25.1.2025.
Wow, vikend ranije bio sam u solo avanturi na Medvednici presvučenoj snježnim pokrivače, a vikend kasnije sam na istom mjestu s temperaturama skoro pa proljetnima i uz brojno društvo.
Učlanio sam se u PD Izletnik pa sam tako jedva čekao priliku za susret s članovima. Prva prilika je stigla odmah za vikend, a razlog okupljanja bio je humanitarnog karaktera – “50 milijuna koraka za epilepsiju” – a gdje bolje odraditi šetnju nego putem do Medvedgrada. Zahvaljujući iskustvu, start je organiziran ranije ujutro kako bi izbjegli gužve sa Šestinskog Lagvića, a i svima nam je ostao još dobar dio dana za druge planove i obaveze. Ne može bolje.
Ana i Raka su nas vodile stazom koja nije bila dosadna i prekratka, a opet ni previše izazovna kako bi je svi sudionici (nisam brojao, ali preko 20) mogli svladati. Meni je ruta dijelom već bila poznata, a kondicijski sam već imao pripremu pa sam bez obzira na blato nakon otopljenog snijega i kiše mogao to odraditi bez problema. Nisam se još ni snašao, a odmah su me četveronožni ljubimci potpuno fascinirali i zaokupili moju pažnju. Đuka je već planinarski veteran kako čujem i vidi se da odiše iskustvom, a Piksi je prepun energije i u svakom trenutku zna što se događa na svim pozicijama kolone 😀
Nakon početnog zagrijavanja i skidanja vanjskog sloja trznuo sam se i prešao na upoznavanje novih članova. Vidio sam ja puno novih lica (pa tek nekolicinu sam vidio na sastanku u Funku srijedu ranije) i čuo puno imena, ali trebat će još par susreta da i moja glava spoji lice s imenom (i zapamti ga). Neka sam ipak zapamtio pa mi je tako Slaven nesebično odgovarao na mnoga pitanja moje znatiželje (najviše u vezi opreme i trekinga). Kasnije sam nastavio druženje s Filipom i u grupici mi je vrijeme proletjelo.
Nakon spusta s Medvedgrada po stazi br. 1 do Kraljičinog zdenca radimo pauzu za okrjepu i druženje. Osim neizostavnih savjeta i komentara o opremi, teme iz planinarskog, poslovnog, ali i privatnog života samo su se redale. Prebrzo je stigao cilj – povratak do početne točke kod restorana i još zadnja prilika za malo druženja uz čašicu okrjepe. Sve nas je nagradio i sunčani pogled na Zagreb koji se je tek polako budio iz magle. S nestrpljenjem iščekujem iduće druženje s Izletnicima, čini se da će to biti u Lici.
Autor: A.G.
Ana: “Mrrmm… Ljubavi, zakaj uvijek moramo ustati tako rano?”
Darko: “Ma nemoj, a sinoć nisi mogla zaspati od uzbuđenja jer se radi o novoj aktivnosti vezanoj uz epilepsiju!”
Ana inače nije jutarnji tip, ali sve što ima veze s epilepsijom odmah joj daje dodatnu energiju. Darko, s druge strane, nije bio tako oduševljen, pogotovo jer je on morao prošetati pse dok je Ana veselo slagala sendviče za planinarenje. Za vrijeme kretanja od kuće još je bio mrak, no do dolaska na odredište već se pojavilo sunce.
Tako je i počeo naš prvi planinarski pohod u sklopu globalne kampanje 50 milijuna koraka za epilepsiju, održane 25. siječnja 2025. godine.
Odlučili smo povesti i naše peseke, iako smo se malo bojali kako će se ponašati. Nisu baš najiskusniji u planinarenju, a ni socijalizacija im nije jača strana, ali na kraju – sve je prošlo savršeno! Darko je, naravno, cijelo vrijeme malo mrmljao, ali ipak je veselo koračao.
U 8 sati smo se našli s grupom ispred Šestinskog Lagvića, gdje smo odmah vidjeli da je organizacija besprijekorna. Planinarsko društvo Izletnik pobrinulo se da sve teče glatko, a dodatno su nas kroz cijeli izlet stručno vodile naše vodičke zvijezde, Ana i Ivana, koje su osigurale da nitko ne zaostane i da svi uživamo u svakom koraku!
Prvi dio rute bio je poprilično blatnjav i strm, što nam je dalo pravi planinarski izazov već od samog starta. Uspon do Medvedgrada bio je prava avantura, ali se trud isplatio – tamo smo se okupili i slikali kako bismo ovu kampanju zauvijek obilježili.
Nakon Medvedgrada, staza nas je nježno vodila nizbrdo, što je bilo pravo olakšanje. Naše sljedeće odredište bilo je Kraljičin zdenac, gdje smo odmorili i pojeli spakirane doručke. Sunce nas je već tada dobro grijalo, a zajednički trenuci s ekipom u prirodi bili su neprocjenjivi.
Našu plašljivicu Wegu ništa nije nimalo smetalo i veselo je trčala naokolo, a Dragon je bio relativno miran (za njega), nije ulazio u konflikte s drugim psima.
Hodanje s prijateljima, kolegama i drugim članovima Hrvatske udruge za epilepsiju dalo je cijelom iskustvu posebnu vrijednost. Uz tjelovježbu i druženje na svježem zraku, svaki trenutak bio je ispunjen smijehom i pozitivnom energijom. Staza je bila prilagođena različitim kondicijskim mogućnostima, pa su svi mogli sudjelovati bez problema.
Nakon što smo uspješno prešli rutu dugu oko 7 kilometara, u zadovoljavajućem vremenskom roku, zasluženo smo sjeli na terasu Šestinskog Lagvića. Uživali smo u piću, kavi i zasluženom odmoru, prepričavajući najzanimljivije trenutke pohoda.
Obronci Medvednice toga su dana bili izuzetno milostivi – sunce nas je obasjavalo, a priroda je priredila savršenu kulisu za ovaj zimski dan. Tako smo se mi pridružili milijunima ljudi diljem svijeta koji bilježe svoje korake u sklopu ove globalne kampanje.
Ana: “E, Darko, znaš kaj je još super?”
Darko: “Mrrmm… kaj sad?”
Ana: “Sljedeće godine Hrvatski planinarski savez organizira ovu kampanju na više lokacija u Hrvatskoj!”
Darko: “Znači, još ranih buđenja? Pa naravno, jer što može biti bolje od ustajanja u cik zore i hodanja kilometrima? Ali ajde, bar ćeš ti biti zadovoljna s puno aktivnosti o epilepsiji, a ja ću dobiti priliku još malo mrmljati.”
S veseljem iščekujemo iduću godinu i nove izazove! Do tada – nastavite koračati za zdravlje!
Autori: Ana & Darko