Dinara, 18.-19.5.2019.

Nekolicina hrabrih… ne znam kako bi drugačije nazvo svoje suputnike u tim najtežim trenutcima svoga postojanja.

Dan je počeo dobro. Bilo je šanse za kišu (čitaj Plaško 2019), ali izgledalo je kao da je neće biti. Dinara, taj najviši vrh Hrvatske je stajao pred nama kao davno zacrtani san. Danas postajemo planinari, bar na razini Hrvatske, a onda je samo nebo granica. Skupili smo se kod Vatroslava I počičkali u autobus i krenuli, eh da smo samo znali u što se upuštamo. Naivni i veseli smo se družili u busu, pričali o nekim divnim stvarima siguran sam, oh maldosti izgubljena…. Autobus nas je ostavio usred ničega te počeli smo sa usponom. Bilo je dosta idilično, onako kako stvari znaju biti prije nego se dogodi nešto neočekivano. “Tišina prije oluje” I te spike… Heheh iskoristih izraz oluja u tekstu ;D.

Šetuckajući po suncu I uživajuci blagodatimia prirode (špilje, livade, čista izvorska voda, rakija…), polako smo I veselo srljali u događaj koji će nas izmijeniti zauvijek. Dinara I njen krajobraz su prekrasni, osobno više volim mir šume, ali krš neupitno ima svojih čari. Lagani vjetrić, pogled u daljinu, toplina sunca, žamor izletnika, sve je išlo u prilog divnom danu. I tim lijepim kamenim, travnatim, svjetlom obasjanim putem polako smo se približavali vrhu.

I onda odjednom, igrom usuda, unutar 5 minuta sve se izmjenilo. Pocelo je sa oblacima, ko god smatra izjavu “živjeti u oblacima” pozitivnom taj nikad nije bio u njima. Moje iskustvo sa njima je kao magla, samo puno gore. Čim smo kročili u njih naše nevolje su počele. O Dinaro kakve to stravične i bezimene tajne čuvas pod svojim bijelim plaštem.

Krečući se kroz to bjelilo smo polako počeli gubiti ljude. Prvo jednog, pa zatim još jednog. Polako smo počeli I gubiti staze. Bijelilo je opasno, zaljulja te u snove i mračne misli o samoći i beznačajnosti postojanja. No da ne bi zaspali tu je bio vjetar. Nesveta pošast sa Dinare. O iz čijeg li si anusa poteko. Nisam siguran kolko je jako puhalo, ali bilo je stravično. Kakve to nezemaljske brzine taj “vjetar s Dinare” postize. Nije mi jasno. I tako pod okrutnim napadajima vjetra i pod prigušujučim okriljem nesnosne bjeline nastavismo šetati. Od grupe od 40tak izeltnika, oko mene je ostalo 10tak. Okrutna planina je uzela svoj danak. I onda ko sol na ranu, kao udarac nekome tko vec krvari na podu, kao podmijeh nekome tko je dotako dno, Dinara nas odluči počastiti kišicom. Ok, polaznici smo Plaško 2019, I ako imamo s ičim iskustva to je s kišom, ali….

Znači beskonačno bjelilo + nesveti vjetar iz pakla + lagana kišica je smrt. To je bila kap koja je prelila čašu. To je bilo ono šsto nas je skoro uništilo (nas nekolicnu hrabrih :D). Sa kišom smo počeli gubiti ne samo ljude, nego i ufanje. Nije više bilo svjetla na kraju tunela, nije bilo duge poslije kiše, nije bilo ničega. Samo kiša, hladnoča, bejlina I prokleti vjetar. U jednom trenutku nas je bilo dvoje, pa samo opet bili troje, I onda u jednom trenutku bijah sam, sa svojim vjernim psom Frodom. Dosta traumatično iskustvo. Hodaš bez nade, tražis male crvene krugove, od drugih ljudi si davno digao ruke, nazad nisi siguran da možeš, naprijed nisi siguran koliko još. Kroz glavu ti prolazi tisuču I jedna misao, od koji je većina neka izvedenica od “ što mi je ovo trebalo”. Scenariji u kojima ostaješ bez snage, bez volje, bez vode jer ovo traje cijelu vječnost, bez topline jer nesveti vjetar nikad ne posustaje, I postajes jos samo jedna žrtva močne I drevne planine. I tako hodaš, I hodaš, I hodaš, I psuješ, I hodaš.

U jednom trenutku si na vrhu, a tamo svi đavoli kolo vode. Vjetar divlja I orgija na najjače, ono ispod nije ništa nego uvetira u bijes koji se iskaljuje na vrhu planine. Jedina olakotna okolnost su ljudi. Ta bića koja nisi vidio vec eonima. Ti objekti koji te podječaju na bolje dane, sretnije dane, u kojima postoje izrazi koa što su toplina, sunce, mir, odmor, spokoj, hrana…. Uglavnom kroz vrh proletiš 250 na sat uz dodir kamena od tri mikrosekunde tek tolko da mozeš reći da si bio.

I onda slijedi spust. Koliko god da je agonija ići prema gore na toj planini iz Hada, prema dolje je gore. Silazak u pakao. Umorna I izmučena duša otkriva nove izvore agonije. Sklisko kamenje, prokleti snijeg (koa oblaci mi nisu bili dosta da zamrzim bijelu boju), normalno kiša I vjetar. Dodatni bodovi za moje izmučeno pesto koje je počelo polako odustajati od života. U više navrata je samo stao I tresao se jadan. Mislim da su izrazi koje sam mu izreko taj dan zgrozile I demone koji obitavaju na vrhu Dinare. I nekako korak po bolni korak, po kamenju, kroz šipražje I vjetar polako I bolno izađoh iz tog pakla. Pakao je još blagi izraz, tamo je toplo I ne puše vjetar. Ovo mjesto je mnogo gore, mnogo iskonskije, tu si prioda daje oduška. Uglavnom nekako izađoh iz tog mjesta gdje prestaju ljudski snovi I počinju oni nekih drevnijih I okrutnijih stvorenja I tvorevina. I kako izlazim iz tog prokletog mjesta primjećujem sve više  I više ljudi. Svi smo nekako uspjeli proći kroz ovo čistilište, svi smo nekako drugačiji radi toga.

Umorni, smrznuti, ali opet s tračcima nade u nastavak postojanja šetamo krajolikom koji bi običnim smrtnicima bio prelijep, ali nama nekolicini hrabrih koji preživjesmo ovo što preživjesmo, biješe samo krajolik, samo okolina, ništa drugo nego pozadina putu koji vodi do topline zatvorenog prostora I zapaljene vatre. I nekako s koraka na korak se polako u malim grupicama (jer tko bi se usudio biti sam nakon užasa koji smo upravo preživjeli) dolazimo do doma.

U domu polako, polako u toplini ljudskog društva, uz šaputanja vatre I obećanja alkohola dolazimo k sebi. Kako raste toplina u nama tako raste I volje za životom I druženjem. Količina pića je bila primjerena za oporavak, pukom sretnom činjenicom da smo imali 2 rođendana u grupi taj dan (1 možda ne bi uspio pokriti cijenu prolaska koju je Dinara naplatila našim umovima). I tako pomalo imadosmo prekrasno druženje. Opet je tu bila već dobro uhodana kombinacija alkohola I iznimno trash glazbe, ali sretni što smo preživjeli to je bio jedan od tuluma života. Hehe dosta dobar opis budući da se na tom tulumu stvarno slavio život, tj. činjenica da smo uopće živi.

O jadnim grupama ljudi koji su se izgubili u toj planini, I nekako konačno došli do nas ne želim ni pričati ni razmišljati.  Kad pomislim o stanju njihovog duha I cijeni koju su plaitli na toj planini prođe me jeza. S kojim su nezemaljskim stvorenjima morali sklopiti ugovore kako bi nam se vratili ne želim razmisljati. Općenito više ne želim razmišljati.

Eto to je iskustvo s Dinare, pa tko voli neka ode I sam vidi. Nije na meni da govorim protiv nje, jer I sam planiram otici provjeriti neke stvari opet na njoj. Moram provjeriti, jer neke stvari koje tamo vidjeh ne smiju biti istinite, moraju biti rezultat moje mašte, I moram se uvjeriti da su samo to, ako ikad opet mislim spavati.

Sretno,

Jerko Knez, jedan od nekolicine hrabrih