PD Izletnik

PD Izletnik

Planinarsko društvo Izletnik

Author: Izletnik

PlaŠko2023: Strahinj(š)čica

23.-24.9.2023. Stigla je subota, 15 je do 8,Popila sam kavu pa znam tko sam. Kuda idemo ni’ko ne zna, al’ završava na -njica,Čekaj malo, izvidnica! Treba nam kabanica. Mobitel mi…

23.-24.9.2023.

Stigla je subota, 15 je do 8,
Popila sam kavu pa znam tko sam.

Kuda idemo ni’ko ne zna, al’ završava na -njica,
Čekaj malo, izvidnica! Treba nam kabanica.

Mobitel mi pada, bacam ga k’o motku,
Al’ dostojna je žrtva za koju dobru fotku.
Lije kiša, sve je k’o u bajci,
Zahvalimo se našoj prirodi majci.

Uspinje se gusjenica, sve je kraći dah,
Al’ ajmo malo brže, ohladit će se grah!

Iz doma nemam fotki jer mi se nije dalo,
Al’ priči nije kraj, čitaj još malo!
Palačinke su nam pale k’o studentu srijeda,
Malo sam se Nutellom pokakala sprijeda.

Kartala se bela, uno i neke mačke,
Bilo je i pića pa se spavat’ išlo natraške.
Sutradan smo tražili kontrolnih točki set,
Najbolja je, zna se, ekipa broj pet.

Na kraju puta nas je dočekala šarena pješačka zona,
Nova Masarykova joj nije ni do đona.
Završio je izlet, Strahinjčica kida,
Živio Izletnik i Košutić Sida!

Autorica: M.M.


Strahinjščica, grah, Kalašnjikov i palačinke

U sljedećih nekoliko minuta teksta pokušat ću vam objasniti što ove 4 naizgled nepovezane riječi imaju zajedno.

Svanuo je nesunčani dan. Da preciziram, dan je bio kao u onoj pjesmi kultnog hrvatskog vokalno-instrumentalog sastava, “kišan i tužan” (iako ja nisam bio ni prištav ni ružan pa nisam siguran da je ovo najbolja analogija, ali jbg, trenutno bolje inspiracije nemam).

Bilo kako bilo, na prvi dvodnevni “PlaŠko 2023” izlet krenuli smo s malim kašnjenjem (nisam vidio nikakve kolače na zadnjem predavanju), nešto iza 8 sati. Kaže Google da je vožnja do Radoboja trajala 1 h i 5 min, iako se meni činilo puno duže, s obzirom na to me od vježbanja čvorova i gledanja u špagu počela bolit glava.

Polazišna točka uspona nalazila se na 252 metara nadmorske visine, ispred zgrade Općine Radoboj, te smo se oko 9:30 sati zaputili prema najvišem vrhu planine iz naslova – 846 metara visokom Sušcu. Naša prva zaslužena pauza nakon napornih 17 minuta hoda bila je Planinarski dom Radoboj, posjet kojemu ovom prilikom svakome preporučam, s obzirom na to da se radi o rijetkom primjeru novouređene planinarske infrastrukture na teritoriju Lijepe Naše. Nakon kave na terasi doma, krenuli smo dalje, a odluka rukovodstva je bila da idemo duljom rutom tzv. Kajbmuščakovim putom (ako sam dobro zapamtio Anine riječi, ime je dobila po lokalnom nazivu za krapinskog pračovjeka). Uspon do Sušca nije bio pretežak, a posao je dodatno olakšavala izvidnica – čak su nas odveli i do drevnih “tumula” iako nitko nije znao prstom pokazati u smjeru istih. Na vrhu kratka pauzica i potom spuštanje do planinarske kuće koja nosi naziv planine iz naslova, ujedno naše završne točke za prvi dan izleta.

Do kuće smo došli oko 13 sati, a tamo su nas dočekali vrijedni “seniori” koje smo zatekli u pripremi graha, drugog motiva iz naslova ovog teksta. Mater nas je odmah po dolasku upozorila da ne nasrćemo na šank, jer u 15 sati slijedi vježba iz orijentacije. Po odrađenoj vježbi, uz “manje” probleme kod geometrije 8. razreda osnovne škole, došao je red i na rečeni grah. Taj vrhunac balkanske kuhinje, tu zlatnu tečnost koja je prehranila generacije, naši su seniori doveli do vrhunca i ovim putem im se od srca zahvaljujem (shout-out za seniore i grah). Najedena i napita, ekipa je krenula partijat do kasno u noć, neki dulje, neki kraće, ali za mene je highlight večeri bila koreografija koju su nam Mater i Ana priuštile na zvuke Breginog Orkestra za svadbe i sahrane. Čini mi se da im ovo nije bio prvi put da plešu na Kalašnjikov. 

Dan drugi. Ujutro buđenje uz miris palačinki, opet u režiji naših neponovljivih seniora, da ne trošim previše riječi – mekane k’o duša (shout-out za seniore i palačinke). Uslijedila je kratka orijentacijska šetnja u potrazi za točkama koje smo dan prije načrčkali na usjeverenim kartama i zatim povratak do Radoboja, gdje nas je željno iščekivao vidno oduševljeni vozač autobusa. Bez obzira na to što se čovjeku žurilo, stigla se popit i jedna putna prije polaska za Zagreb.

I tako je završio prvi dvodnevni izlet PlaŠko sekcije 2023.

E da, skoro sam zaboravio napomenuti, kiša je padala dva dana u komadu, ali kako reče ona stara norveška:

“Det finnes ikke dårlig vær, bare dårlig klær!”

Autor: I.T.


Kišoviti vikend na Strahinjščici

U subotu u 8 sati neustrašivi školarci PlaŠko 2023 zaputili su se busom u sjeverozapadni dio Hrvatskog Zagorja na prvi dvodnevni izlet na planinu Strahinjščicu! Izlet je započeo ponavljanjem naučenih čvorova pod stručnim vodstvom čvor majstora i kratkim upoznavanjem sa zanimljivostima o planini i njezinoj okolici. Došavši u Radoboj, početnu točku naše staze, prvo smo se okrijepili pred mjesnim planinarskim domom, a zatim oko 10 sati započeli s usponom. Vremenska prognoza za promjenu nije razočarala – ubrzo je uslijedila kiša. Ona će nas pratiti gotovo čitav izlet. No nismo se dali smesti, došli smo spremni! Ovo je bila idealna prilika da testiramo vlastite granice i opremu te da iskusimo nešto drugačiji, izazovniji uspon. Navukavši kabanice, nastavili smo umjerenim tempom i vedra duha za našom pouzdanom izvidnicom, koja nas je oko 11 sati dovela do prapovijesnog groblja pod tumulima u Podstenju. Nagađajući kakve to negdje glavešine leže u tim poprilično velikim grobnim humcima (promjer 8-14 m, visina 1-2 m), krenuli smo dalje. Oko 13 sati stigli smo do vidikovca s kojega se za sunčanih dana može uživati u pogledu na Hrvatsko Zagorje. Nažalost, izmaglica se ispriječila između nas i pogleda te nas je ponukala da brzo produžimo dalje. Otprilike 15 minuta kasnije stigli smo do našeg cilja i prenoćišta, Planinarskog doma Strahinjščica. Ugodno smo se smjestili i potom u grupama odradili orijentacijsku vježbu. Slijedeći priču o Barici i Jožeku na zagorskim bregima, na karti smo pronašli pet kontrolnih točaka. Nakon odličnog graha, uslijedilo je druženje uz društvene igre i čagica na odabrane hitove. Drugi dan izleta započeli smo sa slasnim palačinkama (svaka čast kuharima na umijeću i ranom ustajanju!) i kavicom. Oko 10 sati krenuli smo s odrađivanjem drugog dijela orijentacijske vježbe. Cilj je bio na terenu provjeriti jesmo li ispravno ucrtali Baričin put i pronaći svih pet kontrolnih točaka. Ufff, zakomplicirala ga je ta vragolasta Barica! Nije ni čudo da je Jožek bio ljut. A kako bi tek bio ljut da nije fiktivan lik i da ju je još tražio i po kiši kao mi… Nakon otprilike 2 sata potrazi je došao kraj. Na brzinu smo riješili ostatak graha i u 13 sati započeli sa spuštanjem. Malo smo se pomučili s blatom na početku staze. Ostatak puta bio je više-manje laganini s obzirom na vremenske uvjete na terenu. Spuštajući se, prošli smo pored staze koja vodi do Dedeka i Babice, stijena na južnoj strani Strahinjščice uz koje se veže legenda o dedeku, babici i vnučici. Jedna “divna” obiteljska priča. Legenda kaže da su dedek i babica vnučicu s rešetom poslali po vodu do bunara. To joj je bila kazna jer je slučajno prosula brašno vraćajući se iz mlina. Vnučica, naravno, nije uspjela rešetom zagrabiti vodu, pa se zato nije usudila vratiti. Čekajući je, dedek i babica izgubili su strpljenje i prokleli je: “Daj Bože da se skameniš!” I vnučica se skamenila, ali skamenili su se i dedek i babica. Tako im i treba! Oko 15 sati stigli smo u Radoboj te smo, nakon preodijevanja i brze kave, krenuli natrag prema Zagrebu.

Autorica: Z.K.


Za kraj ove kišne, ali vesele avanture uživamo u kadrovima iz oka autorice P.Đ. 🙂

Comments Off on PlaŠko2023: Strahinj(š)čica

PlaŠko2023: istočna Medvednica

16.9.2023. Ispred ČmarakaIzvidnica stadoše.Nedoumica. Na proplanku tom,Izletnici leže svi.Sendvič i pelin. Ponad studentskog gradasjeli na pivu.Ajla: Poklopci! Gle gojzerice noveNa nogama tim.Niti jedan žulj. Autorica: A.-M.B. U subotu rano krenuli…

16.9.2023.

Ispred Čmaraka
Izvidnica stadoše.
Nedoumica.

Na proplanku tom,
Izletnici leže svi.
Sendvič i pelin.

Ponad studentskog grada
sjeli na pivu.
Ajla: Poklopci!

Gle gojzerice nove
Na nogama tim.
Niti jedan žulj.

Autorica: A.-M.B.


U subotu rano krenuli smo mi,
Na izlet avanturistički, većinom su bili spremni svi.
I tako naša školica je krenula,
Naša grupa nije krivo skrenula.

Gorščica prva naša stanica bila,
Pjevušili smo pjesme, svi bili vesela družina.
Put težak nije bio.
I svaki planinar prošao je svoj dio.

Malo mamurna sam ja bila,
Valjda nisu skužili, podmukla sam ja lija.
Nastavili smo stazom do Lipe drage,
I skoro je došao kraj naše sage.

Izlet je bio kratak, ali sladak kao med,
S metlama iza tebe, uvijek je red.
No metle pričat nisu stale,
Ali zato ne misliš na muku, jer pozornost su krale.

I tako je prošao izlet prvi,
Uzbuđenje u nama vrvi.
Izletnici, hvala vam na ovom danu,
Još vam nijednu nisam našla manu.

Autorica: Osoba Koja Nije Pjesnik (A.T.)


Krenuo je Plaško 2023.! Prvi (testni :)) izlet je bio na dobroj staroj Medvednici. Doduše, staza za koju većina nas nikad nije čula, ali, mislili smo si, koliko teško može biti? Pa to je samo 18 km u planiranih 6 sati planinarenja. Okupili smo se ispred škole u Vidovcu u 7:45, podijelili se u 3 grupe, napravili ratni plan i krenuli u testiranje novih gojzi (i kondicije). Prije uspona nas je lokalni striček upozorio da izbjegavamo 3 opasne životinje: divlje svinje, poskoke i krpelje. Srećom, prvog nismo sreli, na drugog nismo stali, a trećeg nismo pobrali. Onda je krenulo penjanje i naša je izvidnica radila tako dobar posao da smo krenuli prilično nadobudno. Naravno, usprkos prethodnim upozorenjima da je početak nešto strmiji (jer kaj je to nama) pa je prva pauza savršeno sjela. Vrijeme je divno, livada k’o iz snova. Neki se suše na suncu, neki uživaju u hladu. Šokantni uspon je već pao u zaborav, sve dok nisu krenuli prvi taktovi (sad već dobro nam znanog) rekvijema – These boots were made for walkin’. Nancy je završila s pjesmom, mi sa sendvičima i paprikom, pa smo kao dobri i poslušni plaškolarci nastavili dalje. Nakon uspona je došlo malo blažene kol’ko – tol’ko ravnice i uz čašicu razgovora ubrzo se pojavio cilj. Smjestili smo se ispred kapelice na divnoj livadi, odmah ispod planinarskog doma ”Lipa”. 

Raširili smo podloške i sebe po travi i uživali u sat vremena druženja i gableca. Osvježeni i odmorni, krenuli smo u povratak nizbrdo i po povratku shvatili da smo stazu završili u rekordna 4 sata! Malo je reći da smo zaslužili 5+, pa su nas ”odrasli” (aka senior planinari) za nagradu odveli na sladoled od hmelja u Grad mladih. Naš mali razred od 50ak juniora zauzeo je cijela 4 velika stola na opće oduševljenje dežurnog konobara. Čak je palo i malo žive muzike!

Autorica: N.F.


Prvi izlet, prvog vikenda školice. Rano ustajanje u subotu nije bio problem iako je bilo pospanaca, neću imenom. haha. Sastanak i okupljanje u 7:30 ispred OŠ Vidovec. Usputno upoznavanje pospanih lica i uzaludni pokušaj memoriranja imena. Polazak je bio nešto iza planiranog vremena, 15ak minuta kasnije radi prvog odmorišta i zagrijavanja uz “gorki” Badelov u lokalnoj birtiji. Uspon u prvoj polovici je bio nešto zahtjevniji po stazi 25 prema Vitelničkom zdencu (koji ipak nismo locirali), u odnosu na ostatak puta, uz jednu kraću pauzu od 10ak minuta. Iako nisam bio dio izvidnice, znatiželja je bila jača pa sam se krpao usputno da uhvatim, a i dam pokoji savjet. Kratki odmor kod Kaptolske lugarnice, a zatim nastavak puta transverzalom prema PD Lipa. Cijelim putem nas je poslužilo dobro vrijeme tako da su uz manji ruksak bili dovoljni kratka majica i kratke hlače te sportske tenisice. Povratak nakon odmora kod PD Lipa je išao stazom 29 i zatim 27 prema Motikima odnosno Čmarcima (slikanje uz tablu Čmarci je bilo neizbježno za grupu 3 haha). Povratak oko 14 sati do OŠ Vidovec. Kako smo završili izlet prije nego je bilo planiran, druženje smo nastavili u Studentskom gradu. Netko duže, netko kraće. Eto ukratko, jako dobar odabir staze za prvo druženje.

P.S. Družina je za svaku pohvalu. Pozdrav!

Autor: Z.O.

Comments Off on PlaŠko2023: istočna Medvednica

Kalnik

26.11.2022. Poučnom stazom krećemo do vrha, prolazeći divnim krajobrazom ranom buđenju nazire se svrha. Preko grebena do vidikovca uz kratku pauzu i čašu pelinkovca, vraćamo se do planinarskog doma bez…

26.11.2022.

Poučnom stazom

krećemo do vrha,

prolazeći divnim krajobrazom

ranom buđenju nazire se svrha.

Preko grebena do vidikovca

uz kratku pauzu i čašu pelinkovca,

vraćamo se do planinarskog doma

bez ijednog ozbiljnog loma.

Tu i tamo pad na dupe,

nije kriv pelinkovac nego na stazi rupe.

Odlazimo i na stari grad

gdje nas zabljesne povijesti i prirode sklad.

I za kraj… gozba u kleti Ljubekov gaj.

Autorica: D.M.

Comments Off on Kalnik

XL VIKEND NA PAGU

8.6.-11.6. Početkom lipnja, više od 40 članova društva odlučilo je provesti Spojevo na Pagu (Pag, Šimuni, Metajna, Bošana, Lun…). Manji dio ekipe bio je u Bošani, a ostali u kućicama…

8.6.-11.6.

Početkom lipnja, više od 40 članova društva odlučilo je provesti Spojevo na Pagu (Pag, Šimuni, Metajna, Bošana, Lun…).

Manji dio ekipe bio je u Bošani, a ostali u kućicama u Kampu Šimuni. Tu se našao i jedan pridruženi član iz Vidalića koji se pokazao kao ugodno društvo i dobar roštilj-majstor 🙂

Nakon što smo se prvi dan okupili u kampu i nakon što su *neki* uspjeli zaključiti kako i pod kojim uvjetima radi klima u kućicama, plan se mogao početi odvijati. Bogat i pomno planiran raspored uključivao je natjecateljske igre na otvorenom (tzv. Preživljavač), obilazak hiking staza: Life on Mars, Druga strana Mjeseca i Sv. Vid sa zalaskom sunca kao i, naravno, hranu i piće u raznim kombinacijama, u izobilju.

Evo što neki su neki od sudionika odgovorili u anketi o paškom iskustvu 2023.:

1. Upitani o razlozima svog sudjelovanja, ispostavilo se da su svi došli dobrovoljno, a neki su se čak i radovali:

„Već dugo sam htjela obići staze na Pagu, ali nisam imala s kim“ (D.Đ. Gigi)

„… vidjela sam izlet i opis i veselila mu se mjesec dana.“ (D.M. Đuro)

„Došao sam dobrovoljno, ali me natjerala želja da se opustim od nakupljenog stresa na poslu i koji put okupam, uz divne poglede, kojima prije nisam imao prilike svjedočiti, i super društvo. Također, htio sam napraviti kakvu korist za svoje tijelo, ali nisam uspio. Opet. :D“ (I.M. Mata)

Zalazak na vrhu Sv. Vid

2. U subotu smo birali između dvije staze: Life on Mars (Metajna) i Druga strana Mjeseca (grad Pag), a najvažniji zaključci su:

-> o Drugoj strani Mjeseca (staze Mikula i Zaton):

„Super je staza, nije naporna za hodanje i može se doći do lijepih plaža.“ (A.B.)

„Laganini je bila i opuštena, k’o i ekipa *.*“ (M.S.)

-> Life on Mars najčešće opisuju s „odlična“, „super“ i „prekrasna“, dok su neki bili iznenađeni…

„…zvijezde su se posložile i dragi kolege su mi sklepali opremu pa sam završila na Marsu gdje je bilo iznenađujuće puno padalina. No to nikako nije pokvarilo iskustvo nego ga je učinilo zanimljivijim, a ferata je stvarno posebna…“ (N.F.)

„Odabrao sam Life on Mars. Super je staza, ferrata malo napornija od očekivanja.“ (I.B.)

-> Dok su neki bili zauzeti drugim aktivnostima

„kuhala sam dok su ostali planinarili“ (I.R.)

Ferrata na stazi Life on Mars

3. S Izletnikom je uvijek lijepo i zabavno, ali ovi trenutci su ipak posebniji od ostalih:

„Kada je Adam popizdio. Tri puta.“ (M.P.E.Š.)

„Life on Mars, kupanje, odbojka i druženje“ (M.S., Anonimna na Marsu)

„Svladavanje ferate iako sam mislila da nema šanse da uspijem i uspon na Sv. Vid i pogled na zalazak“ (D.Đ. Gigi)

„Kad je 20 ovaca trčalo između Igora i Antonije i Masa počeo naganjati dvije ovce. A i kad smo Marka obukli u sirenu.“ (D.M. Đuro)

„Uf nemam samo jedan.. Dojmile su me se obje planinarske staze i naravno cijela organizacija Survivora!“ (N.F.)

„Najbolji dio izleta mi je bilo zajedničko druženje uz roštilj, gdje smo ispunili cijeli prostor da drugi posjetitelji nisu imali mjesta. Možda su išli jest u smještaj, ja se držim priče da smo mi sve ispunili.“ (I.M. Mata)

„Roštiljanje i gledanje odbojke.“ (I.B.)

„…sjedenje u špiljici dok je padala kiša je bilo baš fora :)“ (M.S.)

Sjedenje u špiljici (plaža Zaton)

4. Iz naše gastro ponude, posebno izdvajamo sve trenutke:

„…roštilj je sjeo ko budali šamar nakon kisnuća i hodanja.“ (N.F.)

„Roštilj i cuga na zidiću dok se navijalo za odbojkaše/ice“ (M.S.)

„Plata party kod kuće 710.“ (I.B.)

„Predjelo u Didovoj kući“ (M.P.E.Š)

Predjelo u konobi Didova kuća
Merman

5. Pamtimo samo sretne dane, ali bilo je tu i nekih manje lijepih trenutaka:

„Kad sam na pola staze imala pola litre kiše u gojzama, a znala sam da me još čeka ferata i još pola puta do auta 😀 htjela sam samo suhe noge u tom trenu, ali znala sam da su svi u istom sosu kao i ja.“ (D.Đ. Gigi)

„Kad je Ćurić počeo na minutu hrkati, pomislila sam “ajme ne, kaj ak se ovo rasplamsa”, ali nije, prestao je odmah tako da bih iskoristila ovu priliku da zaniječem zlobne glasine da Ćurić hrče.“ (D.M. Đuro)

„Kad je Karlo bio kriv za sve, ali iskupio se plivanjem. :)“ (N.F.)

„Vlastita nepripremljenost za vremenske uvjete“ (M.K.)

„Kad sam drugi puta pokisao do kože. Pitao sam se zašto se nisam okupao u moru kad sam na kraju svejedno završio mokar…“ (I.B.)

-> I jedini točni odgovori:

„Nema toga“ (I.R.), „Nije ga bilo“ (A.J.) i „Što moram ća“ (M.P.E.Š.)

sexy i anonimna na Marsu

6. Na pitanje „Jesi li na otoku naučio/la ili saznao/la nešto novo“ neki od odgovora su:

„Saznala sam da možeš mineralnom vodom isprati pijesak iz očiju“ (M.S., Anonimna na Marsu)

„Saznao sam da se s Paga preko mora često vidi Pag.“ (I.B.)

Stijena “Žaba” u Bošani

7. Po prvi put organizirane igre na otvorenom bile su zabavne i poučne, a uz malo finog podešavanja tzv. Survivor mogao bi postati pravi hit. Komentari su:

„S obzirom na to da smo, against all odds, pobijedili meni je bilo odlično.“ (D.M. Đuro)

„Survivor je bio top, od organizacije i ideja, do cijele ekipe koja se stvarno uživjela i nabrijala na pobjedu. Mislim da smo svi bili izvrsni i da je svatko bio pobjednik neke kategorije.“ (N.F.)

„Nisam se natjecao, ali sam se dobro sam nasmijao.“ (I.B.)

„Izuzetno naporno 🙂 napravila više koraka nego dan prije na usponu“ (organizatorica, opaska autora)

-> A favoriti među igrama su, slikovito:

8. Iako ni iz drugog pokušaja izleta na Pag nismo uspjeli (grupno) posjetiti Lunjske maslinike, čini se da ćemo Spojevo 2024. slaviti na nekom drugom otoku – sudeći po odgovorima – na Cresu 🙂

Ostali prijedlozi su Krk, Rab, Palagruža, Brač, pa čak i Goli 😉

KALENDAR ZA 2024. pa ti vidi

9. Opći dojmovi i komentari o izletu naročito vesele:

„❤“ (M.P.E.Š.)

„Bilo je predivno! 5/5“ (M.S., Anonimna na Marsu)

„Drago mi je da sam se učlanila u Izletnik i da mi je prvi izlet bio baš ovak duži i morski, bilo mi je jako lijepo i voljela bih opet na sličan izletić! Nadam se da ekipa nije zamjerila što sam malo sramežljiva i blagi introvert i da ću se s vremenom upoznati sa svima :)“ (D.Đ. Gigi)

„Jako su mi brzo prošla ova 4 dana i bilo je odlično tako da mogli bismo na dulje kaj se mene tiče.“ (D.M. Đuro)

„Svaka čast svima koji su sudjelovali u organizaciji izleta, jer je uložen veliki trud i izlet je bio vise nego sadržajan. Lokacija u kampu je bila brutala, jedino da drugi put se digne kakav zid oko nas radi buke, ali mislim da je bilo sve u granicama normale :’)“ (I.M. Mata)

„Hvala puunoo svima koji/e su sudjelovali/e u organizaciji.. bilo idejama, bilo realizacijom :*“ (M.K.)

„Odlična organizacija izleta“ (A.K.)

„Čini mi se da se kamp nije pokazao kao optimalno mjesto za hordu Izletnika. Iako, bili smo na kraju kampa i mislim da nismo previše susjeda držali budnima.“ (I.B.)

„falit će Pag <3“ (I.R.)

Autorica: M.J. (sa zakašnjenjem)

Comments Off on XL VIKEND NA PAGU

Gmazovi, bura i konji u Zagori

26.-28.5.2023. Izvještaj opisuje dvodnevni izlet na Konj i Kamešnicu, dvije najviše točke povrh Dalmatinske zagore koje smo posjetili tijekom produljenog vikenda uslijed Dana državnosti (26.5. – 28.5. 2023.) i koje…

26.-28.5.2023.

Izvještaj opisuje dvodnevni izlet na Konj i Kamešnicu, dvije najviše točke povrh Dalmatinske zagore koje smo posjetili tijekom produljenog vikenda uslijed Dana državnosti (26.5. – 28.5. 2023.) i koje smo pohodili odsjevši u apartmanu na izvoru rijeke Rude i istoimenom mjestašcu na svega desetak kilometara od glavne staze. Na putu smo zajedno bili L (za volanom), B, M i ja, dok smo na povratku izgubili M, koja je nastavila produljeni vikend na Viništu.

Petak – 26.5. 2023

Put prema Rudama započeli smo završetkom radnog petka krenuvši u vrućim, poslijepodnevnim satima autocestom, koja nas je na samom početku iznenadila prometnim kolapsom. Jednom kada se raščistila, u razgovoru o planovima i svakidašnjim nam stremljenjima utonuli smo u svima nam poznati putni drijemež, koji je bio isprekidan opaskama o glazbi koja je neumorno svirala i pejzažu koji nas je sa svih strana podsjećao na lijep vikend koji nas očekuje.

Na putu smo stali na dva odmorišta. Prvo je bilo prije prolaska Svetim Rokom i nakon Macole, kada smo popili prvu kavicu s benzinske i objedovali uz zadnje sunčeve zrake i priče o našim prethodnim planinarskim podvizima. Drugo je bilo u zaleđu Zadra, kada smo već pomalo izmoreni popili svjež napitak i uživali u grickalicama M i B dok su se u pozadini sada već sutonom umorne Dinare polagano okretale vjetrenjače i hvatale zadnje daške smorca.

Zadnja četvrt ovog dugog putovanja bila je pomalo iscrpljujuća i već ukočeni zglobovi i davno odumrli guzovi čekali su da se naš automobil zaustavi i predahne. No, prolaskom kroz živahni Trilj, opet nam se povrate naše snage te nakon malo vijuganja i škripe makadama dočeka nas graja kafića Beguše na kraju puta, koja je poput žubora izvora rijeke Rude pored odbijala da večer utihne.

D nas s balkona veselo pozdravi i odmah nam potrči u zagrljaj. Topla dobrodošlica razveseli nas i nakon kratkog raspremanja naše planinarske opreme u mramornoj palači, koju smo zaposjeli poput stranih osvajača, okupili smo se na njenoj terasi i proveli ostatak večeri pijući hladno pivo i jedući štrudlu koju je D marljivo pripremila. Uz smijeh i prepričavanje planinarskih dogodovština, polagano smo se spremili na počinak i jedan po jedan sneno odlazili u svoje odaje. Još jedan automobil došao je (kako sam naknadno saznao), no u trenu kada sam već duboko sanjao poput planina koje su nas nedaleko čekale.

Subota – 27.5.2023

Sljedeće jutro probudio nas je miris svježe prokuhane kave, koju smo uz kratak doručak sa slašću popili jer morali smo rano krenuti na dugi put koji nas čeka. Spremili smo brže bolje stvari u naše ruksake, obukli hlače i zaputili prema autima koji su nas čekali ispred.

Na šumovitom obronku stijene preko puta našeg apartmana, kao šaka u oko (što je netko od nas krasno primijetio) dočekala nas je ogromna crno-bijelom bojom iscrtana šahovnica, obrubljena zlatnim lovorikama nad kojima je velikim bijelim slovima pisalo HAJDUK, što i priliči jednom velebnom klubu poput ovog. No krenuli smo dalje svojim putem.

Prateći M koja nas je povela, vijugavim cestama dovezli smo se do kotline Donjih Korita gdje smo ostavili naše aute. Pri izlasku, odmah smo se uvjerili u surovost ovog kraja jer dočekala nas je bura koja nas je tjerala u naše pomno spremljene jakne i pončose. Nakon kratke orijentacije, jer nehotice smo krivo parkirali aute na kraju prvog skretanja u ovoj kotlini, prešli smo njenu močvarnu sredinu i došli na drugi kraj. Ovdje napokon započinje naše planinarenje uz lokalnog Šarplaninca koji nas je kratko pošnjofao i dalje nastavio svojim veoma bitnim šarplaninskim poslom.

Inicijalni hod bio je lagan i sastojao se od ceste koja je u jednom trenu završila makadamom kojim smo hodali do prvog pravog uspona. Na putu smo stali uz izvor i okrijepili se hladnom bistrom vodom, te u jednom trenu upoznali prave stanovnike ovog kraja u obliku mladog poskoka koji je iskočio iz grma i dao nam do znanja da mu je iznimno drago što ga posjećujemo.

Na kraju makadama, krećemo uz planinarski put i pomnim okom L pronalazimo markaciju na stijenama koja navodi na put prema Krugama i Konju. Put nam olakšavaju ružičaste zastavice koje označavaju put za natjecanje Via Dinaricom, koju su napali, kako smo kasnije saznali, nadobudniji i skromnije odjeveni ljubitelji sportskih aktivnosti u prirodi.

Uspon u ovom dijelu ostaje mi manje u sjećanju jer moje tijelo je tek sada počelo shvaćati da se penjemo uz krš i počelo davati do znanja da nije prezadovoljno količinom tjelesnog napora koje odjednom treba podnijeti. No uz koju pauzicu i okrijepu snažnim rukama L prepolovljene jabuke, pogledom prema Sinjskom polju i Mosoru u daljini je staza kojom smo kročili postajala sve manje i manje strma.

U jednom trenu dolazimo na zaravan koja nam s lijeva otkriva greben koji vodi do Kamešnice i na njemu uočavamo ljude koji na njenim leđima izgledaju poput mrava koji užurbano trče, shvaćajući koliki put nas još očekuje. Vjetar u ovom trenu naglo utihne i, u trenucima planinarske zamišljenosti, otkriva povremeni ptičji cvrkut koji nas kao uljeze ove krševite oaze upozorava na njenu ljepotu.

Ove trenutke su doduše pomutili veliki i sivi oblaci koji su se odjednom nadvili nad našim glavama i generirali veoma plodnu i zanimljivu meteorološku diskusiju. Unatoč našim sumnjama i teoretskim pitanjima koja su se nametnula ovom pojavom, nastavili smo s usponom prema križanju koje razdvaja put između Konja i Kamešnice, tik ispod njenog hrpta.

Na križanju smo susreli jednog veoma naočitog i skromno odjevenog momka, koji je u polutrču tražio savjet o smjeru kojim je trebao krenuti da dođe do Sinja. Nakon par zamišljenih trenutaka, M mu daje upute i nakon što je naš naočit prolaznik odmakao, hvali atletsku građu kojom je sve nazočne zadivio. Skretanjem udesno i polaganim koračanjem, dolazimo napokon na greben od kud puca predivan pogled na cijeli krajolik.

S desna zakriveno Podgradinom, stoji mirno i veliko Buško Blato koje svojom veličinom naliči moru, dok se s lijeva ispod prostire Livanjsko polje presječeno kanalima kojima se natapa plodna i žedna poljoprivredna zemlja. U sredini, pružaju se kameniti usponi i padovi koji nas vode prema našem prvom cilju: vrhu Konj.

Iako su ovo bili krasni trenuci koji su otkrivali svu ljepotu koju Zagora pruža, bura koja nas je opet počela šibati svojim mahovitim udarima i nije nam dala predaha dok smo nastavljali svoj uspon. U želji da što prije stignemo, svaki proplanak koji nam je predstojao smo počeli nazivati Konjem, no svakim njegovim osvajanjem shvatili bi da slijede još barem dva konja i još barem toliko viceva na istu temu. Kao što je netko ironično primijetio: “Baš smo na konju”.

Nakon desetak takvih proplanaka, naišli smo na zadnji na kojem se u daljini nazirao križ i signalizirao nam kraj prvog dijela uspona. Ispod njega, dočekao nas je prijateljski planinarski trojac, koji se ovdje uspeo sa strane Podgradine i koje je naše veoma vješto razapinjanje zastave PD Izletnik ovjekovječio nizom fotografija.

Nakon toplih pozdrava, glad je u svima počela nesnosno zapomagati, i mi se u par skokova sklonimo za stijenom koja nam je bila privremeno utočište pred neprestanim vjetrom. Zvukovi prskanja limenki, odmotavanja alu folije i šuškanja plastičnih vrećica nagovijestili su tišinu u kojoj smo odali počast našem objedu, ali koja uskoro preraste u smijeh i zadovoljstvo koji i najteže uspone čine bezazlenima.

Mokrih, ali odmorenih leđa, polagano smo se otisnuli prema Kamešnici koja nas je na kraju kamenitog sedla i dalje strpljivo čekala, obrubljena plaštom sivih oblaka koji se bojaše odvojiti od nje na putu prema moru. 

Nakon spusta do križanja na kojem smo prethodno sreli zanosnog trkača, krenuli smo desno uz stijenu i uz vjetar koji postane suh, dalje nastavimo prema vrhu koji se ranije činio nedostižnim.

Do trenutka kada smo stigli na vrh Kamešnice, vrijeme se već uvelike popravilo i dalo nam priliku da se odmorimo u par navrata pod toplim suncem. U svakom od ovih trenutaka, Dinarsko gorje pružilo se pred nama s hrastovom šumom povrh, koja je u daljini djelovala kao travnjak naspram njegove tektonske veličine.

Nakon par slika i utisnutih žigova, krenuli smo prema skloništu Bunarić-Milić, koje se na kraju strme padine skrivalo u zelenilu. Na početku ovog zahtjevnog spusta, dočekalo nas je groblje stabala hrasta koje je požar netom osakatio, no koje je uskrsnulo u bujnu šumu kada smo ga našim produljenim štapovima pažljivo savladali.

Jednom kada smo došli do skloništa, okupili smo se oko ognja gdje je zrak i dalje bio prožet dimom, kojim se neka prethodna družina uvečer veselo grijala. No pri svom odlasku, ostavili su hrpu uredno posložene, ali svuda porazbacane hrane; kao neki uljuđeni medvjed koji od srama pred svojom proždrljivosti ne želi ispasti još više neukusan. 

Nakon našeg kratkotrajnog čuđenja i završavanja preostalih zaliha, nastavili smo zadnjim dijelom našeg spusta, kada smo odlučili preskočiti vrh Glavaš jer u ovom trenu smo već bili pri kraju naših snaga.

Prvi dio bio je kroz prekrasnu zelenu šumu koja se nadvijala gustom sjenom i, uz zrak koji je postajao sve topliji, polako se pretvarala u travnati krš i makiju koja u sebi skriva tvrdi kamen koji izmiče pod gležnjevima.

U ovim trenucima, kad su nam štapovi zapinjali u kršovitim dupljama a koljena škripala od pažljivog hoda, počeli su prvi nestrpljivi uzdasi koji su jedva čekali kraj ovom dugom hodanju kojim smo prevalili sada već skoro dvadeset kilometara.

Pred sam kraj, osim još jedne ovaj put bezazlene riđovke koja nas je ponovo razbudila, naišli smo na prelijepog guštera koji je se sa svojom plavom bradom grijao na toplom kamenu ispod krošnje drveća. Iako pomalo stidljiv, dao je šansu našim radoznalim objektivima da uhvatimo njegovu kričavu eleganciju u ovom inače grubom kraju.

Jednom kada smo uhvatili cestu kojom smo jutros prolazili prema Konju, spustili smo se nazad do Donjih Korita gdje smo presreli stado krava koje se od straha zaustavilo uslijed naše vanzemaljske pojave. No prateći strpljiv zvižduk lokalnog pastira koji se probijao iz šume, karavana je uskoro prošla pod nezainteresiranim pogledom šarplaninca, koji je i dalje bio zaokupljen svojim šarplaninskim brigama.

Na močvarnom putu kojim smo opet presjekli dolinu prema našim autima, ovaj put nas je dočekao veliki i oštri pas u susjednom dvorištu, marljivo braneći svoje vlasnike koji su nam umorno mahnuli iz sjene krošnje koja je ih je zakrivala. Sličnim elanom, skinuli smo naše teške gojzerice i ruksake, odložili ih u uzavreli prtljažnik, spustili prozore i polagano se zaputili kamenitim putem prema Otoku, gdje smo tražili lokalni dućan u nadi za okrepom.

Na glavnom raskršću koje dijeli prema Sinju i Trilju prokopane ceste, došli smo u prašni oblak subotnje prometne vreve i nasumično parkiranih automobila. Užurbane ljude, koji u dućane ulaze i izlaze kroz vrata koja nervozno lupaju, promatrala je nepomična i rezignirana publika iz obližnjih kafića, koja kao da promatra zadnjih petnaest minuta utakmice za treće mjesto bez ijednog gola.

U jednom od dućana, u koji smo provalili kao žedna karavana, oaza ledenjača punih sladoleda i visokih hladnjaka punih svježih šarenih sokova opet nam povrati životnu energiju. U dva daha progutao sam svoj voćni ledeni prutić i ispio dvije litre ledenog čaja, od kojih me glava koja se pretvori u santu leda tupo i iznimno zaboli.

Kad smo se osvježeni opet skupili ispred dućana, u metežu svadbene kolone koja je pored nas prokrčila promet kao stado razjarenih slonova, razmjestili smo se u naše automobile, i opet usporili u mediteransko poslijepodne kojim smo se spustili nazad do našeg prenoćišta.

Na dolasku, neki od nas pohrlili su na izvor i uronili svoja umorna stopala u hladnu vodu, dok su drugi potražili kavu i uz prasak balota iza kuće, ispijali je gledajući zeleni obronak iznad. U jednom trenu priđe nam konobar crne kose i čvrstih vjeđa reći da je jelo spremno, rasprostranjeno na tamnim hrastovim stolovima za koje smo gladno sjeli.

Dok su ostali gosti nastavili svoje političke prepirke i bacali letimične poglede, mi smo se sunovratili na vruć lonac juhe, koji nas je zagrijao za platu roštilja, pire i ribano bijelo zelje koje slistimo za nekoliko minuta. Fićo je tu bio veoma uporan, i svojim umiljatim pogledom zakrenute glave izmamio jedan ćevap; bilo je to baš ono što mu je trebalo.

Nakon jela, napokon smo se zaputili u naše odaje na katu, gdje smo se jedan po jedan tuširali i otisnuli na kratku siestu, dajući oduška našim umornim tijelima u mekanim krevetima koji su nas jedva dočekali.

Nakon cijele vječnosti, koliko mi se učini da je trajao moj polusan, izašao sam opet na terasu na kojoj smo se polagano skupljali istežući svoje udove u zijevu nedavnog počinka. Krene uskoro večernja družina za stol na kojem su se razbacale limenke piva, čuture pelina i aronije, preostale čokolade i štrudle, uz noćni vjetar koji se kovitlao i rušio sušilicu rublja u kutu.

Tema koje smo raspravljali se ne sjećam više, no ostaje mi u sjećanju topla razigranost i prijateljsko podbadanje koje čine ovo planinarsko društvo toliko posebnim. Iako nisam najredovitiji član, svaki put se podsjetim zašto za ovo vrijedi izdvojiti vrijeme koje u tim trenucima postaje dragocjeno.

Kad se smijeh smirio i oči mi postale umorne, ispričao sam se preostalom društvu i zaputio prema mekanom krevetu koji me je nježno prizivao. Izvana, vjetar je i dalje zanosio krošnje i pištao mahnito kroz pukotine, no kad sam se pokrio debelim pokrivačem, toplina me iz nogu prema glavi obuzme i gurne u duboki san.

Nedjelja – 28.5.2023

Nedjeljno sunce probije se rano kroz kapke i ponuka nas na spremanje, kojim smo uz kavu i jutarnju tromost napustili naš apartman i spustili se stepenicama kao zadnjom turom ovog planinarskog podviga.

U predvorju kuće i terasi kafića, shvatili smo da od gazde koji se prošlu večer vjerojatno oblio nema ni g. P je ovdje pokazao inicijativu i nakon par poziva strmoglavi se zeleni zahrđao džip između reda kamenih kuća, iz kojeg izleti visoka pojava s podbuhlim očima i nestane u kafiću zajedno s njim. Nakon kratkih pregovora nad sjajnim i zaobljenim šankom, P nas ponovo okupi i skupi svežanj novaca kojim smo zapečatili ovu kratku razmjenu.

Sjedamo opet u aute i otiskujemo se prema moru. U nedoumici između korita rijeke Cetine i plaže, odlučimo se za ipak za ovo drugo jer sunce je kraljevalo u neprekidnom plavetnilu koje se nadvijalo nad nama, isprekidano pokojim čuperkom izgubljenog oblaka.

Spuštanjem u Split, pred nama se pojavi Klis, prijestolje sivih stijena okrunjeno žutim cvijećem koje nas je pomno gledalo dok smo hrlili po autocesti i nestajali u labirintu kružnih tokova koji čine ovaj grad. Skuteri koji se manifestiraju iz tla pred nama, i auti koji projure tolikom brzinom da više ne znaš koji od njih si opsovao, u metežu gradskog prometa nas obilaze potpuno nesvjesni mira iz kojeg upravo dolazimo.

Na putu prema obali, stajemo na tren u trgovačkom centru radi piš pauze i kave, kupujemo kupaće, i nastavimo put prema našem odredištu – Podstrani, koji skratimo zaustavivši se u Stobreču jer nismo htjeli provesti cijelo podne u gužvi.

Neki od nas proveli su ovo vrijeme skrivajući se pod slamnatim suncobranima kafića ispijajući fjaku, dok je većina skočila u mirno hladno more i ostatak vremena upijala sunce koje je sada već s visoka jako sjalo i pretvaralo bijelu put u jarko crvenu. Nakon nekog vremena, skupili smo se opet na parkingu, pozdravili i krenuli svojim putevima: na Vinište u nastavak produljenog vikenda ili autocestom nazad za Zagreb.

Put u Zagreb proletio je i dalje mi se čini u prstima broj minuta, kako to obično biva na povratku s doživljajima punog putovanja, no cijelo vrijeme proveo sam prisjećajući se lijepih trenutaka koje smo imali zajedno čast uživati i uspomena koje se nadam ovim izvještajem prenijeti. I odjednom, kao da ju neki skriveni nam režiser izabra, zasvira Prođe ovaj dan od Drugog načina, i na savršen način završi cijeli ovaj vikend iz snova.

Autor: M.K.

Comments Off on Gmazovi, bura i konji u Zagori

Markomultipraktik na Kapelskom planinarskom putu

27.-30.5.2023. Marko Grlić je dobar čovik. Dopustio je svom kolegi da mu uzme slobodan dan koji je pikirao uzeti za KPP kako bi mu kolega išao sa ženom i klincima…

27.-30.5.2023.

Marko Grlić je dobar čovik. Dopustio je svom kolegi da mu uzme slobodan dan koji je pikirao uzeti za KPP kako bi mu kolega išao sa ženom i klincima na more. Marko je žrtvovao KPP kojem se jako radovao. Ponovno pročitaj prvu rečenicu.

Ovo je priča (ali i sam izlet) posvećen našem Marku Grliću. Uživajte! I ti Marko 😀

Susret dva Marka, jedan malo plosnatiji od drugog, ali obojica s istim sjajem u očima spremnim za avanturu.
Spremni za pokret! Avantura zvana KPP napokon počinje.
Od Tuka preko Matić poljane do Jančarice! Prva pauzica. Pa i nije tako teško zaključili smo, nakon sat i pol, recimo. Malo je puhalo pa se nismo dugo zadržali.
Osvojili smo naš prvi vrh! Idemo malo popit´, poist´ do našeg divnog skloništa.
Malo smo se okrijepili.
Neki čak malo i prilegli da se ispruže.
Na vrhu Samarskih stijena, Marko se odlučio za selfie s ekipom. Tvrdi da inače ne radi selfie-e, al kaže da je odlučio živiti u YOLO duhu od sad pa nadalje. Koliko trajalo, trajalo…
Marko nam je javio da smo jedini u Ratkovom i da nitko neće morati vani spavati! Jeeej!
Momci uz vatru.
Na kraju nismo bili jedini u skloništu, al to nas nije spriječilo da se naspavamo. Tako ni Marka.
Dan 2. KPP-a – naši cimeri su nam učinili uslugu i fotkali nas prije nastavka puta.
Vihoraški put nas je malo umorio pa smo napravili pauzicu prije Bijelih stijena. Marko se malo ogrebao par puta, ništa novo, ali i opet, ništa strašno.
Svi smo sretni jer nakon vrha Bijelih stijena idemo piti pive na domu.
Imali su samo Pan, al nam je tada bila najbolja pivica na svitu. Marka malo oborilo…
Put od Bijelih stijena pa nadalje se činio kao da mu nema kraja… Marku je u nekom trenu bila puna kapa više svega.
Evo nas na lažljivom Stalku. Negdi pisalo ura, negdi dvi do Dulibe. Ne, nije ura. Marko nije bio za neku priču nakon što je to čuo, ali i dalje sa zagonetnim smiješkom na licu.
Od iznemoglosti se bacio pred Dulibom.
Bilo mu je tako drago što su on i Robi prije samo par tjedana sakrili cugu pa nas dočekalo. Doduše, prigovarao je Robiju što limenke nisu bile od pola litre. Robi tvrdi da nije on kriv. Marko mu baš i nije virova.
Kaže da je WC na Dulibi sasvim pristojan i ne smrdi toliko.
Marko se potrudia i oko vatre. Na njega uvik moreš računati!
Dan 3. KPP-a – Ujutro se kuvala kava, ali Marko ne pije kavu, a bia je žedan…
Nakon skoro neprospavane noći zbog potrage HGSS-a za nestalim članom iz skupine markacista Kapele, bili smo sretni i zahvalni što smo svi skupa i živi i zajedno i da tako namjeravamo uvik ostati. Naučili smo na tuđim greškama: nema razdvajanja, nikada! *srećom sve je ok završilo s kapelašom i njegovi zabrinuti kolege su odahnuli, a bome i mi.
Na Kolovratskim stijenama Marko nije bio raspoložen za zajedničku fotku. Možda ga je stres od noć prije uznemirio.
Bili smo oduševljen konjima. Marko je rekao da je prelijep prizor za selfie pa je inzistirao da ga fotkamo kako se to nekada radilo.
Ugledali smo more! Jeeej! Marko nije presta pričati o tome kako će se ići kupati.
Shvatili smo da ćemo uraniti na Vinište pa smo se odlučili za pauzu. I popili najbolju kavu na svitu da Hrvoje nije bezveze nosio kartušu. Malo smo se svi opustili. Marko se pridružio Robiju koji u pozadini bere svoje neke trave.
Uletili smo na Vinište u točno dogovoreno vrime! Svi smo sritni jer nas čeka tuš nakon nekoliko dana nepranja, šporkice i smrada.
Nakon najboljeg tuša na svitu, svi smo se osjećali najbolje ikada.
Marko je bio jako sretan kada je ugledao palačinke koje je Stoja vrijedno svima napekla! Stojo, volimo te.
Kaže da ga je želudac bolio pa nije puno pojeo. Toni se malo uvrijedio jer je žrtvovao svoje vrijeme i živce da napravi pravi roštilj. Marko ga je morao smirivati nakon što je pukao kada mu se donio stari kruh za baciti na roštilj.
Marko je našao vremena i za dejt najt.
Stoja se zauzela za Marka i rekla da ovo nije etično od nas, ali Marko zna da je to sve iz ljubavi. A neka živi ljubav…
Među Izletnicima uvijek samo ljubav inače nisi Izletnik!
Markov dobar drugar Kokić.
Dan 4. KPP-a – Oproštaj s čarobnim Viništem
Dolazak u Klenovicu ujedno označava i kraj KPP-a
Koliko zadovoljstva stane u jednu fotku…
Za kraj se okupao. Rekao je da se smrza ko p*zda.
Kraj KPP-a i kupanjac u mrzlom moru proslavili smo pivicom i naravno…
…ručkom i još jednom putom prije povrtak u Zagreb.

Markomultipraktik je dosta zabavan lik, no naš Marko Grlić je bolji. Iako su tu negdi po priči. Htjeli smo Marku pokloniti Marka, ali u strahu od stjenica (kojih srećom nije bilo) završio je u reciklaži.

Marko Grlić, vole te tvoji Izletnici <3 #mosabavlju

Autorica: M.Š.

Comments Off on Markomultipraktik na Kapelskom planinarskom putu

Kult Izletničke Kamenice predstavlja: 5 obroka na Mljetu koje ne smijete propustiti

Izvještaj s volontiranja u NP Mljet 25.03. – 01.04.2023. Otok Mljet je od davnina poznat po vrhunskoj gastronomiji – od ribljih specijaliteta antičkog Rima, benediktinskih delicija iz samostana sv. Marije,…

Izvještaj s volontiranja u NP Mljet 25.03. – 01.04.2023.

Otok Mljet je od davnina poznat po vrhunskoj gastronomiji – od ribljih specijaliteta antičkog Rima, benediktinskih delicija iz samostana sv. Marije, pa do današnje ponude restorana i konoba – u pitanju je destinacija koja privlači goste iz najudaljenijih krajeva. Kako drugačije objasniti da je čak 18 članova Izletnika odlučilo potrošiti tjedan dana godišnjeg odmora i proputovati pola države kako bi posjetilo Mljet u hladnome ožujku? Ne valjda zbog volontiranja?

Za vrijeme našeg posjeta Mljetu uređivali smo planinarske puteve, krčili vatrogasne prilaze, krpali makadame, počistili vreće i vreće smeća s mljetskih plaža i prošli čitav otok uzduž i poprijeko. U nastavku predstavljamo neke od najupečatljivijih gastronomskih delicija s kojima smo se susreli na našem putovanju.

Doručak: Emilova čokoladna nostalgija

Malo što otvara apetit kao svjež zrak, miris mora, i noć provedena u sobi s 5 hrkača. U dragocjenim minutama prije polaska na radnu akciju, svatko se snalazi kako zna i umije. U gomili bezobličnih kaša, kajgani i prepečenaca, naprosto nas je oduševila Emilova moderna interpretacija jutarnjeg zalogaja. Radi se o hrabroj rekonstrukciji obroka o kojem svaki šestogodišnjak sanja: “7 days” čokoladnim kroasanima serviranima uz dobro zaslađeno čokoladno mlijeko. Ovo jelo bogatog, kompleksnog okusa dalo nam je potrebnu energiju za početak aktivnog dana i odolijevanje otočkoj južini.

Upariti s: turskom kavom iz 10-litrenog lonca.

Marenda: Gluten na terenu

Nakon iscrpljujućeg prijepodneva provedenog na radnom zadatku, potrebno je uzeti trenutak za sebe: sjesti na vidikovac i uz jedinstven pogled na Veliko Jezero okrijepiti se kvalitetnim zalogajem iz lunch paketa. U pitanju je prava rapsodija bijelog kruha: tri sendviča, jedan sa šunkom, jedan sa svinjetinom i – potpuno avangardno – jedan ni sa čim. Ovaj zabavan, lagan i lijepo prezentiran paket bio je pravi poticaj na kreativnost i otkrivanje novih kombinacija. S druge strane, mljetski dućani vrlo su brzo ostali bez majoneze i ajvara.

Upariti s: toplim domaćim vinom iz rendžerovog gepeka.

Ručak: Nedosanjani bolonjez

Pri povratku u volonterski centar, redovno su nas obuzimali ushit i znatiželja oko ručka koji nam je velikodušno pripremao restoran hotela Odisej. Bila su to korektna jela bez tehničkih pogrešaka, popraćena juhom i salatom. Ali iz dana u dan zaobilazio nas je apsolutni klasik ugostiteljske ponude: tjestenina bolonjez. Uzalud smo kupovali zalihe ribanca u nadi da ćemo ga prizvati – do kraja tjedna se nije pojavio. Ni jedan dan nismo ostali gladni, ali praznina u srcu je ostala.

Upariti s: pizzom iz Komarca, jedinog otočkog kafića koji je otvoren kroz cijelu godinu. Ali samo subotom.

Večera: Fritaja od divljih šparoga

Okruženje volonterskog centra nudi brojne sadržaje za popodnevne aktivnosti: istraživanje podzemnih tunela jugoslavenskih bunkera; jednominutno skakanje u ledeno more; sjedenje pokraj kontejnera u iščekivanju nepostojećih mungosa. Ipak, u posebno lijepom sjećanju ostat će nam branje šparoga i bljušteva (po mljetski: kuka) koji oko centra rastu u izobilju. Pod Lukinim stručnim vodstvom vrećice su se brzo punile, a ulov je pretvoren u nježnu fritaju poprženu na maslacu, koja je sve očarala svojom karakterističnom aromom. Pogotovo nakon odlaska na WC.

Upariti s: dobro rashlađenim petit buerre kremšnitama.

Šećer na kraju: Ljubine palačinke i friganci od jabuka

Od stonskih kamenica do improviziranih rođendanskih torti, mnogo je fantastičnih jela koja nisu stala u ovaj izvještaj. Ali odat ćemo vam jednu tajnu – najbolja hrana je samo ona koju jedeš u dobrom društvu. A na ovom izletu dobrog društva je bilo na pretek – od organizatora, rendžera, pa do samih volontera, sve su to redom prekrasni pojedinci zahvaljujući kojima je 7 dana jednostavno proletjelo. 

Ipak, pogriješili bismo da posebno ne spomenemo voditelja volonterskog centra Ljubu, koji je prema nama bio beskrajno strpljiv i pažljiv, i koji nas je za oproštajnu večer počastio naprosto sjajnim palačinkama. A sam samcat nahraniti dvadeset gladnih volontera, e to je junački pothvat!

Upariti s: uspomenama za cijeli život i planovima za što skoriji povratak.

Saznaj više o programima volontiranja u parkovima Hrvatske

Autori: Nikola i Beta

Comments Off on Kult Izletničke Kamenice predstavlja: 5 obroka na Mljetu koje ne smijete propustiti

Ozljijada i Gariseja

22.4.2023. Pred Konzumom usred Ozlja grada Susrela se mnoga lica mlada, Pa na sijelu i jutarnjem piću Sastala se u mjesnom kafiću. Pitali se domoroci tko su, Planinari — Izletnici…

22.4.2023.

Pred Konzumom usred Ozlja grada

Susrela se mnoga lica mlada,

Pa na sijelu i jutarnjem piću

Sastala se u mjesnom kafiću.

Pitali se domoroci tko su,

Planinari — Izletnici to su.

Vodila ih toga svijetlog dana

K Vodenici i Vrlovki Ana.

Pred dućanom gradske starješine

Hladnim pivom pune si mješine,

A pred njima na sve čet’ri Gara

Pobježe od svoga gospodara

S Izletnikom Vodenici krenu

Ne zastavši ni u jednom trenu.

Izletnika s Anom ona vodi

Po tom brdu na podzemnoj vodi.

Družba tako do vrha dojezdi

Te se tu na livadi ugnijezdi.

Počinuše od uspona tvrda,

Pa se potom spustiše sa brda.

Sveđer tako pratila ih Gara

Preko blata, šljunka, trotoara.

S Vodenice tad su oni sišli

I pred špilju Vrlovku svi prišli.

No u špilji dom je šišmišima,

Njima treba zagrobna tišina.

Gara tad se mora udaljiti,

Mudracim’ pred dućan povratiti.

Poslije špilje ode družba dalje

Hranom svoje napuniti čvalje.

Rumen krčmar, toliko da znate,

Dočeka ih žurno noseć’ plate:

Ponfri, meso, trokut-palačinak;

Potom doma siti na počinak.

Autor: B.B.

Comments Off on Ozljijada i Gariseja

Dalmatinske ferrate

Fortica (Omiš) + PerunikaBonus: izvor Cetine 24. – 26.3.2023. Na samom početku zahvalio bih se organizatorima. Hvala ljudi, bez vas ovo ne bi bilo moguće. Upsss, organizatori nisu išli na…

Fortica (Omiš) + Perunika
Bonus: izvor Cetine

24. – 26.3.2023.

Na samom početku zahvalio bih se organizatorima. Hvala ljudi, bez vas ovo ne bi bilo moguće.

Upsss, organizatori nisu išli na izlet.

I tu nije bio kraj nevoljama ostavljenih ferrataša.

Kisla nam je glaAOoOoOva skoro, ljudi.

Potrebno je reći da je izlet dosta visio u zraku zbog vremenske prognoze koja je najavljivala kišu skoro do samog polaska. Hoće, neće, daj ga, ne daj, Norvežanin, Hrvat, ovaj, onaj.

Dva auta (s 8 duša) krenula su u petak nakon posla put Splita, točnije planinarskog doma Malačka na Kozjaku, dok je jedan trebao doći u subotu ujutro.

Ukratko, nije došao (covid i temperatura poharali su žensku čeljad PD Izletnika), a da bi doživljaj bio potpun s njim su u Zagrebu ostali i organizatori Maja i Adam.

Došavši u večernjim satima u planinarski dom smjestili smo se, bacili pogled na Kaštelanski zaljev i Split s prekrasne terase doma na 477 mnv, uz piće dogovorili se oko okvirnog plana za sutrašnju Omišku ferratu te pobjegli u krpe.

Subota 25.03.2023. – Fortica (Omiš)

Sveži ko jutarnja rosa razbuđujemo se uz kavu na terasi doma loveći prve zrake sunca te nakon doručka kreće lagano pakiranje opreme i pokret prema Omišu gdje nas čeka ferrata. Nekako je u autu zavladala tišina jer su vjerojatno svi bili u svojim mislima vezano uz samu ferratu koja po yt i slikama izgleda dosta strmo i zahtjevno. Šaljem svojima poruku da ih volim (šalim se).

Omiš, kao i dan, divno izgledaju, a most su zbilja spojili (nisu nas lagali na dnevniku). Grad odiše nekom čudnom privlačnošću jer se smjestio duboko u kanjonu Cetine, okružen planinama s kopnene strane, te morem, za divno čudo, s morske strane. Nadaleko poznate omiške gusare nismo sreli.

Na parkingu uz rijeku, a podno planine, oblačimo feratta opremu, kontroliramo zategnutost iste jedni drugima te provjeravamo baterije na mobitelu kako bismo bili u mogućnosti zapaliti društvene mreže.

Budući da idem prvi, Melita me moli da je slikam u nekom trenutku, al da izgleda opasno…što god to značilo. Evo opasne slike:

Sam uspon je doslovno predivan, pogled oduzima dah svakim korakom. Do vrha nam je trebalo otprilike 1,5 h uz česta stajanja za slikanje i uživanje u pogledu.

Na samom vrhu nalazi se tvrđava Fortica, a s kule Fortice pruža se pogled na cijeli grad, kanjon rijeke Cetine te na otoke Brač, Hvar i Šoltu.

Nakon odmora na vrhu ovi ludi i prpošni avanturisti kreću, kako i priliči ovome izletu, do planinarske kuće „Luda kuća“ odakle se manji dio članova penje do vrha Kula na 863 mnv dok ostatak ljenčari okolo kuće, gricka sendviče i voćke… Spuštamo se polako prema gradu uz „bezveze“ pogled cijelo vrijeme.

Na putu do dolje tražimo savjet lokalca o najboljem putu za probiti se do grada i dobivamo uputu da idemo „ravno pa livo, iako nam se neće činit da triba livo“.

Uglavnom, kad vam se ne čini da treba livo nemojte ići jer očito ne treba. Radimo dodatnih cca 1 km. Nije ni to bio nikakav problem jer uskoro dolazimo do dućana, kupujemo sladolede, te slatki i veseli kakvi jesmo stižemo do gradske plaže gdje sjedamo umorni na piće.

Za večeru domar priprema odličnu ribu te uz priču i vino/pivo pratimo utakmicu Hrvatske i Walesa čiji izjednačujući gol nisam vidio jer sam pišao u wc-u budući da sam mislio da nema šanse da padne 1 min prije kraja. Bravo Mario.

Inače, s terase doma puca pogled na Poljud u daljini, kreveti su meki, a tuševi topli 😉

Nedjelja 26.03.2023. – Perunika + izvor Cetine

Nakon doručka, čestitki i pozdrava s domarom Markom, krećemo do Podstrane odakle se penjemo na Peruniku. Moram priznati da sam očekivano nešto lakšu stazu od Omiške tako da sam se iznenadio strmošću. Cijelim usponom nižu se spektakularni pogledi prema Splitu i okolici, a pojedini dijelovi traže „sigurnu nogu na izloženoj stijeni“. Stanje ferrate je odlično, sajle napete, a gazišta stabilna. 

Ne brinite, ovo je na samom početku vjerojatno ostalo od radova.

Na vrhu Marija nalazi novčić za sreću. Čestitke 😉

Na povratku do početne točke prvotno smo malo lutali jer je loše označeno, dok nismo uočili put prema staroj crkvici kojim smo se uspješno vratili do samog ulaza na ferratu.

Budući da smo i današnji sunčani dan htjeli u potpunosti iskoristiti, na povratku kući krećemo u pravcu Vrlike te se odvajamo do „oka Dalmacije“, tj. izvora Cetine. Nevjerojatan izgled i boje koje se prelijevaju kroz kristalno čistu vodu bile su šlag na torti ovome super izletu. 

Pusa Ćao Bok, voli vas M.P.

Comments Off on Dalmatinske ferrate

Type on the field below and hit Enter/Return to search