PD Izletnik

PD Izletnik

Planinarsko društvo Izletnik

Author: Izletnik

Učka – Sisol

29.06.2021. Autorice: K.Z. i M.K. Nakon duge i iscrpne potrage za planinarskim društvom s kojim bi mogle krenuti u nove avanture za oko nam je zapela zanimljiva web stranica „PD…

29.06.2021.

Autorice: K.Z. i M.K.

Nakon duge i iscrpne potrage za planinarskim društvom s kojim bi mogle krenuti u nove avanture za oko nam je zapela zanimljiva web stranica „PD Izletnik“ koja se na prvi pogled izdvojila iz gomile. Kreativne ilustracije, šaljivi tekstovi i zanimljivo društvance na slikama. Nije bilo dvojbe, odluka je brzo bila donesena.  Nakon prvog neformalnog sastanka došlo je vrijeme i za prvi izlet 29.5. Učka, vrh Sisol.

Za prvi izlet odlučile smo preskočiti okupljanje u svima poznatom Cugu i krenuti direkt putem Istre. U autu su nam se pridružile Nina i Beta koje su bile više nego ugodno društvo. Iako smo krenule značajno ranije, nadomak odredišta iznenadila nas je zatvorena cesta. Na sreću lokalni prolaznik je odmah uskočio u pomoć te nas proveo kroz gradilište koje nam je prepriječilo put. Nakon toga su uslijedili prekrasni prizori unutrašnjosti Istre.

Okupljanje je dogovoreno ispred hotela Flanona, Plomin čija terasa ima pogled iz snova. Dio ekipe je pio kavu, a dio je preparkiravao aute kako bi nam osigurali povratak. Nakon što smo obavili tehnikalije uputili smo se u osvajanje Učke.

Nakon dva i pol sata hoda s povremenim usponima uslijedio je strmi dio puta. Kako bi savladali ovaj dio penjali smo se po stijenama koje vode do šume. Upravo na tom dijelu Kiki je pomislila da vidi medvjeda, no na našu sreću radilo se samo o deblu obraslom travom na kojeg je sjena neobično padala. Nakon kratkotrajnog šoka smo stale, nismo više mogle naći niti jednu oznaku pa smo odlučile pričekati dio ekipe koji je bio iza nas. Zajedničkim snagama vratili smo se na pravi put te je uslijedio zanimljiv i dinamičan nastavak penjanja po stijenama.

Stijene su nas dovele do vrha. Ponosne što smo relativno lako došle do cilja, sjele smo na stijene i uživale u suncu i predivnom pogledu na Kvarner.

Nakon sat vremena odmaranja nastavili smo dalje, a cijelim putem pratio nas je i dalje s jedne strane predivan pogled na more, a s druge strane čaroban pogled na unutrašnjost Istre. Drugi dio staze je izazovniji no nikako ne bismo rekli da je težak.  

Povratak je trajao oko 2 sata, a najteži dio je bio zadnji dio staze jer je jako strm a na dijelovima je bio i pun sitnih kamenčića te je bilo važno oprezno se spuštati.  Za ovaj dio staze preporučamo korištenje štapova iako uz veliki oprez moguće ga je proći i bez njih. Za sam kraj nagrada je idilična šetnja kroz šumu i prolazak pored lokalnih kuća uz ugodne razgovore s domaćinima.

Nakon spuštanja do auta, odvezli smo se do restorana Markus u Labinu gdje smo uživali uz vrhunsku hranu, divno osoblje i ugodnu atmosferu, ali najvažnije od svega da smo se podružili i dobro zabavili.

Učka se pokazala kao idealan izbor za probijanje leda: izazovna, ali ne i preteška, zanimljiva, dinamična, s predivanim krajolikom, a PD Izletnik kao potpuni pogodak i sigurno ćemo nastaviti zajedničke avanture.

Comments Off on Učka – Sisol

Recept za savršen izlet: Lokvarska avanturica

22.5. – 23.5.2021. Autor: Iva O. Prošli vikend izletovalo se u Gorskom kotaru. Sedmero hrabrih izletnika i četiri psa odlučilo je prkositi vremenskoj prognozi i malo protegnuti noge, odnosno planinariti…

22.5. – 23.5.2021.

Autor: Iva O.

Prošli vikend izletovalo se u Gorskom kotaru. Sedmero hrabrih izletnika i četiri psa odlučilo je prkositi vremenskoj prognozi i malo protegnuti noge, odnosno planinariti oko Lokvarskog jezera u režiji naše Ivane R.

Okupili smo se u jutro oko osam sati na parkiralištu King Cross-a te nakon što smo se prebrojili i raspodjelili u tri auta, veselo smo krenuli u avanturu. Vrijeme je cijelim putem bilo obečavajuće i ubrzo smo uronili u carstvo zelenila. Nakon otprilike sat i pol laganini vožnje stigli smo do Mrzle Vodice gdje ćemo prespavati i druškati se u simpatičnom kompleksu drvenih kučica ‘Konak stare mame’.

Izvadili smo gomilu stvari iz auta (hrane i cuge) te da ne gubimo puno vremena krenuli uživati u jezeru. Šetnjica je krenula laganijim uzbrdicama koje su se odjednom počele množiti. Osobno mi nije bilo jasno da li se približavamo ili udaljavamo od jezera, ali nakon sat vremena hoda zaboravila sam da jezero uopće postoji i prepustila se lijepoj šetnji. Tome je doprinijelo ugodno društvance i skakanje preko lokvica i blata. Jedan od izletnika je odlično izjavio da je Lokvarsko jezero ubiti skup lokvica preko kojih smo skakali 🙂 U jednom dijelu puta nas je umorne osvježila kišica pa smo imali i malu reviju kabanica.

Napokon, negdje na oko pola puta ugledali smo veličanstveno jezero…mislim da je u tom trenutku čak i sunce zasjalo (barem za mene)! Definitivno je bilo vrijeme za pauzu i počastiti se prije nego krenemo dalje. Dečki su muški zauzeli bar i izvadili Gin, a bilo je i pivica za osvježiti duh.

Divotica
Guštanje
Dečki sa šanka

Ostatak puta bio je puno lakši i sunčaniji, i to s pogledom na jezero i glazbicom u pozadini! No svako veselje kratko traje pa se ponovnim udaljavanjem od jezera i novim uzbrdicama čulo i poneko negodovanje u pozadini. Vjerojatno smo već svi razmišljali o hrani koja nas čeka kada se vratimo. Iako sam tada već potpuno izgubila pojam o vremenu, mislim da je cijela šetnja trajala oko pet sati (cc 15 km). Gotovo pred kraj puta nabasali smo na bar “Mrzlica” gdje smo se (gle čuda) opet malo počastili.

Lokvarska čudovišta
Na sunčanoj strani
Živjeli!

Idući dio izvještaja je više kulinarske prirode i o ambicioznom poduhvatu kuhanja gulaša od divljači. Srećom, imali smo dovoljno hrane za predjelo; nezaobilazni špek, salame, kobasice i sir. Nakon što smo napunili malo trbuščiće, ekipa se primila posla. Palila se vatra, gulio krumpir, a Jerko se i lijepo potrudio narezati oko četiri kile mesa. Pri tome su i peseki malo omastili brk 🙂

Nakon sat vremena dinstanja luka čudnovate boje, napokon se u lonac ubacilo i meso. Party, ili onaj dio izleta gdje svaka režija prestaje – mogao je početi, dok se atmosfera polako krčkala uz vatricu, dim, pijuckanje i odličnu playlistu (by Ivana & Karlo).

Famozni Gin

Kad su se dečki već pošteno nadimili miješajući gulaš nekoliko sati, došlo je vrijeme i za degustaciju. Što reći nego da o okusima nećemo puno raspravljati, ali zaključili smo zajednički da još sat vremena kuhanja ne bi bilo za odmet. Ipak, kuhanje se zbog koječega isplatilo, a idući put ćemo vjerojatno smanjiti doživljaj čevapima na roštilju.

Radost logorovanja nastavila se duboko u noć dok pomalo ljudi nisu počeli nestajati u zagrijanim kučicama. Neki izletnički entuzijasti su ipak odlučili i podići šator u noćnim satima, ali odlučila sam pisati samo o onome što mogu potkrijepiti dokazima, odnosno slikama!

Oko podneva idući dan, nakon gulaša i kavice ispratila nas je ljubazna gospodična Kelly, koja je strpljivo odradila i par zajedničkih selfie-a.

Čuvarica Kelly

Zaključak je da smo za savršen izlet imali apsolutno sve sastojke: dobra volja, veseli ljudi, vatrica, malo svakakvih začina, dobra glazba i naravno ljubavi!

Comments Off on Recept za savršen izlet: Lokvarska avanturica

Bačić kuk – Budakovo brdo

08. – 09.05.2021. Autor: Z.P. Kao relativno novom članu PD Izletnika, došao je i red na mene napisati izvještaj sa zadnjeg izleta u režiji Planinarskog društva Izletnik i ovo je…

08. – 09.05.2021.

Autor: Z.P.

Kao relativno novom članu PD Izletnika, došao je i red na mene napisati izvještaj sa zadnjeg izleta u režiji Planinarskog društva Izletnik i ovo je moj osvrt na vikend ispunjen divnom prirodom i još divnijim ljudima. Nadam se samo da ću u ovom izvještaju uspjeti dočarati sve ono lijepo što smo vidjeli i doživjeli u ovom zaista prekrasnom dvodnevnom izletu.

Početak izleta je kako se čini više manje standardan, nalazak pred kafićem Cug za prvu (nekom i drugu) kavu prije polaska prema Velebitu. Jutarnje zrake Sunca na obasjanoj terasi kafića su bili dobar nagovještaj da nas čeka savršeno vrijeme za planinarsku avanturu koja je pred nama. Svi smo bili izvrsnog raspoloženja dok smo ispijali kavu uz red šala i pošalica i zadnjih logističkih dogovora prije samog puta.

Nakon što smo se potrpali u aute, put je vodio do Gospića gdje smo stali radi kupnje mesa i ostalih namirnica za planirani roštilj za večeru. Stalo se naravno u Konzumu. Kako je task kupovine namirnica za roštilj pao na par osoba (uvijek je tako, nekolicina rade, većina sjede i piju, valjda nekakva kozmička zakonitost, barem u našem regionu), drugi su iskoristili priliku i popili još jednu kavu ili jednu „kratku“.

Nakon obavljenog zadnjeg šopinga, zaputili smo se prema divljini. Prateći makadamsku cestu, stižemo do našeg „base campa“, planinarskog doma Kata gdje nas dočekuje domaćin Ivan, vrlo ugodan i simpatičan gospodin. Nakon kratke ture upoznavanja doma, vrijeme je za kratak odmor od puta i zadnje pripreme za početak naše ekspedicije.

Čim smo krenuli na penjanje, uvidjeli smo da će prvi dio puta biti i najteži. Put nas je prvo vodio kroz vrlo lijepi šumoviti dio, ali ujedno i vrlo strmi dio koji je testirao svačiju kondicijsku pripremu. Nekima je bilo teže, nekima lakše, ali smo svi uspješno hodali jedan za drugim. Kako smo se približavali Bačić kuku, okolna priroda je postajala sve manje šumovita i sve više stjenovita dok nismo došli u samo podnožje Bačić kuka gdje nas je čekao najizazovniji dio puta, vrlo strmi uspon po siparu gdje se morao dobro planirati i odmjeriti svaki korak.

Put nas je doveo do dijela litice na koju smo se morali uspeti uz dvoje ljestve koje su bile vrlo dobro uglavljene te uspon njima nije predstavljao veći problem. Priližavajući se samom vrhu Bačić kuka, zadnji dio uspona je bio uz vrlo okomitu kamenu liticu uz pomoć postavljenih sajli. Nekolicina nas se nije popela do samog vrha, no većina je iskoristila priliku uspesti se vrha Bačić kuka gdje su imali priliku doživjeti lijepe prizore mora, otoka Paga i ostalih otoka u arhipelagu.

Nakon nekog vremena i vjerujem, više nego dovoljno slika za uspomenu, ekipa se spustila s vrha te smo nastavlili do sljedećeg cilja, Budakovog brda. Put nas je vodio stazom koja je bila okružena suhom, žutom travom, još jedan dio mikroklime totalno kontrastan šumovitom i stjenovitom dijelu puta kojeg smo već prošli.

Penjući se brdom, mogli smo vidjeti predivne prizore čiste divljine koju pruža ovaj dio Velebita. S desne strane, pogleda pada na planine, šumu i kamene litice, dok je s lijeve strane pogled na predivno plavo Jadransko more i grupu otoka predvođenim najvećim u tom dijelu, otokom Pagom. Došavši na vrh, nije bilo druge nego baciti se na travu,leći i jednostavno uživati u pogledu na more i otoke. Riječi teško mogu opisati trenutak u kojem smo svi uživali u ljepoti pogleda na more i otoke, savršenog vremena i ugodnog društva. Po meni, jednostavno bivanje u tom trenutku na Budakovom brdu je vrhunac cijelog izleta.

Nakon što smo upili sunce, okrijepili se i naravno, odradili zajedničku fotografiju, krenuli smo prema, kako sam ga ja nazvao „prolaznom brdu“ u narodu poznatom po imenu Prekinuto brdo. Vrlo blizu Budakovom sa sličnim pogledom te se na njegovom vrhu nismo previše zadržavali.

Na kraju je došao trenutak da se krene nizbrdo prema planinarskoj kući Kata gdje ćemo noćiti. Put nas je vodio okolo Bačić kuka dok na kraju nakon 5, možda 6 sati, nisam više siguran, hodanja od starta,nismo stigli nazad u naš base kamp.

Nakon kratkog odmora gdje smo se osvježili, krenule su pripreme za noćni provod. Boce vode su zamijenile boce alkohola, palila se vatra za roštilj te su naša dva šatoraša krenula dizati svoje šatore za večer. Kao i uvijek, iskustvo je pobijedilo gdje je stara iskusnjara, naš predsjednik Valjak, digao šator u svega par minuta, dok je relativno novi član društva, Izletnik Majić imao malo poteškoća prilikom sastavljanja svog šatora. No, solidarnost i empatija drugih članova je donijela prevagu te je i drugi šator satavljen i spreman za noćenje.

Kako je noć odmicala, temperatura je padala, ali ne i raspoloženje koje je rasalo sa svakim novim uzvikom „Uzdravlje!“. Meso s roštilja je bilo vrhunski ispečeno i ovim putem hvala svima u pripremi hrane i roštilj majstorima (znate tko ste).

Noć je već dobrano pala kad smo primjetili  svjetla auta koji se približavao našoj kući. Uzvikom starijih članova, znali smo da je na svom bijelom konju (u ovom slučaju bordo Roveru engleskih tablica) ujahao izvjesni Papageno, čovjek čije smo priče slušali cijeli dan. Iz auta izlazi čovjek impresivnih gabarita noseći u jednoj ruci kutiju pive, a u drugoj svoju „gitaru“ koja se na kraju ispostavila da je cijeli pršut kupljen u Kauflandu. Nakon kratkog upoznavanja, večer je nastavljena. Neki su bili za stolom vodeći filozofske rasprave, dok su neki večer nastavili pjevajući uz toplinu vatre predvođenim silovitim glasom Papagena. Kako je noć odmicala, odluka je pala da se „žurka“ preseli unutra. Ulaskom unutra, „gitara“ se izvadila te je počela svoju svirku (prijevod, pršut se izvadio te se počelo meziti). Tu su se počeli osipati sudionici zabave kako su jedan po jedan kretali u svoje krevete na kat kuće kako bi završili, usudio bih se reći, skoro savršen dan.

Dolaskom jutra, polako smo počeli ustajati te je svatko počeo svoju jutarnju rutinu (pranje zuba i sl). Nakon što smo se osvježili, opet smo se pobacali na travu i uživali u jutarnjem suncu i svježem zraku prepričavajući dojmove od jučerašnjeg dana. Nakon kojeg sata „čilanja“, vrijeme je došlo da se spakiramo i krenemo put Karlobaga gdje smo htjeli iskoristi predivan sunčani dan kako bi prošli djir po karlobaškoj rivi i na istoj popili kavu. Karlobag je simpatično malo misto, u kojem, kako bi se reklo u Dalmaciji, nije bilo pasa. Skoro pa prazan grad jer sezona još nije počela, a i korona je vjerojatno učinila svoje. Kako god, djir je bio super jer je jako pasala lagana šetnjica uz more i lagani povjetarac. Put nas je odveo do kafića Riva jer, kako kaže starosjedilac Karlobaga, naš Izletnik Emil, Riva’s the palce to be. Zašto baš tamo, ne znam, al zna Emil i nama je to bilo dovoljno. Urbana legenda kaže da je i HEP negdje blizu, ne znam… J Nakon kave, istom rutom nazad, vratili smo se u aute te se zaputili u restoran Prašina pored Gospića kako bi degustirali lokalnu ličku gastronomiju. Nakon ručka, prafrazirajući Hladno pivo, zreli i debeli, sjeli smo nazad u aute i zaputili se prema Zagrebu. Putem je bio mandatory stop na odmorištu jer dan nije mogao završiti bez sladoleda. Nakon zadnjeg oproštaja jednih od drugih, svak je krenuo svojim putem doma privodeći ovaj savršen vikend kraju.

U zaključku, hvala Rukavini na organizaciji izleta i svim dragim ljudima koji su bili dio ove lijepe priče i prekrasnog vikenda.

Slike su „posuđene“ od Izletnika Martine i Emila (hope they don’t mind). 🙂

Comments Off on Bačić kuk – Budakovo brdo

Prvi zMaj

30.4. – 1.5.2021. Autor: Marko B. Za ovogodišnju proslavu praznika rada, planinarsko društvo Izletnik organiziralo je izlet na Bjelolasicu. Moj cimer Trpimir, i sam član planinarskog društva, pozvao me da…

30.4. – 1.5.2021.

Autor: Marko B.

Za ovogodišnju proslavu praznika rada, planinarsko društvo Izletnik organiziralo je izlet na Bjelolasicu. Moj cimer Trpimir, i sam član planinarskog društva, pozvao me da im se pridružim. Kako volim povremene odlaske u prirodu, sa zadovoljstvom sam prihvatio poziv.

Obuća za povremene odlaske u prirodu

Nekoliko članova društva uputilo se na Bjelolasicu već u petak poslijepodne, te su prenoćili u skloništu „Jakob Mihelčić“. Sklonište se nalazi nedaleko od vrhunca Kula, svega petnaestak minuta. U  vrlo dobrom je stanju, pod brigom društva i ugodno za boravak ili prenoćište.

Nas dvojica smo se zaputili u subotu ujutro, zajedno sa trećim članom društva i još dvije članice. Od Zagreba se vozimo kroz Ravnu Goru do Begovog Razdolja (najviše naseljeno mjesto u Hrvatskoj!) za manje od dva sata. Nekoliko kilometara kasnije smo parkirali i krenuli stazom prema vrhu. Tu smo naišli na neke neočekivane probleme… Naime, budući da je vrijeme otapanja snijega, a bilo je i kiše, staze su bile poprilično skliske i blatne! Neki od nas su bili profesionalno pripremljeni, dok su (smo) neki bili u laganim cipelama i tenisicama! To nam je bio povod za razne smicalice, podbadanja i općenito nije falilo šala na račun obuće i opreme. Kako to obično biva, život se ponekad i sam našali u takvim situacijama. Tako je  najbolje opremljen i pripremljen član, sam upao u blato do koljena, i u nevjerici se počeo smijati i tražiti način da se izvuče!! Kasnije se ekipa našla sa dvije različite strane jarka. Tražili smo način za prijelaz bez da upadnemo u blato. Nakon nešto mozganja, postavili smo grane preko jarka, tako da smo ipak prešli po suhom. Ove su nas situacije natjerale da se malo opustimo uz tradicionalna opuštajuća sredstva, te smo nastavili uglavnom veseli i zadovoljni.

Mostić

Sam uspon traje otprilike 45 minuta, no u ovim uvjetima trebalo nam je nešto više. Na vrhu su nas dočekali planinari koji su krenuli dan ranije. U to vrijeme su već pripremili vatru, o ponad vatre se nešto i krčkalo. Budući da je bio prvi maj, krčkao se naravno – grah. U ovom trenutku društvo je bilo malo podijeljeno… Predmet podjele su bili sastojci koje je trebalo dodati u grah. Dio planinara je navijao neka se doda još par konzervi graha, drugi dio je navijao nek se doda još kobasica!

Čarobni lončić

Budući da se grah imao još neko vrijeme krčkati, odlučili smo se napraviti još zadnji napor, i od skloništa se popeti do vrha. Pri vrhu je još uvijek bilo snijega, što su neki radosno iskoristili za – zimske radosti! S vrha je pucao predivan pogled na sve okolne vrhove. Vrijeme je bilo izuzetno zahvalno, oblačno, bez kiše, sa ugodnom temperaturom od dvadesetak stupnjeva. Nakon obilaska nekoliko najbližih vrhova, vratili smo se na ručak.

Čilanje na vrhu

Nakon ručka smo još malo odmorili, pospremili stvari te se uputili nazad. Iako smo ponijeli svu opremu za prenoćiti, budući da se većina članova društva željela vratiti u subotu poslijepodne, i mi smo odlučili kako je najbolje da se spustimo svi zajedno taj isti dan. Po putu nazad, razdvojili smo se kako bi vidjeli kojom će stazom biti brže.

Vesela družina

Po povratku u Zagreb bili smo umorni ali opušteni i zadovoljni.  Koliko sam razumio, ovo planinarsko društvo ima tradiciju dobrog društva i dobre čašice. U to ime, nije nam odgovaralo otići svatko svojim putem! Ponovno smo se sastali navečer kod nas doma, sa druženjem i opuštenom atmosferom nastavili smo do sitnih sati…

Kućni druž
Comments Off on Prvi zMaj

Papuk 2021

24. – 25.04.2021. Autor: Marko M. Izlet na Papuk organizirao je Trpimir. Čekao nas je cijeli vikend i dva dana hodanja po lijepom vremenu. Mene je, kao novog člana, zadesila…

24. – 25.04.2021.

Autor: Marko M.

Izlet na Papuk organizirao je Trpimir. Čekao nas je cijeli vikend i dva dana hodanja po lijepom vremenu. Mene je, kao novog člana, zadesila dužnost da napišem ovaj izvještaj.

PD Jankovac

Nakon okupljanja u 08:30 u Zagrebu, krenuli smo prema Papuku. Prvo stajanje je bilo u Požegi, gdje smo, neplanirano, osvojili prvi vrh toga dana, na Starom gradu Požega. Poslije nas je čekala vožnja do PD Jankovac. Dio puta do doma je makadamska cesta, ali je uglavnom dovoljna široka za promet u oba smjera.

Nakon dolaska u Jankovac, krenuli smo prema vrhu. Bilo nas je dvadesetak, a s nama su išla i 2 Damirova psa. Odlični psi, ali dragati se nisu previše dali. Naš cilj je bio Ivačka Glava. Uspon je srednje zahtijevan, osim završnog strmog dijela. Gotovo cijelim putem, oko staze raste medvjeđi luk (allium ursinum). Ponekad se čak i osjeti njegov miris. Uz manju pauzu kod spomenika stradalima u Domoviskom Ratu, napokon dolazimo na Ivačku Glavu. Sa vrha se pruža lijepi pogled na sjever. Vrijeme na vrhu provodimo u razgovoru i boljem upoznavanju. Upravo je ta pauza na sunčanom vrhu zaslužna za to što su neki članovi i članice dobili lijepu rumenu boju lica. Za povratak koristimo drugu stazu. Ovaj put cesta nas vodi do partizanskog groblja. Zatim dolazimo na asfaltiranu cestu i po cesti, uz potok vraćamo se prema Jankovcu.

Povratak koji opisujem vrijedi za većinu grupe. Ipak, jedan dio grupe uz Trpimira ostao je na začelju, spustio se do Jankovca drugim putem i zaobišao je spomenuto groblje. Razlog je taj što su se zapričali i izgubili su nas ostale. Ali što je planinarenje ako ne druženje? Razgovor je sigurno bio jako zanimljiv.

U PD Jankovac raspoređujemo se u dvokrevetne i trokrevetne sobe. Cijelo mjesto zapravo više sliči hotelu nego planinarskom domu. Nakon večere, ostajemo se družiti, neki više a neki manje. Neke od nas gazda je morao tjerati na spavanje, a drugi su pak iskoristili udobnost soba i naspavali su se i više od preporučenih 8 sati.

Slijedeće jutro, nakon doručka, krećemo u obilazak slapova. Zapravo se radi o kružnoj stazi koja vodi do jezera uz dom, pa se penje do groba grofa Jankovića i nastavlja do slapova. Kod slapova smo napravili pauzu za slikanje. Nakon ponovnog povratka u Jankovac, počeli smo se razilaziti. Dio društva odlazi za Zagreb, dio ostaje da uživa u suncu ili bere medvjeđi luk. Na kraju svi, živi i zdravi dolazimo u Zagreb.

Izlet je bio lijep i ‘simpatičan’. Simpatični su bili i ljudi koje sam na izletu, kao novi član, upoznao. Osim boravka u prirodi i fizičke aktivnosti, druženje je najljepši (a meni i najvažniji) dio svih izleta.
Organizatoru, Trpimiru, svaka čast!

Sa lijepim uspomenama i uz miris medvjeđeg luka, do ponovnog susreta!

Comments Off on Papuk 2021

Staza 7 slapova

21.03.2021. Autori: Marija Ž. i Emil M. Plan je bio – nalaženje u pola 10 na parkingu kraj pivovare i pokret, ali gps u našem autu imao je drugačije planove…

21.03.2021.

Autori: Marija Ž. i Emil M.

Plan je bio – nalaženje u pola 10 na parkingu kraj pivovare i pokret, ali gps u našem autu imao je drugačije planove pa smo na kraju krenuli tek u 10. S obzirom da nisam prošla to traumatično iskustvo čekanja na vjetru i hladnoći, o tome će u nastavku više reći Emil.

A on kaže da je najteži dio čekanja zapravo bio gledanje u zatvorena vrata pivovare i nemogućnost degustiranja njihovih proizvoda čime bi prikratili vrijeme čekanja i ugrijali kosti. No kako je od zadnjeg izleta dosta prošlo sreća što se napokon vidimo uz priče i šale učinila je čekanje ugodnim i zabavnim. A i pola sata su samo dvije akademske četvrtine koje brzo prođu!

Nakon što smo krenuli i malo se zagrijali, raspoloženje se brzo popravilo i uskoro nam je čak i postalo prevruće pa je krenulo lagano skidanje slojeva odjeće sa sebe. Startali smo kao ekipa od 15 članova, pod vodstvom Rake, no negdje putem između dva slapa Emil i Anđela su krivo skrenuli i odvojili se od ostatka grupe, da bi se nakon nekog vremena opet uspjeli vratiti na pravi put i sustići nas. Više o njihovoj avanturi reći će nam ponovno Emil u nastavku.

Gubljenje je možda kriva riječ za našu želju da vidimo dio prirode izvan planirane staze i  dogodio se potpuno neplanirano. Nakon glavnog uspona staza se odvajala u dva smjera, lijevi (ispravni) smjer je vodio prema drugim slapovima dok je desni (krivi) smjer vodio prema prirodnim ljepotama koje ćemo otkriti neki drugi put. Nakon što smo susreli još jednu skupinu planinara koji su okretanjem karte i traženja poznatih točaka djelovali jednako izgubljeno upotrebom modernih mobilnih tehnologija brzo smo javili voditeljici puta našu lokaciju i dogovorili da nas pričeka na mjestu gdje smo se razdvojili. Za svega nekoliko minuta grupa je opet bila ujedinjena i spremna za nastavak šetnje. – rekao nam je Emil

Staza je ukupno duga oko 17 km i uglavnom se radi o laganoj šetnji, osim par strmijih dijelova na samom početku staze.

Kao što i samo ime staze kaže, na njenom putu nalazi se 7 slapova, od kojih je svaki predivan i poseban na svoj način. Voda je čista i predivne svijetlo plave boje, cijela staza je uređena i nigdje nije bilo niti jednog komada smeća. Divno za vidjeti!

Na petom slapu, Kotli, smještena je konoba Kotlić u koju smo stigli oko 13h. Tamo smo se najeli prefinih fuži s tartufima i gulaša, sve to zalili istarskim pivama i gemištom, a s obzirom da smo napravili poveći račun, jer smo dobri ljudi koji pomažu ugostiteljima prebroditi krizu, konobar/punac od vlasnika nas je na kraju počastio i odličnim domaćim rakijama. Ručak je obilježila Edina koja je bila jako raspoložena za pomaganje konobarima oko nošenja tacne, skupljanja tanjura i pranja suđa. U konobi nam se pridružilo još dvoje izletnika i nakon nekih dva sata guštanja u iću i piću te kratkom odmoru na suncu, krenuli smo dalje.

Zadnji dio staze na nekim dijelovima prelazi preko rijeke pa je to bio zanimljiv pothvat koji je išao malo teže onima koji su u konobi popili više od ostalih.

Nakon povratka na parking oko 17:30, odlučili smo navratiti do Buzeta u potrazi za oštarijom koja radi kako bi još nekom ugostitelju pomogli u krizi, no nažalost nismo imali sreće. Ali zato nas je Istra za kraj izleta počastila prekrasnim zalaskom sunca. Bio je ovo divno proveden prvi dan proljeća, u odličnom društvu i na predivnom mjestu, ponovilo se!

Comments Off on Staza 7 slapova

Ja5ić

Šoićeva kuća – Stari grad Lipovec – Stražnik – Japetić – Šoićeva kuća 22.11.2020. Autor: Ali Mirza Mulabegović Za prvi izlet imao sam jasne upute – Šoićeva kuća, 08:30 traži…

Šoićeva kuća – Stari grad Lipovec – Stražnik – Japetić – Šoićeva kuća

22.11.2020.

Autor: Ali Mirza Mulabegović

Za prvi izlet imao sam jasne upute – Šoićeva kuća, 08:30 traži ljude koji izgledaju kao s aftera – a rekli su mi da je planinarenje teško.

Dok je većina s parkinga krenula u jednom smjeru naša grupa je krenula okomito prema Starom gradu Lipovec na 582 metra n/v, inicijalni tempo entuzijastičan prvenstveno zbog toga jer smo htjeli što prije uloviti tople zrake sunca, a i što prije zaboraviti -5 stupnjeva koji su nas dočekali tog promrzlog nedjeljnog jutra.

Sunce kroz ono malo ostataka Starog grada Lipovec nam je dalo energije da krenemo dalje prema Stražniku na 708 metara n/v stazom laganog intenziteta gdje smo napravili kraću pauzu, a energija se prvenstveno skupljala za intenzivnu seansu popularne narodne igre “klet ili vikendica”.

Klet ili vikendica by Zorka

Opuštanje je bilo poželjno, jer je zapravo sad slijedio najveći i naintenzivniji uspon do Japetića na 879 metara n/v. Osim što sam naučio pravila igre “klet ili vikendica”, tijekom ovog uspona sam takoder naučio da bi se nešto smatralo ravnim mora biti “dovoljno dugo da se može igrati mali nogomet ili bar stolni nogomet”.

Prije vrha osvježili smo se u Planinarskom Domu Žitnica, isčudavali se gužvi i otkrili da ako naručiš duplu rakiju zapravo dobiješ čašu rakije.

Spust do Šoićeve Kuće je jedan skriveni zaleđeni komadić za neke izletnike učinio zabavnijim i da održe svoj osobni prosjek da svaki put na izletu padnu (nećemo imenovati pojedince).

(S)likovni izvještaj by Zorka

Hvala izletnicima na prvom izletu i predsjedniku na toplim riječima pri upoznavanju “tebe znam samo s izvoda”.

Comments Off on Ja5ić

Bjelolasica

08.11.2020. Autor: A.M Nisam pisala zadaćnice od srednje škole, sto je bilo u prošlom desetljeću, ali evo, dopala me čast da vas izvjestim kako je prošao izlet na Bjelolasicu, moj…

08.11.2020.

Autor: A.M

Nisam pisala zadaćnice od srednje škole, sto je bilo u prošlom desetljeću, ali evo, dopala me čast da vas izvjestim kako je prošao izlet na Bjelolasicu, moj prvi s PD Izletnik.


Na Ivanin poziv da sredimo sklonište za zimu, nas nekolicina se odazvala, u bijegu od korone i zagrebačke magle, ni motika ne zvuci loše. 
Krenuli smo u nedjelju ujutro, dogovor je bio da se nađemo u 10 u Begovom na kavi. Mi došli, a kave nema, sve je bilo zatvoreno i napušteno. Bez razloga da se dulje zadržavamo, odučili smo krenuti prema skloništu, i to malo duljim putem. Nas 11 vođeni Nikom i Burom smo krenuli prema skloništu. U opisu izleta je stajalo “lagani uspon”, moja pluća se nisu složila s tom izjavom, a bome ni koljena na putu dolje, ali, bez puno kukanja, ipak smo brzo stigli do skloništa.

Dečki su odmah izvadili stol i klupe, u par minuta stol je bio prekriven hranom, od sira, slanine, kruha, hrane za ptice… za svakoga je bilo ponešto. Uspjeli smo čak i iskopati malo kave u skloništu i skuhati ju u loncu. Nakon par zdravica i malo drijemanja, dio ekipe je krenuo  prema vrhu, dok su ostali ostali srediti sklonište. 

Pogled s vrha je divan, imali smo savršeno sunčani dan, bez ijednog oblaka na nebu, te se pogled pružao od Slovenije i Triglava, Snjeznika, Malog Lošinja, Bijelih i Samarskih stijena, cijeli Velebit, do nečega u Bosni sto nismo uspjeli identificirati. Savršen pogled na koju god stranu se okreneš. Hodali smo malo po tim brežuljcima na vrhu, malo na jednu stranu, malo na drugi, dok se konačno nismo vratili do skloništa. Budući da su dani sve kraći, nismo mogli još dugo ostati, tako da smo pojeli i popili ostatke i krenuli natrag prema autima i prema maglovitom Zagrebu. Moram priznati da sam još pod dojmom Bjelolasice i nadam se da ću se gore uskoro vratiti… 

Comments Off on Bjelolasica

Type on the field below and hit Enter/Return to search