2017 / 04 / 01+02
(kao i svi sa PLAŠKO2017, dvostruki izvještaj)
Izvještaj #1
Bjelolasica i Samarske stijene su moj prvi izlet planinarski, ono sa spavanjem u domu i sve što ide uz to.
Krenuli smo u 7 od iza Lisinskog, klasika planinarska kako sam naučio kasnije. Ubitačni uspon smo započeli oko 9:40 i moram priznati da sam se malo uplašio na početku misleći si tko me natjerao da se upišem na ovo, jel sam ja normalan, mogao sam spavati doma, a ne riskirati ovdje život jer me jedan pogrešan korak dijelio od toga da završim u podnožju žičare s kojeg smo krenuli.
Na svu sreću taj uspon je potrajao tek nešto više od sat vremena i nakon toga ostatak je bio relativno ok. Vrijeme je bilo odlično i ako zanemarimo manje poteškoće pri hodanju po snijegu ostatak dana je planinarenje bilo predivno.
Nakon uspona na Kulu (1534 m), najviši vrh Bjelolasice krenuli smo prema Planinarskom domu Bijele stijene u Tuku gdje smo noćili.
U nedjelju je bio planiran obilazak Bijelih i Samarskih stijena no naši učitelji su odlučili, imajući na umu sigurnost svojih malih školaraca, zbog mogućnosti kiše promijeniti malo rutu pa smo tako išli samo na Samarske stijene pa smo od Samarskih stijena nastavili prema Ratkovom skloništu blizu kojeg nas je čekao autobus gdje je naša dvodnevna avantura uspješno svršila.
Na ovom izletu sam zapravo shvatio što znači planinariti te sam se zaljubio u spoj dobrog društva, predivne prirode i fizičke aktivnosti. Naučio sam da će svaki planinar s tobom rado podijeliti zadnje kapi rakije, zadnji čvarak, zadnju cigaretu, zadnji gutljaj vode…
Uz to naučio sam ako ruksak ostaviš bez nadzora 10-ak minuta da mu je to dovoljno da se najede kamenja i znatno oteža. Hvala Samiru za ovu važnu lekciju.
Za kraj, posebno priznanje Gazdi koji je letvicu veselja nakon večere postavio dovoljno visoko te do kraja škole ne vjerujem da će ju itko od školaraca preskočiti premda nas je nekolicina bila blizu. Uz malo treninga možda netko od školaraca iznenadi i postavi novi rekord.
Ostatak slika možete pogledati na: https://www.facebook.com/media/set/?set=a.1172614576198773.1073741831.100003507260989&type=1&l=f39519272a
Stay calm and hike on!
Antonio N.
Izvještaj #2
Jutro gospodnje, subota 1.4. istočna strana Vatroslava Lisinskog, 41 dvonožac, 2 četveronošca posjedali u bus i krenuli prema kompleksu koji je zamišljen kao mjesto za pripremu hrvatskih reprezentativaca i uživanje u zimskoj idili, a koji je zbog višemilijunskog duga u stečaju od 2014. godine. Početnu stanicu žičare i podnožje HOC-a Bjelolasica ostavili smo iza sebe i krenuli skijaškom stazom uzbrdo. Najteži uspon puta smo odradili u sat vremena te dobro zagrijani došli do staze koja vodi po hrptu Bjelolasice. Bukova šuma, kamenjar, snijeg, medvjeđi luk, par stajanja i oko pola 4 stigosmo do vrha Kula (1534 m), najvišeg vrha Gorskog kotara.
Nakon selfija, žigovanja i par profesionalnih slika krenuli smo se spuštati prema Tuku vojnom. Kod Planinarske kuće Janjčarica jednim odlučnim potezom izletnik Petar drvenim štapom razbija led u bunaru i svi zajedno riskiramo crijevnu virozu Dotočili smo vode. Iza kuće se nalaze stolovi s drvenim klupama i boćalište. Prošli smo Matić Poljanom travnatom visoravni na kojoj se nalazi spomenik 26 smrznutih partizana „spomen-područje uređeno u čast 26 boraca Druge brigade Trinaeste primorsko-goranske divizije NOVJ, koji su se uslijed ekstremno niskih temperatura smrznuli tokom marša u noći sa 19. na 20. veljače 1944. godine“, kaže Wikipedija. Spomenik se sastoji od 26 stupova od grubo obrađenog kamena vapnenca, koji simboliziraju 26 smrznutih partizana.
Taman kad se krenulo smračivati stigli smo do planinarskog doma Bijele stijene gdje nas je dočekala teta Rada s 2 vrste graha, tjesteninom, kiselim zeljem i dovoljnom zalihom piva. Nakon ića i pića, gledanja zvijezda, kartanja, ex yu hitova svi smo se popeli ili popadali na svoje ležajeve.
U 9 ujutro nakon doručka i kave, sjeli smo u bus koji nas je odvezao do početka staze koja nas je vodila do vrha Samarskih stijena. Najviši vrh Samarskih stijena iznosi 1302 m, a inače Bijele i Samarske stijene su strogi rezervat od 1985. g. na površini od 1175 ha, te time uz Hajdučke i Rožanske vrhove (rezervat od 1969.) jedini strogi rezervati u Hrvatskoj. Strogi rezervati su području gdje je priroda samo malo izmijenjena i to neznatno te je na njima zabranjena bilo kakva aktivnost kojom se može narušiti prirodna ravnoteža.
Samarske stijene su bile zanimljive za planinarenje jer se osim hodanja kroz šumu dijelovima moralo penjati po stijenama, provlačiti ispod srušenih stabala i zaobilaziti prirode prepreke kojima smo s obzirom na veličinu grupe polako napredovali prema Ratkovom skloništu na koje smo stigli oko 4 popodne. Ratkovo sklonište je drvena brvnara smještena u polušpilju ispod okomite stijene Šerpas koja je nadvisuje kao prirodni krov, brigu o njemu vodi PDS Velebit iz Zagreba, koji ga je nazvao po svojem članu, alpinistu Ratku Čapeku koji je poginuo u Alpama.
Nakon kratkog predaha spustili smo se laganim šumskim putem prema početku staze na kojoj nas je ujutro ostavio bus odakle smo dalje nastavili prema Zagrebu. U Zagreb smo stigli oko 8 navečer gdje su se neki odlučili za još pokoje pivo u Cugu, dok se ostatak zaputio kući odmarati mišiće za sljedeći vikend i spavanje u šatorima na Krku.
Petra Č.
Fotosi: razne Izletnice i Izletnici, većinom Đuka <3