Samarske stijene 19.06.2021.

Autor: A.C.

Nakon direktnog cijelodnevnog terora više osoba koje se kasnije nastavilo javno i putem društvenih mreža kao i preko privatnih poruka “pristao” sam napisati članak o našem pohodu na Samarske stijene. Kako je ovo tek moj drugi izlet, a nešto takvoga nisam pisao od srednje škole, unaprijed se ispričavam svim pratiteljima i štovateljima ovih kratkih putopisa na mojem amaterskom samoizričaju. Ako mislite da ćete nešto pametno pročitati bolje bi vam bilo da odmah ovdje prestanete čitati. 😉 

Kao i prošlog puta kupljanje je bilo u “Cugu”. Nakon zagrijavanja jezika kratkom pričom i podizanjem sistema kavama i pelinom krenuli smo na put prema Gorskom kotaru. Put je trajao oko 2 i pol sata ako se ne varam ili malo duže ali to nije niti bitno jer uz takvo prekrasno društvo koje sam imao, vrijeme je proletjelo u trenu. Izlaz Ravna gora, pa preko Starog laza dolazimo do Mrkoplja. Pored skijališta “Čelimbaše” te Matić Poljane koju navodno propješaće samo nadobudni planinari kako kažu moji suputnici. Najbolje vam je ići direktno do 13. km ako se dobro sjećam ali ne znam niti da li postoji tabla niti zašto se točno tako zove. Kratki info i prva pametna stvar u ovom članku. Uglavnom Matić poljana je livada na kojoj se nalazi originalan spomenik palim borcima iz 2. Svjetskog rata: u pravilnom nizu postavljeno je 26. vapnenačkih monolita koji simboliziraju kolonu partizana koji su se ovdje smrznuli priliko marša 1944.g. Pokoj im u duši. ( prepisano sa wikipedije ).

Od tog tzv. 13. km do najvišeg vrha Samarskih stijena od 1302 m dolazimo za nekih otprilike 20-30 minuta.

Iskoristio bi ovdje zapravo još jednom moment da se ispričam na riječima kao što su navodno, otprilike, mislim, nisam siguran… jer nisam znao da će me zadesiti sudba kleta pisanja ovog članka. Enivej, nakon što smo prošli Dolinu vila i Faraonovu dolinu a nismo vidjeli ni vile ni faraone… bit’ će da su se svi razbježali pred tako veselom družinom kao što smo mi. Nakon toga dolazimo do Velikog kanjona koji je kratak i zahtjevan za proći, naročito za manje osobe ali ukoliko pored sebe imate divnu osobu poput mene koja vas je spremana povući, pridržati i bodriti onda se svakako odlučite za taj potez.

S obzirom da su ovdje neki članovi postali nervozni zbog gladi jer znate onu sa reklame: “Kad si gladan nisi svoj.”, odlučili smo napraviti pauzu za ručak u hladovini stijena.

Punih želuca krenuli smo prema Dvorcu. Jedan dio skupine odlučio je ubiti oko a drugi se odvažio osvojiti dvorac koji nas je nagradio predivnim pogledom.

Doduše nikoga nije bilo kod kuće. :’(  Od ovdje smo trebali odraditi krug oko bijelih stijena koji bi trajao oko 5-6h ali navodno to nismo stigli zato jer su neki novi nadobudni članovi htjeli popeti svaku božju stijenu, pa čak i neki nebitan Zlatanov vrh! Druga pametna stvar u ovom članku je sljedeća  slika ubačena ovdje usred ničega pa si čitajte kratak info o Samarskim stijenama.

Uh, što sam snalažljiv!  Već sam se malo pogubio u ovom svom tekstu bez glave i repa. E da! Nakon tog dvorca otišli smo do Ratkovog skloništa gdje smo napravili kraću pauzu uz okrepu i društvo miševa – velikih, malih, onih koje liče na štakore, ginger miševa, miševa svih boja i oblika.

Na povratku  iz šume stali smo u Mrkoplju probuditi jetru da sigurno stignemo kući. Uglavnom kao što sam vam rekao ništa pametno niste saznali a to vam je zato jer ni meni nitko ništa pametno nije rekao. Samo su se vrtile neke čudnovate priče o mitskom biću Papagenu. Kaj se tiče mog osobnog mišljenja, a realno to vam je i najbitnije, rekao bih da su Samarske stijene jedan raznolik, interaktivan i nadasve razigrani teren koji vas svakim korakom iznenadi, svaka scena je drugačija i jednostavno gojzerica od užitka leti sama od sebe.

U svakom slučaju veselim se ponovnom dolasku sa ciljem obilaska Bijelih stijena, možda u neko drugo godišnje doba? Tko zna?! Ali jedno znam!  Društvo će opet biti fenomenalno! 🙂 Fakat ću sada prestati pisati jer nisam spreman postati planetarno popularan i zaista ne želim držati govor na Večernjakovoj ruži kao pobjednik u kategoriji “Debitant putopisac godine”. S obzirom da je miševa bilo toliko da samo što nisu letjeli pitanje je ko će od nas preživjeti. Ne znam koliko traje inkubacija za mišju groznicu ali siguran sam da su sljedeća dva tjedna ključna!