2017 / 04 / 22+23

(kao i svi sa PLAŠKO2017, dvostruki izvještaj)

–

Izvještaj #1

Plaško osvaja Risnjak

Izlet na Risnjak bio je naš četvrti izlet s Plaškom i jedan od najljepših i najlakših na kojima sam bila do sada. Vrijeme je bilo gotovo savršeno, staza (uz par problematičnih dijelova) neteška, priroda prelijepa, a s obzirom da sam, uz Teutu i Tamaru, bila jedna od izvidnica, mogle smo diktirati ugodniji tempo planinarenja.

Iz Zagreba smo krenuli oko 7 h i doputovali do Gorskog kotara, a početna stanica nam je bilo mjestašce Crni lug. Do vrha Risnjaka kretali smo se ugodnom Horvatovom stazom i za nešto manje od 4 sata stigli do Schlosserovog doma. Nakon malog odmora u domu, čekao nas je još  kratki uspon do vrha Risnjaka, koji je bio nešto zahtjevniji, ali vremenski neproblematičan, pa smo ga brzo, lako i s guštom svladali i uživali u pogledu s vrha.

S obzirom da smo u dom vratili čili i odmorni, odnosno nestrgani od npr. 10-satnog pješačenja i posljedičnog umora, ostalo nam je dosta vremena za – već prema željama i mogućnostima izletnika.ca i ne nužno tim redoslijedom – vježbanje čvorova koje ćemo vjerojatno upotrijebiti samo na ispitu, ali ih je dobro za znati i pohvaliti se ne-izletnicima, kartanje, razmjenu anegdotalnih priča nastalih prije i za vrijeme Plaška, žustro raspravljanje, wtf trenutke kad čujete djeliće tuđih rasprava, pušenje dozvoljenih i manje dozvoljenih supstanci u zimskoj sobi, jedenje rotkvica, maženje psa-ovčice i ostale slobodne aktivnosti.

Prelijepa priroda i dobro vrijeme pratili su nas, dakle,  i ovaj put, čak i kad se činilo da neće biti tako: drugi dan probudili smo se u sumornim atmosferskim prilikama, ali magla i hladnoća nestale su taman na vrijeme da se posunčamo na vrhu Snježnika, uživamo u pogledu na na more i okolne planine te omiljenoj izletničkoj  temi – identificiranju, s većom ili manjom točnošću, mjesta koja se vide s vrha i ostalih vrhova na koje ćemo sigurno jednom otići.

Nakon uspona na Snježnik, spustili smo se do Platka, skijališta koje nije propalo. Tamo nas je čekao vozač i bus u koji smo se ukrcali, ali tek nakon okrepljujućeg obroka u obližnjem ugostiteljskom objektu ili domu kojem sam zaboravila ime. I za kraj, kao nagradu što smo bile uzorne učenice Plaška, G.V. je meni i I.H., samo nekoliko minuta prije nego što ćemo se iskrcati kod Lisinskog, udijelio čast da zabilježimo kako nam je bilo i što smo radili na Risnjaku, nešto što je većina ostalih izvještajaca zaradila po kazni. Pa hvala i izvolite 😉

I tl;dr verzija za sve koji žele znati kako smo došli na i sišli s Risnjaka:

Termin: 23. i 24.4.2017.
1. dan: Crni lug – Horvatova staza – PD Risnjak (Schlosserov dom). Trebalo nam je 3 h i 40 minuta do doma i još 20 minuta do vrha Veliki Risnjak (1528 m)
2. dan: Schlosserov dom – Rimska vrata – Snježnik (1506 m)  – Platak. Za to nam je trebalo 6 h, uz pauze.

Moj izvještaj ne bi bio moguć bez suradnje s drugim izletnicama i izletnicima:
na pozajmljenim fotkama hvala Tihani P. i Tomislavu V.
na statistikama izleta hvala Goranu Z.
na ljubaznom podsjećanju da izvještaj treba biti napisan hvala Damiru I. i Gordanu V.

Ivana

–

Izvještaj #2

Risnjak i Snježnik su bili moj prvi pravi planinarski izlet. I ne samo zato što autobus nije vozio sva čuda pa je sve trebalo spakirati u ruksak koji mogu podići s poda i nositi uzbrdo, već zato što sam tijekom izleta naučila zašto se spominjala sve ona oprema na prvim predavanjima školice. Voditelji su, dakle, u mejlu uputa za Risnjak savjetovali da bi bilo dobro ‘da imamo malo veći ruksak’ (spominjao se ruksak od 65 + 10 litara) ‘kako bi mogli u njega stavit sve što nam treba za 2 dana’. Tako sam ja, taj isti tjedan, nakon skoro cjelodnevnog boravka u Igluu, kupila puno preveliki ruksak. Naravno, to sam tek shvatila puuuuno kasnije.

Bila su to vremena kad je i bus i većina izletnika dolazila u dogovoreno vrijeme, 6.45-7h iza Lisinskog. Na putu se već klasično trabunjalo i cugalo, pa smo brzo stigli u Crni Lug u Gorskom Kotaru. Jedva sam podigla ruksak i stavila ga na leđa. Horvatovom stazom smo krenuli prema Schlosserovom domu. Iako je bio kraj travnja, snijeg je nedavno bio padao, pa je dio staze bio još u snijegu. Dan je bio sunčan i relativno topao. Putem sam razmišljala kako je moguće da nakon 4-5 pokušaja pakiranja ruksak i dalje puca po šavovima. Zar se još nešto moglo izbaciti?

I da li je moguće da mi snijeg uskače u gojzerice ili su jednostavno već promočile?

Oni gamaši ne bi bili na odmet.

Stvari smo napokon ostavili u domu i uputili se oštrom stazom dijelom osiguranom sajlama uzbrdo prema kamenitom vrhu otkuda se pružao prekrasan pogled.

Na povratku u dom ručali smo najfiniji gulaš sa palentom koji je spravila naša draga domarka. Mljaaaac. Dok su neki izletnici vježbali jogu, mi skolarci smo vježbali čvorove. Shvatila sam da mi je isparilo ono malo znanja što sam naučila na jedrenju i da školicu moram malo ozbiljnije shvatiti.

Nakon frustracija i par pivi svi smo pohitali van gledati zalazak sunca.

Navečer prije spavanja sam se sjetila da imam ljetnu vreću koja mi možda neće biti dovoljno topla. A i dom je ipak nakon cijele zime otvoren ranije samo zbog nas.

Prvo sam uzela 3 deke iz ormara. I onda, za pol sata, još 3. Ostatak noći sam računala koliko novaca i na koliko rata mogu kupiti neku ozbiljnu vreću.

U nedjelju smo ujutro krenuli prema Platku preko Snježnika Pelcerovom stazom. Vrijeme je bilo maglovito, vjetrovito i hladno. Navukla sam više slojeva odjeće. Nakon par duljih uspona i spuštanja bila sam potpuno preznojena. Imala sam osjećaj da na sebi imam veliku plastičnu vrećicu u kojoj se sve to kuha. Ahaaaa, okej, znači, zato je Nemanja je spominjao one softšel jakne u onom svom predavanju.

U popodnevnim satovima se nebo razbistrilo i počelo se ukazivati sunce.

Uspeli smo se na vrh Snježnika, a nakon njega smo se spustili strmim dijelom prema napuštenom planinarskom domu.

Na putu prema Platku sunce je sijalo sve jače,pa sam mahnito pocela kopati po ruksaku da nađem kremu za sunčanje, šiltericu i sunčane naočale. A to sam valjda bila izbacila u onom zadnjem pokušaju prepakiravanja…

Dakle, na ovom izletu sam zapravo napokon shvatila da u planini uvijek treba biti spreman na sva godišnja doba.  I da svu tu mega opremu treba spakirati u što što manji Super Sak.

Tekst: Iva
Fotosi: Denis