Izlet na Krk… Also known as spoznaja nas početnika da se pri ocjeni zahtjevnosti izleta nipošto ne smijemo voditi isključivo nadmorskom visinom na koju se penjemo. Ponukani činjenicom da se penjemo na samo 569 m, neki od nas (naravno početnika, jer se razlika u spremnosti između početnika i ovih naprednih na ovom izletu vidjela više nego ikad) su pripremi za izlet pristupili krajnje lakomisleno – primjerice, odlučili su na izlet krenuti u mekanim tenisicama, odlučili su ne ponijeti ništa od hrane, odlučili su ne ponijeti karimat, i slične odluke koje su nas kasnije koštale i živaca i neprospavane noći 🙂 Ipak, sve je to bila jedna dobra dvodnevna škola, a za pojedine od nas (uključujući i moju malenkost) fizički najzahtjevniji podvig u dosadašnjem (mahom sjedilačkom) životu. Ali onaj trenutak kad nakon gotovo 8 sati pješačenja u subotu i otprilike 6 sati pješačenja u nedjelju napokon sjedneš u bus prema Zagrebu i počneš osjećati ugodnu bol u svakom dijelu tijela – wow, neprocjenjivo 🙂
No, krenimo od početka. Na izlet smo se zaputili u standardno vrijeme – subota u 7 ujutro. Na odmorištu Ravna Gora spoznali smo da je, u istom trenutku kada smo i mi stali, na odmorište pristiglo čak 7 buseva nordijskih šetača generacije mahom 60+, koji svi moraju na toalet iako idu samo do Opatije, pa smo se pomirili s time da ćemo kasniti sa započinjanjem izleta i lagano stali u kilometarski red za kavicu u Marcheu.
Po dolasku na prvi cilj, a ujedno i start naše pješačke rute, izvidnica se maksimalno nabrijala, karte i kompasi su se povadili i krenuli smo na nešto što smo mislili da će biti lagana šetnja. Prvih 3 sata izlet je i bio prilično nezahtjevan, no kako je dan odmicao, teren je postajao sve zahtjevniji, sunce na mahove sve jače, kao i vjetar, tako da smo u jednom trenutku odlučili malo skratiti rutu i preskočiti Staru Bašku. Iako naporan, ovaj dan je stvarno bio odličan test kondicije, snalaženja u prostoru, spretnosti i strpljenja. Kako bilo, nakon gotovo 8 sati hodanja s učestalim pauzama, napokon smo bili nadomak kampa.
Na zadnjem odmorištu, opijeni srećom i ushićenjem zbog skorog cilja, neki od nas (aka ja) su se zanijeli i na pola zadnje etape utvrdili da su nekako prepoletni i prelagani jer su – na odmorištu zaboravili ruksak. 🙂 Vraćanje po ruksak produljilo mi je ovaj izlet za dodatnih cca 20ak minuta, no te minute su u kontekstu čitavog dana zapravo bile nebitne, dalo ih se pregrmiti, a u ostalom uslijed toga sam nagrađena i privilegijom da pišem ovaj izvještaj. Po dolasku u kamp, neki su odmah udarili po Zmajskom, neki su se primili rajngli i zakurili kobasice, a neki poput mene su, nakon što su uspješno odradili svoje prvo postavljanje šatora u životu, se odlučili nagraditi za težak dan večerom u restoranu u Baškoj.
Što se noći tiče, vjerujem da nisam najkompetentnija za pričanje što se događalo jer sam bila jedna od onih partibrejkera koji su otišli spavati već u 10, strgani od umora…. Da bi se stekla kondicija za hodanje + partijanje se, vjerujem, ipak treba odraditi bar još koji izlet. 🙂 Ono čega se sjećam kroz san je da su se pjevale neke karaoke, da je netko pjevao Himnu, da je jako puno ljudi hrkalo i to je to od mene i večernjeg dijela 🙂
Ujutro, nakon što smo se međusobno kvalitetno izjadali kako nema šaaanse da danas opet hodamo, kako ćemo ostati u Baškoj piti kavicu, kako ovo nije za nas, kako ne možemo ni ustati, a kamoli hodati, opet smo kao nekom magičnom silom bili povučeni autoritetom Ive i Ive i gotovo svi smo stvarno krenuli i u round 2. Ova je ruta bila fizički nešto manje zahtjevna, no jaaako zabavna, posebno dio u kanjonu. Finalno odredište ove rute je bila prekrasna plaza, mislim da se zove Velika, zbog koje (ali i zbog cjelokupnog krajolika otoka) smo se uvjerili da se Krk nepravedno naziva jednim od naših najnezanimljivijih otoka. Otok je upravo dijametralno od nezanimljivog.
Kako smo kasnije komentirali u busu – dio u kanjonu, s penjanjem po stijenama i preskakanjem prepreka, totalno nas je bacio u djetinjstvo kada su jurcanja i skakanja po prirodi bila svakodnevica… Možda je to zapravo i cijela poanta planinarenja? 🙂 Bilo kako bilo, nekako smo se svi složili da, iako je bilo naporno, ovakvu uslugu svojim kvadricepsima i stražnjicama nismo napravili vjerojatno nikad, a zbog toga, ali i zbog dobrog društva, prekrasnih pogleda koji pucaju s planina, svježeg zraka i još desetina dobrih razloga – jedva čekamo idući izlet.
Izvještaj: Maja Komljenović
photo 1 Vlatka Smolek
photo 2 Julien Duval