22. – 24. 2.
Srijeda ujutro, dižem se u pola 6 i umjesto na posao spremam se na Bijele stijene s dvije Martine koje su isto željne odmora od civilizacije. Sat i pol od Zagreba stižemo do sela Jasenak i nastavljamo dalje da probamo doći do parkinga na cesti prema Tuku, ali ništa od toga, na cesti je previše snijega pa ostavljamo auto na ugibalištu. Kreću rasprave hoćemo li ponijeti krplje ili ne. Samouvjereno zaključujemo kako nam ipak neće trebati i nadamo se da se nećemo sj*** kao na Visočici.
Svaka ima jedno 25 kila na leđima i jedva hodamo, put od auta do parkinga traje kao cijela vječnost i leđa nam otpadaju. Ali barem nam krplje ne trebaju, dobro smo odlučile, ne propadamo previše u snijeg i netko je već probio put. Bravo mi. Nakon cca 2.5 sata uspona, stižemo do skloništa Miroslav Hirtz.
Ne znam što drugo reći osim da nas je sklonište u potpunosti očaralo. Kao da je čarobno, što god pomisliš ‘oh bilo bi dobro da ovo ima’, odjednom se okreneš i baš to ugledaš. U jednom spremištu smo čak našle karimate i prostirke za ležanje. Šlag na tortu je bio kad smo otkrile da je na katu dio za spavanje i da će nam sva toplina ići gore. Too, nećemo se zalediti kao na Visočici.
Palimo vatru i bacamo se u potragu za još drva kako bi preživjele dva i pol dana gore. Martina oduševljeno okupira jedan od stolova – ovo je moja kuhinja! – i kreće raditi makarone.
Nakon što smo pojele i odmorile, odlučujemo se popeti na vrh kako bi gore ulovile zalazak. Penjemo se polako i pažljivo, dereze nam pomažu da se ne kližemo.
Nakon povratka vrijeme je za ono po što smo i došle – teški chill. Novi trenutak oduševljenja nastupa kad smo skužile da u skloništu ima struje i da imamo svjetla. Uživamo u mukloj tišini, pijemo, jedemo i divimo se skloništu, baš nam je lijepo. Čitamo priču za laku noć – Antunov izvještaj s Lokvarskog jezera.
Idila prestaje kad te ulovi da moraš na wc, koji je udaljen skoro 3 minute od skloništa. Do wc-a idemo u paru jer nas je po mraku previše strah uopće izaći iz skloništa. Martini se u glavi stvaraju slike vukova kako nas gledaju iz mraka, meni je u glavi lady from the lake iz Bahatovog izvještaja.
Brzo se vraćamo natrag i zaključavamo vrata, čak i spremamo sve oštre predmete unutra jer smo gledale malo previše filmova. Sreća da nije nitko naišao po mraku jer bi od srčanog sve tri umrle na mjestu. Nagovaram cure da kartamo exploding kittens, nisam valjda bezveze nosila. Nisu bile previše oduševljene. Hvata nas umor, vrijeme je za spavanje, nahajcale smo toliko da se znojimo u vreći kao u sauni, neka, nakon Visočice ovo nam je kao da smo u Hiltonu.
Sljedeće jutro Bačva nam se budi s temperaturom. 🙁 Bacamo se na posao, palimo vatru i krećemo skupljati, pilati i cijepati drva. Pošto ih je većina bila mokra, napravile smo sušaru da onima koji dođu nakon nas ostane suhih drva. Jako smo ponosne na svoj izum.
Odlazimo do šterne i grabimo vode da imamo za skuhati čaj. Wc nam je hotspot jer jedino tamo dobro hvata signal pa spajamo ugodno s korisnim. Padaju filozofske teme, što ti je zapravo potrebno u životu, ovdje u planini svakako ništa osim vatre, vode i hrane, ako to imaš, dobar si. Peć nam je božanstvo kojem se klanjamo i prinosimo joj darove u obliku cjevanica.
Martina predlaže da nešto pjevamo, ispada da nam riječi pjesama nisu jača strana i da znamo do kraja otpjevati jedino Thompsona i crkvene pjesme. Bog i Hrvati, sve ti se na kraju svede na to, ne možeš pobjeći, mudro zaključuje Bačva. Kriiiist jednom stade na žaaalu, počinjemo pjevati iz sveg glasa. Do podne smo već jedno deset puta jele, osim jadne Bačve koja se bori s temperaturom i nema teka. Ima da sve pojedemo, ne želimo ni gram viška nositi natrag dolje, svako malo radimo pauze za iće i piće. Tjeramo Bačvu da pojede barem juhu. Martina i ja odlazimo van u potragu za dronom koji je netko izgubio deset dana ranije i ostavio zapisane koordinate. Nismo ga uspjele naći, ali smo zato našle dobru padinu niz koju smo se mogle sanjkati. U skloništu je naravno bila ona plastična lopata za sanjkanje jer je čarobno i ima sve na što pomisliš.
Vraćamo se kako bi nastavile s glavnom aktivnošću, teškim chillom. Pimplanje oko vatre cijeli dan se isplatilo, u skloništu je toplo kao u sauni. Učim Martinu kartati Cabo jer nisam valjda uzalud nosila, ova joj se igra više sviđa. Bačvu smo nokautirale tabletama i poslale spavati. Kartamo, filozofiramo, pijuckamo vino i tako nam je lijepo da bi najradije tamo ostale još mjesec dana. Uskoro i nas dvije hvata umor, uspjele smo u peć nekako ugurati najveću cjevanicu koju smo našle i naša najdraža peć nas je divno grijala većinu noći.
Ujutro se budimo i uživamo u kolačima i kavi za doručak, Bačvi je srećom bolje. Moj OCD kreće u napad i raspoređujem sva drva koja smo osušile u hrpice po veličini, od najtanjih do najdebljih. Čistimo sklonište i vrijeme je za povratak u civilizaciju. Kreće padati kiša, navlačimo kabanice, opraštamo se sa skloništem i krećemo doma.
Saznale smo da je sklonište napravio arhitekt Ivan Juretić i stavljamo na bucket listu obići sva njegova skloništa jer ne znaš koje je ljepše. On kaže: “Važno mi je da svatko tko dođe u prostor koji sam osmislio i napravio doživi i osjeti dušu tog prostora. Želim postići to da ljudi, kada posjete, vide i uđu u neki od mojih objekata, više nikada taj isti objekt ne mogu zaboraviti.” E pa što se nas tiče, svakako je uspio u tome. ♥️
Autorica: M. Ž.