PD Izletnik

PD Izletnik

Planinarsko društvo Izletnik

Author: Izletnik

Parenzana-u-na-na

4. i 5.9.2021. Autor: E.B. Moj prvi izlet s planinarskim društvom nije uključivao nikakav oblik planinarenja, već bicikliranje. U Istri. Pred kraj ljeta. Pa evo kako je to izgledalo. Ovaj…

4. i 5.9.2021.

Autor: E.B.

Moj prvi izlet s planinarskim društvom nije uključivao nikakav oblik planinarenja, već bicikliranje. U Istri. Pred kraj ljeta. Pa evo kako je to izgledalo.

Ovaj logistički zahtjevan izlet počeo je 4. rujna 2021. u ranim jutarnjim satima na parkiralištu kod kafića Cug u blizini Glavnog kolodvora u Zagrebu. Već u prvim trenucima sam mislio da od tog izleta neće biti ništa jer sam, pogađate, noć prije odlučio lumpovati tamo negdje u šumi Grmošćica iznad Črnomerca uz milozvuke elektroničke glazbe. Točno jedan sat sna kojeg sam uspio prikupiti prije izleta odmah se iskazao tako što sam zaspao u kombiju i prespavao cijelu vožnju do Istre.

Kada smo stigli ispred Muzeja Parenzana, u podnožju Motovuna, s ukupno šest (6) motornih vozila, rekao sam samome sebi: “Nije mama pi***u rodila, moš ti to i bez spavanja”. Drmno sam jedan energetski napitak, svi smo posjedali na bicikle i krenuli u vožnju.

Za one koji žele nekoliko povijesnih činjenica i objašnjenje što Parenzana jest – prenosim nekoliko informacija (uglavnom s Wikipedije). Riječ je o trasi koja se prevodi kao “Porenčanka” po gradu koji čini konačni cilj i našeg izleta – Poreču. To je nekadašnja željeznička pruga koja je prometovala od Trsta do ovoga grada. U pogonu je bila od 1902. do 1935. godine nakon čega postaje zapuštena. Nekoliko mostova, vijadukata i tunela te krajolik kroz koji je prolazila učinili su je atraktivnom destinacijom za bicikliste i šetače pa je postepeno i pretvorena u najdužu i najljepšu biciklističku rutu na najvećem hrvatskom poluotoku.

Već na početku vožnje pokazalo se da za Parenzanu prije svega treba imati dobar bicikl. Deblje gume su svakako preporučene pošto je put velikim većinom sačinjen od makadama. Lanci bi trebali biti što čišći i spremni za naslage istarske crvenice koja se lijepi za njih po putu. Kočnice moraju biti funkcionalne za sve nizbrdice. Dobra fizička sprema je također preporučena budući da ima dosta uzbrdica, međutim ako imate malo dublji džep i nije vas sram pokazati svoju lošu formu, električni bicikl je dobra stvar (uglavnom ga koriste njemački umirovljenici kojih je bila hrpa na ovoj trasi, ali neki pojedinci iz našeg Izletnika su također koristili ovaj alat). Kaciga je treća stvar koju bih svima preporučio je kaciga jer, iako nitko od naših nije bio ozlijeđen, lako bi se moglo pasti na tako neravnom terenu.

Prva pauza na izletu odvila se u obližnjem kafiću koji se nalazi negdje na manje od sredine našeg puta. Popili smo gemišt/pivu/čaj i išli dalje.

Putem Parenzane ima puno lijepih stvari za vidjeti, a i doživjeti. Prolaskom kroz vinograde možete ukrasti koju bobu ili grozd ukusnoga grožđa, možete podragati koze po kojima je Istra poznata, poverati se na neki od vidikovaca i vidjeti Motovun i ostale gradove iz nešto drugačije perspektive, prevesti se preko već spomenutih mostića ili proći kroz tunele koji su već spomenuti.

Pošto su vozači imali različit tempo vožnje, grupirali smo se spontano sukladno tome. Ja sam se nekako našao u skupini nas troje koji smo vozili prilično brzo (napominjem, ali ne prozivam da je jedna od navedenih imala pomoć električne energije!). Kako nas troje nismo koristili navigaciju, već samo intuiciju, u jednom trenutku smo skrenuli s puta, a da to nismo ni znali. I to na nekoliko kilometara od Poreča. Da bi stvar bila bolja, Adamu je baš tad odlučila puknuti guma. Nas troje smo imali gotovo svu opremu u za mijenjanje gume, no ne i pamet pa smo bili primorani zvati HGSS. Na sreću ne onaj pravi, već Damira i Tina koji su svo vrijeme vožnje pazili na nas, stado ilitiga četu biciklista. Tinkec je brzo dojurio i zamijenio gumu dok je Adam fotografirao osinjak te smo sretno svi došli do cilja – grada Poreča.

Bicikle smo poslagalii na drvo u parkiću i kratko se bacili u more koje je bilo puno malih klobuka koji te diraju i po nezgodnim mjestima na tijelu. Nakon kupanca dolazimo u kuću s bazenom u kojoj je Edina već radila na pripremi večere.

Moja neprospavana noć tu je lagano došla na naplatu te sam ubio oko dok se već počeo peći roštilj. Uz obilno jedenje i pokoju čašicu privodimo subotu kraju jer ujutro idemo dalje!

Kako je došlo jutro, lagano smo doručkovali i krenuli u nastavak avanture. Velika većina biciklista odlučila se na vožnju s četverokotačnim motornim vozilom do vinarije, ali nas nekoliko najhrabrijih je odlučilo tih 13-ak kilometara prijeći sa stilom na biciklima. Ta ideja mi se brzo obila od glavu jer je moja draga prijateljica astma odlučila doći i dati bi topli pozdrav na jednoj od uzbrdica. Sigurnosti radi, evakuirali su me do vinarije da tamo zalječim svoje alergije.

Vinarija Rossi pokazala se kao odlično utočište za nas hedoniste. Uz platicu pršuta, sira i liofiliziranog šumskog voća smo isprobali 5 vrhunskih vina. Moram reći da je gospođica koja je vodila nas wine-tasting bila malo nervozna, ali je domaćin to ispravio jednim gin-tonikom kojeg smo popili i čašćenjem s domaćim amarom, terraninom i pelinom. Kako je cuga podobivala brojne medalje i imala sjajan okus (a ne zato što smo popili svi po par češica) smo pohrlili njihov shop kao da sutra nema i pokupovali im sve te fine, fine žeste.

Nakon toga sjedam u kombi i idem pravcem Zagreba. Neki od suputnika su još skoknuli do Motovuna, neki na još jedno kupanje, svakome po njegovoj volji. Zaključujem putovanje s poštenim bacanjem u krevet kako bih nadoknadio manjak sna. I jedva čekam iduću avanturu!

Comments Off on Parenzana-u-na-na

Dolina Triglavskih jezera

10. – 11.07.2021. Autor: Ž.D. U subotu ujutro, još prije prvih zraka sunca, već smo štreberski bili poredani u dobrom, starom Cugu. Cug je odlučio raditi tek od 7h, tako…

10. – 11.07.2021.

Autor: Ž.D.

U subotu ujutro, još prije prvih zraka sunca, već smo štreberski bili poredani u dobrom, starom Cugu. Cug je odlučio raditi tek od 7h, tako da smo startali u kofeinskom deficitu. Iako nešto tromiji, sama pomisao da napokon idemo planinariti preko grane dala nam je ubrzanje. Kod Bohinjskog jezera pronašao nas je slovenski Cug – Karakter Bar gdje smo nadoknadili zaostatke, nazdravili uspjesima u životu i krenuli.

Dolina Triglavskih jezera pripada prvom zaštićenom dijelu Nacionalnog parka Triglav. Sedam alpskih jezera smještenih usred visokogorskog krša, jugozapadno od Triglava, protežu se na visinama do 2070m. Nevjerojatno zelenilo, kristalno čista voda, šarena flora i pokoja divokoza ili svizac predstavljali su pravu uživanciju na svakom koraku.

Koča na Planini pri Jezeru

Startali smo odmah jako kroz strmu hladovinu do prvog planinskog doma. Nakon manje od sat vremena stigli smo do Koče na Planini pri Jezeru (tzv. prvi – zadnji dom). Tu smo gricnuli nešto slatko, nazdravili uspjesima u životu i uživali uz mir jezera. U zelenoj oazi ispruženo je i 20-ak kravica što bezbrižno žvaču i daju se pomazit. U dobrom raspoloženju nastavili smo dalje putem uzbrdica i nizbrdica odlično označenog planinarskog puta, pazeći pritom da tu i tamo ne ugazimo na mirisnu bombu usputne kravice.

Kravice

Kretalo se nas 20-ak dosta pohvalnim tempom, na svaku markaciju stigli bi prije zadanog  vremena. Nakon nešto manje od 2h stigli smo i do idućeg planinarskog doma smještenog među jezerima naziva Koča pri Triglavakih jezerih. Tu smo napravili nešto dužu pauzu uz prigodno nazdravljenje uspjesima u životu neodoljivom rakijom od smreke koju toplo preporučam svima.

Koča pri Triglavakih jezerih

Osunčani suncem i zadovoljenog apetita, skupili smo snage i za zadnju etapu puta koja je bila i najteža. Hodajući podnožjem Tičarice mjestimice bi gazili po još neotopljenom snijegu koji se izmjenjivao sa livadama prepunog šarenog cvijeća.  Pronašli smo i livadu runolista – vrlo rijetkog i strogo zaštićenog cvijeta. Nalazila se tik iznad Velikog jezera – alpskog tirkiznog veličanstva u kojem su najhrabriji odlučili umočiti papke. Upoznali smo i triglavske rangerse – gorostasne, crne poznavatelje zakona. Prikrali su nam se ususret da se bolje upoznamo i razmjenimo papiriće s nekakvim brojevima (telefona?). Uslijedio je uspon i veranje po kamenju ispod kojeg bi tu i tamo istrčao prestrašeni svizac. 

Dočekala nas je pri samom vrhu naša Zasavska koča na Prehodavcih na 2070 m. Stigli smo u najbolje vrijeme, par sati prije zalaska sunca, pa smo kao gušteri poredani uz fasadu upijali zadnje zrake i divili se. Okruženi planinskim divovima, odavde pucaju prekrasni pogledi gdje god da se okreneš.

Zasavska koča na Prehodavcih

Noć je bila hladna, vjetrovita i mirna. Sve mudre glave bez dovoljno tople odjeće stiskale su se uokolo sa dvije,tri dekice na dvije,tri osobe. Poučno predavanje vodio je psihijatar u nastajanju o indikacijama za testiranje na HIV i učinkovitoj psihofarmakoterapiji – čuvajte me se sad! Prespavali smo u bivku kojeg smo dijelili s nekoliko sretnih Slovenaca. Vreća za spavanje, deka do dvije i ritmično, nježno hrkanje do zore.

dvije,tri dekice na dvije,tri osobe

Naspavana sretna lica probudila su se i prije vremena. Još jednom iznenađeni prizorima prekrasno obasjanih planina i nekoliko domaćih divokoza koje hopsaju uokolo po stijenama kao po oblacima. Da, baš je bilo tako nekako neopisivo lijepo.

Krenuli smo nazad istim putem. Pozdravljali su nas svizci svojim urlikanjem dobar dio puta. Dosta dobrim tempom bili smo nazad već za 5h – u kakvoj su formi ti Izletnici! U dobrom raspoloženju i želji za još malo druženja otišli smo na fini ručak prigodno kod Hrvata, a zatim lagano i za Zagreb.

Gostilna pri Hrvatu

Dolina Triglavskih jezera ostavila je nezaboravan dojam dodatno uljepšan odličnim društvom. Pet zvjeznica! Do slušanja, žd.

Comments Off on Dolina Triglavskih jezera

Bjelolasica kroz oči desetogodišnjaka

03. – 04.07.2021. Autor: F.Š. (10) Petak je. Došao sam u Zagreb. Bio sam jako sretan zato jer smo se dogovorili da idemo na Bjelolasicu. Krenuli smo u subotu u…

03. – 04.07.2021.

Autor: F.Š. (10)

Petak je. Došao sam u Zagreb. Bio sam jako sretan zato jer smo se dogovorili da idemo na Bjelolasicu. Krenuli smo u subotu u 8 sati ujutro. Putovali smo dva sata. I nakon ta dva naporna sata vožnje napokon smo stigli. Bilo je teško se popeti, ali smo uspjeli. Prvi dojam mi je bio ok. Bilo je puno ljudi, ručali smo, zabavljali se i još puno toga. Za nekoliko sati pao je mrak. Većina ljudi je otišlo kući, ali nas šestero smo prespavali. Ujutro sam se probudio. Padala je kiša, bilo je hladno i mokro. Kad sam se probudio pojeli smo marendu i počeli spremati stvari. Nakon podne otišli smo kući. Na putu do kuće vidili smo sokole. Bilo mi je zabavno ali i malo dosadno.

*Martina: Na preporuci da napiše malo više svog osobnog doživljaja napisao mi je: “Ja mislim da si ti malo previše otišla u detalje.”

Comments Off on Bjelolasica kroz oči desetogodišnjaka

Tour de Polje

26. – 27.6.2021. Autori: N.P. & I.R. Ustajanje u 6:00, 26.6., kava, šta mi ovo treba. Na prepad, pristao sam poći prošli tjedan na neki izlet isključivo jer se ne…

26. – 27.6.2021.

Autori: N.P. & I.R.

Ustajanje u 6:00, 26.6., kava, šta mi ovo treba. Na prepad, pristao sam poći prošli tjedan na neki izlet isključivo jer se ne hoda. Polazak u 7:00 iz Zagreba za Dubravu pa onda smjer Lonsko Polje.

Na Dubravi smo skupili šeficu i obavili kupovinu kruha i zadnjih potrepstina. Nakon otprilike sat i pol stižemo na odredište gdje nas je dočekalo najveće imanje.

Imanje ima drvenu kuću, jezero, zonu za roštilj, nogometni teren, badminton teren i jacuzzi. U kratko vrijeme se upoznajem s puno ljudi, budite pozdravljeni. Društvo entuzijasta (tim BICIKL) smatra da je prelako odvoziti rutu kad nije najjače sunce. Zato su ga uredno sačekali kako bi krenuli.

Ostajem sam medu ženama, sipamo najfiniju kavu, propagiram herbalife i odmaramo. Malo je reći da je nekima pozlilo od sumljivih čokoladica, te time tim KUĆA ostaje zakinut za dvoje ljudi dobar dio popodneva.

Razmišljam si kako bi mi bilo bolje da sam vozio s biciklisima tih 120 km puta. No, bilo je prekasno za naknadni polazak.

Vrsne kuharice, šefice Edina i Martina u kuhinji te šefica Ana u grill zoni , vrijedno cijeli dan spremaju obilje delicija s kojima ćemo svi kasnije biti počašćeni.

ŽŽ se osjeća loše jer leži u hemoku cijeli dan i ne radi ništa osim što upija vividnu prirodu. Zato zapošljava mene da pomažem curama. Zapošljavam se kao glavni nosač hladnih gem-ova.

To je ozbiljan posao i ja sam ozbiljan i zato sam ozbiljno točio i nosio. Preventive radi, ne bi li netko dehidrirao. Trudimo se ne raditi pizdarije dok nema bar 2 doktora.

Biciklisti intervalno dolaze te time podjela na timove prestaje. Entuzijasti nakon bicikliranja i bez nogu, nakon kratkog predaha inzistiraju na nogometu. Jer im jednostavno nije bilo dovoljno prijeći 120 km.

Znaaačiii, samo jako. Kako ne bih pristao na takav spektakl kad ni sam ne osjećam noge na  desetom gemu i herbalife-u. Ovaj put oformili smo nogometne timove od po troje ljudi s izmjenama.

Igrali su ovi što su pobijedili protiv ovih što su izgubili i to 3:1. Da ne ulazimo sad u sastave timova kako ne bi okaljali nečiju nogometnu reputaciju na kvartu i slično. Ionako, oni što trebaju će se naći u priči.

Posebna napomena: neviđeni gol od gola do gola za pobjedničku ekipu oduševio je sve igrače i gledatelje derbija. Utakmica je odgođena zbog prejake dominacije pobjednika, ali u pravo vrijeme za večeru.

Sjeli smo za veliko vertikalno po pola prerezano deblo, koje je imalo ulogu stola. Tik do jezera bili smo savršena meta za komarce i štetočine. Tokom cijele večeri održavam plamen na Raid spiralama protiv komaraca oko sebe.

Ne pomaže ni krunica, izjelo nas čudesa. Ali zato smo i mi jeli čudesa. Neviđenih 18 slijedova hrane. Počevši od dvije vrste likera kao aperativ i nadalje: sirova rezana mrkva s humusom, zapečeni baguette i pašteta od tune, pomidori s mozzarellom i bosiljkom, krekeri s namazom od sira i špinata, salata od krumpira, dinja s ukrasnim pršutom i vege varijanta sama dinja, šopska salata, domaći kruh, rižoto od vrganja, krastavac salata s vrhnjem, zapečene tikvice, 5 vrsta mesa s roštilja, vege kobasice i tzatziki umak.

Kao Desert serviran je hladan ukusan cheesecake s preljevom od borovnice, koji je planuo u minuti. Hvala svima koji su sudjelovali u pripremanju hrane, bila je vrhunska!

Usudio bi se čak reći da je hrana ovaj put bila bolja od svih prijašnjih puteva. Dignuta je ljestvica. Izmedu slijedova znala se naći pokoja puš i gem pauza  kako bi hrana bolje sjela.

Priče doživljaja s tour de Polje uz prolazak obitelji labudova jezerom. Idila. DJ je puštao samo ugodne retro zvukove. Na počinak sam legao oko ponoć, možda, nakon što su mi komarci dovoljno krvi popili.

Spavam u luksuznoj sobi u kući i do kasno u noć kroz polusan slušam pokušaje pjevanja, mijaukanje, gitaru i smijeh. Sljedeći dan doručak, opet ozbiljna priča: kajgana, salate, prilozi, domaći kruh, svježe cijeđene limunade, kave… kuharice su neumorne. Za ručak juha, meza i jos meze… Dio ekipe kojoj nije bilo dovoljno dan prije odlazi na još jednu kraću turu biciklima, mi ostali odmaramo cijeli dan, skupljaju se stvari i šatori i odlazimo oko 6. Sve je bilo top, dok nisam saznao da ću morati pisati izvještaj te je zato moja konačna ocjena 7/10. Ovim izvještajem obred inicijacije je završen. Jel ima gdje takvo okupljanje opet, pitam za frenda.

Hvala organizatorima, upravi i sudionicima.

N.P.

Lonjsko polje biciklima, ujedno i moje prvo vangradsko bicikliranje u Hrvatskoj i treće ukupno. U najavi izleta stoji nešto tipa: prvi dan 75 km, drugi dan 30 km po ravnom terenu. Hmm.. ja sam zadnji put sjela na bajk prije dvije godine, ali baš mi se ide, a i ravno je pa ću valjda moći. Nemam svoj bajk, dakle neko rentanje mi ne gine, i tako na kraju odluka pada na e-bajk jer zašto bi se mučila ako ne moram. Odluka je bila ispravna obzirom da prosijek od 19 km/h ne da ne bi mogla pratiti nego bi me vjerojatno na 30om km došli skupiti autom ovi iz tima KUĆA.

I tako oko 9h ujutro stižemo do čarobnog imanja (barem većina nas) koje će nam poslužiti kao baza za ovaj vikend. Neki kasne pa se bacamo na slaganje šatora i zagrijavanje raznim tekućinama za cjelodnevne aktivnosti koje su pred nama. 

Oko 11 sati, deset avanturista kreće prema Krapju gdje počinje naša vožnjica od planiranih 70ak km. Dio ekipe ostaje na kući kako bi pripremili gastro senzaciju od nekoliko slijedova za večeru, ali više o tome u drugom dijelu izvještaja.

U 11:33 krećemo laganom pedalom iz Krapja prema Kutini i već pri samom polasku vičemo vođi da stajemo u prvoj birtiji, jer ožednismo od puta iz baze do Krapja (autima), od silnih priprema/razgibavanja te desgustacije sira. On se odmah slaže s prijedlogom, ali “slučajno” skrećemo na makadam stazu i ubrzo uviđamo da ništa od birtije u neko skorije vrijeme. Kako nisam neki veliki biciklist ovaj dio puta bio mi je najstresniji. Čak i uz pomoć stujnog pogona bila sam metla na ovoj dionici, a fina prašina u ustima naučila me da na makadamu nikako ne želiš biti metla.

Uzbudljiva vožnja šumicom uz izbjegavanje rupa, koje su me umalo katapultirale s bicikla, završava pred Isusom, a tu je ujedno i naša prva neplanirana pauza. Jedna probušena guma, nekoliko developera, inženjera, doktora i ostalih mužjaka mijenja gumu i kroz 15ak min nastvaljamo dalje. 

Već sad osjećam žuljanje i jasno mi je da ću imati poteškoća sa sjedenjem barem nekoliko dana nakon ove avanture. Ali ok, sjedamo na bajkove i u potragu za prvom birtijom. Na cca 30om km konačno birtija imena “M & J” u Ilovi. Vođa zaključuje da nam je super prolazno vrijeme i da ćemo stići dosta prije planiranoga, pa odmaramo u britiji nekih pola satka. Gemovi, sendviči, pive, kave, toalet. Ajmo reći milina (osim žuljanja koje se lagano pojačava). 

Krećemo dalje osvježeni i u dobrom rasoloženju (jer prošli smo već skoro pola rute). Nastavljamo asfaltnom cestom i tu sam glavna. Samo oni najjači mogu pratiti tempo moje mašine, ali ja sam timski igrač pa pustam druge da vode flotu kako ne bi najbijali još jači tempo (od već odličnog gore spomenutog 19 km/h). Osim na ponekim uzbrdicama, tu se zabavljam, prebacujem u high assitance i lagano zujim pored njih na njihovo oduševljenje. I tako veseli stižemo i do naše iduće pauze, birtije “Ane i Štefa” koja se nalazi na trgu Kraljice Hrvata na nekih 50ak km od naše početne točke. Ovaj put umjesto indivudalnih gemova naručujemo dve litre i dve vode (jer kaj je to za nas), par pivi i jedan produženi juice (what!?). Opet uživamo u pitoresknom kraju i okrepi, a posebno činjenici da imamo još 20ak km do baze i da smo začas tamo. Kada odjednom, ukazanje. Ili ne. Dolazi jedan stari stari član i pridružuje se veseloj povorci na tom našem 50om km. 

Idemo lagano od birtije prema bazi preko Stružeca. I tu se po prvi puta javlja kaos na našem dosad mirnom i idiličnom putovanju. Naš vođa viče da smo trebali negdje skrenuti, ali dotični stari stari član je na čelu kolone i viče kako je ovo pravi put jer on je tuda već prošao, a i to je ruta koju je vođa navodno ucrtao u opisu eventa. Naša grupa se razdvaja, a što mi je bilo da ne pođem za vođom i danas se pitam. Kako je njima bilo dalje ne znam, ali put kojim smo mi išli je na kraju ispao barem 10km duži od planiranog (tenks stari stari). Išli smo cestom kojom smo i došli autima ujutro tako da prepoznajem gdje smo i jasno mi je da ništa od 70ak km. Frustaciju izbacujem na svojoj mašini koja je sad u high assitance konstantno i guram do max 25 km/h (kada prestaje asistencija) samo da što prije stignem u bazu jer sad me već sve boli i nije mi više fun fun. Moj tempo prati jedino Tinko (bez asistencije jasno) i čak na momente imam osjećaj da sam mu prespora. 

Konačno tabla Gušće i naša sreća raste. Međutim, kako brzo raste, tako brzo i pada jer Gušće je najduže selo na svijetu, a naša baza je na broju 330! Nakon 5km bicikliranja kroz Gušće konačno stižemo do baze. Pomalo izbezumljena skoro padam s bicikla na ulazu u dvorište. Timu KUĆA promiče naš ulazak korz cilj i tradicionalni doček “bic na špric”. Viču da se vratimo i uđemo ponovno, ali rušim se u hammock, pokušavam doći k sebi i ignoriam njigove molbe (sad mi je malo žao, ali tada stvarno nisam mogla). Tim KUĆA isfurava gem i herbalife i lagano me vraćaju u život. Ulazim pod tuš i koliko toliko se dobijam. Bila je i neka nogometna utakmica, ali ubrala sam samo kraj i poziv za stol.

Ono što slijed(i) pravi je spektakl! Tim KUĆA i chefice Dina, Martina i Ana ubile su i ja ne znam kako ćemo ikada više jesti neki normalan obrok na izletima nakon ovoga. Milion slijedova, a ne znaš što je bolje. Rakija, papica, gem, herbalife, papica, gem, herbalife, papica, gem, cheez! Tako nekako prolazi večer i svi iščekujemo dvojac koji je odavno otišao do auta u Krapje po nešto. Navodno su oni proživjeli neke svoje drame na tom putu, ali to ćete morati slušati od njih na nekom od idućih izleta. Po njihovom povratku ostvaruju se svi uvjeti za početak karaoke večeri i tu je moj znak za krenuti na počinak.

Vrlo brzo uviđam grešku u pozicioniranju šatora. Blizina party stagea i neumorno mijaukanje u mikrofon drže me budnom još neko duže vrijeme. Vrhunac večeri je svakako live svirka, ali i karaoke cover pjesme “My heart will go on”. Navodno su neki dočekali zoru, ali ja sam se onesvijestila puno prije toga.

Jutro, kava, doručak (opet iznad svih očekivanja), hammock, kartanje, badminton, yoga, herbalife i još jedan entuzijast koji nam se pridružuje na ovom čudu od izleta. U nekom trenu oni jaki odlučuju se na još jednu rutu (onu od 30ak km) od baze do Krapja po aute, a ja se pridružujem timu KUĆA. Po njihovom povratku opet mezimo i to opet vrhunski. Lagano kavica i pakiranje za polazak kući. Javlja se ideja o ostanku tamo, ali obaveze, život, posao i ostale guposti nam to ne dopuštaju. 

Kad se sve zbroji i oduzme, ovo je bio jedan vrhunski izlet o kojem će se još dugo pričati, a Izletnik je navodno dobio i prvu biciklističku sekciju “zMajići”! Ponovilo se!

I.R.

Comments Off on Tour de Polje

Ako nije prase, onda je janje!

Samarske stijene 19.06.2021. Autor: A.C. Nakon direktnog cijelodnevnog terora više osoba koje se kasnije nastavilo javno i putem društvenih mreža kao i preko privatnih poruka “pristao” sam napisati članak o…

Samarske stijene 19.06.2021.

Autor: A.C.

Nakon direktnog cijelodnevnog terora više osoba koje se kasnije nastavilo javno i putem društvenih mreža kao i preko privatnih poruka “pristao” sam napisati članak o našem pohodu na Samarske stijene. Kako je ovo tek moj drugi izlet, a nešto takvoga nisam pisao od srednje škole, unaprijed se ispričavam svim pratiteljima i štovateljima ovih kratkih putopisa na mojem amaterskom samoizričaju. Ako mislite da ćete nešto pametno pročitati bolje bi vam bilo da odmah ovdje prestanete čitati. 😉 

Kao i prošlog puta kupljanje je bilo u “Cugu”. Nakon zagrijavanja jezika kratkom pričom i podizanjem sistema kavama i pelinom krenuli smo na put prema Gorskom kotaru. Put je trajao oko 2 i pol sata ako se ne varam ili malo duže ali to nije niti bitno jer uz takvo prekrasno društvo koje sam imao, vrijeme je proletjelo u trenu. Izlaz Ravna gora, pa preko Starog laza dolazimo do Mrkoplja. Pored skijališta “Čelimbaše” te Matić Poljane koju navodno propješaće samo nadobudni planinari kako kažu moji suputnici. Najbolje vam je ići direktno do 13. km ako se dobro sjećam ali ne znam niti da li postoji tabla niti zašto se točno tako zove. Kratki info i prva pametna stvar u ovom članku. Uglavnom Matić poljana je livada na kojoj se nalazi originalan spomenik palim borcima iz 2. Svjetskog rata: u pravilnom nizu postavljeno je 26. vapnenačkih monolita koji simboliziraju kolonu partizana koji su se ovdje smrznuli priliko marša 1944.g. Pokoj im u duši. ( prepisano sa wikipedije ).

Matić poljana

Od tog tzv. 13. km do najvišeg vrha Samarskih stijena od 1302 m dolazimo za nekih otprilike 20-30 minuta.

Iskoristio bi ovdje zapravo još jednom moment da se ispričam na riječima kao što su navodno, otprilike, mislim, nisam siguran… jer nisam znao da će me zadesiti sudba kleta pisanja ovog članka. Enivej, nakon što smo prošli Dolinu vila i Faraonovu dolinu a nismo vidjeli ni vile ni faraone… bit’ će da su se svi razbježali pred tako veselom družinom kao što smo mi. Nakon toga dolazimo do Velikog kanjona koji je kratak i zahtjevan za proći, naročito za manje osobe ali ukoliko pored sebe imate divnu osobu poput mene koja vas je spremana povući, pridržati i bodriti onda se svakako odlučite za taj potez.

S obzirom da su ovdje neki članovi postali nervozni zbog gladi jer znate onu sa reklame: “Kad si gladan nisi svoj.”, odlučili smo napraviti pauzu za ručak u hladovini stijena.

Punih želuca krenuli smo prema Dvorcu. Jedan dio skupine odlučio je ubiti oko a drugi se odvažio osvojiti dvorac koji nas je nagradio predivnim pogledom.

Doduše nikoga nije bilo kod kuće. :’(  Od ovdje smo trebali odraditi krug oko bijelih stijena koji bi trajao oko 5-6h ali navodno to nismo stigli zato jer su neki novi nadobudni članovi htjeli popeti svaku božju stijenu, pa čak i neki nebitan Zlatanov vrh! Druga pametna stvar u ovom članku je sljedeća  slika ubačena ovdje usred ničega pa si čitajte kratak info o Samarskim stijenama.

Uh, što sam snalažljiv!  Već sam se malo pogubio u ovom svom tekstu bez glave i repa. E da! Nakon tog dvorca otišli smo do Ratkovog skloništa gdje smo napravili kraću pauzu uz okrepu i društvo miševa – velikih, malih, onih koje liče na štakore, ginger miševa, miševa svih boja i oblika.

Ratkovo sklonište

Na povratku  iz šume stali smo u Mrkoplju probuditi jetru da sigurno stignemo kući. Uglavnom kao što sam vam rekao ništa pametno niste saznali a to vam je zato jer ni meni nitko ništa pametno nije rekao. Samo su se vrtile neke čudnovate priče o mitskom biću Papagenu. Kaj se tiče mog osobnog mišljenja, a realno to vam je i najbitnije, rekao bih da su Samarske stijene jedan raznolik, interaktivan i nadasve razigrani teren koji vas svakim korakom iznenadi, svaka scena je drugačija i jednostavno gojzerica od užitka leti sama od sebe.

U svakom slučaju veselim se ponovnom dolasku sa ciljem obilaska Bijelih stijena, možda u neko drugo godišnje doba? Tko zna?! Ali jedno znam!  Društvo će opet biti fenomenalno! 🙂 Fakat ću sada prestati pisati jer nisam spreman postati planetarno popularan i zaista ne želim držati govor na Večernjakovoj ruži kao pobjednik u kategoriji “Debitant putopisac godine”. S obzirom da je miševa bilo toliko da samo što nisu letjeli pitanje je ko će od nas preživjeti. Ne znam koliko traje inkubacija za mišju groznicu ali siguran sam da su sljedeća dva tjedna ključna! 

Comments Off on Ako nije prase, onda je janje!

Učka – Sisol

29.06.2021. Autorice: K.Z. i M.K. Nakon duge i iscrpne potrage za planinarskim društvom s kojim bi mogle krenuti u nove avanture za oko nam je zapela zanimljiva web stranica „PD…

29.06.2021.

Autorice: K.Z. i M.K.

Nakon duge i iscrpne potrage za planinarskim društvom s kojim bi mogle krenuti u nove avanture za oko nam je zapela zanimljiva web stranica „PD Izletnik“ koja se na prvi pogled izdvojila iz gomile. Kreativne ilustracije, šaljivi tekstovi i zanimljivo društvance na slikama. Nije bilo dvojbe, odluka je brzo bila donesena.  Nakon prvog neformalnog sastanka došlo je vrijeme i za prvi izlet 29.5. Učka, vrh Sisol.

Za prvi izlet odlučile smo preskočiti okupljanje u svima poznatom Cugu i krenuti direkt putem Istre. U autu su nam se pridružile Nina i Beta koje su bile više nego ugodno društvo. Iako smo krenule značajno ranije, nadomak odredišta iznenadila nas je zatvorena cesta. Na sreću lokalni prolaznik je odmah uskočio u pomoć te nas proveo kroz gradilište koje nam je prepriječilo put. Nakon toga su uslijedili prekrasni prizori unutrašnjosti Istre.

Okupljanje je dogovoreno ispred hotela Flanona, Plomin čija terasa ima pogled iz snova. Dio ekipe je pio kavu, a dio je preparkiravao aute kako bi nam osigurali povratak. Nakon što smo obavili tehnikalije uputili smo se u osvajanje Učke.

Nakon dva i pol sata hoda s povremenim usponima uslijedio je strmi dio puta. Kako bi savladali ovaj dio penjali smo se po stijenama koje vode do šume. Upravo na tom dijelu Kiki je pomislila da vidi medvjeda, no na našu sreću radilo se samo o deblu obraslom travom na kojeg je sjena neobično padala. Nakon kratkotrajnog šoka smo stale, nismo više mogle naći niti jednu oznaku pa smo odlučile pričekati dio ekipe koji je bio iza nas. Zajedničkim snagama vratili smo se na pravi put te je uslijedio zanimljiv i dinamičan nastavak penjanja po stijenama.

Stijene su nas dovele do vrha. Ponosne što smo relativno lako došle do cilja, sjele smo na stijene i uživale u suncu i predivnom pogledu na Kvarner.

Nakon sat vremena odmaranja nastavili smo dalje, a cijelim putem pratio nas je i dalje s jedne strane predivan pogled na more, a s druge strane čaroban pogled na unutrašnjost Istre. Drugi dio staze je izazovniji no nikako ne bismo rekli da je težak.  

Povratak je trajao oko 2 sata, a najteži dio je bio zadnji dio staze jer je jako strm a na dijelovima je bio i pun sitnih kamenčića te je bilo važno oprezno se spuštati.  Za ovaj dio staze preporučamo korištenje štapova iako uz veliki oprez moguće ga je proći i bez njih. Za sam kraj nagrada je idilična šetnja kroz šumu i prolazak pored lokalnih kuća uz ugodne razgovore s domaćinima.

Nakon spuštanja do auta, odvezli smo se do restorana Markus u Labinu gdje smo uživali uz vrhunsku hranu, divno osoblje i ugodnu atmosferu, ali najvažnije od svega da smo se podružili i dobro zabavili.

Učka se pokazala kao idealan izbor za probijanje leda: izazovna, ali ne i preteška, zanimljiva, dinamična, s predivanim krajolikom, a PD Izletnik kao potpuni pogodak i sigurno ćemo nastaviti zajedničke avanture.

Comments Off on Učka – Sisol

Recept za savršen izlet: Lokvarska avanturica

22.5. – 23.5.2021. Autor: Iva O. Prošli vikend izletovalo se u Gorskom kotaru. Sedmero hrabrih izletnika i četiri psa odlučilo je prkositi vremenskoj prognozi i malo protegnuti noge, odnosno planinariti…

22.5. – 23.5.2021.

Autor: Iva O.

Prošli vikend izletovalo se u Gorskom kotaru. Sedmero hrabrih izletnika i četiri psa odlučilo je prkositi vremenskoj prognozi i malo protegnuti noge, odnosno planinariti oko Lokvarskog jezera u režiji naše Ivane R.

Okupili smo se u jutro oko osam sati na parkiralištu King Cross-a te nakon što smo se prebrojili i raspodjelili u tri auta, veselo smo krenuli u avanturu. Vrijeme je cijelim putem bilo obečavajuće i ubrzo smo uronili u carstvo zelenila. Nakon otprilike sat i pol laganini vožnje stigli smo do Mrzle Vodice gdje ćemo prespavati i druškati se u simpatičnom kompleksu drvenih kučica ‘Konak stare mame’.

Izvadili smo gomilu stvari iz auta (hrane i cuge) te da ne gubimo puno vremena krenuli uživati u jezeru. Šetnjica je krenula laganijim uzbrdicama koje su se odjednom počele množiti. Osobno mi nije bilo jasno da li se približavamo ili udaljavamo od jezera, ali nakon sat vremena hoda zaboravila sam da jezero uopće postoji i prepustila se lijepoj šetnji. Tome je doprinijelo ugodno društvance i skakanje preko lokvica i blata. Jedan od izletnika je odlično izjavio da je Lokvarsko jezero ubiti skup lokvica preko kojih smo skakali 🙂 U jednom dijelu puta nas je umorne osvježila kišica pa smo imali i malu reviju kabanica.

Napokon, negdje na oko pola puta ugledali smo veličanstveno jezero…mislim da je u tom trenutku čak i sunce zasjalo (barem za mene)! Definitivno je bilo vrijeme za pauzu i počastiti se prije nego krenemo dalje. Dečki su muški zauzeli bar i izvadili Gin, a bilo je i pivica za osvježiti duh.

Divotica
Guštanje
Dečki sa šanka

Ostatak puta bio je puno lakši i sunčaniji, i to s pogledom na jezero i glazbicom u pozadini! No svako veselje kratko traje pa se ponovnim udaljavanjem od jezera i novim uzbrdicama čulo i poneko negodovanje u pozadini. Vjerojatno smo već svi razmišljali o hrani koja nas čeka kada se vratimo. Iako sam tada već potpuno izgubila pojam o vremenu, mislim da je cijela šetnja trajala oko pet sati (cc 15 km). Gotovo pred kraj puta nabasali smo na bar “Mrzlica” gdje smo se (gle čuda) opet malo počastili.

Lokvarska čudovišta
Na sunčanoj strani
Živjeli!

Idući dio izvještaja je više kulinarske prirode i o ambicioznom poduhvatu kuhanja gulaša od divljači. Srećom, imali smo dovoljno hrane za predjelo; nezaobilazni špek, salame, kobasice i sir. Nakon što smo napunili malo trbuščiće, ekipa se primila posla. Palila se vatra, gulio krumpir, a Jerko se i lijepo potrudio narezati oko četiri kile mesa. Pri tome su i peseki malo omastili brk 🙂

Nakon sat vremena dinstanja luka čudnovate boje, napokon se u lonac ubacilo i meso. Party, ili onaj dio izleta gdje svaka režija prestaje – mogao je početi, dok se atmosfera polako krčkala uz vatricu, dim, pijuckanje i odličnu playlistu (by Ivana & Karlo).

Famozni Gin

Kad su se dečki već pošteno nadimili miješajući gulaš nekoliko sati, došlo je vrijeme i za degustaciju. Što reći nego da o okusima nećemo puno raspravljati, ali zaključili smo zajednički da još sat vremena kuhanja ne bi bilo za odmet. Ipak, kuhanje se zbog koječega isplatilo, a idući put ćemo vjerojatno smanjiti doživljaj čevapima na roštilju.

Radost logorovanja nastavila se duboko u noć dok pomalo ljudi nisu počeli nestajati u zagrijanim kučicama. Neki izletnički entuzijasti su ipak odlučili i podići šator u noćnim satima, ali odlučila sam pisati samo o onome što mogu potkrijepiti dokazima, odnosno slikama!

Oko podneva idući dan, nakon gulaša i kavice ispratila nas je ljubazna gospodična Kelly, koja je strpljivo odradila i par zajedničkih selfie-a.

Čuvarica Kelly

Zaključak je da smo za savršen izlet imali apsolutno sve sastojke: dobra volja, veseli ljudi, vatrica, malo svakakvih začina, dobra glazba i naravno ljubavi!

Comments Off on Recept za savršen izlet: Lokvarska avanturica

Bačić kuk – Budakovo brdo

08. – 09.05.2021. Autor: Z.P. Kao relativno novom članu PD Izletnika, došao je i red na mene napisati izvještaj sa zadnjeg izleta u režiji Planinarskog društva Izletnik i ovo je…

08. – 09.05.2021.

Autor: Z.P.

Kao relativno novom članu PD Izletnika, došao je i red na mene napisati izvještaj sa zadnjeg izleta u režiji Planinarskog društva Izletnik i ovo je moj osvrt na vikend ispunjen divnom prirodom i još divnijim ljudima. Nadam se samo da ću u ovom izvještaju uspjeti dočarati sve ono lijepo što smo vidjeli i doživjeli u ovom zaista prekrasnom dvodnevnom izletu.

Početak izleta je kako se čini više manje standardan, nalazak pred kafićem Cug za prvu (nekom i drugu) kavu prije polaska prema Velebitu. Jutarnje zrake Sunca na obasjanoj terasi kafića su bili dobar nagovještaj da nas čeka savršeno vrijeme za planinarsku avanturu koja je pred nama. Svi smo bili izvrsnog raspoloženja dok smo ispijali kavu uz red šala i pošalica i zadnjih logističkih dogovora prije samog puta.

Nakon što smo se potrpali u aute, put je vodio do Gospića gdje smo stali radi kupnje mesa i ostalih namirnica za planirani roštilj za večeru. Stalo se naravno u Konzumu. Kako je task kupovine namirnica za roštilj pao na par osoba (uvijek je tako, nekolicina rade, većina sjede i piju, valjda nekakva kozmička zakonitost, barem u našem regionu), drugi su iskoristili priliku i popili još jednu kavu ili jednu „kratku“.

Nakon obavljenog zadnjeg šopinga, zaputili smo se prema divljini. Prateći makadamsku cestu, stižemo do našeg „base campa“, planinarskog doma Kata gdje nas dočekuje domaćin Ivan, vrlo ugodan i simpatičan gospodin. Nakon kratke ture upoznavanja doma, vrijeme je za kratak odmor od puta i zadnje pripreme za početak naše ekspedicije.

Čim smo krenuli na penjanje, uvidjeli smo da će prvi dio puta biti i najteži. Put nas je prvo vodio kroz vrlo lijepi šumoviti dio, ali ujedno i vrlo strmi dio koji je testirao svačiju kondicijsku pripremu. Nekima je bilo teže, nekima lakše, ali smo svi uspješno hodali jedan za drugim. Kako smo se približavali Bačić kuku, okolna priroda je postajala sve manje šumovita i sve više stjenovita dok nismo došli u samo podnožje Bačić kuka gdje nas je čekao najizazovniji dio puta, vrlo strmi uspon po siparu gdje se morao dobro planirati i odmjeriti svaki korak.

Put nas je doveo do dijela litice na koju smo se morali uspeti uz dvoje ljestve koje su bile vrlo dobro uglavljene te uspon njima nije predstavljao veći problem. Priližavajući se samom vrhu Bačić kuka, zadnji dio uspona je bio uz vrlo okomitu kamenu liticu uz pomoć postavljenih sajli. Nekolicina nas se nije popela do samog vrha, no većina je iskoristila priliku uspesti se vrha Bačić kuka gdje su imali priliku doživjeti lijepe prizore mora, otoka Paga i ostalih otoka u arhipelagu.

Nakon nekog vremena i vjerujem, više nego dovoljno slika za uspomenu, ekipa se spustila s vrha te smo nastavlili do sljedećeg cilja, Budakovog brda. Put nas je vodio stazom koja je bila okružena suhom, žutom travom, još jedan dio mikroklime totalno kontrastan šumovitom i stjenovitom dijelu puta kojeg smo već prošli.

Penjući se brdom, mogli smo vidjeti predivne prizore čiste divljine koju pruža ovaj dio Velebita. S desne strane, pogleda pada na planine, šumu i kamene litice, dok je s lijeve strane pogled na predivno plavo Jadransko more i grupu otoka predvođenim najvećim u tom dijelu, otokom Pagom. Došavši na vrh, nije bilo druge nego baciti se na travu,leći i jednostavno uživati u pogledu na more i otoke. Riječi teško mogu opisati trenutak u kojem smo svi uživali u ljepoti pogleda na more i otoke, savršenog vremena i ugodnog društva. Po meni, jednostavno bivanje u tom trenutku na Budakovom brdu je vrhunac cijelog izleta.

Nakon što smo upili sunce, okrijepili se i naravno, odradili zajedničku fotografiju, krenuli smo prema, kako sam ga ja nazvao „prolaznom brdu“ u narodu poznatom po imenu Prekinuto brdo. Vrlo blizu Budakovom sa sličnim pogledom te se na njegovom vrhu nismo previše zadržavali.

Na kraju je došao trenutak da se krene nizbrdo prema planinarskoj kući Kata gdje ćemo noćiti. Put nas je vodio okolo Bačić kuka dok na kraju nakon 5, možda 6 sati, nisam više siguran, hodanja od starta,nismo stigli nazad u naš base kamp.

Nakon kratkog odmora gdje smo se osvježili, krenule su pripreme za noćni provod. Boce vode su zamijenile boce alkohola, palila se vatra za roštilj te su naša dva šatoraša krenula dizati svoje šatore za večer. Kao i uvijek, iskustvo je pobijedilo gdje je stara iskusnjara, naš predsjednik Valjak, digao šator u svega par minuta, dok je relativno novi član društva, Izletnik Majić imao malo poteškoća prilikom sastavljanja svog šatora. No, solidarnost i empatija drugih članova je donijela prevagu te je i drugi šator satavljen i spreman za noćenje.

Kako je noć odmicala, temperatura je padala, ali ne i raspoloženje koje je rasalo sa svakim novim uzvikom „Uzdravlje!“. Meso s roštilja je bilo vrhunski ispečeno i ovim putem hvala svima u pripremi hrane i roštilj majstorima (znate tko ste).

Noć je već dobrano pala kad smo primjetili  svjetla auta koji se približavao našoj kući. Uzvikom starijih članova, znali smo da je na svom bijelom konju (u ovom slučaju bordo Roveru engleskih tablica) ujahao izvjesni Papageno, čovjek čije smo priče slušali cijeli dan. Iz auta izlazi čovjek impresivnih gabarita noseći u jednoj ruci kutiju pive, a u drugoj svoju „gitaru“ koja se na kraju ispostavila da je cijeli pršut kupljen u Kauflandu. Nakon kratkog upoznavanja, večer je nastavljena. Neki su bili za stolom vodeći filozofske rasprave, dok su neki večer nastavili pjevajući uz toplinu vatre predvođenim silovitim glasom Papagena. Kako je noć odmicala, odluka je pala da se „žurka“ preseli unutra. Ulaskom unutra, „gitara“ se izvadila te je počela svoju svirku (prijevod, pršut se izvadio te se počelo meziti). Tu su se počeli osipati sudionici zabave kako su jedan po jedan kretali u svoje krevete na kat kuće kako bi završili, usudio bih se reći, skoro savršen dan.

Dolaskom jutra, polako smo počeli ustajati te je svatko počeo svoju jutarnju rutinu (pranje zuba i sl). Nakon što smo se osvježili, opet smo se pobacali na travu i uživali u jutarnjem suncu i svježem zraku prepričavajući dojmove od jučerašnjeg dana. Nakon kojeg sata „čilanja“, vrijeme je došlo da se spakiramo i krenemo put Karlobaga gdje smo htjeli iskoristi predivan sunčani dan kako bi prošli djir po karlobaškoj rivi i na istoj popili kavu. Karlobag je simpatično malo misto, u kojem, kako bi se reklo u Dalmaciji, nije bilo pasa. Skoro pa prazan grad jer sezona još nije počela, a i korona je vjerojatno učinila svoje. Kako god, djir je bio super jer je jako pasala lagana šetnjica uz more i lagani povjetarac. Put nas je odveo do kafića Riva jer, kako kaže starosjedilac Karlobaga, naš Izletnik Emil, Riva’s the palce to be. Zašto baš tamo, ne znam, al zna Emil i nama je to bilo dovoljno. Urbana legenda kaže da je i HEP negdje blizu, ne znam… J Nakon kave, istom rutom nazad, vratili smo se u aute te se zaputili u restoran Prašina pored Gospića kako bi degustirali lokalnu ličku gastronomiju. Nakon ručka, prafrazirajući Hladno pivo, zreli i debeli, sjeli smo nazad u aute i zaputili se prema Zagrebu. Putem je bio mandatory stop na odmorištu jer dan nije mogao završiti bez sladoleda. Nakon zadnjeg oproštaja jednih od drugih, svak je krenuo svojim putem doma privodeći ovaj savršen vikend kraju.

U zaključku, hvala Rukavini na organizaciji izleta i svim dragim ljudima koji su bili dio ove lijepe priče i prekrasnog vikenda.

Slike su „posuđene“ od Izletnika Martine i Emila (hope they don’t mind). 🙂

Comments Off on Bačić kuk – Budakovo brdo

Prvi zMaj

30.4. – 1.5.2021. Autor: Marko B. Za ovogodišnju proslavu praznika rada, planinarsko društvo Izletnik organiziralo je izlet na Bjelolasicu. Moj cimer Trpimir, i sam član planinarskog društva, pozvao me da…

30.4. – 1.5.2021.

Autor: Marko B.

Za ovogodišnju proslavu praznika rada, planinarsko društvo Izletnik organiziralo je izlet na Bjelolasicu. Moj cimer Trpimir, i sam član planinarskog društva, pozvao me da im se pridružim. Kako volim povremene odlaske u prirodu, sa zadovoljstvom sam prihvatio poziv.

Obuća za povremene odlaske u prirodu

Nekoliko članova društva uputilo se na Bjelolasicu već u petak poslijepodne, te su prenoćili u skloništu „Jakob Mihelčić“. Sklonište se nalazi nedaleko od vrhunca Kula, svega petnaestak minuta. U  vrlo dobrom je stanju, pod brigom društva i ugodno za boravak ili prenoćište.

Nas dvojica smo se zaputili u subotu ujutro, zajedno sa trećim članom društva i još dvije članice. Od Zagreba se vozimo kroz Ravnu Goru do Begovog Razdolja (najviše naseljeno mjesto u Hrvatskoj!) za manje od dva sata. Nekoliko kilometara kasnije smo parkirali i krenuli stazom prema vrhu. Tu smo naišli na neke neočekivane probleme… Naime, budući da je vrijeme otapanja snijega, a bilo je i kiše, staze su bile poprilično skliske i blatne! Neki od nas su bili profesionalno pripremljeni, dok su (smo) neki bili u laganim cipelama i tenisicama! To nam je bio povod za razne smicalice, podbadanja i općenito nije falilo šala na račun obuće i opreme. Kako to obično biva, život se ponekad i sam našali u takvim situacijama. Tako je  najbolje opremljen i pripremljen član, sam upao u blato do koljena, i u nevjerici se počeo smijati i tražiti način da se izvuče!! Kasnije se ekipa našla sa dvije različite strane jarka. Tražili smo način za prijelaz bez da upadnemo u blato. Nakon nešto mozganja, postavili smo grane preko jarka, tako da smo ipak prešli po suhom. Ove su nas situacije natjerale da se malo opustimo uz tradicionalna opuštajuća sredstva, te smo nastavili uglavnom veseli i zadovoljni.

Mostić

Sam uspon traje otprilike 45 minuta, no u ovim uvjetima trebalo nam je nešto više. Na vrhu su nas dočekali planinari koji su krenuli dan ranije. U to vrijeme su već pripremili vatru, o ponad vatre se nešto i krčkalo. Budući da je bio prvi maj, krčkao se naravno – grah. U ovom trenutku društvo je bilo malo podijeljeno… Predmet podjele su bili sastojci koje je trebalo dodati u grah. Dio planinara je navijao neka se doda još par konzervi graha, drugi dio je navijao nek se doda još kobasica!

Čarobni lončić

Budući da se grah imao još neko vrijeme krčkati, odlučili smo se napraviti još zadnji napor, i od skloništa se popeti do vrha. Pri vrhu je još uvijek bilo snijega, što su neki radosno iskoristili za – zimske radosti! S vrha je pucao predivan pogled na sve okolne vrhove. Vrijeme je bilo izuzetno zahvalno, oblačno, bez kiše, sa ugodnom temperaturom od dvadesetak stupnjeva. Nakon obilaska nekoliko najbližih vrhova, vratili smo se na ručak.

Čilanje na vrhu

Nakon ručka smo još malo odmorili, pospremili stvari te se uputili nazad. Iako smo ponijeli svu opremu za prenoćiti, budući da se većina članova društva željela vratiti u subotu poslijepodne, i mi smo odlučili kako je najbolje da se spustimo svi zajedno taj isti dan. Po putu nazad, razdvojili smo se kako bi vidjeli kojom će stazom biti brže.

Vesela družina

Po povratku u Zagreb bili smo umorni ali opušteni i zadovoljni.  Koliko sam razumio, ovo planinarsko društvo ima tradiciju dobrog društva i dobre čašice. U to ime, nije nam odgovaralo otići svatko svojim putem! Ponovno smo se sastali navečer kod nas doma, sa druženjem i opuštenom atmosferom nastavili smo do sitnih sati…

Kućni druž
Comments Off on Prvi zMaj

Papuk 2021

24. – 25.04.2021. Autor: Marko M. Izlet na Papuk organizirao je Trpimir. Čekao nas je cijeli vikend i dva dana hodanja po lijepom vremenu. Mene je, kao novog člana, zadesila…

24. – 25.04.2021.

Autor: Marko M.

Izlet na Papuk organizirao je Trpimir. Čekao nas je cijeli vikend i dva dana hodanja po lijepom vremenu. Mene je, kao novog člana, zadesila dužnost da napišem ovaj izvještaj.

PD Jankovac

Nakon okupljanja u 08:30 u Zagrebu, krenuli smo prema Papuku. Prvo stajanje je bilo u Požegi, gdje smo, neplanirano, osvojili prvi vrh toga dana, na Starom gradu Požega. Poslije nas je čekala vožnja do PD Jankovac. Dio puta do doma je makadamska cesta, ali je uglavnom dovoljna široka za promet u oba smjera.

Nakon dolaska u Jankovac, krenuli smo prema vrhu. Bilo nas je dvadesetak, a s nama su išla i 2 Damirova psa. Odlični psi, ali dragati se nisu previše dali. Naš cilj je bio Ivačka Glava. Uspon je srednje zahtijevan, osim završnog strmog dijela. Gotovo cijelim putem, oko staze raste medvjeđi luk (allium ursinum). Ponekad se čak i osjeti njegov miris. Uz manju pauzu kod spomenika stradalima u Domoviskom Ratu, napokon dolazimo na Ivačku Glavu. Sa vrha se pruža lijepi pogled na sjever. Vrijeme na vrhu provodimo u razgovoru i boljem upoznavanju. Upravo je ta pauza na sunčanom vrhu zaslužna za to što su neki članovi i članice dobili lijepu rumenu boju lica. Za povratak koristimo drugu stazu. Ovaj put cesta nas vodi do partizanskog groblja. Zatim dolazimo na asfaltiranu cestu i po cesti, uz potok vraćamo se prema Jankovcu.

Povratak koji opisujem vrijedi za većinu grupe. Ipak, jedan dio grupe uz Trpimira ostao je na začelju, spustio se do Jankovca drugim putem i zaobišao je spomenuto groblje. Razlog je taj što su se zapričali i izgubili su nas ostale. Ali što je planinarenje ako ne druženje? Razgovor je sigurno bio jako zanimljiv.

U PD Jankovac raspoređujemo se u dvokrevetne i trokrevetne sobe. Cijelo mjesto zapravo više sliči hotelu nego planinarskom domu. Nakon večere, ostajemo se družiti, neki više a neki manje. Neke od nas gazda je morao tjerati na spavanje, a drugi su pak iskoristili udobnost soba i naspavali su se i više od preporučenih 8 sati.

Slijedeće jutro, nakon doručka, krećemo u obilazak slapova. Zapravo se radi o kružnoj stazi koja vodi do jezera uz dom, pa se penje do groba grofa Jankovića i nastavlja do slapova. Kod slapova smo napravili pauzu za slikanje. Nakon ponovnog povratka u Jankovac, počeli smo se razilaziti. Dio društva odlazi za Zagreb, dio ostaje da uživa u suncu ili bere medvjeđi luk. Na kraju svi, živi i zdravi dolazimo u Zagreb.

Izlet je bio lijep i ‘simpatičan’. Simpatični su bili i ljudi koje sam na izletu, kao novi član, upoznao. Osim boravka u prirodi i fizičke aktivnosti, druženje je najljepši (a meni i najvažniji) dio svih izleta.
Organizatoru, Trpimiru, svaka čast!

Sa lijepim uspomenama i uz miris medvjeđeg luka, do ponovnog susreta!

Comments Off on Papuk 2021

Type on the field below and hit Enter/Return to search