od 2017 / 04 / 29 do 2017 / 05 / 01
(da, da – trodnevni izlet)
(kao i svi sa PLAŠKO2017, dvostruki izvještaj)
(opet malo “posebniji”)

–

Izvještaj #1

Prvi dan

Krenuli smo dana 29.5 iz zagreba oko 7. Skupila se poprilicna ekipica s obzirom da je bio produzeni vikend, prvi maj i besplatni grah u maksimiru.
Dosli smo u Oltare malo poslje, vozili smo se busom.
Vidjelo se da ce dan bit ugodan za setnju do te mjere da su svi navukli sve slojeve odjece na sebe. Smrzo sam se.
Isli smo poucnom stazom zviri na kojoj je bilo cak tri informativna panoa s kojih smo nakon razgrtanja snijega vidjeli neke slicice i mnogo smo naucili taj dan. na dom zavizan smo dosli u roku od cca 2h.
Nakon malog odmora i druzenja sa cuvenim metereologom antom vukusicem krenuli smo prema velikom zavizanu. Putem je vjetar puhao svoju ledenu melodiju kroz nase kosti kao kroz frulicu. Pogled sa zavizana je na par sekundi bio jaci cak i od vjetra. Nakon postenog propuhivanja cekao nas je predivni botanicki vrt u zavjetrini s mnogobrojnim biljnim vrstama na poucnim plocicama 🙂
Slijedio je balinovac i jos neki vrhovi i proplanci nakon kojih smo se vratili u dom.
Docekao nas je genijalni kuhar i njegovih par pomocnika s najboljim gulasem ikad. Ono nesta vegeterijansko nisam jeo al cuo sam samo pohvale. Kuhari bravo!
Tu vece smo cak i kviz imali u kojem su naravno stari clanovi odnijeli pobjedu na upitan i moralno dvojben nacin. Protestiram.
Bio je i neki tulum koji je olgic kasnije pokusao prekinuti glasnim hrkanjem al mi se nismo dali. Spavao sam na trecoj etazi u sobi dva sa dva s jos cetvero ljudi. Soba je bila toliko mala da su nam sve stvari morale biti vani, bio je cak zauzet i prostor ispod kreveta sa sest nogu momaka koji su spavali na podu. Ne znam kako sam se popeo na krevet bez da nekog zgazim… uspjeh!

Drugi dan

Probudili smo se prerano, mislim da je bilo 9. Kratki dorucak, spremanje i vodici su oglasili pokret. Pozdravili smo se s domacinima i krenuli premuzicevom stazom prema alanu. Vrijeme je bilo puno bolje i svakim korakom se poboljsavalo.
Premuziceva staza je nenadjebiva. Prostrana, za mnoge ugodna staza pruza pogled koji oduzima dah.
Stricek premuzic, svaka cast!
Na putu prema alanu stali smo na jos neka mjesta. rosijeva koliba, gromovaca s koje puca pogled na goli otok, krk, prvic, rab, ma i italiju, crikvena, hrpa livada i hrpa kamenja…velebit je zakon!
Pauzirali smo malo prije alana gdje nas je prestigla skupina zlovenaca sto se pokazalo kao jedina pogreska inace savrsenog izvidnickog tima jer nas je to kostalo par gajbi alkohola. Tih par gajbi je zapravo bio jedini alkohol u domu tak da smo ostali suhi. Ne volimo slovence. Ne volimo ni domara.
Nas genijalni kuhar je pokusao dogovorit nabavku alkohola s lokalnim soferom al prvi je maj, sofer je vec bio pod gasom i nis od gajbica. Hvala genije na pokusaju.
Neki su jeli onu vodicu s grahom koja je  nakon genijalnog gulasa i njoka na zavizanu, vise izgledala kao napoj.
Wc u domu nije bio u domu, bio je kilometar dalje negdje u sumi. Nikad nisam vidio takav wc, onaj pogled, mirisi i priroda su zasluzili pet zvijezdica. Vau! Tko nije, idite i dozivite hrvatsku.
Nas par je odlucilo pribaviti i ishoditi dozvolu za pohod na neki vrh na B s kojeg se mogao doziviti velicanstven zalazak sunca. Prvi put u zivotu sam probao solarnu jogu i nisam vidio razliku izmedu toga i zurenja u sunce. Zalazak je bio fenomenalan, svi smo ostali bez teksta. Isplatilo se ic gore po onom vjetru. Na putu prema dolje smo vidili i caglja al ispalo je da je to lisica koju su pred domom nasopali hranom pa je sita i teska bauljala krajem Super je bilo, drustvo s vrha na B sve pohvale!
Tulum je poceo ranije jer je u svakoj sobi jasno bilo istaknuto da je u 22.00 kraj svih zabava jer se ostali planinari moraju odmarat. Nije mi bilo jasno koji se to planinari moraju odmarat ako smo mi zauzeli cijeli dom. Domar je supak. Izmedu 22 i 22.15 domar nas nekoliko puta opomenuo da je vrijeme kucnog mira vec nastupilo. Kako ga nitko nije dozivio osim sto smo ga jos trazili litru rakije inzitirao je na razgovoru s voditeljicom skole koja je vec usnula. Ni tu ga nismo dozivili pa je trazio tocnu lokaciju gdje voditeljica spava. Bio je dosadan i naporan pa smo mu odali lokaciju da bi imali bar malo mira. Sori marina.
Usljedila je strasna scena koja se moze viditi samo u horor filmovima gdje namrgodeni psiho deda ulazi u mracnu spavaonicu i trazi voditeljicu… ne bih joj bio u kozi, dok je snena otvarala oci i ocekivala svog dragog, a kad ono deda koji geda… 🙂
Potjerao nas je na nesta sta je on nazivao sterna. Jos jednom ne volimo domara. Mi nit smo znali sta je sterna nit smo znali gdje je sterna, ali kao junaci kakvi se nalaze samo u izletniku pokupili smo preostali alkohol i muziku i zacine i deke, bacili zadnji hejt i krenuli u nepoznato.
Bauljali smo po mraku izgubljeni i bosi sve dok precjednik iz neke sikare nije viknuo da dodemo k njemu. Imali smo sta vidit, pred nama je bila velika napustena gradevina. Znali smo da to nije sterna jer kad smo usli unutra posvuda su bile sajle i mehanizmi koji su izgledali poput sprava za mucenje. Horor, precjednice di si nas doveo?
Prva stvar koju je trebalo napraviti je zapaliti vatru kako se nebi smrzli. A to je u nacionalnom parku navodno zabranjeno. Nas to nije previse smetalo po smo to odradili kao pravi majstori prezivljavanja. Neki su se bacili na skupljanje drva u cemu se posebno iskazao protkic koji je u stilu svarcenegera dovukao trupac i mudro zakljucio da cemo ga morat prepolovit. No shit sherlock, dovukao si dva kubika drva u komadu.
Olgic je bio nas mali od vatre i svoju zadacu je obavljao maksimalno ucinkovito jer deke koje smo nosili uopce nam nisu trebale. Bravo olgic!
Pero i antonio su se bacili u izradu stafete koju smo zapalili u cast netom tragicno preminulom uliju. Hvala decki, rip uli.
U jednom trenutku nas dragi voda precjednik je uzeo gorucu granu i poceo pisati ime drustva na zid sterne. Nije napisao vise od cetri slova kad je ostao bez tinte. I taj problem smo rijesili, koristili smo tehnologiju praljudi. Ispekli smo tintu u ognjistu i uz plamen i iskre ime najjaceg drustva je zauvijek ispisano na zidovima sterne.
Plesalo se do dugo u noc, pjevalo i zabavljalo sve dok nekom dovoljno prisebnom nije palo na pamet da mi zapravo ujutro idemo hodat milion kilometara i da bi mogli odspavat malo prije zore. Prvi zadatak je bio ugasit vatru, ispostavilo se da to i nije tako lagano. Olgic je napravio neugasivu vatru. Jebi se olgic. Pokusali smo nabacati nekih cigli i ugusiti plamen al nismo dobili nista osim krusne peci. Pokusali smo i sa snijegom, nula bodova. Snijeg je poceo gorit, ne vjerujem. Neki su izvadili svoje mlaznice i pokusali se boriti s vatrom na taj nacin ali nista, vatra je bila jaca. Na kraju je upalila kombinacija kamenja, cigli, snijega, pisanja i svega sta smo nasli oko sebe. Uspjeli smo nekako i izgubili se iz sterne. Put do doma je bio tezak. Alkohol, neadekvatna obuca, citaj japanke, mrak i sikara nisu dobra kombinacija. Tu se vidilo koliko su izletnici slozni u nevolji. Svi smo zivi i neozljedeni stigli u dom. Tamo nas je docekao mrak i tisina. Jos smo se malo druzili ispred, zadnji pozdrav uliju i pravac krevet.

Treći dan

Budenje, spavao sam skroz dobro. Polazak je bio najavljen u 10 ujutro, odustali smo od dizanja u zoru. Lagani dorucak, dolazak sebi i krenuli smo prema mrkvistu. Usput smo ispenjali dva travnata vrha, golic i glavic. Gore smo se suncali i odmarali. Zaspo sam i izgorio budala. Bravo. Plan je bio do mrkvista stici planinarskom stazom koja vodi kroz sumu ali izvidnica je odlucila da ce ekipu ipak voditi makadamskog cestom jer smo umorni i neda nam se vise zajebavat. U mrkvistu nas je cekao bus i krenuli smo u zagreb. Neki kuci, neki dalje tulumarit….

Izlet je bio do jaja, iduce godine opet!

Izvještaj napisao, tako kako je, Domagoj

…a ako mislite da je ovo posebno, gle ispod…

–

Izvještaj #2

Alana