PD Izletnik

PD Izletnik

Planinarsko društvo Izletnik

Author: Izletnik

Šugarska duliba – Išlo nas je 5, vratilo se 6

9.-10.12. Petak popodne, nitko iz ekipe ne može u planine za vikend. Ništa, idem kud me noge nose. Znao sam da želim na Velebit da me malo zima nagrize, i…

9.-10.12.

Petak popodne, nitko iz ekipe ne može u planine za vikend. Ništa, idem kud me noge nose. Znao sam da želim na Velebit da me malo zima nagrize, i vidim – Šugarska Duliba. Moderna, udobna, pogled na milje i potencijalno snijeg. Zovu lijepo vrijeme oba dana, valjda su zaspali medvjedi, idem na brzinu spakirat ruksak od 15 kila i spavati. Početak staze po kamenjaru, oblačno i ugodno, krave prave društvo, čuju se pucnjevi lovaca u daljini, i vidim u daljini crvene planinarske ruksake. Pripremio sam se da ću možda biti sam u skloništu, no očito je jako popularno. Stignem ih za pola sata, ekipa iz Rijeke, izmijenimo par riječi, prođem ih i vidim u daljini drugu grupu. Prođe još pola sata i nađem grupicu kako se slikava na kamenu, taman zakasnio da budem fotograf. Pozdravimo se PD Izletnik i ja, sjednem s njima, pričekamo da nas Riječani dostignu, Žina izvuče Pelin pa nazdravimo. Krene se dalje po kamenitoj stazi, u lošem je stanju, polako se napreduje. Nema stajanja po sat vremena, na što nisam navikao jer su mi ture inače laganije, ali ne smeta malo treninga.

Ekipa maršira vojničkim korakom, nikako ih uhvatiti, a što se više penjemo, to sve toplije. Ništa neće bit od ovog snijega bojim se… Uhvatim ih na stanci, Martina i ja se složimo oko najboljih medenjaka i krenemo skupa dalje. Opuštena ekipa, miješano društvo, upoznajemo se dok se penjemo kroz šumu. Brže vrijeme prođe kad si u dobrom društvu i uskoro dolazimo do putokaza Duliba za sat, pa Duliba za 15 min i eto je! Već se puši iz dimnjaka, stanemo se slikati na proplanku s pogledom pa u Dulibu na klopu i upoznavanje s drugima. Kako to biva u planini, sve ugodni razgovori, super atmosfera i osmijesi. Većina nas je prvi put tamo pa istražujemo sklonište, dogovaramo se gdje će tko spavati. Vidimo dva dupla hammocka na razvlačenje, i naravno, idemo zakačiti na suprotni zid da vidimo kako je gore. U tom procesu, iskoči mi drveni štap iz kuke i mlatne Kristinu po glavi. Malo moderniji način udvaranja od toljage ali očekivano nije upalio nego sam dobio jezikovu juhu. Idemo pojesti pa skupiti drva da se suše i gledati zalazak.

U međuvremenu došla grupica Zadrana tako da nas ima iz svih krajeve naše lijepe. Odem s Alanom* do obližnjeg kuka, uzveremo se po stijenama, oboje uživamo u tome, pogledu, miru i zalasku. Spustimo se do ostatka ekipe na posljednje zrake sunca pa nazad do skloništa. Temperatura naglo pada, oko -5° vani i +32 u skloništu, svaka čast Juretiću. Vani se zapalila vatra, muku mučimo s mokrim grančicama ali se na kraju uspije rasplamsati. Čisti užitak gledati u vatru, malo pancete, sira, kapulica i cherry pomica. Povlačimo se oko 8h unutra, a njih četvorica odluče spavati vani. U 9ipo laku noć i moje prvo iskustvo spavanja u skloništu počinje.

Noć donosi vjetar i kišu pa se hrabri normalno uvlače u sklonište da ipak zaspu koji sat ili dva. Ujutro magla i kiša, dobro raspoloženje, kuhaju se kave, čajevi i dijeli se doručak. Oko 9 i 15 krećem s članovima PD-a Izletnik natrag do Lukovog Šugarja gdje smo parkirali. Nemam pravu opremu za kišu za razliku od Izletnika, ali 10ak je stupnjeva, pa što se može, idemo se smočiti. Brzo se natopila jaketa i majica, gojzericama je trebalo malo duže. Kratko smo skrenuli s puta u šumi, malo se dozivali i našli markacije, pa marširaj dalje po razvaljenoj turističkoj stazi. Alan nam je pobjegao, vidi se da uživa sletiti se nizbrdo, a ja sam ostavio Žinu, Kristinu i Martinu da uhvatim Ivana koji je isto prilično brz po kamenju. Dobro smo se napričali o svemu dok smo skakutali, ipak smo s mora oba, Dugi Rat i Split, odrasli na oštroj stini. Pomalo je kiša slabila i magla nestajala dok smo se spuštali do helikopterske baze kraj koje je još zahtjevniji kamenjar. Savladasmo ga bez većih problema i spustismo se do naših kočija. Pričekao sam njih troje da se spuste, pozdravio ekipu i poželio im sretan put i nadam se da ćemo se ponovno sresti na izletu. Iako sam krenuo sam, stekao sam prijatelje i nezaboravna iskustva. U tome je bit planinarenja, ne u koracima, opremi i nekakvim natjecanjima, makar i to ima svoje mjesto.

Imam samo riječi hvale za članove, osjećao sam se kao član PD Izletnika.

* I tako nam se ADAM prekrstio u Alana

** Priča o LILIT i GOLUPČIĆIMA ostaje nezapisana za sad…..

Autori: D.P. i I.P.

Comments Off on Šugarska duliba – Išlo nas je 5, vratilo se 6

Ravno do Ravne Gore

9.12.2023. Na izlet u Ravnu Goru krenuli smo u jutarnjim satima. Pri polasku već je počeo padati snijeg, što je dodatno dočaralo sam polazak, te nam ujedno garantiralo još posebnije…

9.12.2023.

Na izlet u Ravnu Goru krenuli smo u jutarnjim satima. Pri polasku već je počeo padati snijeg, što je dodatno dočaralo sam polazak, te nam ujedno garantiralo još posebnije i slikovitije planinarenje po divnom Zagorju. Na izlet nismo išli autobusom nego smo se podijelili u manje grupe i krenuli na put s osobnim automobilima. Kako smo u šali rekli „Ravno do Ravne Gore“, iako je bilo sve samo ne ravno. Nakon vožnje autoputom stigli smo do uskih cestica koje su vodile u divne krajobraze, koji su govorili sami za sebe. Idilična priroda posipana snijegom, pahulje koje su se romantično vijorile i sam dvorac Trakošćan  koji je ponosno stajao kao da nas ispraća u našu novu avanturu.

Šetnja prirodom je bila mirna i ugodna, nažalost zbog magle nismo mogli vidjeti prelijepe vidike, no opet je sam put imao posebne čari koje su sve ostavljale bez daha. Nakon što smo se popeli do planinarskog doma okrijepili smo se finim ručkom i uz čašicu razgovora svi se zajedno podružili i smišljali planove za nove avanture koje nas čekaju u budućnosti. Nakon kratkog odmora i druženja bilo je vrijeme za povratak u stvarnost. Put prema dolje bio je nešto drugačiji od uspona, no svakako je donio neke nove čari i dogodovštine. Pri usponu put je bio prekriven snijegom, a pri spustu posebno blatnjav i kako neki kažu bili smo na dosta planinarenja i boravili u prirodi, ali ovo blato je stvarno posebno blatno. Nakon uspješnog spusta po nekim i klizajućim blatnjavim dionicama, bili smo pomalo tužni jer je završila još jedna šumska avantura, ali ujedno i sretni jer smo stvorili nova poznanstva, iskustva i uspomene koje ćemo zajedno nositi gdje god bili.

Autorica: S.D.

Comments Off on Ravno do Ravne Gore

PlaŠko2023: Omanovac

11.-12.11.2023. SEDAM PLUS JEDAN Sedam: 1. Jedno kašnjenje, jedno vozilo koje vozi bez vozača (to je valjda taj Rimčev robotaxi), po prvi put These boots are made for walking, Čmarci…

11.-12.11.2023.

SEDAM PLUS JEDAN

Sedam:

1. Jedno kašnjenje, jedno vozilo koje vozi bez vozača (to je valjda taj Rimčev robotaxi), po prvi put These boots are made for walking, Čmarci i poklopci

2. Kabanica, party, seniorske palačinke i grah

3. Žina Kožina, Nacionalni park, najglasnija izvidnica i najljepši pogled

4. Gdje je Rajko, krivo skretanje, dva uganuća, oduševljeni Robi i HŽ

5. Temperatura, branje gljiva, borba sa medvjedom, izvrnuti gležanj, kuhano vino i nova tabla

6. Neža, Jaša, jezična barijera i špricer = najbolji izlet Plaško2023

7. Tri godišnja doba

Plus jedan:

8. Finale

  • 4 kategorije, 34 plaškolaraca, voditelji i logistika

Još pod dojmom prethodnih 7, sjedamo u bus i polako na kotačima „gazimo“ kilometre prema osmom. Ah, ta brojka 8, uvijek nezgodna za izgovoriti, a u našem slučaju još nezgodnija jer uopće ne znamo što očekivati. Dok neki uče za ispit, Petra (zna se koja Petra) vadi rakiju i kraj nje se u sekundi formira ekipa za ispit, ali ispit’ rakiju (Vale, Rajko, Tibor i ja – uvijek isti). Tek kasnije će se pokazati da imamo aseva u rukavu i za onaj drugi ispit. I eto nas, stigli pred Planinarski dom Omanovac, ne vidi se prst pred okom. Prva pomisao, tko će se ovdje orijentirati, pa dom smo jedva našli. Dosta skeptično i dezorijentirano hodamo po onim hodnicima i tražimo sobe, svjesni da nam o orijentaciji ovisi opstanak.

Par sati kasnije; ispit je prošao, baš kako je Mare rekla u busu „svi ćete proći“. I prva pomisao vas koji čitate, a ne znate Mare, je sigurno ta da je ona blaga i popustljiva, ali ne, ne, naša draga Mare je sve samo ne popustljiva, ona je samo vjerovala u nas i znala unaprijed ono što smo na kraju i sami potvrdili, da smo najbolja Plaško generacija u znanju. Uostalom, znate li vi koji niste bili sa nama nabrojati zmije otrovnice na latinskom, kao i nabrojati nazive speleoloških objekata u HRV? Ako ne znate, naučite, jer ako se suočite oči u oči s Kristinom, oblit će vas hladan znoj. Pola nas ne zna tko je iz kojeg grada, ali zato svi znamo da je Poljina kuća zelena (u kojoj btw ne živi). Da nas samo ne hvalim, bilo je i mrvu gubljenja na orijentaciji, Toni je putem već smišljao priču o čovjeku kojeg smo sreli i koji nas je odveo traktorom negdje na rakiju da opravdamo izgubljeno vrijeme, no priča je tek sad prvi put ispričana jer je na kraju samo bilo bitno da je 6 kontrolnih točaka bilo pravilno raspoređeno na našoj ispitnoj kartici. Ne mogu da ne spomenem da smo briljirali čvorove, zahvaljujući našem čvorologu koji nas je sjajno pripremio i nadam se da mi sad medicinari u Izletniku neće zamjeriti, ali samo je jedan doktor, naš dragi Pepić.

Nakon večere i dodjele poklona uslijedio je završni party o kojem neću ništa reći jer to je onaj dio izleta „što se dogodilo na Omanovcu, ostaje na Omanovcu“ (osim ako me Rajko ne zezne, a mislim da neće jer se on ionako ne sjeća tog dijela :))

ZAKLJUČAK

40ak ljudi o kojima nemaš pojma se pretvore u ljude koji ti zaista prirastu srcu. Tek kasnije shvatiš da ovo dvomjesečno putovanje ustvari nije samo radi stjecanja znanja i vještina u planinarenju, već put prijateljstva s jako puno kvalitetnih i dobrih ljudi koji i samog tebe čine boljim. Mene ova škola nije naučila samo koji su najviši vrhovi svijeta, kako se snalaziti u planini i slično, nego me naučila kako da budemo složni, kako da pomognemo jedni drugima, naučila me da ste svi vi jedinstveni, originalni, neponovljivi i drugačiji, a da smo opet svi toliko slični jedni drugima. Bila mi je čast koračati s vama istim stazama i hvala vam na najbolja dva mjeseca. PD Izletnik FOREVER.

Autor: E.F.


Ne moš omanut’ na Omanovcu

‘Dani se vuku, a godine lete’ rekli su na temu prolaznosti vremena učeniji ljudi, a ja samo znam da mi je proteklih dva mjeseca Planinarske Škole stvarno proletjelo, i eto već nas je čekao zadnji izlet, i to onaj najteži.

Izlet na kojem će se odvojiti žito od kukolja, odrasli ljudi od djece i na kojem ćemo saznati jesmo li išta naučili iz ove dvomjesečne avanture.

Kako to već biva vikendima, ekipa se u dogovoreno vrijeme skupljala oko busa, a ni lagana kišica koja je upravo počinjala, nije uspjela rashladiti glave prepune znanja.

Bilo je tu i zabrinutih pogleda, onih samouvjerenih, ali i onih koji su rezignirano digli ruke od svega pouzdajući se u dobru sreću ili božansku intervenciju.

No, u busu se ponavljalo gradivo. O da. Vadile su se skripte, dovikivale se visine najviših planina, raspravljalo o čvorovima… Da netko nije nikad čuo ništa o planinarstvu i došao s nama u bus, vjerojatno bi naučio dosta za prolaz.

Tih dva – tri sata vožnje brzo je prošlo, no vrijeme nas je stvarno odlučilo ne maziti pa se u maglu i vjetar uplela i kiša, za potpuni ugođaj.

Ovdje danas neće biti igre

Tako smo se malo obeshrabreni iskrcali pred domom na Omanovcu gdje smo se brzo razmiljeli po sobama i nakon smještanja nervozno cupkali čekajući pismeni ispit. Netko uz skriptu, netko uz kavu, kakav napitak ili cigaretu.

Khmm… napitak

I onda je počelo. Svi su se uzmotali, pronašli svoju grupu i krenuli na svoj dio ispita. Pismeni dio nije bio pretežak, no svejedno je uz mene cijelo vrijeme stajao strog i pravedan senior kako ne bih prepisivao, kao da bi mi to ikad palo na pamet.

Nakon pismenog odmah smo podijeljeni u parove, dobili karte s kontrolnim točkama i krenuli s mjerenjem azimuta i udaljenosti. Prije svega mislim da sam imao enormnu sreću za para dobiti Brunu koja je orijentacijske cake imala u malom prstu, pa je i taj dio crtanja i mjerenja bio puno zabavniji od dijela gdje smo te točke morali obići i u stvarnom svijetu.

Taj dio stvarnog svijeta baš se odlučio počastiti nas vremenskom rapsodijom magle, kiše i vjetra i malo nam pokvariti zabavu. No tu sam uspio sliknuti i par ok fotki tako da sam, sve u svemu, i u tom dijelu uživao.

No, negdje kod treće ili četvrte kontrolne točke, stvari su se promijenile; sunce se počelo probijati kroz oblake i čak ih nakratko rastjeralo i tada smo svi shvatili da smo donijeli super odluku upisavši planinarsku školu i pojavivši se na ovom ispitnom izletu.

I bi sunce… nakratko

Sve točke pronađene su vrlo brzo, one lažne su samo ispraćene prijezirnim pogledom, i stvarno, po povratku u dom prekontrolirana nam je tablica i sve je bilo točno.

Ostali su još čvorovi i usmeni dio.

Dežurni Ajatolah čvorova, majstor zapetljancije i Shibari guru Mario nas je pričom proveo i preispitao naše teorijsko, ali i praktično znanje o čvorovima. Ne moram ni napominjati da smo prošamarali te buline, dovostruke zatezne, osmice s uplitanjem i ostale konopaste tvorevine, i ostalo nam je samo preživjeti usmeni ispit i to je to.

Kolega Leko koji je hrabro preuzeo ulogu mog ispitivača vjerojatno je ostao osupnut nezaustavljivom lavinom čistog znanja koja se polako, ali sigurno promaljala iz mojih usta i nije imao izbora nego udijeliti mi zasluženi prolaz i čestitati na položenom ispitu!

Pet pečata bejbe…

Da ne duljim, položili smo svi i valjalo se spremiti za ručak te sve skupa proslaviti epic tulumom koji će uslijediti.

Kako se ispostavilo, tulum je stvarno bio epskih proporcija. Neonska ekstravaganca na dva floora, uz pregršt odlične mjuze i još bolje raspoloženih ljudi, fešta je koja će se velikim slovima upisati u knjigu uspomena svih koji su izvadili svoje kričave opravice, kostime, kape, gumice za kosu, vezice, sprejeve i ostala svjetleća čudesa.

A što reći? Popilo se, proveselilo se, kako i priliči finalu jedne školice, a na povratku su mi se (a vjerujem i ostalima) miješale emocije zadovoljstva, ali i tugice jer je sve gotovo.

No gdje god nas život dalje odnese i kakve god bure baci pred nas jedno je sigurno – da smo se s Omanovca vratili kao bar malo bolji ljudi – kao planinari.

Autor: R.T., III. a

Comments Off on PlaŠko2023: Omanovac

Plaško2023: Učka

4.11.2023. To što sam se izvukao s dužnosti pisanja izvještaja o izletu na Učku, neće me spriječiti da umjesto izvještaja pošaljem nekoliko fotografija i bar tako dočaram cijelu priču. No…

4.11.2023.

To što sam se izvukao s dužnosti pisanja izvještaja o izletu na Učku, neće me spriječiti da umjesto izvještaja pošaljem nekoliko fotografija i bar tako dočaram cijelu priču.

No kako i priliči jednom Istrijanu™ kao uvod bih iskoristio maestralne stihove Drage Gervaisa, barda čakavske riječi, koji je u ovih nekoliko redaka prikazao mnoge simbole temeljno povezane s Učkom i za koje se nadam da su doprli i do vaših planinarskih srdaca.

I Učka tamo stoji,
seda od kamika belga,
tako sama – sama,
i tako lepa.
I ća je to Učka danas,
da j’ tako črna?
Nad oblaki plava,
črna, nevidna,
kako, da j’ i ona pobegla od nas.

Pod Učkun kućice bele,
miće, kot suzice vele.
Beli zidići, črjeni krovići, na keh vrapčići
kantaju.
Mići dolčići, još manje lešice na keh ženice
kopaju.
Cestice bele, tanki putići, po keh se vozići
pejaju,
i jedna mića, uska rečica, pul ke se dečica
igraju.
Na sunce se kućice griju,
na turne urice biju.

Sasvim prirodno i dobro parkiranje autobusa sa planinarima. Sunce nas miluje.
I odmah na početku kojih 700-tinjak stepki da se malo zagrijemo i razgibamo. Stepenice nas ne miluju.
Ipak, isplatilo se popeti zbog ovakvog pogleda na Kvarner.
No malo tko mari za pogled kad su vrhovi Učke ispred nas.
Na Istarskom Planinarskom Putu smo. Dobro je. (Down with I.P.P., yeah you know me).
Naravno, sunčana idila se brzo pretvorila u kišurinu. No brzo je prestala.
Pa da! Gdje su jaja tu je i gnijezdo. Promrzli ptići traže okrijepu.
Ajmo sad malo dole, pa na sljedeći vrh.
Smiješak na planinarskim licima i jedan od ljepših zalazaka ove godine. Dolina rijeke Boljunčice prekrasna. Baterija na mobitelu me izdaje.
I zato samo još jedna fotka noćnog silaska i Čudnih Svjetlećih Planinskih Ljudi
(kako je to poetski sročio kolega Tibor).

Autor: R.T.


Kako to obično biva, Izletnik ekipa se skupila kod Lisinskog oko 7:45 da bismo krenuli na Učku u 8:00. Možda bi bilo bolje da smo se skupili i sat ranije, kasnije ćete vidjeti zašto, haha, ali svi smo živi ostali što je najbitnije, pa onda i tih sat vremena nije neki big deal.

Vozač nije bio Pajser 🙁

Ostavio nas je na drugom mjestu, pa smo imali stube koje život znače. 

Kratka pauza i pogled na more bili su od velike važnosti prije uzbudljivog uspona. Krenuli smo bržim tempom i raspjevanim glasovima. Nedugo zatim nas je uhvatila kišica, ali za utjehu pored nas prošla su četiri konja uz vodstvo lokalnog čiče. Kišica se u jednom trenutku pretvorila u tuču, pauze nije bilo moguće imati nigdje, svi smo se raspršili, od jedne velike grupe dobili smo tri male, scene u glavi postale su traumatične. Uz svu mukicu došli smo do ekstra, super, lijepog skloništa i promatračnice za ptice, za koje je zaslužan arhitekt Ivan Juretić. Sklonište je u obliku jajeta, i sve što je u skoništu također je jajastog oblika, a izvana izgleda kao jedno veliko gnijezdo.

https://www.pp-ucka.hr/otvoreno-planinarsko-skloniste-kremenjak-otvoreno-planinarsko-skloniste-ucka/

Malo se odmorilo, pojelo, popilo, što se ponijelo, neki su se čak usudili i presvući, obzirom da je bilo jako hladno, more se u jednom trenutku nije vidjelo zbog kiše koja je pada. 

Nastavili smo naš put na vrh Sisol, 835 mnv.  Sa naše točke gledišta nama je taj slavni Sisol bio jako daleko, kao dva i pol sata hoda, već smo lagano počeli “mrziti” Vanju. Neki su bili izmoreni jer su pokisli, neki su doživjeli mental break down (JA) poslije sam ostala predmet šprdancije. I tako smo hodali do Sisola u nadi da ćemo doći tamo u neko pristojno vrijeme prije nego padne mrak. Imali smo predivan pogled na zalazak sunca u jednom trenutku, to je vratilo nadu, da ipak nije sve crno, nešto je i narančasto, roskasto i plavo. Lijepo je bilo vidjet sva ta mala govanca od kozica i ovčica koje na tim vrhovima obitavaju, baš su spretne, neki od izletnika nisu bili. Došli smo do nekog vrha, koji nije bio Sisol, odluka naših odgovornih je bila, da se tu završava naš uspon i da ne idemo na Sisol, mrak je već pao, slikali smo se na tom vrhu, a realno nitk neće znati da to nije Sisol, osim Vas koji već do tu došli sa čitanjem. Hvala Vam!

Noćni spust, ludnica, nas tridesetak sa čeonim lampama, pomalo svima dolazi loše, svi žele nagradu (pivo) ali za pivo se još dobro nahodalo, cca, nekih dva i pol sata. 

Barem kiše više nije bilo.

Kada smo ugledali kuće, znali smo da je kraj blizu, bus je stvarno brzo došao po nas, ruksaci su letjeli po bunkeru, smjestili smo se u bus, sa puno elena i dobre volje, jer smo držali pivkane u svojim rukama, koje nismo gore uspjeli popiti.

Divno je biti Izletnikov izletnik, volim to društvo. <3

Autorica: F.U.


Autorica: D.Š.

Comments Off on Plaško2023: Učka

PlaŠko2023: Vršič

28.-29.10.2023. Izlet na Vršić je bio izveden 28. i 29.10.2023. pod nadzorom planinarskog društva Izletnik i njihove planinarske škole. Planiran je polazak bio u 5:45 koji se zbog dolaska autobusa…

28.-29.10.2023.

Izlet na Vršić je bio izveden 28. i 29.10.2023. pod nadzorom planinarskog društva Izletnik i njihove planinarske škole. Planiran je polazak bio u 5:45 koji se zbog dolaska autobusa odužio. Put autobusom je prošao bez problema, ali se staza kojom smo odlučili planinariti do planinarskog doma promijenila zbog vremenskih uvjeta. Slijedio je put do doma bez ikakvih problema uz više odmora.

Po dolasku u dom ostavili smo stvari te smo se podijelili u dvije grupe. Jedna iskusnija koja se odlučila penjati na zahtjevniji vrh usprkos vlažnim uvjetima i školska grupa za Vršić. Unatoč brojnim oblacima koji su bili prisutni od samog početka izleta, na samom vrhu je kroz oblake provirilo i sunce.

Povratak prema autobusu u nedjelju je duplo brži nego uspon, ali sam povratak u Zagreb se odužio zbog tehničkih problema s autobusom.
Sve u svemu odličan izlet.

Autor: M.K


Probudila sam se u 9 u Flixbusu u Sloveniji. U malom autobusnom ruksaku čekala me kavica, a prizori kroz prozor potvrdili su moju tezu da je čitava Slovenija zapravo nacionalni park. Nakon svega 20-ak minuta vožnje došli smo do mjesta polaska! Baš je blizu ta Slovenija.

Načula sam da smo u Kranjskoj gori i da od tu krećemo. Meni je izgledalo kao da krećemo od Windows screensavera i to onog koji se naplaćuje bar $0.99! 

Tap-tap-tap, Kristina trči trail, Leko trenira ko lud, možda ćemo nekad negdje trčat, ko zna.

Tap-tap-tap eto sve mokro, jel to potok ili je to ad-hoc kišni potok, niko ne zna. Al znamo puno o tenisicama i gojzama. Imamo tim gojze (zna se u čemu se ide na planinu!), tim trail visoke patike (gojze su za bumere!), tim terex (adidas je adidas), tim hoka (mi smo iznad adidasa!).

Ž-ž-ž pauza. Malo je morko, malo je hladno. Prvi sendviči padaju, a valjalo se i ugrijat malo.

Tap-tap-tap, 7km + kratka kiša nakon, stižemo u dom Erjavčeva Koča. Erjavčeva Koča ima: tuš, pečat, grijanje, gulaš, posteljinu, male sobe, velike sobe, rakijice, štruklje, ručnike, širok izbor pive, dobru kavicu, nevjerojatan pogled i primaju kartice. „Molim vas rezervaciju jedne sobe za moj rođendan“, rekla sam konobaru. Zapisao je. Nije izgledalo kao da je. Al kaže da je. Vidićemo.

Tap-tap-tap nakon kratkog predaha nastavljamo na vrh Vršić. Vrh Vršič je blizu, kratka kružna ruta, al’ promjena klime je otprilike kao da od onog hobitskog sela idete u Mordor. Hladno, surovo, al’ mnogo lepo.

Ž-ž-ž, volim Slovenske domove. Glazba je bila dovoljno glasna da doda na atmosferi, a dovoljno tiha da nam dopusti da igramo Exploding Kittens do milje volje, odnosno dok god smo mogli pratiti koga je red i tko igra. U nekom trenu više nismo, al’ nije ni bilo važno. Izašli smo ispred, gledali zvjezdano nebo i oblake koji se utrkuju.

Ž-ž-ž, ujutro je gravitacija bila nešto teža, al’ nam je bilo lako izvaliti se na pod i glumiti unesrećene dok smo vježbali prvu pomoć. Svima nam je izgleda pristajala ta uloga.

Tap-tap-tap po kišici smo se spustili i pohitali u bus. Bus nažalost nije bio entuzijastičan oko polaska kao mi. Za razliku od nas bus je imao privilegiju vučne službe i pokretanja uz pomoć vanjskog akumulatora. Sve skupa vrijeme čekanja je bilo oko 8% prosječnog čekanja vlaka HŽ-a. Brzo i sigurno vratili smo se u svoje tople domove, a u ponedjeljak sam imala pravi Monday Blues. Teško se popet na planinu, ali se s nje definitivno još teže spustit.

Autorica: M.P.


Autorica: A.A.N.

Comments Off on PlaŠko2023: Vršič

PlaŠko2023: Bjelolasica

21.10.2023. Subota ujutro, opet se budim u šest,bit će, kažu, kiša – to nas neće smest!Pajser sigurno vozi do Razdolja Begovog,izletnički Peugeot jedva vidi od dima njegovog.Naselje je to na…

21.10.2023.

Subota ujutro, opet se budim u šest,
bit će, kažu, kiša – to nas neće smest!
Pajser sigurno vozi do Razdolja Begovog,
izletnički Peugeot jedva vidi od dima njegovog.
Naselje je to na najvišoj nadmorskoj visini,
Fun fact dok prilazimo pjesme sredini.
Pošto nam nema Pepića-čvor mastera,
Ajla je preuzela i spasila od disastera.
Kako nam nedostaje i voditeljica Mare,
jedva smo zakoračili bez Nancyne gitare.
Kad smo pregazili makadama more,
Napokon je put krenuo prema gore.
Markacije se sjaje, kiši još ni traga,
Al o tome ni riječi – ne tražimo vraga!
S Kule od prsta ne vidi se dalje,
Vakula se smije, malo kiše šalje.
Iz Mihelčića Jakoba dopire miris vina,
Skuhanog perfektno – svaka čast Edina.
Bilo je tu svega, i čaja i kave,
Nema šta, imamo logističare prave!
Na putu do sarme sreli smo i partizane,
Smrznute nekad davno kod Matić Poljane.
U Tuku nas sarma grije, a pivo hladi.
Bravo izletnici – tako se to radi!

Autor: I.G.


Krenulo se u subotu, 21.10.2023. u 6:45, autobusom prema Begovom Razdolju. Put je trajao nešto kraće od 2h, taman za ubit oko.

Staza kreće iz Begovog Razdolja, inače jedinog naseljenog mjesta u Hrvatskoj iznad 1000m nadmorske visine (1.078 mnv). Vremenska prognoza je bila vrlo kišovita, sivi su bili oblaci, očekivali smo da će nas “oprati”, ali srećom, kiše nije bilo sve dok nismo stigli na sami vrh Bjelolasice. Put do vrha trajao je cca 3-3.5h.

Prvu smo polovicu hodali po makadamu (nazvanog po škotu McAdamu :=)).

Drugu smo se polovicu uspinjali kroz šumu, prema vrhu. Staze su odlično markirane, budući da su to odradili markacisti PD Izletnika :).

Nakon uspona kroz šumu izbije se na proplanak, do vrha još malo, samo što nismo.

I evo nas na vrhu Bjelolasice, vrh Kula (1534 mnv), s kojeg se inače pružaju divni vidici (uključujući Kvarnerski zaljev, otoke Krk, Cres, Lošinj…). Međutim, naš se pogled, osim dijelova šume koja okružuje Bjelolasicu, sveo uglavnom na bijele piksele magle :).

Nakon toga, uputili smo se prema Planinarskom skloništu Jakob Mihelčić (1460 mnv) kojeg održava PD Izletnik. Radi se o drvenoj kućici smještenoj pod samim hrptom Bjelolasice. Tamo smo predahnuli na sat vremena, sklonili se od kiše, podružili se uz fino kuhano vino (svaka čast logističarima) i kavu, da bi se konačno zaputili dolje.

Nazad nam je trebalo oko 3 sata, opet kombinacija šume, makadama i ceste. Na pola puta predahnuli smo pod drvenom nadstrešnicom. Zadnja dionica bila je možda i najljepši dio puta, pošto smo hodali po ravnici nakon uspona i silaska po kiši, a istovremeno smo promatrali divan pejzaž netaknute prirode Gorskog kotara.

Za kraj smo se podružili u planinarskom domu “Bijele stijene”, gdje nas je dočekala fina sarma.

Autor: I.B.


Ovaj izvještaj nije napisao pravnik.

Ugovor o organiziranju planinarskog izleta

Organizator: PD Izletnik, Kosorova 5, 10000 Zagreb, OIB: 97441248544

Izletnici: Polaznici planinarske škole PD Izletnika, generacija 2023., i drugi članovi PD Izletnika

Ruta: Zagreb (iza Lisinskog) – Begovo Razdolje – Vrh Kula – Sklonište Jakob Mihelčić – Matić poljana – Tuk, Planinarski dom „Bijele stijene“ – Zagreb (iza Lisinskog)

Vodič: V.K. – opušteni vodič koji ne mari puno za skupljanje kilometara i visina, poklonik je duhovnog planinarenja, možda će ispričati nešto o Jakobu Mihelčiću

Obveze Izletnika:

  • doći na vrijeme na bus,
  • ponijeti obaveznu opremu,
  • diviti se markacijama na stazi,
  • pohvaliti održavanje planinarskog skloništa Jakob Mihelčić i novu ploču na skloništu

Prava Izletnika:

  • prijevoz autobusom Zagreb – Begovo Razdolje,
  • diviti se mističnim i sjetnim jesenskim bojama Bjelolasice, te šumi „istrbušenih“ bukvi prošaranoj stijenama,
  • na vrhu se zagledati u beskonačnu maglu,
  • okrijepiti se na skloništu Jakob Mihelčić kuhanim vinom, čajem i kavom koje je pripremila draga Logistika, i drugim poslasticama koje se sestrinski i bratski dijele među Izletnicima,
  • naučiti nešto o najvišoj planini Gorskog kotara, Jakobu Mihelčiću i spomeniku 26 smrznutih partizana u Matić poljani,
  • obrok u planinarskom domu „Bijele stijene“ u Tuku – sarma ili varivo od leće, primamljiva domaća štrudla od višanja uz nadoplatu,
  • prijevoz autobusom Tuk – Zagreb, mogućnost sudjelovanja u sing-alongu uz My Heart Will Go On i druge hitove.

Cijena: Prava sitnica

Garancija: Bijeg od gradske svakodnevnice, dobra zabava, pozitivna energija.

Autorica: D.S.


Kao i obično Plaškolarci su se okupili ispred Lisinskog u subotu, 21. listopada te onako sneni u busu pod Ajlinom palicom vježbali su čvorove. Prema Ajlinim riječima: “Ispit se bliži!”

Ovoga puta vodič nam je bio Kokić. Krenuli smo planinariti iz najvišeg naseljena mjesta u Hrvatskoj — Begova Razdolja oko 9.30. Makadamski je put bio blag prema nama, šuma se već polako počela žutjeti, a kišica je tek tu i tamo rominjala.

Na prvoj smo pauzi čalabrcnuli suhomesnate radosti i razne pločice te komentirali modne izlete Plaškolaraca. Kokić je rekao da idemo ka oblaku i da bismo trebali pripremiti rukavice. Plaškolarci su se zabrinuto pogledali. 

Nažalost, prestanak pauze nije bio popraćen našom himnom These boots are made for walking — znali smo, nedostaje nam naša Mare — ovaj je put PTSP od pjesme izostao.

Krenuo je uspon po blatu i strmiji teren te smo poput zmijice lagano napredovali kroz maglu. Što je to za nas školarce! 

Prvi nam je cilj bio najviši vrh Gorskog kotara – Kula. Na njega smo se uspeli oko 12.30. Priča se da se s Kule vide razni otoci i more, a mi smo gledali samo u polja magle. Razlog da se na Kulu opet vratimo! Nakon prikupljanja žiga koji je bio izuzetno lijep (tako pričaju oni koji su se sjetili ponijeti KPP obilaznicu) uputili smo se ka skloništu nazvanom po prvom planinaru, ujedno i lugaru, Jakobu Mihelčiću. Na vrhu nas je pomazila kiša, dovoljno da bude zanimljivo hodati dok kapljice lagano lupkaju po kabanicama. 

U skloništu nas je dočekala okrepa vrijednih članova Izletnika. Orile su se skloništem riječi —imamo taaablu! Ponosni su Izletnici postavili novu tablu na vanjski zid. Neki su se puno vrzmali oko vanjskih stolova s toplim napitkom.

Cijeli se izlet iščekivala sarma, stoga smo krenuli hodati dalje. Prva pauza bila je kod napuštene kuće nešto prije 16 sati za koju smo saznali da su je okupirali migranti. Nakon toga uputili smo se ka Matić poljani — spomen-području u čast 26 partizana koji su se ondje smrzli. 

Zadnjim smo snagama hodali iščekujući predah, ali zato nam je priroda oduzimala dah. Oko 17 sati prolazili smo uz smrznute stećke.

Svoj smo put završili u Planinarskom domu Bijele stijene.

Ka Zagrebu nas je pratila romantična playlista vozača pa se tako busom čulo nježno pjevušenje u stilu Kate i Jacka uz My heart will go on. Ostatak je pjesama bio nadasve neobičan spoj. A mogli smo i mi ostati u blizini Tuka Vojnog, ne zaleđeni ali nastradali, nakon što je vozač otišao malo u rikverc. Nasreću smo u Zagreb stigli čitavi.

Autorica: A.K.


Dobrodošli u područje mrkih medvjeda i smrznutih partizana!
Na našu sreću, vidjeli smo samo jedno od navedenog. Što točno, pročitajte u nastavku – ili pogledajte video animaciju. 

Nakon ovog clickbait naslova i uvodnog dijela, vrijeme je za ozbiljni izvještaj s petog izleta Plaško 2023 generacije.

Išli smo na Bjelolasicu, s polaskom u Begovu razdolju i završetkom u Tuku. Staza je bila srednje zahtjevna, i cca 18 do 20 km duga – ovisno o tomu jesi li pauzirao Garmin na stajanju ili ne. Nakon početnih 7 km ugodnog makadama dočekalo nas je 2 km strmog i predivnog uspona do vrha Kula (1534 mnv). Oni koji vole ‘pokemene za planinare’ su si tamo skupili novi žig za Hrvatsku planinarsku obilaznicu, sekcija GORSKI KOTAR – južni dio.

Navodno se s vrha Bjelolasice prostiru pogledi na otoke Krk i Cres, Julijske Alpe i Velebit. Kažem navodno jer je vrijeme bilo oblačno i maglovito, s mjestimičnom kišom pa smo opet imali vježbu imaginacije. No, ni te vremenske (ne)prilike nisu narušile sveukupni dojam izleta, a koji je bio odličan! 

Nakon vrha svratili smo do planinarskog skloništa Jakob Mihelčić kojeg ponosno uređuje i održava baš naš PD Izletnik. Na predavanju smo učili da je Jakob u povijest ušao kao prvi planinarski vodič u Hrvatskoj. 

Kao pravi domaćini, u skloništu su nas dočekali vrijedni logističari s kavom, čajem i (najboljim) kuhanim vinom. Što se tiče gastro sekcije – pored redovne ponude (svježe narezana meza u produkciji A.B.-a te zdravih i ukusnih kolača by A.H., AKA planinarska Marija Antoaneta), ovaj put smo imali priliku degustirati i livanjski sir, slavonsku kobasicu i kulenovu seku (omogućili I.G. te D.S.).

Na povratku smo prošli kraj 26 smrznutih partizana, u narodu znanih kao partizanski Easter Island. Riječ je o memorijalnom spomeniku od 26 kamenih monolita koji simboliziraju partizansku kolonu.

Ukratko, priča ide ovako: uslijed nagle i iznenadne promjene vremenskih okolnosti te neprikladne obuće i odjeće, dio kolone se smrznuo tijekom ledenog marša u veljači 1944.-te. To nas je podsjetilo na važnost osnovnog pravila planinarenja, tj. da ne postoji loše vrijeme, samo loša oprema.

Nekoliko fun facts prije rastanka: (i) Bjelolasica je dobila naziv po uskom grebenu koji se svijetlom bojom ističe od šumskog pojasa; (ii) Begovo razdolje smješteno je na 1078 metara nadmorske visine te je najviše naseljeno mjesto u Hrvatskoj (jedino koje se nalazi na visini višoj od 1000 metara); (iii) za obnovu puta u oba smjera na dionici koju planinar prođe za 1 sat, skupini od 3-5 markcista treba otprilike 4 sata (ovo je potencijalno ispitno pitanje).

I za kraj, hvala izvidnicima što se nismo gubili te logističarima i (impromptu) gastro sekciji što nismo bili ni gladni ni žedni!

Autorica: K.M.


Autorica: W.V.


Naša V.G. vodi vas na 1534m za 39 sekundi – i to najboljih 39 sekundi koje ćete danas vidjeti! PlaŠko 2023 @ Bjelolasica


Comments Off on PlaŠko2023: Bjelolasica

Izvještaj pečenjara slatkovodnih dobara – Pečenkijada 2023.

13.-15.10.2023. Petak 13.10. Ne znam ništa, nisam bio. Subota  14.10. 06:00h  Došao doma. Krevet. 09:00h Budim se sretno-nesretan, sretan što ću vidjet Maju i upoznat ekipu, nesretan što sam mamuran…

13.-15.10.2023.

Petak 13.10.

Ne znam ništa, nisam bio.

Subota  14.10.

06:00h  Došao doma. Krevet.

09:00h Budim se sretno-nesretan, sretan što ću vidjet Maju i upoznat ekipu, nesretan što sam mamuran ko drvosječa na dopustu u Prčiji Donjoj, al aj preživjet ću. Ustao prebrzo, spojili se tlakovi u glavi pa se skoro strmopizdio niz stepenice, a dolje mačak spava, reko gdje mi je taj rukohvat ajmo lagano. Dobro je, mačak preživio. Baba gleda, momentalno nudi rakiju, reko Bajo ne smijem, idem među ljude (a i valjda će i oni imat rakije. Nisu, jbg, al aj dobro). Trpam u auto sve od ribičije što mi dođe pod ruku, znam da planinari putuju light, sigurno će ležat svi na dekama u ladu, tak i bilo. Uzeo najbolji stolac da mogu fino gemišt stavit ko u gostioni pored sebe (e tog je odmah bezicirao najbolji plesač slobodnog stila odmakle kategorije po godinama, neka). Majini šarani smrde makar smo ih dokrajčili dan prije (ovo vegani nek ne čitaju), valjda će se auto izluftat poslije (nažalost nije, a bogami ni ja, smrdio toliko da mi se ni bumerang ne bi vratio). Čitam poruke u grupi, vidim Maja poslala prekomandu, djeluje ljuto, ajmo se požurit. Autoput ko autoput, dosadno, slušao tamburaše ko da mi nije bilo dost cijelu noć.

11.00h Stigao na lokaciju, odmah oduševljenje. Naše prase očito najsretnije od svih na livadi, em se smije, em se brže vrti od ostalih, ne može se dočekat žirija da dobije nagradu. A kad sam bicikl vidio… o Isuse i majko pa ovo je Disneyland, san svakog pečenjara od 150 kg da svojom mukom ispeče prase i skine koju kilu prije nego inhalira 2 kile kad bude gotovo pa sve vrati nazad. Čudo. Čudo! Al nažalost vidim nitko ne biciklira, ništa, bit će ko rođeno za Instač. Upoznajem redom ekipu, momentalno se aktivira moj gen zlatne ribice, sto imena, a memorija 1 bajt. Upoznao Emila, komada dva, jedan se čini legenda, drugi još veća (neću reći koji, nek oba misle da su onaj bolji). E sad, s obzirom da je moja majka visoka ko jazavac kad se propne na stražnje noge da vidi jel ima koga doma i nisam nikad imao neko strahopoštovanje prema njoj, sve se to mijenja -> upoznajem Majku, a ova viša od mene i još zapovijeda… momentalni respect. Ovu slušam da ne najebem. Svi redom se čine baš jako dobri i nikome nije ništa problem napravit za drugoga, to je to. I svi me znaju, pogotovo da volim putovat sam, hvala Majo. Prase gotovo, kreće tranširanje, idem se uhvatit i ja posla pa da misle da sam i ja neki radišan. Nabijam šarane, svi pomažu, lagano ih stavljamo pored vatre. Čudi me, ljudi dolaze, svi vele Ja nikad nisam ovo vidio da se peče na rašljama. Tu sam se zajebo što sam svima objašnjavao pa me svi tražili da čučnem da me slikaju pored šarana. Jebalo vas slikanje, 50 puta sam čučn’o, a kičma me jebe. Puhne vjetar, najbolji šaran pada u vatru… U glavi stavljam prst na katolički kalendar i jebem sve redom… Pa kud baš taj najbolji… Dobro… Skinuli druge, vele svi da su bili dobri. A pristojni ljudi, neće nitko lagat, prvi put sam tamo.

Nekad poslijepodne. Počelo se pit malo jače, aj fala Bogu. Otišli kod munjola iz Daruvara, predajem ključeve od auta Maji. Pala noć, selidba u planinarski dom. Tamo super, opet se cuga. Maja me vodi da vidim krevet, a bit će dobar, ako ništa zbližit ćemo se još više (kasnije me stisla uza zid ko da radi u MUP-u). Počelo se i plesat, reko neću i ja da Maju ne osramotim. Jedemo od Ajle čudo od kolača (ono rolano), lagano gemišt… živote robijo. Upoznajem malo po malo sve ljude, ma nema tu šta, svi su mi super.

00:00h Idem spavat, legnem, evo ti Maje za pol sata, a ja još nisam zaspao. Ne znam koji, al jedan ga je počeo piljugat u sobi ko da se drva ove zime dijele besplatno, a za par minuta i Maja s njime…. O jebem ti sve, a ja nikak zaspat….

Negdje 03:00h Zaspao.

07:00h Maja sanja Cro Copa, lakat u bubreg…. ništa, to bi bilo to. Izlazim van, Emil već damfa one svoje parne cigare, kuvamo si kave, lagano vani na klupu i uživancija dok pada kiša. Zamolio ga da me odveze do auta, odmah pristao, reko svaka čast. Neću budit Maju, svi sad već znaju kakva je (al u biti nije, svi znate da je jako draga). Odosmo.

Hvala svima! :*

Autor: M.P.

Comments Off on Izvještaj pečenjara slatkovodnih dobara – Pečenkijada 2023.

PlaŠko2023: Klek

7.-8.10.2023. Klek i avantura zvana HŽ  Dan 1  Mlade nade PD Izletnika okupile su se na Glavnom Kolodvoru da bi krenule u novi pohod zvan  “Klek”.   Polazak je bio u…

7.-8.10.2023.

Klek i avantura zvana HŽ 

Dan 1 

Mlade nade PD Izletnika okupile su se na Glavnom Kolodvoru da bi krenule u novi pohod zvan  “Klek”.  

Polazak je bio u 6:28 ( na vrijeme :O) vlakom. Dolaskom u Ogulin posjetili smo “Zavičajni muzej Ogulin”, obišli kul izložbu o hrvatskom planinarstvu.  

11:00 je bilo vrijeme da se krene. Prva stanica nam je bila Vidikovac Golubinac, s kojeg se pruža divan pogled na sam vrh. Do planinarskog doma uspon je bio nešto teži i strmiji, ali uspjeli smo!  

Uslijedio je kratki predah u domu, a zatim uspon na sam vrh.

Zaputili smo se na vrh koji se nalazi neposredno iznad planinarskog doma. A sam pogled gore oduzima dah (doslovno :’)).

Umorni i ispunjeni vratili smo se, noć je pala, a sve ostalo prepričavat će oni koji su preživjeli!

Dan 2 

Odmorni, naspavani i nahranjeni (hvala logistici ❤️), krenuli smo sa spustom.

I za sam kraj, kakav bi to povratak vlakom bio kada vlak ne bi kasnio minimalno dva sata. Ali, usprkos tome nama je i dalje bilo zabavno! Dio ekipe je za vrijeme čekanja obišao šetnicu uz Mrežnicu.

Autorica: L.Č.


„Sjećaš li se još kako je kasnio brzi vlak…“, kako počinje pjesma Oči boje kestena, tako srećom nije započeo naš izlet. Nakon ugodne dvosatne vožnje vlakom, stigli smo u Ogulin i odmah smo čuli tužnu priču o još jednoj nesretnoj ljubavi i djevojci koja se bacila u ponor, poznatiji kao „Đulin ponor“. U preslatkom gradiću popili smo kavu te posjetili Zavičajni muzej Ogulin koji sadrži zanimljivu alpinističku zbirku. Izdvojila bih staru opremu prvih planinara i penjača, gojzerice teške 2 kg, šator s Himalaje, činjenicu da se više žena iz Hrvatske nego muškaraca popelo na 8000 m, Titovu famoznu ćeliju br. 6, itd…

Nakon „odmora“, krenula je naša glavna aktivnost – uspon prema Kleku, krenuli smo hrabro, malo lutali, pratile su nas nekakve sirene i vježbe, ali pronašli smo pravi put. Vrijeme nije moglo biti bolje, svi smo u više-manje dobroj kondiciji pa smo se uz pauze dobro držali do zadnje trećine staze. Eh, onda, kako tko. Iako je bilo naporno s 45 kg + ruksacima, s guštom smo se popeli do doma, tj. doma vještica. Inače legenda kaže da im je vrh Kleka sijelo, nažalost ili na sreću nismo se s njima susreli. 

Nakon kratkog odmora, krenuo je još jedan naporni uspon do samog vrha, no nakon što smo stigli gore i pogledali oko sebe, zaboravili smo na svu muku. Klek je inače kolijevka hrvatskog planinarstva jer je Klekova vršna stijena bila prva škola hrvatskih alpinista. Nakon toga, spustili smo se, najeli i uslijedio je zasluženi party! O partiju nećemo puno, zna se da su Izletnici i stari i novi veseli, a tek smo krenuli.

Lijepo smo se naspavali, i fino doručkovali zahvaljujući logistici pa zatim krenuli dolje. Sve je išlo po planu i programu, dok nismo stigli do Duge Rese… Samo ću ponoviti prvu rečenicu: „Sjećaš li se još kako je kasnio brzi vlak?“ Na kraju svega, HŽ nam ipak nije uspio pokvariti jedan odličan vikend! 

Do sljedećeg planinarenja,

Autorica: E.N.


Klek i uspavani div HŽ!

U Zagrebu u Train caffe-u dana 7.10.2023. okupio je vodič Robi svoju družbu osnovo-planinarskoškolaca i krenuli su za Ogulin. Vlak je kretao u 6:28, što je značilo da smo se skupili do 6:28! Vlak je obećavajuće krenuo na vrijeme prema glavnom gradu hrvatskih bajki – Ogulinu. 

Bez ikakvih problema (jako bitno za naglasiti) smo stigli do Ogulina, i za razliku od Đule koja je završila u Đulinom ponoru, mi smo sreću pronašli u kavici i čaju na terasi sreće, dok smo čekali red za muzej planinarstva!

Zašto je Klek bitan za planinare i alpiniste?
Kolijevka hrvatskog alpinizma, a i planinarstva je upravo u Ogulinu, gradu podno uspavanog diva Kleka! Tu je osnovano hrvatsko planinarsko društvo, planirane prve ekspedicije, na Klekovim stijenama se kriju početci alpinizma u Hrvatskoj. Osim planinara i alpinista, Ogulin i Klek su svojom bajkovitom ljepotom nadahnuli i hrvatsku spisateljicu Ivanu Brlić Mažuranić. Kažu da je inspiraciju za najpoznatije hrvatske bajke poput Regoča i Šegrta Hlapića crpila upravo iz djetinjstva koje je provela u Ogulinu.

Uspavani div Klek je po legendi nastao davno kada su na zemlji živjeli bogovi i divovi. Bogovi su svu hranu i piće zadržavali samo za sebe pa je to kod divova izazvalo veliko nezadovoljstvo. Jedan od njih, div Klek je zaratio s bogom Volosom, koji je čarobnim mačem mogao skameniti sve što poželi. Na mjestu gdje se danas prostire planina Klek bog Volos je skamenio diva Kleka. Prije nego je skamenjen, Klek se zakleo da će se jednoga dana probuditi i osvetiti se. Slučajno ili ne, u podnožju Kleka teče rijeka Dobra za koju se vjerovalo da teče iz Klekovih vena, dok se za vrijeme olujnih noći vještice s Kleka okupljaju pokušavajući probuditi diva Kleka iz stoljetnog sna. 

Naš uspon na Klek kreće iz Ogulina, lagano smo cesticom krenuli prema planini, do malog slatkog skijališta/sanjkališta u samom podnožju planine, odakle kreće naš uspon. Na početku smo kratko zalutali, ali izvidnice su upalile radare i vratili smo se na pravi put. Nakon početnog uspona čekala nas je lagana šetnjica, predivne livade, vidikovac, srednji dio staze je jako ugodan i nije previše naporan, čak smo sreli i jednu skupinu od dvije mame i četvero djece koji su išli na prvi vidikovac. 

Stanka na vidikovcu prije nego smo krenuli u pripreme za uspon. I stvarno Klek nas je ostavio bez daha – doslovno! Iz gore izvire uspon, uz strminu se penjemo gore, dišemo jedni drugima za vratom, nismo puno pričali na tom usponu. Crveni i znojni stižemo do prvog odmora, uspjeli smo prijeći prvi dio!! Mislila sam to je to to od uspona, sad nas čeka lagana šetnjica, no to je bio tek prvi dio od sljedeća tri.

Drugi dio je je bio manje strm, ali malo stjenovitiji, čak i nezgodniji za popeti se, no pažljivim korakom stižemo do PD-a Klek! Posjedali smo po stolovima, proučavali ženu koja je sa eye linerom došla na Klek (kaaaakooo?), i odmarali!

Iako je prvi plan bio da se na vrh penjemo drugi dan odlučeno je da ćemo ipak sve odraditi isti dan i za sutra je plan bio opušteno spuštanje i povratak u Zagreb vlakom.

Na domu smo ostavili stvari i nedugo zatim krenuli prema vrhu. Prije nekih 7,8 godina penjala sam se na Klek i u sjećanju mi je ostala kratka staza prema vrhu, no kako je sjećanje nepouzdanije od vremenske prognoze na planini preko ljeta, čekalo nas je više od pola sata napornog penjanja na vrh s kojeg je kažu pogled prekrasan!

Prva postaja heliodrom – prekrasan pogled na Ogulin, Plaški, Samoborsko gorje… uzeli smo par fotki, skupili se i krenuli prema vrhu! Obećanje ispunjeno – pogled je bio stvarno predivan, uspavani div nas je pustio da se popnemo, ukrademo prekrasan početak zalaska sunca, okinemo par fotki (dobro, Petra je možda dokumentarac snimila :)) i ovjekovječimo jednu fotku sa zastavom PD Izletnik. Pokušali smo na trenutak zaboraviti gdje smo i preko napredne triangulacije „računanja azimuta“ odrediti gdje golicamo uspavanog diva. Nekolicini je čak i uspjelo 🙂

Predvečer smo se skupili ispred doma i družili dok nije postalo prehladno, pa smo druženje uz karte nastavili unutra u domu! Bitno za napomenuti da smo svom silom pokušavali probuditi diva uz Coloniu i Petra Grašu ali se nije dao, na kraju smo ipak mi odustali i oko ponoć išli spavati.

Prekrasno jutro na planini uljepšale su najfinije fritule koje je spremila naša logistika, i uz lagano spremanje krenuli smo se spuštati oko 9:40. Skoro smo stigli do podnožja i male skijaške stazice kad je jedna naša planinarka izgubila ravnotežu i istegnula gležanj. Svi su skočili pomoći, jedan od vodiča je preuzeo torbu, dok je druga planinarka izvukla steznik za gležanj i ozljeda je u minuti bila sanirana, a Jana je hrabro nastavila hodati do kraja!
Bilo je prekrasno vidjeti duh planinara na djelu – svi za jednog, svi spremni pomoći kad treba!

Oko 12h stižemo u Ogulin! Terasa sreće uz sladolede, kavice i pivo je bila naše mjesto iduća 4h, kad smo još mislili da brzo stižemo do Zagreba! Dolazak na bus, i putovanje do Duge Rese je prošlo po planu. I onda bum upoznajte drugog uspavanog diva – HŽ!

Vlak će doći u 18:30, ovaj mislim u 19:00, ipak neće prije 19:20 – krenuli u 20:00! Vrijeme čekanja smo kratili eksplodirajućim mačkama i međusobnim upoznavanjem! Sve u svemu lijepo iskustvo, samo drugi put umjesto na uspavanog diva Kleka moramo paziti na uspavanog diva HŽ i nadati se da će ga jednom vile probuditi i da će stići na vrijeme prevesti svoje putnike! Do tada nam preostaje čekati i nadati se…

Autorica: T.P.


Izlet na Klek u (super objektivnim) brojkama:

Planinarenje:

  • Uspon + spust 23,40km
  • Ukupno potrošenih 2684 kcal – za nadoknaditi potrebno cca 4,7 Big Maca ili 17,9 litara svima nama najdraže Hidre

Sve osim planinarenja:

  • Dizanje u 5:30h i polazak s vlakom u 6:28h – ranojutarnji mood 3/10
  • Muzej u Ogulinu – 4/11 za broj žena iz hrvatske ženske ekspedicije koje su se popele na sami vrh
  • Po mojoj računici otprilike 198 znakova za uzbunu zbog kojih je početak uspona i prvo gubljenje u šumi bilo iskustvo nalik Igrama gladi
  • Ekipa za izvidnicu zeznula samo jedan put, zbog toga smo ih zezali samo svakih 56 sekundi
  • Tijekom planinarenja sveukupno viđeno 6 peseka od kojih su barem 3 uspješno pomažena a svi su ocijenjeni 11/10 po karakteru i flafastosti
  • Ukupno pojedena 3 sendviča i 1 kg kruha uz 2 kokošje argete, moj osobni rekord (ovim putem zahvaljujem svojoj ekipi na vječnoj potpori)
  • Čak jedan (1) goveđi gulaš iz konzerve odradio uspon s nama nakon čega se sretno vratio kući, netaknut
  • Prosjek popijenog alkohola je 4 pive, 0,7L vina i 19 rakija po osobi
  • Pri spustu 2 ozljede kolega planinara – HGSS nije intervenirao helikopterom….. možda drugi put
  • 0.5 je broj restorana koji u Ogulinu rade nedjeljom, a 384 je broj sati koji smo proveli čekajući polazak vlaka iz Duge Rese (± 10 minuta)
  • 60/60 očnih jabučica ostalo čitavo do povratka u Zagreb! (svaka čast ekipa, znala sam da mi to možemo)
  • Sveukupna ocjena izleta čista 5ica. Hvala svima <3

Lp,

Autorica: B.B.


Gdje je Rajko?


Došao je red i na četvrti izlet u Plaško izdanju 2023. Naši vrijedni predavači i voditelji izleta ocijenili su da smo spremni i na malo strmije staze te nam je ovog vikenda odredište Klek, stjenovita formacija koja se sa svojih 1181 m nadmorske visine nadvila nad Ogulinom. Klek se ističe osebujnim izgledom svog vrha, ogromne gole stijene koja se strmo izdiže iznad pitomih obronaka obraslih šumom te budi maštu promatrača. Ukoliko vam je mašta bujna, u konturi planine vidjeti ćete diva koji spava, no oni manje romantični vidjeti će strmu stijenu koja garantira naporan uspon prepun opasnosti poput kamenih klisura i strmih provalija začinjenih pokojim poskokom te, uz sve navedeno, poznatim vješticama s Kleka. 

Nakon čitanja osnovnih informacija o našem odredištu i planu puta, večer prije se pakiram i sa strepnjom idem na spavanje kako bih bio spreman na sve što me sutra čeka. Nažalost, ne uspijevam mirno utonuti u san jer mi se glavom roje pitanja poput: “Zašto HŽ? Čija majka crnu vunu prede? Što to meni treba? Hoćemo li sutra konačno saznati kome opanci, a kome obojci ili pošto Musa dere jarca?“ i najvažnije pitanje od svih: “Gdje je Rajko?“ 

Obliven hladnim znojem budim se prerano, u 4 sata ujutro, što mi daje vremena da se oprostim od najmilijih i krećem prema točci s koje nema povratka, glavnom kolodvoru Zagreb. Družina koja se okupila odagnala je moje strepnje svojim dobrim raspoloženjem (i pokojim gutljajem iz pljoske) te sam već u ranim jutarnjim satima dobio odgovor na pitanje je li mi to trebalo. Ukrcavamo se u novi, moderni vlak koji začudo kreće na vrijeme te se posipam pepelom i u sebi ispričavam HŽ-u, u kojeg sam večer prije sumnjao. Nakon dva sata vožnje stižemo u Ogulin gdje se dijelimo u dvije grupe za obilazak Zavičajnog muzeja Ogulin i razgledanje grada / posjet birtiji. Na opis muzeja neću trošiti puno riječi, no valja istaknuti da su Klek i ogulinski kraj kolijevka hrvatskog planinarstva te se u muzeju može vidjeti planinarska zbirka s mnoštvom zanimljivih eksponata. Osim zbirke, u prizemlju muzeja nalazi se i reljef, trodimenzionalna karta okolnog područja, koju naša izvidnica uz pomoć kustosa muzeja iskorištava da ponove gradivo i utvrde optimalan put do vrha Kleka.

U neposrednoj blizini muzeja nalazi se i Đulin ponor, kanjon kojeg je rijeka Dobra usjekla u samo središte grada. Ako ste mislili da ovakav fenomen u Ogulinu može proći bez svoje vlastite legende, grdno ste se prevarili. Ime ponora vezano je uz legendu o Đuli ili Zulejki, koja se u ponor strmoglavila zbog nesretne ljubavi, a u kamenoj litici vrlo lako možete uočiti profil muškarca, za koji narod kaže da je to kapetan Milan koji gleda kuda je nestala njegova Đula. Milana smo brzo našli kad smo prešli na drugu stranu kanjona i bacili pogled na stijenu iznad jame, s koje nas je promatrao njegov lik. Uz kovrčavu frizuru od zelenog grmlja, Milan je uzgojio i pozamašan brk pa su neki tiho izustili „Alberte zapamti, alles ist relativ“. 

Nakon razgledavanja Ogulina krećemo na put koji nas vodi kroz Ogulin i Vučić selo gdje skrećemo lijevo na skijašku stazu na čijem vrhu se nalazi ulaz u šumu i prva prilika da naša izvidnica izvadi karte i kompase. Nakon kratkog vijećanja, izvidnica odlučuje da je utabana staza obilježena markacijom koja vodi desno u šumu naša ruta. Nakon par minuta hoda staza polako nestaje i ostavlja nas na strmoj padini s upitnikom nad glavama. Dok izvidnica izviđa, traži iduću markaciju i razmišlja što ćemo, Ajla krati vrijeme čišćenjem grana i balvana s nepostojeće staze, vjerojatno u nadi da je staza ipak tu, ali se malo sakrila. Na kraju se vraćamo do zadnje markacije i krećemo lijevo, stazom koja ne izgleda kao staza, no ipak to jest.

Prvu pauzu radimo na krasnoj livadi, nekih pola sata od skijaške staze te nakon okrijepe nastavljamo put uzbrdo. Iako je prva polovica staze prilično blaga, nakon nekih dva sata hoda ne možemo se oteti dojmu da teren postaje malo strmiji što u kombinaciji s natovarenim ruksacima uzima danak te izvidnica predlaže hitnu pauzu. Na svu sreću, u blizini je vidikovac sa nadstrešnicom s kojeg se pruža fenomenalan pogled na Klek koji nam pruža priliku za odmor. Nastavak puta vodi nas prema planinarskom domu, apsolutno nesvjesne strme dobrodošlice koja nas čeka na zadnjoj etapi uspona. Ovdje je Klek pokazao zube i jedan dio grupe zastaje kako bi došli do daha i povratili energiju, no naša metla Dora odlučuje pokazati Kleku kako Musa dere jarca, uzima još jedan ruksak od onemoćalog Plaškolarca i bez duže pauze nastavljamo prema domu.

Za popodnevni dio programa ostaje nam osvajanje stjenovitog vrha do kojeg vodi strma uska staza koja, iako zahtijeva upotrebu ruku, nogu i postavljenih sajli, ne predstavlja velik problem te ju relativno lako prolazimo u tridesetak minuta. Nakon uživanja u pogledu, na vrhu odrađujemo vježbu određivanja stojne točke koja sa 100 %-tnom sigurnošću potvrđuje da se nalazimo negdje u trokutu Klagenfurt – Ancona – Bosanska krupa te se vraćamo u dom na večeru. Kako dom ne nudi hranu, svatko vadi na stol ono što je donio u ruksaku te uz večeru istražujemo tekući asortiman koji dom ima u ponudi. 

Dobroj atmosferi i druženju dugo u noć, uz osjećaj da smo odradili konkretnu rutu tijekom dana, sigurno je doprinijela i legendama isprepletena mistična atmosfera Kleka. Još krajem 19. stoljeća povjesničar i pisac Rudolf Strohal zapisao je narodne predaje o klečkim vješticama u obliku priča. Junakinje pripovijetki, coprnice s Kleka kuhaju tajnovite trave i ulja, mažu se s njima, lete na Klek ili jašu slugu do vrha, pustoše gostionice, satima plešu u kolu vještičje plesove, usmrćuju muževe i proždiru djecu… i bave se kojekakvim drugim vradžbinama i opačinama. Neupućenim promatračima možda bi bilo teško pojmiti što se te večeri događalo podno stjenovite glave Kleka, ali uvjeravam vas da nije bilo mrtvih muževa, proždiranja djece niti ikakvih opačina. Sva zbivanja mogu se svrstati u kategoriju pjesme i plesa te eventualno u rubriku pustošenja gostionica.   

Idućeg dana, svježi i odmorni, spuštamo se istom stazom kojom smo se prethodnog dana uspeli. Silazak s Kleka ide kao po loju, bez ikakvih problema i zastoja. Pred sami kraj našeg puta, nadomak skijaške staze već slavimo u mislima i divimo se našoj veličini koja je pokorila Klek, no idilu iznenada prekida jedan izvrnuti gležanj. Nakon profesionalnog zbrinjavanja, izvrnuti gležanj zajedno s njegovom vlasnicom nastavlja put prema Ogulinu. Da ne bi pomislili da je gotovo s uzbuđenjima, na kraju skijaške staze javlja se i jedno ozlijeđeno koljeno koje je također bilo potrebno zbrinuti. Donedavni osvajači Kleka, sad se već pomalo vuku prema Ogulinu, noseći svoje ranjene i povlače se opreznim korakom kako u posljednjih 500 metara netko ne bi izgubio glavu na cesti ili uređenim gradskim površinama. Iako smo do nedavno mislili da smo odgovorili na pitanje kome opanci, a kome obojci, Klek se nije predao bez borbe. Bilo kako bilo, i dalje mislim da je cijela ekipa Izletnika iz ove zgode izašla kao pobjednik. 

Za odgovor na iduće pitanje postavljeno na početku teksta pobrinuo se HŽ koji nam je definitivno pokazao čija majka crnu vunu prede. Nakon transfera autobusom sa željezničkog kolodvora Ogulin do Duge Rese, naša omiljena državna tvrtka pružila nam je priliku da razgledamo cijelu Dugu Resu, upoznamo lokalno stanovništvo te proučimo do detalja onaj novi moderni vlak koji je 3 sata odbijao krenuti prema Zagrebu, iz samo njemu znanih razloga. Naš iskusni voditelj izleta predosjetio je sve što nas čeka na putu do Zagreba što ga je gurnulo u najcrnji emocionalni ponor, odakle ga je, na svu sreću, izvukla pozitivna energija njegovih najdražih školaraca.

Za kraj ovog izvještaja ostao je još samo odgovor na najbitnije pitanje: „Gdje je Rajko?“. Na svu sreću, Rajko je upravo tamo gdje mu je i mjesto – u Plaško generaciji 2023. 

Autor: T.J.

Comments Off on PlaŠko2023: Klek

PlaŠko2023: Risnjak

30.9.2023. “Danas bih samo lebdio po planini”, čulo se od nekud s početka autobusa. Gotovo odmah mi je laknulo. Ovaj izvještaj, nakon dugo vremena, prvi je tekst koji nije mail,…

30.9.2023.

“Danas bih samo lebdio po planini”, čulo se od nekud s početka autobusa.

Gotovo odmah mi je laknulo.

Ovaj izvještaj, nakon dugo vremena, prvi je tekst koji nije mail, izvještaj, analiza ili neki drugi oblik (gotovo uvijek) suhoparnog teksta kakve pišem proteklih godina. U još davnijim godinama, naime, radila sam kao novinarka i pisanje je bilo moj dnevni posao. No, novinarstvo je zanat. A zanatsko znanje kada se ne koristi – zakržlja.

Pritisak koji osjećam nanjušili su i neki od ljudi s kojima hodam. Kao da se znamo puno duže, dobro su osjetili i da je najbolje što mogu napraviti glasno se smijati, riječima me poput laktova opaliti direktno u rebra.

Pritisak je to koji, naravno, nabijam samo sama sebi. Nikome drugom nije ni približno važno. No, u malom svijetu u mojoj glavi spajaju se nespojive stvari i račvaju staze na kojima nikad nisam mislila da ću biti. To sa sobom nosi uspone i padove.

Ideja da će me ikada veseliti buđenje prije 6 i višesatno putovanje autobusom s većom grupom nepoznatih ljudi s konačnom destinacijom negdje u šumi Risnjaka bez signala – prije koju godinu izazvala bi salve smijeha.

Nešto se, međutim, dogodilo.

I rečenica “Danas bih samo lebdio po planini” imala je smisla.

Za početak, istovremeno je i magična i jasna.

Opisivati koliko je zelena planinska zelena ili meka zemlja nakon hodanja po kamenu, koliko je hladna hladna voda na vrućini ili visoko nebo na visini, čini mi se kao zadatak koji bi bolje pristajao nekom drugom. Nosi to sa sobom puno razmišljanja, a meni se nekako u zadnje vrijeme, u ritmu neprebrzog koraka, više osjeća.

Na kraju, lebdjeli smo iznad 1528 metara.

Autorica: A.B.


Na svoj treći planinarski izlet kao Plaško generacija 2023. uputili smo se na Risnjak. I ovoga puta svi smo došli na vrijeme što s jedne strane pokazuje kako smo vrlo odgovorni, no s druge strane nitko ne donosi kolače na predavanja. Nakon uspješnog ukrcavanja uslijedila je lagana i kratka vožnja prema Crnom lugu. Još jedno kratko zadržavanje, provjera opreme i bili smo spremni osvojiti još jedan vrh. Priroda Risnjaka zaista je posebna, nekako mirna i spokojna. Po samoj stazi mogle su se vidjeti mnoge zanimljivosti kao što je Vučja jama. Sama staza nije bila pretjerano zahtjevna, no pokoje porušeno stablo po putu zahtijevalo je određenu dozu snalažljivosti. Nakon nešto manje od 4 sata laganog hoda, došli smo pred Schlosserov dom i dobili zasluženi odmor na kojem smo skupljali snagu za veliko finale, tj. osvajanje samoga vrha. Veliki Risnjak (1528 m) drugi je najviši vrh Gorskog kotra. Sam uspon bio je pomalo izazovan zbog ferate s kojom se većina nas susrela po prvi put. Unatoč tome, vrijedilo je doći do samoga vrha jer je pogled koji se s njega pruža predivan. Unatoč umoru i uloženom naporu mislim na nikome nije bilo žao kada je vidio takav jedinstveni pogled. Još smo se neko vrijeme zadržali i uživali, a zatim je krenulo spuštanje na “4 pogona” za potpuno iskustvo. Laganom šetnjicom spustili smo se do skijališta Platak odakle smo se autobusom vratili za Zagreb. Svakako izlet za preporuku, naravno uz dobru pripremu i kvalitetnu opremu.

Autorica: T.P.


Planirane staze

  1. https://info.hps.hr/putovi/putovi?p[view]=1419
  2. https://info.hps.hr/putovi/putovi?p[view]=1418 – Obrnutim smjerom

Prognoza odlična, sunce, bez oblaka.

Dogovoreno okupljanje od 6:45 u blizini Lisinskog, planiran polazak u 7:00.

Bez kašnjenja krećemo kroz Zagreb, spajamo se na autocestu prema Rijeci, do izlaza za Delnice. Od izlaza s autoceste prolazimo mjesto Crni Lug te oko 8:50 dolazimo do ulaza u Nacionalni park Risnjak (689 mnv).

Pripremamo i provjeravamo opremu te lagano krećemo širom stazom prema Schlosserovom domu (1418 mnv).

Nakon 3 km dolazimo do križanja s Cestom Nad Leskom i nastavljamo dalje planinarskim putem. Nedaleko nakon križanja prolazimo pored Vučje jame.

Staza je odlično markirana i održavana te u svakom trenu se može stati i razgledati prirodne ljepote parka Risnjak.

Nakon otprilike 2 sata hoda i 6 km kratko stajemo prije zadnjeg uspona.

Zatim nastavljamo prema domu i ubrzo izlazimo iz guste šume. Na tom dijelu puta vegetacija se mijenja u nisko raslinje, a time ubrzo dolazi prvi pogled kao nagrada za dosad pređeni put.

Kod Schlosserovog doma dolazimo oko 12:30, radimo nešto dužu pauzu i spremamo se na uspon prema vrhu Veliki Risnjak (1528 mnv).

Od doma do vrha vodi kraća staza (300m), nešto zahtjevnija, na nekim dijelovima za pomoć je postavljena sajla i preporuka je spremiti štapove prije uspona.

Neovisno o tome trud se svakako isplati jer vrh Veliki Risnjak pruža predivan pogled u svim smjerovima.

Kratko nakon upijanja pogleda prema moru i okolnim planinama, ispunjeni pozitivnom energijom spuštamo se do Schlosserovog doma i pripremamo polazak prema domu Sušak na Platku (1127 mnv).

Za nešto manje od 3 sata, stazom koja se na nekim dijelovima čini kao novi uspon, dolazimo do doma Sušak. Kratka pauza za wc/brze pive pa laganim hodom dolazimo do busa za povratak.

Nakon presvlačenja i spremanja opreme naš izlet završava oko 17 sati i busom krećemo za Zagreb.

P. S. kratka statistika za kraj

Duljina: 14,5 km

Ukupni uspon: 1100 m

Vrijeme hoda: 4.20 h

Ukupno vrijeme: 8h

Prosječna brzina hoda: 18 min/km

Potrošeno kalorija (navodno): cca 2000

Profil uspona:

Autor: F.-A.K.


Dana 30. rujna, školarci planinarske škole Planinarskog društva Izletnik okupili su se za još jedan nezaboravan planinarski izlet, ovaj put na prekrasan Risnjak. S obzirom na brojnost, ukupno 48 planinara, uzbuđenje je bilo na vrhuncu kad smo se okupili iza Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u ranim jutarnjim satima.

Nakon što smo se smjestili u autobus, započeli smo naše putovanje prema Crnom Lugu, polaznoj točki našeg izleta. Sunce je već obasjalo nebo, obećavajući lijep dan za našu avanturu.

Okupljeni oko 9 sati, započeli smo našu šetnju, krećući se makadamskom cestom koja nas je postepeno vodila prema šumovitim padinama Risnjaka. Nakon nekog vremena, prešli smo na predivnu planinarsku stazu koja nas je provodila kroz bujnu prirodu tog područja.

Nekoliko minuta prije 14 sati, stigli smo do planinarskog doma Schlosserov dom, koji se nalazi odmah ispod vrha Risnjaka. Nažalost, dom nije bio otvoren, ali smo pronašli udobno mjesto na proplanku gdje smo se okrijepili i napunili energijom za sljedeći dio izleta.

Nakon kratke pauze, krenuli smo prema vrhu Risnjaka. Dio našeg tima odlučio je ostati u podnožju, dok su oni ambiciozniji krenuli na uspon. Put do vrha bio je izazovan, ali izvanredno nagrađen spektakularnim pogledom koji smo doživjeli na samom vrhu. Svi smo zajedno zabilježili trenutak zajedničkom fotografijom koja će nam zauvijek ostati u sjećanju.

Nakon što smo se divili prekrasnom pogledu s vrha Risnjaka, krenuli smo nizbrdo prema Platku. Put natrag vodio nas je šumskim stazama koje su nas vodile kroz gustu šumu. Ovaj dio izleta bio je posebno opuštajuć i uživali smo u miru prirode.

Konačno, oko 17 sati, stigli smo do odredišta, gdje nas je čekao autobus koji nas je sigurno vratio u Zagreb. Ukupna dužina naše rute iznosila je oko 15 kilometara.

Ovaj planinarski izlet na Risnjak bio je izvanredan doživljaj za sve nas. Osim prekrasnog vremena i spektakularnog pogleda, izlet je bio prilika da provedemo nezaboravan dan u prirodi.

Autor: A.P.

P.S. Možda sam malo koristio ChatGPT u pisanju ovog izvještaja 😀


Iako sam na Risnjaku bila u travnju ove godine, uzbuđenje je bilo veliko i ovaj puta. Krenuli smo iz Zagreba u 7 sati i uputili se prema prirodnom staništu tri velike europske zvijeri, uvaženog medvjeda, vuka i risa na čije tragove ipak nismo nabasali (šmrc). Umjesto zvijeri, morali smo se zadovoljiti jednom hrabrom pudlicom na samom vrhu Risnjaka. 🙂

Krenuli smo od Bijele Vodice i krećući se poznatom Horvatovom stazom vidjeli smo Vučju jamu, Klupicu i Staru lugarnicu. Nakon uspješno savladane staze do Schlosserovog doma, otvorili smo ruksake i krenuli vaditi dugo očekivane delikatese, netko sendvič sa šunkom, a netko odrezak. Žvakali smo i gledali stjenoviti vrh mentalno se pripremajući na uspon. Nakon malo muke i znoja zbog četveronožnog pogona, stigli smo na odredište koje smo priželjkivali od ranog jutra, predivni Veliki Risnjak na 1528 mnv.

Vrijeme nas je pomazilo pa je s vrha pucao fenomenalan pogled na okolne planine, a moglo se vidjeti i more i brodove u Riječkom zaljevu. Sretni i zadovoljni zbog osvojenog drugog najvišeg vrha Gorskog kotara, zaputili smo se natrag do Schlosserovog doma i napravili kratku pauzu prije silaska. Nakon spuštanja, koje nam se često činilo kao uspinjanje, stigli smo do Planinarskog doma Sušak na Platku gdje su neki od nas svratili na zadnje osvježenje prije povratka u Zagreb grad. Dva tjedna prije našeg izleta, dragi Nacionalni park Risnjak proslavio je velikih 70 godina postojanja. Drago mi je da smo uspjeli obilježiti ovu veliku obljetnicu krasnim izletom. Pozdrav risovima do sljedećeg puta. 🙂

Autorica: P.L.


U jutarnjim satima napustili smo Zagreb i uputili se prema Nacionalnom parku Risnjak. Oko devet sati smo stigli u Nacionalni park, te smo se obukli i pripremili za planinarenje. Oko 9.30 krećemo lagano putem Crnog luga prema vrhu Risnjaka. Vrijeme je bilo super i ekipa je bila vesela. 

Prvi dio puta bio je makadam i njime smo hodali nekih pola sata do četrdeset pet minuta. Nakon makadama skrećemo desnim putem u šumu i nastavljamo šumskim putem. Šumski put je malo strmiji, ali je prohodan i dobro očišćen i markiran. Radili smo nekoliko kratkih pauza, ali prva značajnija pauza od 5 minuta bila je kod Vučje jame. Nakon Vučje jame smo se uputili prema Schlosserovom domu.

Put koji vodi do doma je mješovita šuma, te nas je štitio od sunca koje nije bilo prejako, već je bilo taman. Što smo išli više, to se vjetar jače osjetio. Nekih sat vremena prije Schlosserovog doma napravljena je malo duža pauza za okrjepu i pišanje. Nakon toga laganim hodom krećemo prema Schlosserovom domu. Oko nekih 12 sati stižemo na Schlosserov dom. Na Schlosserovom domu se presvlačimo, odmaramo, pijemo i pripremamo se za glavni uspon, odnosno vrh Risnjaka. Put na sam vrh nije prezahtjevan već je zabavan. Na vrhu smo se malo zadržali i napravili grupnu fotku. Silazimo, odmaramo i krećemo putem za Platak. Put za Platak je nešto kraći i lakši. Također se dio sastoji od makadama i šumskog puta. Na Platak stižemo oko 16.30, lagano se presvlačimo i u 17.00 krećemo za Zagreb. U Zagreb stižemo oko 19.00 sati. Bilo je super i bilo je lijepo.

Autor: I.B.


Izlet je počeo okupljanjem kod Lisinskog oko pola 7 ujutro. Polazak je bio planiran u 6:45, a  organizatori i voditelji izleta su bili posebno ponosni jer nitko nije kasnio. Vožnja do Nacionalnog  parka je prošla brzo i ugodno. Neki su (ja na primjer) u autobusu uspjeli i odspavati i time nadoknaditi pokoji sat sna koji bi im obično subotom ujutro dosta dobro došao, pogotovo ako su kao i ja išli kasno spavati. 

Kad smo stigli pred Nacionalni park, kratko smo se spremili, obukli i polako krenuli. Vrijeme za izlet je bilo zaista idealno. Sunčano s laganim mjestimičnim povjetarcem, ujutro i poslijepodne  nešto svježije, kao naručeno.  

Uspon do doma ispod vrha je bio fenomenalan. Bio je idealno zahtjevan za ovakav jednodnevni izlet. Šuma je bila prelijepa i vrijeme do dolaska do doma od nekih 3 sata je jednostavno proletjelo. 

Kad smo stigli do doma, bila je pauza za gablec i odmor uz prelijepe vidike na Nacionalni park i  okolinu. Nakon toga dio polaznika nastavio je strmijim usponom do vrha Risnjaka. Taj dio je meni osobno bio najzanimljiviji jer je bio strmiji i izazovniji, a pogled koji je putem sezao na, ja mislim,  istočnu stranu parka je bio veličanstven. 

Dolazak na vrh je bio šlag na kraju. Predivni pogled na cijeli Gorski kotar i dalje, na sve strane.  Na vrhu smo malo odmorili, poslikali se i polako krenuli natrag prema domu. Spust dolje do doma je bio još izazovniji od uspona, ali je staza dobra i nije bilo prezahtjevnih dijelova staze. 

Na povratku do doma smo još kratko odmorili i spremili se za povratak na početak staze.  Povratak kao povratak je bio nešto dulji, ili se meni bar tako činilo, ali prelijepa priroda i ugodno  društvo su ovaj dio staze pretvorili u opuštajući zadnji dio etape.  

Nedugo nakon što smo stigli na točku povratka za Zagreb došao je autobus, tako da smo imali  taman dovoljno vremena da se presvučemo i potrpamo stvari. Vožnja natrag je također bila ugodna i natrag kod Lisinskog smo ja mislim bili čak nešto i prije planiranog vremena povratka.  

Zaključno, jedan odlično organiziran izlet na predivnoj planini Gorskog kotara u ugodnom  društvu po prelijepom vremenu. Zaista predivno proveden dan. 

Dodatak: još par fotografija s izleta:

Autor: T.V.

Comments Off on PlaŠko2023: Risnjak

Izletnici bez granica: Lička Plješevica i rafting na Uni

9.-10.2023. Ovaj dvodnevni izlet na koji smo se bili odvažili u popriličnom broju, čak nas 26-ero, ili tako nešto, bio je idealan za čeličanje svih dijelova tijela, naročito naših ekstremiteta,…

9.-10.2023.

Ovaj dvodnevni izlet na koji smo se bili odvažili u popriličnom broju, čak nas 26-ero, ili tako nešto, bio je idealan za čeličanje svih dijelova tijela, naročito naših ekstremiteta, što su, vjerujem (nadam se, inače, ne valjade izlet!), mnogi i bili osjetili dan nakon izleta.

1. dan

U subotu oko 7 sati zaputili smo se prema podnožju Ličke Plješevice, ponad gradića Korenica, raspoređeni u šest automobila, imajući na umu da je pred nama dobar kondicijski uspon, no ne znajući, sve do uspona, kakav nas predivan krajolik i pogled, ali i kapa čekaju. Naše vozilo je malčice kaskalo, jer nam je dobri stari Ćurić skoro udes imao s tramvajem (izgleda da svi ZET-ovci nisu ipak tako prisebni ujutro), no svejedno smo stigli na vrijeme za zajednički uzlet, oko 10 sati. Inače, Lička Plješevica, ponekad pisana i kao Plješivica, je odmah nakon Velebita najduži planinski masiv naše domovine, s nekoliko vrhova preko 1600 metara nadmorske visine. Mi smo se namjerili popeti dva vrha, Malu i Golu Plješevicu, a samo za te vrhove i jesu markirane staze. Uspon je trajao oko tri i pol sata, tijekom kojih smo prešli oko šest kilometara te skoro tisuću metara nadmorske visine. Sama staza je korektno markirana, dakle nema straha od gubljenja, a dodajmo k tomu još i da je zapravo riječ o tehnički ne toliko zahtjevnoj šetnji kroz prekrasnu gustu šumu.

Zadnji dio rute je bio nešto zahtjevniji zbog strmine terena koji je vodio do skupine odašiljača nakon čega smo se prema vrhu uputili makadamskom cestom i onda brže-bolje zajahali hrptove ne bismo li kao pravi planinari (a među nama ima i alpinista) i kako spada stigli do Gole Plješevice, najznačajnijeg vrha (no ne i najvišeg, ta čast pripada Ozeblinu zbog svega desetak metara razlike) ovog ličkog planinskog dragulja što ponosno stoji na 1646 metara.

Što ti prvo upada u oko po usponu na Golu? Mnogo toga zapravo. Tu nam je Lička kapa, usamljena stijena odmah pored vršnog dijela s koje se pruža predivan vidikovac, ali i koja nas mami da je popnemo i okinemo koju (teško da samo koju!) fotku. Jasno je da izgledom podsjeća na ličku kapu (Lička kapo, crna i crvena, Oj livado, travice zelena), no ima li tu neke dublje povezanosti, ne bih znala. Kokoš ili jaje?

Pogled koji s jedne strane puca na Bihać, a s druge na naše ličke predjele (poglavito na Korenicu i koreničko polje) je svakako nešto posebno, no vjerujem da nas je većina bila daleko najiznenađenija, barem ja jesam bila (vjerojatno zato što na takve stvari inače ne nailazimo na našim izletima), starim vojnim kompleksom bogate infrastrukture poznatim kao oči jugoslavenske avijacije, a službeno RP Plješevica. U sklopu tog radarskog položaja, inače dijelom vojnog aerodroma Željava, naišli smo na vrlo zanimljive stvari, o tome neka slike svjedoče.

Nakon naslikavanja i obilaženja čitavog sustava tunela ispod RP-a, vratili smo se istom stazom do naših kotača i uputili se (neki ugodno smješteni u bunker, Belajla!) prema Macoli gdje smo se počastili ićem i pićem, a onda put Donjeg Lapca gdje smo noćili raspoređeni u dvije udaljene kuće.

Prije proglašenja fajrunta, popili smo koju u kafiću u “gradu”, aka kod Popa, a da smo imali više vremena, sigurno bismo bili posjetili Rasemu iz LJNS. Next time, Poljo!

2. dan

Kako je Lička Plješevica zapravo granica Hrvatske s BiH, naš se voditelj izleta (e neka si vala Miloše!) krasno dosjetio i fino organizirao da sutradan ujutro zapalimo preko granice i odradimo rafting na Uni. Nakon odrađenog toaleta i popijene kave (ne nužno tim redoslijedom), krenusmo prema mjestu Lohovo, u neposrednoj blizini Bihaća, gdje nas je dočekala ekipa i oprema za ovaj vodeni pohod predviđenog trajanja od četiri sata. Rasporedili smo se po šestero u četiri gumenjaka, te naoružani voljom i energijom da sad razgibamo gornji dio tijela, kao i simpatičnim skiperom (naš je bio pristojan, onaj na drugom gumenjaku je lud ko šiba, pravi krkan), prepustili smo se hladnoj Uninoj vodi i njezinim prekrasnim kanjonima.

Pola puta, što je zapravo drugi dio ove 14-kilometarske rute, je bilo mirno “more”, a druga polovica se nije sramila svojih slapova, tako da smo se već na samom početku, i na prvom slapiću ostali bez jednog člana posade, a isto se dogodilo i gumenjaku iza nas. Naši smočeni Izletnici prošli su bez većih oštećenja, barem onih tjelesnih, a za duševne nisam stručna komentirati. Una je zaista prekrasna, s brojnim izvorima i virovima duž svog toka, tako da žedni bili nismo, al’ ni mrzli, začudo. Možda jedino oni koji su se tijekom pauze odvažili na koji zaron u vodu koja ih je počastila svojom vrlo ugodnom temperaturom od kojih 10 stupnjeva (Pepić delfinko).

No i dalje je rafting bio idealna prilika za koje hladno pivo koje smo grčevito nastojali sačuvati u gumenjaku. Bolje smo na njih pazili nego na Adama što je ljosnuo, i na štapiće s kikirikijem, što su takvi nakvašeni i dalje bili pojedeni. Ne znam koje je opravdanje gumenjaka iza nas koji je također na par minuta bio lakši za jednog planinara. Rafting smo krstili okrepom koju nam je servirala rafting-ekipa kuće te se uputili natrag za Zagreb. Nekolicina nas još je usputno stala na Japodskim otocima, toliko smo si dobro i poželjno društvo.

No pitam se, da nismo posjetili lokalne zečiće i pojeli koji bosanski slatkiš, možda bismo bili izbjegli cijeli kaos i gužvu izazvanu prometnom nesrećom zbog koje smo tek oko ponoći stigli kućama. Barem smo nabacili poštenu trač-partiju (What happens in Brončana Sparta, stays in Brončana Sparta).

KPAJ

Autorica: A.H.

Comments Off on Izletnici bez granica: Lička Plješevica i rafting na Uni

Type on the field below and hit Enter/Return to search