitosti grupnog planinarenja, a to je da se zapravo ritam svih ravna po ritmu onih na čelu koji pak iz nekih svojih razloga taj tempo definiraju kao brži. Sportski izazov, kondicija, potreba za vodstvom, potreba za bivanjem dijelom grupe – motivi koji su mi padali na pamet, dok je moj motiv bio drugačiji. Moja ideja o planinarenju kao ugodnoj šetnji kroz prirodu se ispostavila krivom. U jednom trenutku je Iva rekla da se dijelimo na dvije grupe što je bilo ok jer je tenzija trke za ljudima na čelu splasnula. Žina i Martina su me pratili, prvo mi nije bilo jasno zašto hodaju točno uz mene, no u jednom trenutku su mi objasnili funkciju “metle”.

Uspon na vrh je bio izazovan, penjanje uz nagib od skoro 90 stupnjeva (ili je to moj dojam samo) je bilo stvarno naporno, no ipak zanimljivo iskustvo. Sjećanje na jadne žene dalmatinske Zagore s kojima sam u rodu 🙂 koje uz brdo tegle na leđima drva uz isti nagib me je najviše motiviralo da se penjem dalje. Ako može moja baba, mogu i ja 🙂 

Nakon toga je pogled koji pruža dolazak u srce planine nadoknadio svu muku uspona i jedan je od fascinantnijih u mom životu. Moj razlog za planinarenje jest upravo to – pogled koji hrani dušu, osjećaj stapanja s prirodom i zen koji dolazi s tim osjećajem. Dolazak u dom i susret s domarom – simpa moment. Iako je sve bilo puno, našao mi je odličan krevet u kutu prekriven hrpom stvari koje smo raskrčili. U potrazi za krevetom mi je pomagala i Ivana Rakamarić, hvala ti Ive! Nakon potrage – zabava! Druženje ispred doma s Ivanom (opet Raka :), Ivorom, Bahatom, Marijom i gitara entuzijastom Košarićem je bilo zabavno iskustvo. Nakon toga sam nekoliko sati uživala sjedeći po raznim točkama livada oko doma buljeći u planine ili škiljeći u sunce. Povratak u dom sa sumrakom i ugodna ćakula te upoznavanje s Barbarom koja je isto s Filozfskog kao i ja (očito :)) mi je definitivno uljepšalo dan. Društvene igre nisu moj favorit, ali je atmosfera koja se oko njih stvori ugodan moment tako da sam, sjedeći i promatrajući ljude kako uživaju u njima, uživala i ja. Večera super! Jednostavno, zdravo i hranjivo.

Nakon večere ugodna ćakula s izgubljenim rođacima – Ćurićem i Crnkovićem. Mama mi se preziva Ćurić Parlov, a baka je bila Crnković. I Vukorepe su mi u daljnjem rodu (kao Ivana Vukorepa). Nikad prije nisam susrela toliko meni poznatih prezimena na jednom mjestu. Rođaci su me ugodno iznenadili, Ćurić sa znanjima o slikarstvu, a Adam s tetovažom jabuke s humorom. Atmosfera večeri je bila super, ljudi su djelovali sretno što je super za osjetiti i super je biti dijelom takve grupe. Spavanje je bilo odlično. Ne mogu vjerovati, ali nitko nije čak ni hrkao. Jutro i buđenje uz ugodni žamor koji je prolazio kroz rupe u podu – kul moment. Nakon fotke i pozdrava s domarom, krenuo je i spust.

Spuštanje mi je dobro sjelo, puno bolje neg penjanje, no opet je povremeno bilo i penjanja kako nam ne bi bilo dosadno :). Pogled je bio prekrasan, vrijedan boli u mišićima 🙂 nizovi planina na obzoru, krdo srna koje trči oko nas u daljini. Na putu prema dolje ugodno sam ćaskala s Ivom Orehovec, još jednom novo-otkrivenom legendom koja mi je pomogla savjetima o spustu. Nakon 3 sata stigli smo na kraj, ležanje oko auta zanimljiv detalj, dogovor oko nastavka druženja uz hranu – super informacija. Idemo “K putniku”, mi i sto milijuna Riječana koji su okupirali restoran. Kak ćemo ući? Izvlačenjem asa iz rukava – (podrijetlom i prezimenom Imoćanina) Bekavca koji je već sredio deal za nas jer ako nas netko može spasit od gladi, onda je to imotska snalažljivost (iz iskustva govoreći). Hrana je u obliku gotovih jela, jer tko bi čekao ne-gotova :), predugo je, upozorava konobar, stoga pristajemo na njegove prijedloge. Hrana je bila ukusna te svojevrsni šećer na kraju avanture. Ugodan izlet sve skupa iako, moram vam reci, a možda ste i skužili – ja nemam nikakve sportske ambicije u planinarenju. Meni je planinarenje duhovno hranjenje i uživanje u laganoj šetnji planinom. Tako da ću zauvijek biti na kraju reda. Netko mora i to! 

Srdačan pozdrav svima, 
Slavica!

Autorica: S. P.


Hahlić – fakultativni izleti

Izlet na Hahlić:

1. dio – uspon do planinarskog doma

2. dio – uspon do vrha Obruč

3. dio – uspon do vrha Fratar

4. dio – spust iz planinarskog doma i povratak za Zg

Dobrovoljno sam se javila pisati izvještaj part 2 i part 3. pošto sam se odlučila za još dva uspona koji su bili fakultativni. 

Samo da dam malu uvertiru… 

Uspon do gore mi je bio divan… u glavi su mi svirale dvi, tri pisme, zaboravila sam sad koje, al kad stvari idu divno i glatko uvik se sitim pisme Mr. Sandman od The Chordettes pa eto, pustite si tu pismu, sklopite okice i zamislite kako se laganini svi veremo po brdu. 

Dio izleta broj 2. oliti fakultativni vrh broj 1 – Obruč. 

Laganini smo se okupljali ispred doma, pitali jedan drugog ˝Ideš ti?˝, -˝Idem!”, Ideš ti?˝, -˝Idem.˝ I tako Majić pitao mene, ja rekla da idem, ja pitala njega, rekao da ide i on. Mali šušur se stvoria, odlazak je bio planiran u točnu uricu, al se oteglo 10 min kako to inače biva s Izletnicima. Pomislih: ˝Odlično! Idem samo skoknuti na WC˝ i tako čekala red par minuta jer je bio zauzet. U miru obavila svoje i krenuh ispred doma priključiti se skupini od nekolicine i pogled na desno, pogled na livo, nema ih. Pitam pomalo razočarano grupicu koja je ostala pred domom chillati: ˝Jesu oni otišli?˝, Mare Žž odgovara da jesu, ali da ih mogu stići. I tako ja otužnim korakom krenula ih stići. Na križanju tabla na kojoj nije pisao smjer za Obruč i računam ako sad izvadim mobitel krenem gledati kuda mi je ići izgubit ću više vrimena pa sam samo produžila nadajući se da sam pogodila. Počela sam razmišljati o planu B (jer je uvik dobro imati plan B). Plan B je bio, ukoliko ih ne stignem, da hodam malo tu okolo naokolo, nigdi toliko daleko da ne bi morali dizati hajku, helikoptere i slično. Nakon osmišljenog plana B, svaki korak tugice i razočaranja se pretvorio u ljutnju. Ma lažem, i dalje su bili tugica i razočaranje, al odjeveni u ljutnju. Kažu da to tako inače biva. Evo, u pravu su. (za ostale potvrde pitajte naše psihologe iz društva – dominiraju ove godine bar što se tiče zanimanja). Srela sam neku obitelj pa sam ih pitala je li malo veća skupina ljudi prošla, rekli su da je i da su samo malo ispred. Pomislih ˝Aj, bar mi neće tribati plan B.˝ pa sam onda pomislila ˝Jbmmmtr! Sad ću ih ispičkarati.˝ Tako je i bilo. Najviše mi se ‘hejt’ odnosio na Majića, ipak sam njemu rekla da idem. Bencetić tvrdi da sam rekla da ne idem. Znam da imam slabo pamćenje, al znam da nisam s njim pričala o tome idem li ili ne. Tako da je onda ‘hejt’ bio upućen i njemu. Rekla sam da ću se ispisati iz društva i da hejtam svih i sve. Pizde. Jedino što me ometalo u tom mom hejtanju svih i svakog iz ekipe za uspon fakultativnog vrha broj 1 su bili lipi prizori dok sam se kretala prema gore. Hejtanje nije baš učinkovito kad tu i tamo kažete ˝Ajme što je ovo lipo!˝ i skačete po kamenjima da izbjegnete propadanje u snig uz nečiji komentar da smo ko u Super Mariu. 

Hejt se izgubio putem. Možda bolje. Ne volim hejtati. Čemu? Samo ti oduzima radost koju ti život nudi. A uvik se nešto nudi. Al nisu svi kalibrirani da vide lipotu. Kad bi bar bili. Ili to ne bi bilo dobro? Mislim da čak i ne bi… ying yang spika, ovo ono… da ne skrećem sad s teme izvještaja izleta part 2 i part 3.

 I tako mic po mic došli mi do gore. Nije nas dočekala križina, al nas je dočekao križ na Obruču. I 360° lipote. A Sunce… ah Sunce… 

Adamica i ja smo komentirali kako nam dr. Matoković nedostaje i kako ga je veza učinila boljim čovjekom, ali lošijim planinarom (ahahaha zezam se, ovo mi je sad palo na pamet, al ima smisla!). Adam je predložia da ga nazovemo pa smo to i učinili. Video poziv se obavio kao i dr. Matoković nuždu br. 2. Javio nam se iz ureda za obavljanje velikih poslova i nuždi. Srećom pa uzme mobitel sa sobom u takvim situacijama inače bi propustio puno naše ljubavi i nostalgije. 

Na vrhu smo napravili zajedničku fotku. Za uspomenu. Hrpa ljudi koja je krenula bez mene <3

Majić ko Majić, dobar i pošten, se laganini grizao zbog činjenice da je otišao bez da provjeri sa mnom jesam li na kraju odustala kao što je tvrdio da je mislio kad sam nabacila hejt. Još me to jutro putem do Podkilavca nije htio ponuditi kavom jer ga je bilo strah da mu prolijem u autu. Cijenim iskrenost, a i to je tako tipično on. Uglavnom, Majić se iz grizodušja totalno ponizno ponašao i hodao sa mnom prema dolje pričajući o nekim chill temama da opet ne bi probudio hejtericu Martinu.

Do gore i natrag trebalo nam je tri sata i zato nas je Darko/Darkec/Žina/Kožina na vrhu požurivao jer je fakultativni vrh broj 2 uključivao zalazak Sunca. 

Na domu se izmijenila ekipica za uspon uz obećan spektakularan zalazak Sunca. Krenula i ja pa nakon par koraka uspona u dubljem snijegu pomislila, što si često pomislim kad se idiot u meni umori: ˝Koji ti je k Martina?!˝ No dobro, u brdu rijetko kad moreš odustati pa samo guraš dalje mic po mic. Stazu sam zapamtila ovako: dom – makadam – snig na makadamu – šuma – snig u šumi – malo zaheban uspon pod snigom – kamenjar sa sipastim dijelovima – vrh. Odlična sam u davanju smjernica i opisivanju staze kao što čitate. 

Gore smo malo dosta uranili za zalazak, a pošto je pošteno puhalo pokušali smo se zakloniti od vitra, al nije baš nešto uspješno bilo. Malo smo se raštrkali, zbog fotografiranja, zbog wc-a ili malo mira. Pričalo se di je što, kako se koji vrh u daljini zove, otok, misto i slično. Popila se i koja pivica baš kao i na Obruču. To sam zaboravila spomeniti, ali to se podrazumijeva manje više uvik. Bar neko.

Nakon zalaska ekipica se nije dugo zadržavala obzirom da je vitar učinia svoje. Ja sam rekla da ću ostati malo duže jer nebo nakon zalaska je zapravo najlipše 10ak min poslije. Međutim, nisam to tribala učiniti. To se ne radi. Tu se idiot u meni probudia i srećković sam da se nije ništa dogodilo jer kad silazite sami s brda, koliko god iskustva imali i/ili odmorni bili može se dogoditi neko sranje i dovedeš sebe i sve ostale u apsolutno nepotrebnu situaciju koju si mogao izbjeći.

Bila sam poprilično umorna jer eli, cili dan se praktički verem, a i teren prema doli nije baš zahvalan. Čak sam na tri mista na kamenjaru/sipastom dijelu malo lišo prošla. Srećom. Na dijelu malo zahebanog uspona pod snigom sam stavila derezice kad su mi već bile u ruksaku, a i da smanjim mogućnost nesreće. Mic po mic sam išla uživajući u sve većoj mračini i skoro punom misecu. Tišina u toj šumi prekrivenoj debljim slojem sniga mi je baš pružala neki osjećaj spokoja i mira. Nije uopće bilo jezivo i strašno. Upravo suprotno. 

Nastavljam dalje i u daljini vidim čeonu, dvije i čujem kako netko zove. Darko/Darkec/Žina/Kožina i Alen su stali da me sačekaju. Bilo mi je bed što su me čekali, al aj, hvala im. Nema hejta više, mosa bavlju. Pitala sam ih je li me dugo čekaju, rekli su 10, 15 minuta. Sorry momci, neću više. XO

Više smo puta pričali o raznolikosti ljudi i karaktera u društvu i uvijek nam je simpatično kako se svi dobro slažemo. Mislim da je zajednički nazivnik zajebancija u smislu dobre zabave, je li, a i rekla bih da zaista pazimo jedni na druge. I koliko god me puta (ili samo taj jednom) ostavili/zaboravili i koliko god se ja forsala da ih hejtam bar na nekoliko minuta, dovoljno mi je da se sitim svih predivnih trenutaka i zajedničkog smiha koje smo doživili zajedno, kao grupa, kao cjelina, kao članovi PD Izletnika. 

Falit će mi ovo sve jednoga dana.. a do tada veselim se svim budućim izletima i smijem se svim dosadašnjim uspomenama, pa čak i hejtu 😉 

P.S. Zaboravila sam spomenuti i fakultativni vrh broj 3 – ujutro dočekati izlazak na Ćuninoj glavi. I to sam obavila. Neplanirano. Al kad se probudiš sam od sebe u 5:55 i znaš da više nećeš moći zaspati i da ćeš morati doli u blagavaoni siditi sljedećih par sati dok se ostatak ekipe budi, why the hell not? 

Adam, Pep(s)ić i ja s neumornim Darkom/Darkecom/Žinom/Kožinom kao jednim od organizatora krenusmo gledati s Ćunine glave kako se svijet budi. I zaista se probudio <3 

Autorica: M. P. Lj. Š.

Fotke: A. C.

Comments Off on Grobničke Alpe – Hahlić

Priroda, društvo i anatomija u spilji – Kamenolom Tounj

25.2.2023. Nije dobro pisati izvještaje s odmakom, no nekad stvari baš ne idu po planu. Onda opet, bolje da pisanje izvještaja ne ide po planu, nego da sam izlet nije…

25.2.2023.

Nije dobro pisati izvještaje s odmakom, no nekad stvari baš ne idu po planu. Onda opet, bolje da pisanje izvještaja ne ide po planu, nego da sam izlet nije išao po planu: npr. da se odronilo stijenje na već ionako uski ulaz u spilju ili da je netko upao u koji od brojnih uskih i dubokih rascjepa nad kojima su nam sudbine često visjele. HGSS-u bi trebalo puno vremena, opreme i dobre volje da nas iščupa iz tog crnog ponora u koji smo dobrovoljno ušli.

Imam nekoliko fobija. U spilji sam se morala suočiti s barem jednom od njih: klaustrofobijom. Druga je ostala nerealizirana jer su šišmiši još spavali zimski san (ne bojim se šišmiša kao takvih (dapače), već životinja s krilima). Usput, guglajte si „bats dancing to goth music“, nećete požaliti.

Dosta je nezgodno ići u spilju ako patiš od klaustrofobije, pa nisam puno ni razmišljala o toj mogućnosti, bila sam dosta sigurna da neću ići. Međutim, budući da se sa strahovima treba suočiti plus što patim od umjerenog FOMO-a, ipak sam počela razmatrati taj izlet.

Dobra priprema je pola posla, pa sam se kod Robija P. dobro raspitala o uvjetima i sranjima koja se mogu desiti, a posebno o širini i dužini najužeg dijela kroz koji ću morati proći. Spasilo me što sam dosta dobro znala što me čeka:

Ajde, ako je mogla Robijeva frendica i još se pritom smijala… Idem, jbg, kud sve budale tud i mala Maja.

SUBOTA, 25.2.2023.

Po običaju, moj auto zadnji stiže na mjesto okupljanja, ali ovaj put me više brinuo jedan detalj koji sam zapazila, a kojem se činilo da nitko drugi ne pridaje pažnju: sve su žene nosile ruž! Zapanjeno sam saznala da se u spilju ne ide bez ruža. Kad malo razmisliš, ima smisla. 

Nakon kave, zahoda i šminkanja, kreće navlačenje stare robe / kombinezona / tajica „koje ionako ne nosim“, rukavica, kaciga i naglavnih lampi. U ruksačićima samo boca vode i možda maramice. Robi je vrlo pogrešno zaključio da nam mobiteli neće trebati jer u spilji ionako nema signala (kaj, da se javimo mami?). Ispostavilo se da se fotkati može i bez signala i da je jedan prokrijumčareni mobitel spasio doživljaj. Adame, buntovniče, rock on!

Prvi pogled na ulazni otvor doista te podsjeti da je veličina itekako bitna! Kroz plosnato uski procjep prolazi se migoljenjem i zakretanjem tijela pod odgovarajućim kutem. Nakon rađanja na zadak kroz 5 metara dugačak i vrlo ružan prolaz (zovu ga i rodnica, ali mislim da to nije fer) još uvijek ne znaš gdje si niti kako ćeš sići, već stopalima tražiš tlo i puštaš kolegu da ti usmjeri stopala na nešto čvrsto.

Slijedi spust po siparu, tzv. Pjegava dvorana i promatranje stalaktita, stalagmita i šišmiša koji još uvijek hiberniraju – pogledaj samo te nožice <3 . 

Uskoro dolazimo do svima najdražeg dijela, a to je SISA. O sisi se ne priča puno, njeno se ime spominje uz popratne uzdisaje i kolutanje očima. Sisa je lijepa za vidjeti, ali vrlo teška za proći. 

Nakon nekoliko vrlo nezgodnih mjesta gdje drug drugu mora pružiti ruku, nogu, ramena, koljeno, upute i moralnu podršku, dolazimo do plaže koja može, ali i ne mora biti kraj. Glavni vodič Milivoj, Martina Š (koja je u zadnje vrijeme zasigurno na nekim drogama) i Adam C (koji je redovno na drogama) ulaze u vodu do guzice i prolaze do obližnje dvorane dok mi ostali hvatamo predah.

Povratak je bio zeznut, vrlo zeznut. Sve što je bilo zahtjevno na dolasku, bilo je jedva izvedivo i pogibeljno na povratku. Sisa je još kompliciranija naopako, po toboganima je teže uzbrdo, a nekad se teško i samo prepustiti i klizati. Nije šala biti okružen blatom, kamenjem i stijenjem raznih oblika i tekstura, skrivenim usjecima, a sve bez neba iznad. 

Ali lakše je ako nosiš ruž, tu je postalo jasno.

Napokon, neozlijeđeni i samozadovoljni, izlazimo na svjetlo dana i veselimo se čistoj i suhoj odjeći.

Slijedi moj najdraži dio svakog izleta: pivo i ručak uz prebiranje dojmova. 

BEST OF 😉

Ivor i njegov tata:

Adam i njegove fotke:

Zora, carica:

Moja prepiska s frendicom:

A nakon izleta, trebalo je oprati neviđenu količinu blata s odjeće, obuće i opreme, što su izletnici odrađivali na različite načine:  

– autopraonica

– namakanje u nekoliko voda pa u perilicu

– ostavi da se osuši i otpadne

– provuci kroz snijeg

– baci u smeće.

Ozbiljan zaključak: spilja je zeznuta. Bilo nas je puno i vodiču nije bilo lako, no dobro je odradio zadatak, davao nam upute i držao solidan tempo. Za prolazak mnogih zahtjevnih dijelova, ključna je bila solidarnost i timski rad članova ekipe. Ponosna sam na kolege iz PD Izletnik koji su nesebično jedni drugima pružali podršku i upute i često podmetali leđa, ramena, nogu, glavu…

Bravo i hvala, ljudi!

Autorica: M.J.

Comments Off on Priroda, društvo i anatomija u spilji – Kamenolom Tounj

Quod licet Iovi non licet bovi

4. – 5.2.2023. Grupa planinara odlučila se za vikend posjet Daruvarskim toplicama. Zapravo, točnije bi bilo reći grupa članova planinarskog društva, no to onda nužno povlači pitanje jesu li članovi…

4. – 5.2.2023.

Grupa planinara odlučila se za vikend posjet Daruvarskim toplicama. Zapravo, točnije bi bilo reći grupa članova planinarskog društva, no to onda nužno povlači pitanje jesu li članovi planinarskog društva ujedno i planinari. Ukoliko je odgovor na to pitanje ne, utoliko će biti teže odgovoriti na pitanje: zašto bi netko tko nije planinar bio član planinarskog društva? To je pitanje kojim ćemo se pozabaviti neki drugi put, a uz malo sreće, nećemo se uopće baviti njime. Za sada je dovoljno znati da je moguće identificirati se kao ne-planinar, a ipak biti član planinarskog društva. Birokracija čini čuda, a ovoga se ni Adeptus Administratum ne bi posramio.

Jedne subote, u jutarnjim satima, grupa članova planinarskog društva, uglavnom kadrovi i strukture s raznih sjednica, raspoređeni u dva automobila romansko-germanskog porijekla i osebujnih eklektičnih boja, krenula je prema Daruvarskim toplicama. Tamo će odrediti sudbinu svijeta, svemira i svih njihovih stanovnika, a time i cijelog niza bića i pojava iz različitih galaksija i planeta koji su članovi društva. Srećom, svi članovi društva su ljudi s planete zemlje, pa će komunikacija bili olakšana. Nikada ne završi dobro kada se zajedno nađu humanoidi, cefalopodi i artropodi i krenu rješavati goruća pitanja. Kako bi ipak ostavili dojam multikulturalnosti, na putu do Daruvara stali smo posjetiti neku čudnu građevinu u Podgariću. Priča kaže da ju je sagradila neka prijašnja civilizacija u vrijeme kada su svi živjeli u slozi i blagostanju. Zašto je propala, ne znam. Možda je povijest iskrivila sliku o tom vremenu, a možda je svaka velika civilizacija osuđena na propast nakon što proživi svoje zlatno doba. Ta misao me ostavila s određenom tugom u srcu, no ubrzo sam zaboravio jer smo krenuli dalje prema našem odredištu.

Kada smo stigli, naš organizator nas je poveo, putevima poznatim samo njemu, prema mjestu gdje nas je čekao ručak. Put je vodio kroz kompleks toplica i potpuno sam siguran da nije bio niti najkraći niti najbrži, no naš organizator je djelovao kao da savršeno zna što radi.

Ubrzo smo shvatili da nas ciljano vodi na ovaj način, kako bi nas upoznao s poviješću toplica i idejom koju predstavljaju. Nisam puno razumio o čemu je pričao, tu i tamo bih uhvatio pojmove kao intergalaktičko pravo ili temporalna inkurzija, ali iskreno, nemam pojma što je pričao. Skrenulo mi je pažnju kada je spomenuo stošce Moslavačke gore, no umaknuo mi je kontekst. Ti stošci su zanimljivi jer je društvo prije par godina bilo tamo na izletu, no zbog određenih razloga taj izlet nije dokumentiran, pa ako vas nešto zanima, morat ćete se raspitati među starijim članovima. Toplice vuku svoju povijest iz rimskog doba. Grof Antun Janković je zaslužan za nešto iz 18.st., a spominje se i neki Julije koji nije Cezar. Malo je teško sve razumjeti uz te temporalne inkurzije.

Nakon ručka imali smo slobodan program. Neki su odlučili posjetiti lokalno groblje. Nema nikakvih informacija o povezanosti drevnog groblja i ljekovitih svojstava termalnih voda. Drugi dio je odlučio ispitati koja gostiona ima najveću mogućnost sukoba s lokalnim stanovništvom, kako bi se u tu zaputili nakon večere. Treći dio je spavao, a četvrti se zaputio na bazen. Bazen na otvorenom u 1. mjesecu na sjevernoj hemisferi ne zvuči kao nešto što bi trebalo raditi, no na kraju je ipak sve prošlo bez smajlića. Bila su dva vanjska bazena, topli i hladni, ili vrući i normalan, ovisno koga ste pitali. Ono što sigurno nije bilo normalno je što je doći iz jednog u drugi zahtijevalo hodati gol i bos po punoj mjesečini usred zime. Malo po malo, svi smo se skupili na bazenima. Iako je bilo jako starih žena oko nas, nijedna nije djelovala kao lady of the lake, ali nije ni trebala. Čudne žene koje obitavaju u jezerima i distribuiraju mačeve nisu temelj za sustav vlasti. Vrhovna izvršna vlast proizlazi iz mandata naroda, a ne nekakve farsične vodene ceremonije.

Nakon bazena na redu je bio wellness program što znači opet neka voda u više agregatnih stanja. Čovjek koji nas je pustio u wellness prostorije vrlo jasno nam je dao do znanja da su prostorije samo za nas i da nam nitko neće smetati. Mi smo se na to znakovito pogledali međusobno, a zatim se i njemu blago nasmiješili s izrazom razumijevanja. Mislim da će mu biti zabavno kada večeras legne u krevet, no tko zna, možda preferira cefalopode i tentakule, iako nije djelovao kao da je s neke druge planete ili iz Japana.

Wellness je uključivao đakuzi, koji se pokazao puno učinkovitiji od bidea, a nije loš ni za masažu. Objasnili su mi da postoje dvije vrste sauna, osmanska i ugrofinska, ili tako nešto. Ja ih zovem drvena i s pločicama. Drvena mi je malo draža, jer je nekako ugodnija atmosfera, ne sviđaju mi se baš one pločice. Uvjerljivo najbolja stvar cijelog wellnesa su bila svjetla u đakuziju jer se mogla birati boja.

Uslijedila je večera. Uz poziciju idu i određene privilegije, tako da sam ja, bez znanja ostalih, imao svoj vlastiti plan za večeru. Diskretno sam se povukao ranije iz wellnessa kako bih se pripremio. Slijedeći upute koje sam dobio bez znanja ostalih, došao sam do mjesta u hotelu koje ničime nije davalo dojam da je posebno. Ušao sam u prostoriju koja je izgledala kao blagovaona za veći broj ljudi iako je bila gotovo prazna. Nekoliko prisutnih osoba, svaka za svojim stolom i na udaljenosti koja je osiguravala dovoljno privatnosti, nisu ničime davale do znanja da su primijetile moju prisutnost. Do mene je diskretno došla konobarica i vjerojatno primjećujući moj pomalo zbunjeni pogled upitala: “Prvi puta ste ovdje?”. Na moj potvrdni odgovor, ukratko mi je objasnila da mogu izabrati između dva ponuđena menu-a i detaljno objasnila što je u svakome. Izbor nije bio težak, jer drugi menu nije bio po mojem ukusu, iako ne sumnjam da je vrhunski spremljen. Odabrao sam poziciju za stolom koji je bio dovoljno udaljen od ostalih te u miru uživao u svojoj specijalnoj večeri.

U međuvremenu su i ostali odradili svoju normalnu večeru u hotelskom restoranu, nakon čega smo mogli krenuti sa glavnim dijelom našeg programa: dogovorima i planovima za budućnost društva. Da ne idem u detalje, to je izgledalo otprilike ovako:

Prva tri, četiri sata smo rješavali ključna pitanja, poput treba li u školu upisati 40 ili 45 polaznika i koji je optimalni broj voditelja između 2 i 4. U preostalih pola sata smo riješili preostala pitanja, iako je tada polovica sudionika već spavala, neki u svojim sobama, neki u sobi u kojoj smo održali sastanak.

Nedjelja je bio dan bez velikih planova. Nakon doručka, ovaj puta bez specijalnih varijanti, lagano smo se spremili za put svojim domovima. Odlučili smo usput svratiti na neki obližnji vrh gdje se nalazio nekakav planinarski pečat. Nikada u životu nisam toliko dugo hodao kako bih došao do pečata. Nakon nekih pola sata, koliko je trajao uspon, slikanje na vrhu i silazak, krenuli smo prema Zagrebu, čime je i završio ovaj izlet.

S ovog izleta dolazimo s puno vrlo ambicioznih planova i ideja. Glavne stvari su dogovorene, jedino što preostaje je da ih vi, članovi, na skupštini izglasate. Ipak funkcioniramo prema demokratskom načelu, kako i zakon nalaže (članak 8. Zakona o udrugama, pročišćeni tekst zakona, NN 74/14, 70/17, 98/19, 151/2, na snazi od 01.01.2023.).

Nema sumnje da društvo ulazi u svoje zlatno doba!

Autor: Predsjednik

Comments Off on Quod licet Iovi non licet bovi

Visočica

11. – 12.2.2023. 1. dan Plan je bio da se nađemo u Rizvanuši u 9 ujutro, ali smo malo kasnili tako da smo se našli oko pola 10. Malo smo…

11. – 12.2.2023.

1. dan

Plan je bio da se nađemo u Rizvanuši u 9 ujutro, ali smo malo kasnili tako da smo se našli oko pola 10. Malo smo se prometiljali i podružili kod auta, popadali odmah na početku malo po ledu na koji sam se sparkirala, navukli dereze, usuglasili se da nitko neće uzeti krplje jer nam neće trebati i krenuli na uspon prema PD Visočica.

Prvih pola sata – 45 min je bila lijepa ugodna šetnja po malo snijega i malo leda, Goran je odlučio biti izvidnica i ići sam naprijed pa smo slijedili njegove korake, sunčeko je sijalo kroz granje na naša ozarena lica, snijeg se ljeskao i sve je bilo idilično. Idili ubrzo dolazi kraj te počinje ozbiljniji uspon po ozbiljnijoj količini snijega. Bilo je odmah ustvrđeno da je možda ipak bilo pametnije uzeti krplje ali, eto sad, što je tu je. Nastavljamo hrabro dalje nadajući se da se količina snijega u koji propadamo iz koraka u korak neće povećavati s količinom prijeđenog puta, ali naravno da jest i da smo u jednom trenu počeli propadati do guzica.

Ne vjerujem da je bilo osobe koja nije u više navrata htjela odustati od života, ali hrabro smo gurali dalje, trudili se što pažljivije hodati kako bismo što manje propadali, zbog tog truda najvjerojatnije propadali još više i uzdali se da nas Goranovi koraci navode na ispravan put. S posljednjim uncama možda snage, ali ponajviše živaca, dolazimo do prekrasnog PD Visočica, potpuno prekrivenog snijegom, sjedamo na par minuta, shvatimo da je u prostoriji toliko hladno da se dimi iz nas pa se počinjemo ozbiljnije baviti vatrom u peći. Goran je započeo vatru, Vanja, Ivan i Marija su je rasplamsali i kraljica Marija ju je održavala cijelu noć, na tome joj beskrajno hvala. Također sve zahvale Ivanu koji je nabavio većinu drva ili iz drvarnice iza kuće ili ih pileći po šumi.

Nakon što je cijela ekipa došla do doma i vatra se rasplamsala ugodno smo se smjestili i izvadili, kada se sve zbroji, otprilike 30 kg hrane na stol. Konzumirali su se najfiniji browniji i carrotcake svih vremena, domaći bureci, sirnice, burgeri, sirevi i salame, pivice, vino i rakija, ali kao da to nije dosta odlučili smo upotpuniti bakanalije i do ponoći peći mini palačinke sa srpskim, odnosno najboljim, eurokremom.

Noćno nebo je isto bilo spektakl sam za sebe. Ivan i Ana su neko vrijeme stvarno davali sve od sebe da ga uspješno uslikaju i jedna panorama stvarno jest ispala divna fotka.

Nakon što smo se pogostili i podružili, a hvala Bogu i nasmijali, povlačimo se spavati u ledenu spavaonicu jer smo se dogovorili u 6 ujutro krenuti na izlazak sunca na vrh. Originalan plan je bio da dočekamo zalazak sunca na vrhu ali ga nismo uspjeli realizirati jer nam je trebalo dulje nego što smo planirali za uspon zbog količine snijega u koju smo revno upadali.

2. dan

Buđenje u 6 ujutro. Začudo je bilo dosta toplo spavanje u ledenoj spavaonici jer se zagrijala od količine tijela koja su boravila u njoj, ali definitivno je bilo potrebno i imati dobru, toplu vreću za spavanje. Bačvina Gajba i Ivan su ostali u domu grijati ga i kuhati kavu, a ostatak se ekipe uputio na, sigurna sam svima, jedan od najljepših izlazaka sunca u životu. Sam uspon na vrh nije bio baš najugodniji, ali bilo je prekrasno do te mjere da nije smetala ni jaka bura koja nas je fino propuhala ni led niz koji se bilo malo zeznuto spuštati. S vrha smo vidjeli i veliki dio Velebita i more, ali najvažnije i Italiju. 😊

Nakon divljenja prirodnim ljepotama i naslikavanja, pod naletima bure se spuštamo prema domu, grijemo, pijemo kavu i jedemo. Nakon što nismo pojeli, usprkos vječnom nutkanju drugih, vjerojatno ni pola ponesene hrane, pakiramo se i čistimo dom. Rafaela se nudi da ostane zadnja za počistiti pod dok se ostatak ispred doma namješta za zajedničku fotku s PD Izletnik zastavom.

Okinemo najbolju fotku ikad, danas, i krećemo se spuštati prema Rizvanuši.

Prvi dio puta je isti i propadanje u snijeg poprima potpuno novu dimenziju pri spuštanju, ali nas potpuno nije briga više i zato smo se spustili tu prvu trećinu puta od doma prema dolje doslovce tri puta brže nego što smo se popeli. Drugi dio spuštanja je također bio isti kao i kod penjanja i bila je to sasvim ugodna šetnja, a zadnji dio smo malo otišli drugim putem da napravimo kružnu rutu i vidimo malo novog snijega na novom drveću te se u jednom trenu malo i odmorimo na njemu. 😊 Mislim da treba spomenuti i da nas je vrijeme stvarno poslužilo i prvi i drugi dan, puhalo je samo dok smo se penjali na vrh i nešto malo pri spuštanju, nije bilo nikakvih padalina, a sunce je sijalo većinu vremena tako da vjerujem da smo se svi stvarno nauživali. Za uspon nam je trebalo oko 6 i pol sati, a za spust oko 4, 4 i pol sata, iako nam je ruta za spuštanje bila čak nešto dulja. Nakon što smo se svi spustili do auta presvlačimo se, pijuckaju se Žinine pivice i pada dogovor da se ide jesti u obližnji restoran u kojem se održavala neka velika fešta, možda svadba, pa smo iskakali od klijentele u tom trenutku, ali hrana je bila fina i porcije su bile velike.

Nakon restorana se zaputismo put Zagreba u koji stižemo oko sedam sati.

Autorica: D.M.

Comments Off on Visočica

Enter the lake Lokve

4.2.2023. Ivor je ležao o dubokom snijegu i djelovao spokojno dok sam ga držao za ruku. Ništa ne brini, prijatelju. HGSS samo što nije stigao. Kako se osjećaš? – pitao…

4.2.2023.

Ivor je ležao o dubokom snijegu i djelovao spokojno dok sam ga držao za ruku.

  • Ništa ne brini, prijatelju. HGSS samo što nije stigao. Kako se osjećaš? – pitao sam što je smirenije moguće.
  • Jako mi se spava. Toplo je kao u krevetu. – blaženi osmjeh mu se razvukao po smrznutom licu.

“Smajlići”, pomislio sam. Tako su zvali smrznute ljude u Bosni tokom ratnih zbivanja 90-tih. Ljudi koje bi našli smrznute u snijegu, često su imali takav karakterističan osmjeh na licu. Paradoksalno, zbog nervnih oštećenja, mozak misli je da mu je toplo i ugodno kao u najudobnijem krevetu.

  • Samo se ti odmori, Ivore. Dugo smo hodali. Dobro da ti je sada toplo. – zadržavao sam suze.

Odjednom, Ivor širom otvori oči. Kao da ga je nešto ružno prenulo iz sna.

  • Čujem pjesmu Borisa Štoka! – rekao je uplašeno i uhvatio me za kragnu.

Ubrzo se smirio i otpustio stisak. Bio je jako slab.

Probao sam zadržati vedar ton.

  • Što ti pada napamet?! Taj ljigavi imitator Massima! Misli na lijepe stvari. Sjeti se kad smo bili na E.O.D.M. u Bologni. Samo ti odmori, bit će sve u redu. Već čujem helikopter… Vidimo se navečer u Lokvama. Znaš kakvu dobru jotu i mesnu platu imaju. U najgorem slučaju svirat će Sandi. Boris Štok nije omiljen u Lokvama.
  • Enter the void…- bilo je zadnje što je rekao. Gledali smo taj film prije nepuna dva dana. Zadnji trip umirućeg junkya. Osim što moj prijatelj nije bio junky. Izuzev ovisnosti o glazbenoj i planinarskoj opremi.  Zatvorio je oči i prepustio se bijeloj praznini. Na neki način mi je laknulo. Konačno sam mogao pustiti mrsku suzu. Muškarci ne plaču nego gutaju suze, ali hebi ga…

Izlet je počeo uobičajeno optimistično. Oko 25 voljnih izletnika i jedan garavi pas okupilo se kod “Novog motela” spremno prohodati lijepu rutu oko Lokvarskog jezera. Lokvarsko jezero se nekada zvalo Omladinsko jezero, a nastalo je gradnjom brane 1952.-1955. godine, naporima 27 tisuća dobrovoljnih omladinki i omladinaca. Rad je bio težak i pun izazova.  Nekoliko mladića i djevojaka je nestalo u jezeru. Jedna omladinka je skočila u ledenu vodu za svojim momkom koji se utapao i sama izgubila život. Mit je da mučenica još uvijek traži svoga momka i da svake godine zavede nekog nesretnika koji se posljedično utopi u jezeru.

Organizatorice, Dora i Zora, uvjeravale su da će to biti jedna lagana subotnja šetnjica. Izrazio sam skepsu kada sam vidio kilometražu i prognozu vremena. Posebno me brinuo graf visinskih razlika. Izgledao je kao Triglav. Dora je uvjeravala da treba gledati vrijednosti na Y osi. Bila je posebno uspješna u uvjeravanju. Toliko, da me uvjerila da sam volontirao za ovaj izvještaj. Tako je to kad u društvu olako primaju psihologe. I zašto ih ima toliko u Izletniku, dovraga!

Trebao sam znati da će biti problema kada sam čuo od Rake da “starješine” Izletnika idu u Daruvarske toplice. Dok ćemo mi, expendables, prčiti snijeg 18km, neki će uživati u blagodatima retro chic meke reumatičara, popločene klinker pločicama čijih sam veliki fan! Među jednakima neki su jednakiji. Stara priča…

Ubrzo se pokazalo da snijeg i nije utaban kako se pretpostavljalo. Nitko ovdje nije prošao, čini se. Vjerojatno ima i razlog.  Prčitelji snijega, sprijeda, Igor, Ivor, Adam i Bojan, posebno  su patili.  Kretali smo se jako sporo i ubrzo je bilo jasno da će nam trebati duplo vremena i da će biti čudo ako izađemo iz šume prije mraka. A mrak ovdje nije opcija. Vršni predatori poput vuka, medvjeda i goranske pantere, poznatije kao ris, vrebaju. Bili su tu i neki drugi tragovi. Susretao sam se s tragovima zvijeri, ali ovakve nisam vidio.  Signala nije bilo da nazovem Bahata seniora, iskusnog lovca, za konzultacije.

Pas Inky je uznemireno lajao. Znao je da nas nešto uhodi. Trebao sam poslušati savjet Bahata seniora koji je imao svoje viđenje obavezne planinarske opreme (pogledaj na slici njegov setup).

i Dok je bilo rakije hrane po ruksacima moral je bio relativno visok. Pokoje poskliznuče i upadanje u ledeni potok pratio je osmijeh i podrška grupe.

Međutim, zalihe su se ubrzano praznile.  Žeđ i glad su pomalo uzimale danak. Nade smo polagali u krčmu u Mrzlici, mjestu na pola puta oko jezera. Umjesto kuhanog vina i toplog obroka dočekao nas je mrzli tuš.  Nije bilo ni žive duše. Nade u spas u vidu gulaša od divljači, kobasica sa zeljem, graha ili falafela (već prema afinitetima) su se razbile uz gorko preklinjanje i očaj. Gotovo pola sata nitko nije ništa stavio u usta. Posegnuli smo u ruksake, ali na mjestu gdje su trebali biti sendviči, studenski miksevi, energetske pločice i sokovi nalazile su se samo raskomadane vrećice i potrgani taperveri.

Alkohol je bio netaknut.

Adam je prvi puknuo. Krenuo je prema jezeru.

  • Jel’ je čujete? – pitao je, a pogled mu se nije mogao odvojiti od zaleđenog jezera.
  • Koga? Adame? Koji ti je qurac? – vikali su svi pokušavajući ga odgovoriti od suludog nauma.
  • Lady from the lake…- rekao je i unatoč upozorenjima otišao na zamrznuto jezero.

Lady from the lake iliti Omladinka s Lokva odlučila je ubrati danak. Led je popustio. Zanimljivo, Adamovo lice koje nas je gledalo s druge strane leda, iako plavo, bilo je nasmješeno. Mislim da mu je zapravo bilo dosta prčiti snijeg, pa je izabrao lagan izlaz. Nevjerica i strah su se uvukli među izletnike. Meni su se stalno po glavi vrzmale slike “starješina” Izletnika koji u toploj daruvarskoj vodici pijuckaju koktel Miš-Maš, popularno piće 80-tih. Tamo ga sigurno još poslužuju. Preko žlice lagano se ulijeva crno vino na sok Pipi (može i Fanta) tako da ostanu odvojene žuta i crvena uz lagani ferlauf u sredini. Mljac!  Izvadili smo sav alkohol koji smo imali i napravili veliku sangriju.  Dostojanstveno smo se oprostili s Adamom.

Morali smo nastaviti. Međutim, putokaz nije obećavao sretni svršetak.

Mučila nas je glad i isrpljenost. I paranoja od nevidljive zvijeri koja pljačka ruksake. Neki su se mučili sa svakim korakom i posrtali. Štapovi za hodanje su pucali pod teretom onemočalih tijela. Marko G., Marko prijatelj Marka, Nika i Ivan su zaostajati.

Neko vrijeme sam se solidarizirao, ali me uhvatila panika. Nekako nije dobro biti na začelju.

Iskrcao sam im tablete za bolove, nešto rakije i požurio naprijed.

Poslije me sustigao Marko G. Što je bilo sa ostalima, nisam želio pitati.

Nadomak groblja je Ivor pao.

Iza Ivora, bio je red iscrpljenih i nestrpljivih planinara koje sam uspio zadržati taman toliko da mi prijatelj izdahne u miru. Još sam ga držao za ruku. Osjetio sam trzanje kao kad riba zagrize udicu. Trgali su mu Sallewa hlače. S Terexicama i gamašama su se morali pomučiti. Ivor ih je uvijek dobro fiksirao. Barem je otišao na vječna lovišta sa suhim nogama. Morana je pobjedonosno vitlala osvojenim gojzama. Njene su potpuno promočile.

Zanimljivo, kad ljudi prvi puta jedu svoje, uvijek krenu od debelog mesa. Vjerojatno je to mjesto koje najteže poistovjetite s vlasnikom. Osobno nisam imao apetita. Mozda spremim malo ivorovine za poslije. Muškarci su bili gentelmani pa su pustili žene da se prve hrane. Barem malo dostojanstva u ovom bijelom paklu. Vidjelo se da je subgrupa Izletnika “Kultura” vrlo aktivna. U pozadini se čulo škljocanje Zorinog fotoaparata. Zorki 4 je ovdje sigurno škljocao 50-tih. Bojim se da za razliku od starih, ove fotografije nitko neće vidjeti.

Bizarna gozba je trajala dok se na Ivorov leš nije bacila zvijer iz šume. Ona koja nam je putem krala hranu i ostavljala nepoznate tragove. Didi! Razbježali smo se i prepustili dragocjenu zalihu hrane. Opasno je biti blizu Dijane dok se hrani. Jednom me ugrizla za prst dok sam htio probati malo njenog polya.  Ne znam kako se pojavila kod Lokvarskog jezera. Nisam je vidio na popisu za ovaj izlet. Nije bila na parkingu “Novog Motela”.  Valjda se zadnji tren odlučila  priključiti, zaboravila svoje jumbo sendvice, pa se pritajila u šumi i onako izgladnjela prepustila instiktima.

Bili smo razbijeni na manje grupe. Ja sam se nekako pronašao na stazi uz jezero. Tek ponekad bi iz daljine čuo neki urlik ili lelek. Pas je lajao neko vrijeme, ali je utihnuo. Nadam se da se barem on spasio.

Sunce je bilo na zalasku. Više nije imalo smisla truditi se izaći prije mraka. Ili će me Didi dokrajčiti ili ću se smrznuti.  Odlučio sam posljednje trenutke provesti gledajući suton. Crveno nebo ogledalo se na smrznutom jezeru. Uz jezero bile su ribarske kolibe. Odlučio sam sjesti na trijem jedne i odmoriti. Postajalo mi je toplo…

Mjesec je bio pun, što me iznenadilo. Učinilo mi se da je jučer bio mlad. Valjda već sanjam. Prizor je bio lijep, pa sam hipnotizirano gledao u mjesec i puštao da tonem u onu finu toplu postelju.

Odjednom, mjesec se počeo kretati i poprimati užareno crvenu boju. Više nije izgledao kao mjesec. Okrugli crveni objekt se spuštao na jezero, a crveno svjetlo je zahvatilo okolinu. Sjene drveća su se produljivale kako je objekt smanjivao visinu.

Sjetio sam se knjige “Prekinuto putovanje”.  Prvi zabilježeni slučaj vanzemaljske otmice.

Čuvena knjiga iz šezdesetih godina, svjetski bestseler koji je privukao pažnju i najvećih skeptika zahvaljujući svojoj psihološkoj dokumentiranosti. To je prva knjiga u svijetu koja postavlja naučni temelj priči o susretu čovjeka s vanzemaljcima. Bračni par Betty i Barney Hill putovao je rujna 1961. godine kući u Portsmouth preko kanadske granice kroz Bijele planine. Nisu ni slutili što će se desiti u toj noći kada su iznad puta broj 3, južno od Lancastera ugledali jedan svjetleći objekt koji ih je uporno pratio. Objekt je, koliko se sjećam knjige, bio pretežno crven. Ako će me vanzemaljci otet, nemam ništa protiv. Dobro bi mi došao bilo kakav prijevoz. Samo bih izbjegao sondu u stražnjicu, ako je ikako moguće.

Uskoro nisam vidio ništa osim crvene svjetlosti. Počele su se nazirati nekakve figure. Kao da mi nešto gestikuliraju. Ruke su im se izduljivale i oskoro su bile jako blizu moje glave.

Snap!

Ispred mene stajale su Dora i Marija S. Jedna je pucketala prstima, valjda da me probudi. Druga je držala svijeću u koju sam hipnotički zurio. Prenuo sam se i pogledao oko sebe. Nalazio sam se u nekakvoj krčmetini “Iskra” u Lokvama. Na moju veliku radost, vidio sam sve planinare na broju. Uključujući i Ivora koji je taman naručivao mesnu platu s Markom G. Didi nisam vidio.

Naime, vražje psihologinice su vježbale na meni neku svoju tehniku pa su me hipnotiziranog nagovarale da napišem izvještaj. Još mi nije jasna funkcija novčanice eura koju mi je Morana držala na čelu. Bio sam malo ljut, ali presretan da smo svi na broju. Pravog puta se ne nisam mogao sjetiti, pa sam se odlučio konzultirati s AI text generatorom.


AI izvještaj

On Saturday 4th January, 26 mountaineers took part in an outdoor adventure at the beautiful Lokve lake. The route took in beautiful passes, including the one at Mrzlica. We enjoyed a stop for tea or coffee in this picturesque town, before returning to their starting point (Parking lot at “Novi Motel”.) Our guide from Izletnik provided an informative commentary on the walk along the way which highlighted local flora and fauna. At this point, we passed through dense forest with snow-clad peaks looming overhead. Our view was marvelous, as we could clearly see Lake Lokve nestled among numerous islands in its natural surroundings. We finished the day just before dusk, looking out across the lake as it radiated sunset hues over its tranquil waters…”

AI izvještaj, verzija 2 ( pokušaj upisivanja više detalja)

Mountaineer club “Izletnik” went to a hiking tour around Lokve lake in Gorski Kotar in Croatia on Saturday 4. January. There was 26 mountaineers. The meeting point was parking lot at “Novi Motel” place on the Lake. Hike duration was around 17km. Weather was fair and sunny but with temperatures around 0 celsius. Snow was around 50cm hight. we had a great time. Stoped in Mrzlica for a tea or coffe. We came back around 5 pm at starting point. View was spectacular. After walk we all went to a “Iskra” restaurant in Lokve town.


Pomalo iscrpljen od avanture koja je bila plod moje mašte, punog želuca delicija iz krčmetine “Iskra” u Lokvama, s par gemišta u guzici, sjeo sam za volan. Bilo nas je petero u autu. I pas Inky. Da izdržim do Zagreb, izmislio sam igru – pogodi pjesmu i izvođača na Narodnom radiju. Ok, nije više Narodni radio nego Bravo.  Valjda si je vlasnik Narodnog odlučio pucati u noge.

Pravila su jednostavna. Za točan naziv pjesme – jedan bod. Isto tako za izvođača. Nakon nekoliko rundi, ispostavilo se da Ivor voli domaću muziku, jer je bio u debelom vodstvu. Kada sam mislio da smo se konačno dočepali Zagreba, iz zvučnika su se začuli taktovi pjesme Borisa Štoka. Ispred auta se spuštala užarena crvena kugla, a desni retrovizor čupalo je nekakvo kosato čudovište nalik na gremlina s motora aviona u filmu Twilight Zone.

 Didi… Neeee!!!!

Autor: A.B.

Opaska urednika: nitko od Izletnika nije nastradao na ovom izletu, a zašto su “strješine” išle u toplice i što su tamo radili.. saznat ćete kad za to dođe vrijeme.

Comments Off on Enter the lake Lokve

Type on the field below and hit Enter/Return to search