4.5.2024.

U dovoljno vedro subotnje jutro krenuli smo na turu koja je bila duga nekih 15-16 km u središnjoj Istri, blizu gradića Buzeta.

Prije odlaska na šetnjicu iliti planinarenje sastali smo se u lokalnoj zalogajnici te se zasladili čokoladnim kroasanima i razbudili se finom kavicom. Nakon ispijene kave krenuli smo lagano šetati uz rijeku Mirnu, što je bio odličan trenutak da malo upoznam nove srdačne kolege planinare. Naravno, razgovori su za početak bili uobičajeni, s pitanjima poput “Jesi li prije planinario?” i “Kako si čuo za Izletnik?” te mojim propitkivanjem kakvu je opremu potrebno nabaviti jer realno nisam imao pola planinarske opreme.

Nakon kraće šetnje, i to po malo težem terenu s pokojim skliskim kamenom zbog kiše koja je padala tu noć, pas od kolegice koji je išao s nama odlučio je pak otići u svoju avanturu. Nisam točno siguran gdje je otišao, ali mogu reći da je većina ekipe bila malo zabrinuta, i zbog psa i zbog izleta koji bi se mogao otkazati, no srećom pas je ubrzo pronađen.

A zatim je slijedio onaj teži dio, o kojem sam čitao na internetu proučavajući ovu stazu, a to je bilo uspinjanje uz pomoć sajli. Međutim, to je na prvu izgledalo strašnije nego što je stvarno bilo.

Htio sam pronaći neku sliku ovog uspinjanja, ali imam samo slike s kolegama u nezahvalnim pozicijama i čudnih izraza lica dok su se penjali, a pošto nisam zločest, ne želim ih tako objavljivati.

Uskoro smo došli i do prvog odmorišta sa slapom te lagano prljavim jezercem na kojem je bio zanimljivi kukac koji hoda po vodi (barski skakač).

Nakon što smo se još malo prošetali prošli smo pored kućice kao iz bajke s predivno uređenim vrtom, koju sam jednostavno morao spomenuti. Među ostalim, sreli smo i vlasnicu te vikendice koja je upravo zalijevala cvijeće pa su kolege odmah uhvatili priliku kako bi malo popričali s njom, dok sam ja samo promatrao kako se ta kamena kućica stopila s prirodom.

Došli smo i do Napoleonskog mosta, koji je navodno bio izgrađen dok je Istra bila pod kontrolom Napoleona između 1805. i 1813.

Nakon mosta ubrzo smo prošli pokraj pješčanih nakupina, za koje vjerojatno postoji neki službeni naziv, ali eto ja ne znam za njega :). Zanimljivo je kako su uspjele nastati ovako usred prirode, pretpostavljam da je od rječica i potoka.

Prolaz kroz ovaj šumoviti put nalikovao je na magične šume iz Gospodara prstenova.

Budući da je bilo poprilično blatnjavo, gotovo svima nam je to pomalo smetalo.

Mogla su se čuti zanovijetanja, ali nije ni važno. Glavno da nisam prvi put došao pa odmah pao u blato 🙂

I tako… lagano smo došli do dobre tete s pivicama i rakijicama, gdje smo mogli odmoriti svoje umorne i blatnjave noge uz lijepi pogled na jezerca i slapiće, što je bila kruna izleta.

Na posljednjem slapu prizor je također bio prelijep, a netko je vidio i sljepića.

Zahvaljujem pristupačnoj i nasmijanoj Moreni na organiziranju ovako lijepog izleta te se ispričavam na pisanju izvješća sa zakašnjenjem.

Kad sam čuo da novi članovi pišu izvješća, zvučalo mi je kao da je to zafrkancija za nove članove, ali eto, ipak nije šala i mislim da na kraju nije ispalo loše jer sam imao priliku prisjetiti se svih doživljaja s izleta.

Autor: E. Š.

19.-21.4.

Crtice s izleta

• Ceste u unutrašnjosti Istre su uske, a lokalna ekipa vozi brzo i po sredini
• Ne stigneš ni kupiti vinjetu, a već si prošao slovensku autocestu
• Emil peče ćevape kao da radi „Kod Srbina“ na Ravnicama
• Set ključeva uvijek treba biti u gepeku jer nikad ne znaš kad će trebati nekome odvrnuti bocu plina
• Jutarnja bol u nogama od pedaliranja bicikla
• Vinarija Cuj baš velika preporuka…od ljubaznih domaćina do odličnih vina
• Preporuka je također piti vodu uz vino 🙂
• Tulum s previše vina
• Lagani jutarnji mamurluk
• Unutrašnjost Istre wauuuu
• Hvala Rajku na preporuci restorana Ponte Porton nedaleko Grožnjana
• Hvala Nini na slikama
• Hvala Vale

M.P.

---

Hedonizam u Istri iliti recept za mamurluk

DAN 1 

Petak nakon posla jedan Izletnik i tri Izletnice ukrcavaju se u auto i kreću za Istru (također i njihovi ostali Izletnički kolege, ali priču ćemo pisati iz prvog lica). Vjerujem da je već u tom trenu kolega Izletnik požalio ideju da sa sobom povede tri žene, ali više nije bilo povratka. U svakom slučaju u autu nije bilo tišine. Putovanje smo započeli preko idilične Slovenije kako bismo čim brže stigli na svoje odredište i dočepali se roštilja. Po dolasku u blizinu smještaja, odlučimo se samo kratko skoknuti do dućana. Kao što možete pretpostaviti, tri žene u kombinaciji s trgovinom nikako nije kratko pa smo u smještaj došli po mraku. Premda je u najavi bio luksuzan smještaj, svejedno nas je zatekla sređenost i opremljenost kuća u kojima ćemo boraviti. Na katu sauna, na terasi jacuzzi (ej jacuzzi!), svatko u svom krevetu bez vreća za spavanje – ma milina. Hladni zrak Istre ugrijao je topao doček naših domaćina, organizatora i ostalih kolega Izletnika koji su se potrudili prirediti roštilj pod zvijezdama (šteta samo što nije bilo više piletine). Kako se nismo nadali tako niskim temperaturama, nakon objeda smo spas odlučili potražiti u jacuzziju. Međutim pametne glave nisu znale da je 28 zapravo malo (u stupnjevima, u nekim drugim mjerama je čist okej) pa je party vrlo brzo prešao u saunu. Ovdje ćemo stati s detaljima.

DAN 2

Buđenje u chill atmosferi. Dio ekipe trči, dio radi jogu, dio je otišao na bicikliranje, a dio se još šuška u krevetu. Odlučujemo ne biti lijeni i otići prošetati do svjetionika.

Sunce nas je odlučilo malo pomaziti pa se sretni i veseli vraćamo u smještaj gdje se spremamo za odlazak u obilazak vinarije Cuj. Naše organizatorice su na sve mislile pa nas do tamo vozi bus kako bi se svi mogli opustiti na degustaciji. Dočekala nas je simpatična mlada curka koja objašnjava kako je vinarija dobila ime u spomen na njenog pradjeda koji je kad bi si popio razgovore započinjao sa “Cuj da ti rečem!”. Provode nas kroz podrume i objašnjavaju proizvodnju vina, nakon čega započinje degustacija. Gladna ekipa je odmah pobrstila stol sa klopom pa su se domaćini zapitali jesmo li mi došli jesti ili piti. Predstavljene su nam četiri različite sorte vina, nažalost moje istančano nepce ih pamti samo kao pjenušac, bijelo, rose i crno. Vino je bilo odlično (posebice muškat kojeg smo “degustirali” cijelu bocu), tako da se kući vraćam s tri kupljene butelje.

Večer nastavljamo u konobi i premda nije u svačijem želucu plivala riba, vino svakako jeste. Svirala je ugodna muzikica prigodna za konobu, na stolove su stizale razne delicije, a mi smo sjedili kao gospoda svi otuširani, mirisni i u finim opravicama (za razliku od većine naših izleta). Druženje uz čašicu smo odlučili nastaviti i u smještaju gdje se situacija pinkicu otela kontroli pa ću samo preskočiti na idući dan. Bez brige, ništa strašno se nije dogodilo, ali nikako ne bih preporučila miješati vino svih boja i okusa. 

DAN 3

Buđenje uz pitanje “što mi je ovo trebalo”. Srećom cijela ekipa iz auta zaključuje da nije spremna za planinarenje (tu priču ćete vidjeti u nekom drugom izvještaju), pa se mi polako spremamo i krećemo na kavu u Grožnjan. Uživamo u ljepotama Istre i divnom sunčanom danu uz male zamjerke na iznimno zavojite ceste. U Grožnjanu srećemo još dio ekipe koja nas poziva sa sobom na ručak što vrlo rado prihvaćamo u tom trenu naivno vjerujući da ćemo brzo i lako stići do restorana. Četiri pametne glave iz crvenog auta s cvjetićem odlučuju pratiti kolegu Izletnika bez pitanja pa tako vožnja od cca 10 minuta traje 40 min uključujući bespotrebno kruženje oko restorana po makadamu (ne preporuča se dan nakon fešte). Gladni i umorni, nismo sigurni bismo li se smijali ili plakali, stižemo na naše odredište gdje vikend-čašćenje završavamo preukusnim jelom od boškarina (hvala Rajko na preporuci). Put za Zagreb je prošao lako i premda je vikend bio divan, svi smo jedva dočekali dočepati se svojih kreveta.

P.S. Velika pohvala organizatorima s Vale i Petrom na čelu! Vidjelo se da je u organizaciju uloženu puno puno truda i vremena na čemu smo jako zahvalni!

S.R.

---

Izvještaj Savudrija

Petak.

Krenuli smo nakon posla iz Zagreba i stigli u Savudriju oko 7 navečer. Dočekala nas je odlična ekipa i priprema jako finog roštilja. Podružili smo se i pokušali se koristiti hladnih jacuzzijem, jer ga nismo znali zagrijati, te se na kraju kupali u 10 cm mlake vode u kadi jer nam je i u kupaoni bilo nestalo tople vode ali kao i uvijek s odličnim društvom Izletnika sve situacije su čista komedija tako da ni ova nije bila iznimka. Svi se skupa dobro nasmijasmo i odosmo spavati.

Subota.

Ujutro chillanje i doručak na balkonu i kratka kava uz more po predivnom vremenu uz gledanje brodova na pučini. Nakon toga krećemo busom prema vinariji, ondje slušamo i samoj vinariji Cuj, njihovom načinu rada te kušamo 5 divnih, i njihovim riječima vrlo pitkih, vina. Vinarija i vrt oko nje su jako lijepi s divnim pogledima što je naravno iskorišteno za zajedničko slikanje.

Nakon kušanja vina smo se kraj vinarije još malo podružili uz koju bocu dobre malvazije čekajući bus koji nas vozi u restoran. U restoranu večeramo stvarno iznimno ukusnu hranu i nakon restorana se u divnoj proljetnoj noći šećemo prema smještaju. Dok smo došli do smještaja je u jednoj od kuća već bio krenuo dosta jak party no ja bih se htjela ponovno okušati u korištenju jacuzzija tako da odlazim do svog smještaja po badić te provodimo večer opuštajući se u toplom jacuzziju na terasi ispijajući pivice.

Nedjelja.

Nakon jutarnje kave i doručka pakiramo se i spremamo apartman te krećemo prema Brestu pod Učkom jer nas iz nekog razloga navigiram kako mi Google kaže umjesto kako mi zdrav razum govori s obzirom na to da idemo planinariti na Ćićariju. Usprkos gubljenju put do točke nalaženja je predivan i jedva se čekam vratiti u tu malu Toscanu Hrvatske. Dok smo došli do točke nalaženja su Izletnici već otišli tako da smo ih uspjeli sustići pred prvim vrhom Ubredom no i mi smo se htjeli popeti na vrh tako da se ponovno razdvajamo i sljedeći put ih sustižemo tek pred sam kraj rute nakon vrha Muzari, ali na vrijeme za zajedničko slikanje. Na planinarskom domu Žbevnica smo se podružili uz najmanju kavu i najveću Cedevitu te se zaputili prema autima.

U dva auta koja su otišli u krivi Brest bilo nas je ukupno šest, dvoje od nas šest se kod vrha Ubred odvojilo i krenulo dalje s ostatkom ekipe, a nas četvero je solo planinarilo većinu staze.

Vrijeme nas je stvarno poslužilo i staza je bila kao iz slikovnice, oko nas predivni krajolik, a pred nama niska trava koja izgleda kao zeleni tepih koji se proteže unedogled. Svakako se veselim ponovno vratiti na Ćićariju jer nisam nikad prije bila a iznenadila me i visinom i pogledima i kvalitetom staza.

Sažetak bi bio da nas je bilo stvarno puno na ovom hedonističkom izletu tako da zapravo ni ne znam što se sve događalo i zapravo uopće ne znam što su mi ukućani u smještaju radili i gdje su bili jer sam ih vidjela samo u busu i pred vinarijom.

Meni je u svakom slučaju bilo mirno i lijepo, kušala sam fina vina i finu hranu i prošetala se malo po predivnoj Ćićariji s vrlo malom grupom tako da nisam osjetila previše ni tu količinu ljudi ni hektičnost. Došla sam doma sretna i odmorna duhom tako da još jednom se zahvaljujem organizatorima što su nam to omogućili.

D.M.

---

Hedonizam u ISTRI

PETAK 19.04.2024. CITRAČEM DO SAVUDRIJE:

Okupili smo se nakon radnog dana u Ivanovom Citraču i zaputili se ka Istri. Ekipa je bila zanimljiva, uz malo politike, kave i Adamovih zanimljivih priča iz djetinjstva stigli smo sretno. Dočekala nas je vesela ekipa, roštilj i naravno glazba i cuga. Najeli smo se, zabavili, a neki malo i posrnuli. Kraj večeri sam provela na hladnim pločicama, neki u jacuzziju, neki su još malo rasplesali; ali ništa daleko od uobičajenog Izletnik partija.

SUBOTA 20.04. VINARIJA CUJ:

Jutro, nekima mamurno, nekima uz trening pa doručak, kava. Zatim jedan od highlighta izleta, a to je Vinarija Cuj. Jedna jako slatka obiteljska poslovna i uspješna priča. Lijepo su nas ugostili, najeli (načeli za ručak/večeru) i „napili“. 5 vrsta vina kasnije (+ još malo dodatne dEgustacije) vrijeme je za obilnije jelo. Zaputili smo se prema restoranu spremni za plate. U stilu smo ponovno fino jeli i pili, spremni za party broj 2. 

Za neke je party bio preveseo, a neki su se opustili u još jednom highlightu izleta – jacuzziju. 

NEDJELJA 21.04. ŽBEVNICA

Spremamo se za check-out iz našeg prekrasnog smještaja, posljednji pozdravi od onih koji su odustali i krećemo na glavnu aktrivnost društva – planinarenje. Ne može izlet jednog PD-a proći bez planinarenja. Vožnja kroz Istru je bila očaravajuća, pogledi na male gradiće na zelenim brdima i vinograde, čista i očuvana priroda… Okupili smo se na početnoj točki Brest (dobro svi osim ekipe iz Citrača i Rajka, ali stigli smo) i krenuli na hike. Uspon nije bio težak, taman za resetiranje od prethodna dva dana, slatko i veselo kao uvijek. Na putu prema dolje, stali smo na kratko kod jednog planinarskog doma, a onda u svoje aute i onda za Zagreb brzo i efikasno!

Zahvalili smo se odličnoj logistici, ali hvala im i ovom prilikom!  

E.M.

---

Zbog poslovnih i privatnih obaveza pišem ovaj izvještaj s 3 tjedna zakašnjenja. Već su pomalo isparili detalji našeg hedonističkog izleta, no sjećanje je vratila razglednica Baby Lasagne iz Labina i savudrijskog svjetionika gdje sam se šetao i naslikavao sa smišnom Zadrankom Anom Kovačević. Dok smo pili kavicu uz more u daljini su se mogli vidjeti vrhovi Alpa. More i Alpe spojeni u jedno. Velebajno! S obzirom da smo većinu vremena samo žderali i pili nitko nije bio loše volje. Roštilj, posjet vinariji i odlazak u konobu. Baš pravi hedonizam. S obzirom da nisam osoba koja pije najčešće sam među prvima u krevetu, ali ovoga puta malo sam si dao oduška i ostao duže budan i fakat se isplatilo. Skužio sam da Ivana Brkić i dalje žari i pali i da bez obzira na godište svi znaju njezine pjesme. Također mi je i novost da Pepić u neko doba počne pričati sumeranski. Nevjerovatno egzotično! Sva sreća da smo zadnji dan bar nešto planinarili i obišli Ćićariju kako bi svo to iće i piće malo potrošili. Uglavnom vjerujem da bi anegdota bilo još da sam znao da ću pisati izvještaj prije izleta. I naravno svaka čast Valentini, Petri i ostalim suorganizatorima šta su nas tako razmazile u par dana. Terra magica je uvijek dobar izbor!

A.C.

26.11.2023.

El dia 26 de novembre vam organitzar una excursió a Petrova Gora, un turó a unes dues hores
de Zagreb. Va ser un dia molt assolellat, tot i que a primera hora del matí feia bastant fred. Va
ser un camí molt bonic, ple de tardor! Després d’alguna pausa per menjar mandarines o fumar
un “cigi”, vam arribar a dalt de tot, a on hi ha un monument de la Segona Guerra Mundial.
Vam pujar fins a dalt del monument per unes escales de cargol i un cop a allà vam descansar
gaudint del solet i de les vistes. Finalment vam començar el camí de tornada, que acabava amb
un bosc d’arbres altíssims molt maco, i a on és un miracle que ningú rodolés avall perquè
l’últim tram estava força inclinat. Per acabar, vam dinar a un restaurant de caçadors que hi ha
al peu del camí, al costat d’on havíem aparcat els cotxes. Vam menjar “gulash” i de postres uns
crepes que estaven boníssims!!

Moltes gràcies per deixar-me venir, va ser una molt bona experiència!!

Za one neraspoložene za katalansku egzotiku, slijedi jedan prijevod u režiji gugla uz (vjerojatno) ne baš uspješnu televisa presenta redakturu admina. Upozorenje: lako je moguće da je umjetnički dojam ponešto izgubljen u prijevodu.

26. studenoga organizirali smo izlet na Petrovu goru, brdo udaljeno oko dva sata od Zagreba. Bio je to vrlo sunčan dan, iako je rano ujutro bilo vrlo hladno. Staza je bila predivna, puna jeseni! Nakon pauze za mandarine ili cigaretu, stižemo do vrha, gdje se nalazi spomenik iz razdoblja poslije Drugog svjetskog rata. Popeli smo se na vrh spomenika nekim spiralnim stepenicama i tamo smo se odmarali uživajući u suncu i vidicima. Nakon toga uslijedio je povratak koji je završio u šumi prekrasnih visokih stabala. Posebno je čudo da nitko nije pao na posljednjem, vrlo strmom dijelu staze. Naposlijetku smo ručali u u lovačkom domu podno staze, blizu mjesta gdje smo ostavili aute. Jeli smo gulaš, a za desert vrlo ukusne palačinke!

Puno hvala što ste mi dopustili da se pridružim, bilo je ovo predivno iskustvo!!

9.3.2024.

Te subote odlučili smo potegnuti sve do Rogle, jedne od najljepših planina u susjednoj nam Sloveniji. Dok sam u zoru čekala Zoru (pun intended) da se spusti po mene, opet sam odlučila da ću se početi buditi ranije, znajući isto tako da ću se nastaviti buditi u 8. No, bitna je namjera. 

Krenuli smo starom cestom po Sloveniji, u želji da bolje doživimo slovenski krajobraz; a i nismo htjeli Slovencima dati 16 eura za vinjetu. 

Na Rogli nas je dočekao debeli sloj snijega i 15 stupnjeva manje nego u Zagrebu pa je iskusna ekipa krenula navlačiti dereze, izvlačiti štapove i sl. Nažalost, ja ne spadam u iskusnu ekipu pa sam obukla što više slojeva i nadala se da me gojze neće iznevjeriti. 

Kad smo se opremili i pojeli zadnje mrvice Markove štrudle, krenuli smo među krošnje. Put nas je odmah uveo u prelijepu crnogoričnu šumu koja je pod netaknutim snijegom izgledala još čarobnije. Nakon tjedna provedenog u gradskom smogu i gužvi, bio je neopisivo dobar osjećaj slušati samo škripanje snijega (i povremeno Petru B. kako u stilu Marlona Branda viče “Bela! Bellllaaaa!”) i udisati svjež planinski zrak. 

Definitivno vrijedno ustajanja u 5 ujutro. 

Nakon cca sat i pol došli smo do Pohorja i Lovrenških jezera. Nažalost, zbog snijega nismo mogli vidjeti ova močvarna jezera koja natapaju isključivo padaline. No svejedno je bio lijep doživljaj prošetati po stazici između nepomičnih bijelih površina dok je magla činila cijeli put nekako mističnim. Pod mističnim mislim da smo morali dobro paziti da ne napravimo krivi korak i ne bućnemo u ledenu kupku. 

Na početku rita nalazio se vidikovac s kojeg se inače prostire pogled na cijelo močvarno područje, ali mi smo vidjeli samo gustu maglu. Nama je poslužio za prvu pauzu, napad na sendviče i domaću rakiju Petre Buzdovan.

Nastavili smo dalje i ubrzo ponovno zašli u šumu koja nas je malo zaklonila od hladnog vjetra. Lagani uspon dobro je došao da se malo zagrijemo, a pravi scoutovski moment doživjeli smo prilikom prelaženja potoka. 

Kad smo savladali i tu prepreku uslijedilo je još malo magle, još malo snijega i još puno kilometara, nakon čega se konačno ukazao i dom “Pesek”, poput neke fatamorgane. Ali bio je itekako stvaran, baš kao grahovi, gulaši i bečki odresci koje smo s guštom pojeli. A kad je na red došla njihova štrudla od borovnica, serotonin u zraku mogao se rezati nožem. 

Nakon ića i pića, bilo je vrijeme za povratak. Zbog snijega i magle, nažalost nismo uspjeli posjetiti najveću atrakciju Rogle, Put među krošnjama. Ali uspjeli smo napraviti glavnu stvar, a to je fotkati se s Izletnik zastavom kod sljedećeg vidikovca. 

Dok smo se siti i umorni vraćali do parkinga, Rogla nas je odlučila ispratiti ledenom kišicom praćenom vjetrom koja nas je lijepo išibala po obrazima i natjerala da ubrzamo korak. No jednom kad smo sjeli u auto, kad je proradilo grijanje, a u chat počele pristizati fotke s izleta, sve smo to našoj Rogli oprostili. 

A put među krošnjama – pa to ostavljamo za neke toplije i sunčanije dane. Bitno je da imamo razlog za vratiti se. 

Autorica: K.A.

24.2.2024.

Autor: R.K.

10.2.2024.

o muzo planine kćeri mi ispričaj priču
o junacima hrabrim što krenuše na hrastogoru
tamo upoznaše bobu bobana sina
vinuše se do strmoglavih visina
gdje vrazi bezbrižno lete a rakija teče

ujutro se nađoše svi rakijom pozdravljeni
Bobo je čekao sneno nove junake
Što špeka i tirolske hleba nose sa sobom
Da pobijedi vječitu glad na vrhu planine

Krenuše lagano gore uz brdo
Gdje se ponekad skija kad ima snijega
A možda i sanjka ovisi o alkoholu u krvi
I pričaju davno prepričane priče

Bivak! Uskliknu netko po putu gordo
I mnogi začuše gljiva umjesto bivak
Super! Rekoše junaci ne pitavši puno
Ima li smisla pitati pitanja puno
Ipak smo na hrastogori
Gdje vrazi bezbrižno lete a rakija teče

I tako dođoše do samog vrha
Gdje ante je čekao lagano pijan
Odakle ste, reče kroz sumnju i bradu
Iz zagreba! staše u obranu našu naš bobo
Odbij sokole oni su moji
Špeka i tirolske nose možda za mene

Na stari vidikovac idoše dalje junaci
Slijedeći bobu debelog blatnog sjajnog
Gdje nekad su stari gledali u daljinu
U kojoj su svece služili griješni
I sveci su služili griješne od mraka do zore

Dalje pronađoše put do starog grada
Gdje tisuće grla nekad je voljelo hmrlo
Bobo je samo šutke prošao dalje
Neka mjesta zaobići treba
Jer vrazi bezbrižno lete a rakija teče

Na kraju pronađoše put prema domu
Dolje uz put slijedeći potok i motorne pile
Gdje stari su bogovi protresli nove
I općinski šerifi dangube na radnom mjestu
I bobo sneno čeka nove junake

3.-4.2024.

Ima neka tajna veza…

Između Velebita i mene, naravno, a šta ste vi mislili?!?

Znate onaj osjećaj kad putuješ na Jug i prođeš Velebit, sve je nekako ljepše i lakše, na moru si, sve postaje moguće, obožavam to. Osim mojih južnjačkih korijena ima nešto što me uvijek vuče tom Velebit, kojem se svaki put divim. Ima nešto drugačije u tom zraku, nešto što mi uvijek daje osjećaj e to je to. Nije mi isto popela se ja na Učku i gledala more ili na Velebit (sori Istro, imaš i ti svoje čari). To je moj prozor na Dalmaciju <3

Učlanivši se prije dvije godine u Izletnik samo mi je bilo u glavi, moram se više popest tamo, šta je to tamo, o čemu sam uvijek samo slušala priče… Naravno moja očekivanja su se svakim izletom ispunila i više od toga. Ovaj put je bio red na Srednji Velebit, točnije Bačić kukove i još nekoliko kukova, nisam baš zapamtila sve nazive jer sam poprilično bila zaokupljena svojim kukom koji mi je baš taj vikend otkazao poslušnost. Zato su se ubrzo kukovi preimenovali u Bačvine kukove (i tako će sad i ostati).

Ne smijem zaboraviti istaknuti da sam se vozila sa četiri kavalira koji su mi velikodušno ustupili suvozačevo mjesto (ja sam im omogućila da budu ljubazni i samo sjela naprijed), možda Luka nije bio oduševljen jer moji decibeli probijaju uši, no bar nije mogao biti budniji dok je vozio. Ulogu suvozača ja shvaćam ozbiljno, moraš animirati vozača :D. Baš su dečki (Adam, Pepić i Žina) bili slatki iza stisnuti, milo ih je bilo za gledati, pogotovo kako se njihova ramena trljaju cijelim putem, mislim da je Adam bio „najoduševljeniji“. Bar je imao materijala o nečemu mljeti :*.

Prvi dan hodanja je bio duži put, drugi dan je bio kraći, ali puno zahtjevniji. Prognoza nije bila niti blizu zimskim uvjetima, i iako to ima svojih prednosti, ne mogu se oduprijeti osjećaju kako to nije normalno i kako lagano sve ide u pm… Svakakve misli uvijek prolaze kroz glavu na ovakvim pohodima, borba sa samim sobom kad se satima vereš na sve četiri po takvim kamenčinama da si misliš šta je meni ovo trebalo, no moment kad dođeš do tog jednog vrha, staneš i pogled puca na more kao da mu nema kraja, sve se misli brišu i doslovno si u trenutku i dišeš punim plućima. Svi oko mene odmah izgledaju ljepše, i još kad sve to zaliješ najslađim nektarom za nepce, čim drugim, nego pivom ufff <3. Razlog zašto volim Žinine izlete, osim što je Velebit u igri, je da ću ZIHER popit pivo na vrhu, zna čime će me motivirat da se dovučem do gore haha. Ova piva je bila još slađa jer bolovi u kukovima nisu prestajali i svaki korak na desnu nogu je bio kao da me netko pika nožem. Dok sam ja imala svoje muke, Marija se borila sa svojim strahovima od visine, provalija i svega što ide u tom paketu, sigurna sam da bih ja isto možda bila ta, ali je bol zamijenila strah. Sestrinski smo podijelili muke na psihičku i fizičku bol, no uspjele smo, i na Bačvinom kuku smo izgledale fantastično u istim majicama :D. Igor je putem malo pokleknuo, ali se brzo digao, možda je trebao uzet samo malo zraka ili prekrižit se, ko će ga znat. Vanja i Mare nisu trepnuli hodajući, Adam naravno nestajao iz vidokruga, ali po prvi put me to nije živciralo, uvijek ga se može naći gdje je dobar pogled jer ga vjerojatno naslikava iz tisuću kuteva i sebe naravno (i svi volimo njegove slike ;)). Pepić je sav bio lepršav i više puta ponavljao „a šta nam je lipo“, što nas sve podsjeti na našu najluđu Izletnicu <3.

Osim što su takvi izleti puni pentranja, muka, pogleda, smijeha, znoja , zadovoljstva i srećice, puni su i dobre klope i druženja u noćnim satima. Spavali smo u hostelu u Baškim Oštarijama, bili smo fensi do bola. Večera u restoranu, pivo naravno… Začudo nitko nije igrao belu, niti jednu društvenu igru, svi su bili iscrpljeni, ali ne toliko iscrpljeni da bacimo koju trač partiju (#samoljubav), štaš, balkanska posla… Kako god, svi smo se rano pobrali spavat. Idući dan buđenje rano, kao i uvijek, i za divno čudo i moji cimeri su bili budni i odmah smo bacili čašicu razgovora. Pepić i Adam su imali noćne more, a ja sam baš imala slatke snove ;). Adam je zaključio da je to zato jer sam ja vještica hihi….

Kad se sve lijepo zbroji i oduzme ono loše (kukovi i strahovi), to je bio jedan prekokrasan vikend s divnim ljudima.

Hvala…

Jedva čekam idući izlet na Velebit s kojeg ćete čitati Adamov izvještaj.

Pusa bok s Bačvinih kukova

VOLITE SE IZLETNICI!!!<3

Autorica: M.B.

Ovo su dojmovi šaćice izletnika koji su posjetili NP Paklenica.

Upute za čitanje:

1. Dok čitate dojmove, u pozadini si pustite ovu pjesmu: https://www.youtube.com/watch?v=n_-L7BjnKO8
2. Kada ste pročitali dojmove, pustite si ovu pjesmu: https://www.youtube.com/watch?v=_chVPrp4oK4

Karlo

Savjeti za pohod na dva najviša vrha Velebita (u istom danu):

• Imati lampaš u ruci pri hodanju za vrijeme cijelog pohoda (nema iznimke)
• Pelin ne nositi u staklu, osigurati da će se isti (zajedno sa šest pivi) popiti, u protivnom će to “popiti” tvoji mišići
• Preporučljivo je imati dovoljno snage, energije i volje za ovakav izlet, no dovoljno je imati jednu Doru sa šarenom ribičkom kapom koja će plesati sa štapovima jer je to jedini način kako ih zna koristiti gledanje toga iz nekog razloga pomaže pri penjanju
• Imati Adama na vrhu za slikanje, po mogućnosti bez majice ako ga Martina uspije nagovoriti
• Ako nemaš vode pronađi izvor, ili se obrati najbližoj Štefici ona će imati
• Spavati u hammocku bez obzira na popunjenost skloništa, vrijeme i životinje (pišanje prije nije potrebno) 
• Nepokretno buljiti u strop narednih dva tjedna poslije

Bela

Stoja

Mare

Velebit ima posebno mjesto u mom srcu i svaki put kad odemo to bude jedan od onih izleta koje pamtiš, tako je bilo i ovaj put. Crtice po kojima ću pamtiti ovaj izlet:

• nošenje laptopa do Ramića da bi u 11 navečer slala važan mail preko njegovog wifija, hvala Ramiću! <3
• novo ime u mojoj crnoj knjižici hrkača hodanje
• hodanje i još malo hodanja u subotu (jedno 14 sati sve skupa)
• predivni, najljepši Velebit! 
• Adam Apolon bez majice koji nam nabija svima komplekse, ali bar ga je lijepo gledati
• teško je, najteži izlet do sad, ali svi smo pacijenti koji volimo patiti sekta foeva <3 
• Dorini komentari svakih pola sata kako nam je dobro, dok svi ostali patimo 
• čarobni zalazak na Vaganskom vrhu 
• noćni spust s čeonim lampama do Struga – jako lijepo i smirujuće
• noćno točenje vode iz bunara na Marasovcu 
• spavanje u hemoku na dva metra visine (da me ne pojede medvjed) pored skloništa u Strugama
• smrzavanje i mučenje pola noći jer ne mogu na wc (da bi na kraju skužila da sam cijelo vrijeme mogla izaći van) – Hvala Vanji što mi je pomogao svezati hemok i Marku na pomoći da uđem u njega
• neverending spuštanje natrag do Paklenice 
• kupanac u moru za kraj

Dora

Ovaj put me vjera vodila preko Velebita, čak od Lastova a preko Zagreba. Sve nedaće koje su zadesile putnike crvene Toyote Yaris iščeznule su pri pogledu na tamnu šumu Paklenice obasjanu samo svjetlucavim zvijezdama i nasmiješenim mjesecom. Veseli žamor Izletnika na Ramića dvorima odledio je sezonom zaleđenu dušu te ju učinio podatnom za ljubavne İzljeve Marija Ramića u vidno alkoholiziranom stanju. Usprkos stravičnom zamoru glave i tijela nisam sretnijih 20ak km u životu prehodala jer sam znala da sam u sigurnom zagrljaju sekte i Adamova seksi torza a i Bog Isus Krist je bio na našoj strani i blagoslovio nas s najljepšim mogućim vremenom. Iskreno ne znam što je bilo ljepše za gledati, Karla kako živčano praktički trči na Sveto Brdo, Tonku koja sa smijehom usred grmlja punom osa ustvrđuje da nije ponijela epi pen ili ljudski buffer zone koji se stvorio oko Adama u kriznom trenutku potencijalnog gubitka dekoruma. Velebit je još jednom dokazao da je svetinja i mogu biti i dalje samo Bogu zahvalna što sam u mogućnosti hodočastiti po njemu i na Martininom generalnom postojanju jer bez nje ne bih na ovako predivan način uspjela sprati ljagu sezonskog horora s duše. Amen.

Tonka

Adam

9.-10.12.

Petak popodne, nitko iz ekipe ne može u planine za vikend. Ništa, idem kud me noge nose. Znao sam da želim na Velebit da me malo zima nagrize, i vidim – Šugarska Duliba. Moderna, udobna, pogled na milje i potencijalno snijeg. Zovu lijepo vrijeme oba dana, valjda su zaspali medvjedi, idem na brzinu spakirat ruksak od 15 kila i spavati. Početak staze po kamenjaru, oblačno i ugodno, krave prave društvo, čuju se pucnjevi lovaca u daljini, i vidim u daljini crvene planinarske ruksake. Pripremio sam se da ću možda biti sam u skloništu, no očito je jako popularno. Stignem ih za pola sata, ekipa iz Rijeke, izmijenimo par riječi, prođem ih i vidim u daljini drugu grupu. Prođe još pola sata i nađem grupicu kako se slikava na kamenu, taman zakasnio da budem fotograf. Pozdravimo se PD Izletnik i ja, sjednem s njima, pričekamo da nas Riječani dostignu, Žina izvuče Pelin pa nazdravimo. Krene se dalje po kamenitoj stazi, u lošem je stanju, polako se napreduje. Nema stajanja po sat vremena, na što nisam navikao jer su mi ture inače laganije, ali ne smeta malo treninga.

• 

• 

Ekipa maršira vojničkim korakom, nikako ih uhvatiti, a što se više penjemo, to sve toplije. Ništa neće bit od ovog snijega bojim se… Uhvatim ih na stanci, Martina i ja se složimo oko najboljih medenjaka i krenemo skupa dalje. Opuštena ekipa, miješano društvo, upoznajemo se dok se penjemo kroz šumu. Brže vrijeme prođe kad si u dobrom društvu i uskoro dolazimo do putokaza Duliba za sat, pa Duliba za 15 min i eto je! Već se puši iz dimnjaka, stanemo se slikati na proplanku s pogledom pa u Dulibu na klopu i upoznavanje s drugima. Kako to biva u planini, sve ugodni razgovori, super atmosfera i osmijesi. Većina nas je prvi put tamo pa istražujemo sklonište, dogovaramo se gdje će tko spavati. Vidimo dva dupla hammocka na razvlačenje, i naravno, idemo zakačiti na suprotni zid da vidimo kako je gore. U tom procesu, iskoči mi drveni štap iz kuke i mlatne Kristinu po glavi. Malo moderniji način udvaranja od toljage ali očekivano nije upalio nego sam dobio jezikovu juhu. Idemo pojesti pa skupiti drva da se suše i gledati zalazak.

• 

• 

U međuvremenu došla grupica Zadrana tako da nas ima iz svih krajeve naše lijepe. Odem s Alanom* do obližnjeg kuka, uzveremo se po stijenama, oboje uživamo u tome, pogledu, miru i zalasku. Spustimo se do ostatka ekipe na posljednje zrake sunca pa nazad do skloništa. Temperatura naglo pada, oko -5° vani i +32 u skloništu, svaka čast Juretiću. Vani se zapalila vatra, muku mučimo s mokrim grančicama ali se na kraju uspije rasplamsati. Čisti užitak gledati u vatru, malo pancete, sira, kapulica i cherry pomica. Povlačimo se oko 8h unutra, a njih četvorica odluče spavati vani. U 9ipo laku noć i moje prvo iskustvo spavanja u skloništu počinje.

• 

• 

Noć donosi vjetar i kišu pa se hrabri normalno uvlače u sklonište da ipak zaspu koji sat ili dva. Ujutro magla i kiša, dobro raspoloženje, kuhaju se kave, čajevi i dijeli se doručak. Oko 9 i 15 krećem s članovima PD-a Izletnik natrag do Lukovog Šugarja gdje smo parkirali. Nemam pravu opremu za kišu za razliku od Izletnika, ali 10ak je stupnjeva, pa što se može, idemo se smočiti. Brzo se natopila jaketa i majica, gojzericama je trebalo malo duže. Kratko smo skrenuli s puta u šumi, malo se dozivali i našli markacije, pa marširaj dalje po razvaljenoj turističkoj stazi. Alan nam je pobjegao, vidi se da uživa sletiti se nizbrdo, a ja sam ostavio Žinu, Kristinu i Martinu da uhvatim Ivana koji je isto prilično brz po kamenju. Dobro smo se napričali o svemu dok smo skakutali, ipak smo s mora oba, Dugi Rat i Split, odrasli na oštroj stini. Pomalo je kiša slabila i magla nestajala dok smo se spuštali do helikopterske baze kraj koje je još zahtjevniji kamenjar. Savladasmo ga bez većih problema i spustismo se do naših kočija. Pričekao sam njih troje da se spuste, pozdravio ekipu i poželio im sretan put i nadam se da ćemo se ponovno sresti na izletu. Iako sam krenuo sam, stekao sam prijatelje i nezaboravna iskustva. U tome je bit planinarenja, ne u koracima, opremi i nekakvim natjecanjima, makar i to ima svoje mjesto.

Imam samo riječi hvale za članove, osjećao sam se kao član PD Izletnika.

* I tako nam se ADAM prekrstio u Alana

** Priča o LILIT i GOLUPČIĆIMA ostaje nezapisana za sad…..

Autori: D.P. i I.P.

9.12.2023.

Na izlet u Ravnu Goru krenuli smo u jutarnjim satima. Pri polasku već je počeo padati snijeg, što je dodatno dočaralo sam polazak, te nam ujedno garantiralo još posebnije i slikovitije planinarenje po divnom Zagorju. Na izlet nismo išli autobusom nego smo se podijelili u manje grupe i krenuli na put s osobnim automobilima. Kako smo u šali rekli „Ravno do Ravne Gore“, iako je bilo sve samo ne ravno. Nakon vožnje autoputom stigli smo do uskih cestica koje su vodile u divne krajobraze, koji su govorili sami za sebe. Idilična priroda posipana snijegom, pahulje koje su se romantično vijorile i sam dvorac Trakošćan  koji je ponosno stajao kao da nas ispraća u našu novu avanturu.

Šetnja prirodom je bila mirna i ugodna, nažalost zbog magle nismo mogli vidjeti prelijepe vidike, no opet je sam put imao posebne čari koje su sve ostavljale bez daha. Nakon što smo se popeli do planinarskog doma okrijepili smo se finim ručkom i uz čašicu razgovora svi se zajedno podružili i smišljali planove za nove avanture koje nas čekaju u budućnosti. Nakon kratkog odmora i druženja bilo je vrijeme za povratak u stvarnost. Put prema dolje bio je nešto drugačiji od uspona, no svakako je donio neke nove čari i dogodovštine. Pri usponu put je bio prekriven snijegom, a pri spustu posebno blatnjav i kako neki kažu bili smo na dosta planinarenja i boravili u prirodi, ali ovo blato je stvarno posebno blatno. Nakon uspješnog spusta po nekim i klizajućim blatnjavim dionicama, bili smo pomalo tužni jer je završila još jedna šumska avantura, ali ujedno i sretni jer smo stvorili nova poznanstva, iskustva i uspomene koje ćemo zajedno nositi gdje god bili.

• 

• 

• 

• 

Autorica: S.D.