PD Izletnik

PD Izletnik

Planinarsko društvo Izletnik

Category: Izleti

Intervju s Marsovcima 👽

28. – 30.5.2022. Motivirani obećanjem sladoleda, izletnici (uglavnom gostujući) opisali su nam svoj doživljaj izleta na Pag 28.-30.5.2022. i staza koje smo osvojili. Jesi li na izlet došao/došla dobrovoljno ili…

28. – 30.5.2022.

Motivirani obećanjem sladoleda, izletnici (uglavnom gostujući) opisali su nam svoj doživljaj izleta na Pag 28.-30.5.2022. i staza koje smo osvojili.

Jesi li na izlet došao/došla dobrovoljno ili te netko ili nešto natjeralo? Pričaj nam malo o tome…

Nemam pojma, htio sam nekako ić – D.J. 5.d

U početku me mama tjerala ali kasnije sam pristao – D.V. 5.d

Dobrovoljno, prisilila kolegu da me priključi grupi – M.K. 4.b

Kako ti je bilo na stazi i/ili ferati Life on Mars?

Mokro – I.S. & R. 1.c

Na poligonu (ferati) dosta izazovno i umarajuće, ali i fora – D.J. 5.d

Staza Life on Mars i landscape su bili predivni, stvarno ko u star treku. Staza je povremeno neizazovna, ali nema veze jer lako mozes hodati i gledati čudo usred kojeg si se našao. A onda još kad se ukaže i plaža… Nisu smetale ni kiša, ni bura. – A.P.

Jesi li u nekom trenutku požalio/požalila?

Koji dio izleta ti je bio najbolji?

Brod. Vraćanje s brodom. Kad smo se vozili na brodu i kad sam se igrao sa Dominikom i Ivom. Izlet brodom. Sirana je isto bila ok. Life on Mars i brod.

Koji dio izleta ti je bio najgori i koje su ti misli tad prolazile glavom?

Vraćanje s ferate. Mislio sam da sam izgubljen – D.J. 5.d

Penjanje na sv Vid. Da ću poginut. – A.P.

Negdje na pola ferate kada sam pokušavala skužiti kako da se otkačim s te proklete ferate – R. 1.c

Da ti vodiš izlet, gdje bi odveo/la svoje društvo i što biste tamo radili?

U Bosnu, hodali, jeli i pili, pogledali neku znamenitost – R.Ć.

Neretvanski kraj. Brali mandarine – J.J. VSS

U planine i tamo bi radili svašta, kao i na Pagu – D.V. 5.d

Jesi li na izletu saznao/saznala nešto novo o otoku, ljudima ili životu općenito?

Da. Da na otoku vrijeme sporije prolazi. – R. 1.c

Pag je stoput predivniji nego sam mislila. Nakon smrtnog straha prija i kozji sir i inćun. – A.P.

Anketu provela M.J., razrednica

Comments Off on Intervju s Marsovcima 👽

Kako me Mars spustio na Zemlju? 👽

26. – 30.5.2022. (neki 3, neki 4, neki 5 dana) – Pag, Sv. Vid, Life on Mars trail Mars a.k.a. Pag a.k.a. moj prvi izlet s PD Izletnikom! Kako je…

26. – 30.5.2022. (neki 3, neki 4, neki 5 dana) – Pag, Sv. Vid, Life on Mars trail

Mars a.k.a. Pag a.k.a. moj prvi izlet s PD Izletnikom! Kako je došlo do toga?

Slušam o Izletniku već skoro dvije godine, upoznala sam brdo ekipe kroz razna druženja, vjerno pratim sve objave na Instagramu i svaki vikend si pomislim – pa baš im je lijepo. Dobro, ne kad hodaju po kiši i snijegu ali, you get the point. Iako obožavam putovati i prošla sam dosta toga, moram priznati da Lijepu našu nisam dovoljno istražila. Pored toga, htjela sam si dati neki izazov i izaći iz zone komfora, a Raka me svaki tjedan barem jednom pita „a kad ćeš nam doći u Izletnik?“ tako da je odluka pala.

Prvi izlet – Pag, trodnevni izlet. Jao meni. Zvuči predobro ali priča se da će biti 40 ljudi, a ja nisam najveći ekstrovert pa ne znam što očekivati. Nema veze, upisujem se u tablicu bez imalo razmišljanja, mislim da je pomoglo što sam čula da se ide u siranu Gligora. 🧀🐑😏 Toliko sam bila pripremljena na sve ovo da sam išla kupovati svoje prve gojze taman prije sastanku u srijedu prije putovanja. Oprema spremna, dogovoren prijevoz do Paga i to je to za sada.

Prva lekcija je tu: „Go with the flow i nauči prepustiti organizaciju drugima.“

Šatoraši su otišli na Pag već u četvrtak, uspjeli se brčkati cijeli dan na predivnoj plaži ispod hostela (nismo uopće bili jelly na slike u grupi), a ostatak ekipe se počeo skupljati u subotu. Stižem s Donom i Markom u Bošanu već u 10h ujutro, šatoraši se tek protežu ispred svojih šatora i kuhaju prvu kavu, a Masa trčkara oko nas i laje na prve pridošlice.

Kada smo se svi okupili i rasporedili po hostelu, dogovorili smo polazak na Sv. Vid. Čula sam toliko imena pri upoznavanjima ali u 3 dana ću valjda popamtiti sve Izletnike. 😃 Naša organizatorica i host Maja je iskusno povela kolonu, a meni začudo glava prazna. Ne brinem se hoće li mi biti težak uspon, hoće li me nažuljati gojze ili hoće li pasti kiša. Energija ekipe je bila tako pozitivna i ohrabrujuća da sam se samo prepustila uživanju u krajoliku i upoznavanju novih ljudi.

Lekcija no.2: „Okruži se pozitivnim ljudima i enjoy the ride.“

Radimo prvi stop za fotkanje, naravno kod table na kojoj piše Bošana.

Došli smo laganim korakom i do početka staze koja vodi na najviši vrh otoka Paga – Sveti Vid koji se nalazi iznad Paškog zaljeva na visini od 349 m. Na vrhu se nalazi ostatak stare kapele Sv. Vida po kojoj je vrh dobio ime a još jedan fun fact je da je čak 86% površine Paga bez biljnog pokrova. Uspon je bio dosta strm, bura je šibala k’o luda pa nemaš druge nego da i ti šibaš dalje, često i četveronoške jer ako pogledaš dole, moglo bi ti se zavrtiti (kao meni haha). Nakon nekih 45 min uspona, stigli smo na vrh i počeli s redom fotkanja, redom sendviča i pivi i redom divljenja pogledu. Naravno, nakon što je Adam zalijepio našu naljepnicu na najviše mjesto na stupu.

Malo smo se zadržali na vrhu i onda se krenuli dalje spuštati u Kolan prema tvornici sira Gligora gdje imamo zakazanu turu u sirani i degustaciju. Ovako s vrha se činilo da nemamo puno hoda do tamo ali malo sam se prevarila. A i nisam baš računala da ćemo se putem pogubiti haha. Dobrim dijelom je kolonica lijepo koračala, malo se krenula raspadati ali nema veze, pa vidimo gdje je osoba ispred nas. Tajana i ja se zapričale, ona bere kadulju putem i dolazimo do Pepića i Antonije koji nam govore: „Paa mislim da smo se malo izgubili, ne vidimo dečke ispred nas“. Ne vidimo nikog ni iza nas, navodno je i Ana izgubila GoPro putem a na njemu je i jedina zajednička fotka s vrha sa zastavom. (GoPro se našao iduće jutro!)

Lekcija No.3: „Slikaj zajedničke fotke na vrhu s više mobitela“ 😄

Naša odjednom mala grupica od četvero ljudi nastavi dalje, a kaj je i Taja rekla: „Pa ljudi kada biste inače vidjeli Šimune?“ Ubrzo nas je sustigla i spasiteljica Maja koja je dogovorila da auti dođu po nas  i odvezu nas ravno do Gligore. Pravi VIP tretman, sve nam je omogućila.

Konačno smo se svi skupili ispred Gligore, dobili zaštitna odijela (sexy) i krenuli za mirisom sira. Kako nam je gospođa Gligora objasnila, ovo je najmodernija sirana te veličine u Hrvatskoj i sastoji se od proizvodnog dijela u prizemlju, zrionice u podrumu, te kušaonice na katu. U podrumu smo se hladili na ugodnih 15 stupnjeva, divili se tim prekrasnim žutim kolutovima i slušali priče o proizvodnji Gligora sireva. Jedva smo čekali početi s degustacijom.

Polako smo priveli dan kraju uz kuharicu Tajanu i nas par pomagačica koje smo nahranile gladne izletnike, a sutra slijedi novi izlet – šetnja po Marsu! Da budem iskrena, vrijeme nas nije baš poslužilo taj dan. Pljusak samo takav prije odlaska na brod koji nas je odveo do početka traila Life on Mars, pa je ugrijalo sunce, pa poslije još par pljuskova jer zašto ne. Kad ono, nitko se ne žali, svi tiho vade svoje kabanice, navlake za torbe kao neki Transformeri i nastavljaju dalje.

Ok, skužila sam lekciju No.4: „Nabavi dobru opremu, budi spreman na sve uvjete i nemoj kukati“.

Ja bih dodala i jednu lekciju bitnu za mene posebno: „Nije bitno kak izgledaš, opusti se“.

Taj Pag je stvarno toliko impresivan i neobičan, a ta njegova posebnost nekako najviše dolazi do izražaja na ovoj stazi. Doslovno kao da si na Marsu. Tek poneki cvjetić izviri iz kamena. Uputili smo se prema plaži gdje počinje kratka ali izazovna ferata za najhrabrije, a mi ostali smo krenuli drugim putem. 

Nakon otprilike 4h hodanja, vraćamo se u mjesto i idemo ravno na brod po zasluženu klopu. Svježa riba nikad nije bila ukusnija, a vjerujem da su i galebovi poslije uživali u ostatcima.

Lekcija No.6: „Jedi više ribe!“

Dan se razvukao, bili smo umorni ali siti i sretni, na brodu se i zaplesalo tako da mission accomplished. Sutradan je bio dan odlaska s Paga, ali svi smo bili puni dojmova tako da su se svi složili da je ovaj maturalac bio pun pogodak. Pored predivnog izleta i krajolika, ja sam bila zahvalna na upoznavanju tako odlične ekipe od koje mogu naučiti stvarno dosta. Tek sam započela sa životnim lekcijama u PD Izletniku ali vjerujem da će ih biti još puuno sa svakim novim izletom. Posebne zahvale našoj organizatorici Maji i popijmo jednu za još puno lijepih izleta s Izletnikom. Ž!

P.S. atmosfera ne bi bila ista bez naše četveronožne ekipe – Mase i Đuke <3

Autor: I.M.

Comments Off on Kako me Mars spustio na Zemlju? 👽

Prvomajski uspon na Dinaru ili Makadamom do Flixa

30.4. – 1.5.2022. Napomena: Ja sam Ivana, povremeno pridružen neizletnik. Ovaj izvještaj pišem po kazni i služim kao upozorenje da Izletnik nikad ne zaboravlja. Na prvomajski uspon na Dinaru krećemo…

30.4. – 1.5.2022.

Napomena: Ja sam Ivana, povremeno pridružen neizletnik.

Ovaj izvještaj pišem po kazni i služim kao upozorenje da Izletnik nikad ne zaboravlja.

Na prvomajski uspon na Dinaru krećemo iz Zagreba u 6 ujutro. Grupa broji oko tridesetak ljudi, od kojih će se jedan dio odvojiti na feratu. Uz jednu kraću stanku, preko Kijeva dolazimo do Glavaša koji nam je početna točka uspona. S obzirom na nemilosrdno sunce i visoku temperature, prva uputa je bila dobro se namazati! Namazani i podmazani krećemo iz Glavaša i nakon kratkog uspona dolazimo do ruševina utvrde iz srednjeg vijeka. O ruševinama vam ne znam puno reći jer sam iskoristila priliku da dođem do daha. Uspon se nastavlja do sljedeće pauze i špilje. Dok jedni vade čokoladice i rakije, drugi dio ide u izvidnicu špilje. Špilja je sigurno lijepa, ali ja sam u timu čokoladica i rakija. U nastavku nailazimo na izvor vode, punimo boce i odmaramo za nastavak.

Kako se mijenja vegetacija i težina uspona tako se cijela grupa djelomično razdvaja. Bez obzira na različit tempo svi nastavljamo dalje. Uspon nije prezahtjevan, ali je kontinuiran pa je potrebna mrvica fizičke spreme i motivacije u vidu okreni se povremeno i pogledaj pogled iza sebe.

Nakon otprilike pet sati (?) dolazimo do vrha. Ja, neplaninar i neizletnik, sam se popela na Dinaru! Ostala sam bez daha od napora, ali i zbog nestvarnog pogleda. Ne znam kako su drugi doživjeli, ali ja sam bila prilično ponosna na sebe.

Sendvič, rakija, fotkanje i vrijeme je da se sakrijemo od opjevanog vjetra. Na spustu prema domu sunce već polako zalazi. Nakon cjelodnevnog hoda i makadama kao začina za kraj tog dana, predvečer stižemo do doma.

Dan završavamo uz kobasice s roštilja, ušuškani u toploj kuhinji dok nam društvo pravi jedini budni slovenski planinar. Nestajem negdje oko ponoći i budim se uz topot uvijek pripravnih Slovenaca koji napuštaju dom u ranu zoru.

2. dan

Drugi dan smo već psihički spremni na nešto duži put zbog vojnih vježbi na Dinari. Ili smo bar tako mislili. Dan kreće uz kavu, doručkovanje i izbjegavanje obaveza pospremanja kuhinje. Rekla bih, standardan početak. Spakirani i spremni krećemo u potragu za Flixom preko Mirkovića do Krčić slapa. Put nas vodi preko livada, šuma i cesta. Uz jednu pauzu dolazimo do korita Krke i po makadamu pored rijeke krećemo na zadnju etapu ovog pješačkog dijela. Upravo taj dio će se pokazati i kao najzamorniji. Ujedno, taj cijeli dio mi je u magli, ali sigurna sam da smo do kraja svi prestali pričati. Svaki zavoj ulijevao je nadu da je baš taj posljednji.

Jedan zavoj je bio posljednji, a pored njega nas je čekao i bus. Na putu nazad ostalo je snage za koji post na instagramu i stop u Macoli.

Kraj. Ja, Ivana, neizletnik, sam se popela na Dinaru. Hvala Izletnici što me rado vodite sa sobom, nadam se da sam se iskupila s ovim izvještajem.

Autor: I.M.

Comments Off on Prvomajski uspon na Dinaru ili Makadamom do Flixa

Što treba znati prije nego pomisliš ići na feratu Dinara

30.4. – 1.5.2022. Obavezna full oprema: pojas, ipsilon, kaciga (stijena je krušljiva i postoji opasnost od kamena od penjača prije), rukavice (dobar dio ferrate je na ruke i na sajlu),…

30.4. – 1.5.2022.

  1. Obavezna full oprema: pojas, ipsilon, kaciga (stijena je krušljiva i postoji opasnost od kamena od penjača prije), rukavice (dobar dio ferrate je na ruke i na sajlu), paničar (za odmor u slučaju da ruke oslabe na usponu)
  2. Obavezan neki oblik fizičke pripreme. Preporuka je boulder (fothia, hive) barem 5-10 treninga.
  3. Obavezno proći nekoliko lakših ferrata prije. Kalnik je jako dobar za pripremu iako je nešto teži od teških detalja na dinari, ali na dinari ste 5-6 sati.
  4. Ići u manjim grupama, idealno 5-6 ljudi.
  5. Ići s manjim ruksacima samo s nužnim stvarima. (ne zaboraviti kabanicu, flis, dovoljno vode, kremu za sunčanje, prvu pomoć i nešto za prigristi)
  6. Čuvati snagu u rukama. Penjati nogama gdje je to moguće.
  7. Teške dijelove je najlakše proći tako da se rukama napne sajla, noge zalijepe na stijenu i tako penje.
  8. Ukopčavati se čim je to moguće, na dijelovima gdje su veći vertikalni razmaci između klinova na sajli ukopčati jedan karabiner u stepenicu za smanjenje rizika od većeg pada.
  9. Držati veći razmak od penjača ispred sebe, pogotovo na vertikalnim dijelovima.
  10. Ne zaboraviti uživati u pogledima i osjećajima koje ova ferrata pruža.
Comments Off on Što treba znati prije nego pomisliš ići na feratu Dinara

Mistična žumberitost

23.4.2022. Što misliš, pokriva li kasko osiguranje ako u trenutku nezgode nemaš prometnu dozvolu sa sobom? Je li 300 kuna za metar drva i dalje realna cifra u 2022., ili…

23.4.2022.

Što misliš, pokriva li kasko osiguranje ako u trenutku nezgode nemaš prometnu dozvolu sa sobom? Je li 300 kuna za metar drva i dalje realna cifra u 2022., ili se pak treba pomiriti s time da rast cijena obuhvaća sve aspekte naših života? Koje narječje koristi stanovništvo Gorskog kotara? Odgovore na ovakva pitanja možete pronaći ako se zaputite u zašumljene strmine s ekipom Izletnika.

“Jednom se živi”, činjenica je koju je Goran višestruko puta istaknuo tijekom ranojutarnjih sati u prostorima Restorana Vilinske Jame, gdje se družina sastala prije uzbudljive avanture kroz brdovite Žumberačke zavrzlame (kontekst izjave: čežnja za alkoholnim pićima te veća količina šećera na stolovima).

Slijedila je kratka PD Izletnikova verzija Rally-a po zavojitim cestama Samoborskog gorja, nakon čega smo ostavili aute u Stojdragi te krenuli s našom pustolovinom. Tmurno i cmizdravo vrijeme privuklo je šarene daždevnjake da se ukažu na stazi. Uočavanjem prvoga na putu, Adam je hitro izvadio kameru i okinuo tonu slika pjegavog gmaza.

Prelazeći put kroz šumu, kroz priču su se polako otkrivale zanimljive pojedinosti o članovima ekipe. Kroz razgovor smo začas izašli iz šume i ponovno se dotakli civilizacije. Maglovito jutro koje je još bilo u punom jeku dalo je misteriozan štih drvenim gorskim kućicama pored kojih smo ostavljali otiske svoje već pomalo blatnjave obuće. Ugođaju su također doprinijeli predivni pogledi na okolna brda i doline. Neki su priznali da im je ugođaj bio i pomalo jeziv.

Desetak uočenih daždevnjaka i nekoliko izrečenih životnih priča poslije, stigli smo do potoka koja je bila posljednja prepreka našoj postaji na kojoj se već podosta gladna ekipa konačno uhvatila svojih pripremljenih prehrambenih pripravaka. Većinom su to bili sendviči, od kojih su neki bili glomaznih razmjera. U skladu s otvorenošću prirode Žumberačkog kraja, u društvu su se razmjenjivale razne poslastice, poput improviziranih pralinskih Brownie-ja upakirani s energijom i motivacijom za nastavak ove mistične subotnje avanture.

Neposredno nakon naše stanke, postali smo okruženi napuštenim drvenim kućama. Ekipa je komentirala jezivost okoline u kojoj smo se našli, te smo svi poprimili određenu dozu radoznalosti.

“Izgleda kao selo iz Witchera” – primijetila je Kristina, što je po meni bio najprecizniji opis cijele situacije.

(Inače koga zanima, istražio sam malo na netu i radi se o “Konjičkom klubu EKO – SELO ŽUMBERAK”. U tom selu se nekada snimala serija “Najbolje godine”. Čak su i neki objekti građeni za svrhu snimanja serije. Navodno je sve napušteno od 2017. godine.)

Dok se ekipa i dalje borila sa strminama Žumberačkog gorja, družina je postala sve opuštenija i otvorenija. “Veze” za razne životne potrebitosti počele su se stvarati. Čovjek za drva, vrganje, ili možda jeftine pive – potencijalne poslovne investicije počele su cvjetati u ovoj već nešto manje mističnom Samoborskom kraju (magla se spustila).

Tuščak – konačno smo stigli! Nakon relativno kratke pauze i divljenja ostacima nekadašnje neustrašive kule, društvo se uputilo dalje.

Stariji gospon i gospođa prišli su nam u susret te nas upitali za najlakši put van izazovnih Žumberačkih strmina među kojima su se i oni zatekli tog tmurnog, ali relativno bajkovitog subotnjeg dana. “Relationship goals”, reče Kristina (brijem da je ona) – diveći se zajedničkoj koheziji i volji za aktivnim životom ovog starijeg bračnog para s kojima su se naši putevi preklopili.

Hop hop kroz šumu, simo tamo ovo ono – energija članova družine počela je opadati. No srećom, ponudila se prilika gdje su članovi mogli izabrati kraću, lakšu rutu za okončavanje ove magične Žumberačke avanture. Osobno sam izabrao onu “težu” (umro sam).

Kraj staze, stojimo na cesti – noge konačno mogu odmoriti. Slijedila je lagana šetnjica cestom do naših prijevoznih sredstava. Nakon kratkog proučavanja literature Vrutak kataloga iz Ivorovog auta, uputili smo se do “Divljih voda” kako bi se skupina ponovno u cijelosti skupila.

Konačno smo “navalili” na pastrve o kojima su se pričale cijeli dan. Osim što su skupa s blitvom sadržavale više soli od cijelog Jadranskog mora, bile su odlične.

Dok su reljefni murali krasili peć koja je toplinom obgrijavala prisutnu družinu, u tijeku je bila riječalica o kompetentnom vodstvu Hrvatske države (uz ostale random teme).

Zasićenjem želudaca hrabre Izletnikove družine, Žumberačkoj pustolovini došao je kraj. Družina se pozdravila i rastavila, uputivši se svojim nezavisnim, civilizacijskim destinacijama.

(Neki su još produžili do Samobora popiti pivu. Kratka zanimljivost vezana za put do tamo: Google Maps ruta nije optimalna ako cesta imalo prelazi granicu države – hvala Google za +30min avanture kroz skoro neprohodni makadam).

Izvještaj ću završiti s kratkim haiku-om za koju je Adamova životna filozofija bila inspiracija:

HAIKU

Piva – jedna,  svakodnevna

besmislica

Idemo na tulum? Opet sam se sašio…

Autor: K.F.

Comments Off on Mistična žumberitost

Put Malog princa + kanjon rijeke Krupe

14. – 15.5.2022. 1.dan Najavljuju svakakvu prognozu, kiša jedan dan, oba dana, dio dana…glasamo dan prije izleta i odlučujemo da idemo pa makar pokisli. Dobro da jesmo, jer na kraju…

14. – 15.5.2022.

1.dan

Najavljuju svakakvu prognozu, kiša jedan dan, oba dana, dio dana…glasamo dan prije izleta i odlučujemo da idemo pa makar pokisli. Dobro da jesmo, jer na kraju nije bilo ni kapi kiše, sunce je bilo nemilosrdno, kao da smo usred ljeta.

Nalazimo se u 6 na parkingu kod King Crossa. Nakon utrkivanja po autocesti s Ćurićem, Trpi je potrošio više benzina nego je planirao (kako to, kako to), ali smo zato brzo stigli do Prezida. Goc kao pravi gospodin vozi po propisima i dolazi nekih 20 minuta nakon svih nas ostalih, ali sve je to i dalje po planu i ne kasnimo. Oko pola 10 krećemo s prvim dijelom uspona do skloništa Crnopac. Staza odmah počinje usponom, svi smo prilično uspuhani, dečki odmjeravaju tko ima veći…pametni sat, mjere se otkucaji srca i uspoređuje tko je gori, Zoki standardno negoduje (što je meni ovo trebalo), ali složni smo da dok god priča, nije dovoljno teško! Na skloništu puca prekrasan pogled na velebitsku prirodu, jedemo sendviče i brzo nastavljamo put da pobjegnemo od skupine koja je upravo došla na sklonište.

Odmah nakon skloništa kreće poučna staza Malog princa zbog koje smo i došli. Staza je kružna, prilično zahtjevna, penjemo se rukama i nogama i zato je većina ostavila štapove kod skloništa, ovdje su beskorisni. Na stazi su brojne zanimljive točke, pa tako već negdje na početku dolazimo do Zdenkove jame, odlučujemo se spustiti dolje po skliskim ljestvama i pogledati o čemu se radi iz jednog jedinog razloga – da Adam bude ljubomoran na slike. Ćurić koristi tih pola sata dok smo mi u jami da malo odspava u šumi.

Krećemo dalje, noge nas sve više bole, ruke isto, vođa puta Karlo drži ubojit tempo, ali je milosrdan i često radi pauze. Glavna izlika nam je da čekamo nekoga ako se malo odvojio od grupe, a zapravo svi jedva čekamo svaku pauzu. Priroda oko nas je prekrasna, uglavnom idemo kroz šumu, što je spas jer sunce piči nemilice. U nekom trenutku dio nas krivo skreće jer smo krenuli pratiti neku drugu ekipu za koju smo mislili da su naši, ali nas ostatak ekipe milozvučnim dozivanjem vraća na pravi put. Nismo iznevjerili tradiciju skretanja s puta. Nakon nekih dva sata (valjda, nemam pojma koliko je prošlo) dolazimo do križanja. Neki se odlučuju popeti na Bili vrh, ostatak ekipe odlazi natrag do skloništa. Na vrhu uživamo u prekrasnom pogledu, pada foto session i nakon toga se vraćamo.

Na skloništu opet jedemo, kratko odmaramo i krećemo prema autima. Na silasku nas više šuma ne čuva od sunca i umiremo od vrućine, zadnjih sat vremena smo svi utihnuli (čak i Zoki) i samo čuješ zvukove proklizavanja koraka po vražjem siparu. Nitko nije pao, sretno smo stigli. Odlučujemo otići do Gračaca na kavu/sok/pivu. Nakon kratkog odmora, dio ekipe se vraća za Zagreb (kmee), a mi ostali se raspoređujemo u tri auta i odlazimo u Obrovac u hostel. Tamo nas dočekuje večera, raspoređujemo se u sobe i tuširamo. Nakon večere neki odlaze u večernju šetnju Obrovcem, a neki se odlaze onesvijestiti u krevet. Čujem da se popila neka boca pelina, ali what happens in Obrovac, stays in Obrovac.

2.dan

Buđenje, doručak u 8. Dio nas odlazi u kratak obilazak Obrovca po danu. Mjesto je slatko, ali jako malo, tako da smo brzo natrag. Pije se kava, podmirujemo svoje financijske obaveze u hostelu i krećemo prema početnoj točki svoje šetnje uz rijeku Krupu – Kudin most. Dolazimo do kanjona, pogled oduzima dah, predivna plava rijeka i zelenilo. Spuštamo se u kanjon do mosta.

Dok većina nas uživa u pogledu na manje vodopade, Jerković koristi priliku i baca se u rijeku na kratki kupanac, Karlo je manje hrabar i samo umače noge.

Krećemo dalje  – odmah na početku je kratka ferata iznad vode koju svi bez problema prolazimo. Sunce je i danas nemilosrdno, preznojavamo se, nema hlada, ali priroda oko nas je stvarno prekrasna pa se sve lakše podnosi (pomaže i to što je sve ravno i nema penjanja).

Nema se tu što puno pisati, slike sve govore. Plava rijeka, zelene livade, gomila cvijeća – gledamo oko sebe i uživamo u pogledu, neki traže najbolje mjesto na kojem će sljedeći put kada dođu staviti šator.

Na kraju puta dolazimo do manastira Krupa i sjedamo na zasluženo pivo. Točamo noge u hladnoj rijeci, slušamo domaće kako se nadvikuju i međusobno vrijeđaju, Ćurić odvozi vozače natrag do početne točke da pokupe aute.

Našoj avanturi tu je kraj, pozdravljamo se i vraćamo za Zagreb. Bio je ovo još jedan prekrasan izlet, malo brda, malo ravnice, hvala Ivi i Karlu na organizaciji i standardno – ponovilo se! 🙂

Autorica: Mare

Comments Off on Put Malog princa + kanjon rijeke Krupe

Pakleni Uskrs ili sve o broju dva u prirodi

16. – 18.4.2022. Subota je, svi normalni ljudi spavaju dulje i odmaraju od radnog tjedna. Nas budilica napada u 5 ujutro. Trpamo se u auto, krećemo na kruzanje do Paklenice…

16. – 18.4.2022.

Subota je, svi normalni ljudi spavaju dulje i odmaraju od radnog tjedna. Nas budilica napada u 5 ujutro. Trpamo se u auto, krećemo na kruzanje do Paklenice i nadamo se minimalnom broju starih baba na putu. Vjerojatno nam je Adam od doma slao pozitivnu energiju jer put je prošao glatko i prije 10 smo se našli s ostatkom na ulazu u Malu Paklenicu. Dok traju završne pripreme prebacujemo aute na glavni ulaz Velike Paklenice koja nam je cilj i vraćamo se s jednim autom nazad.

Prvi čin

Nakon zadnjih logističkih dogovora i rebalansiranja ionako preteških ruksaka krećemo na stazu prema kanjonu. U donjem dijelu je još bilo nešto turista, ali kako je staza postajala zahtjevnija tako smo mi postajali sve usamljeniji na njoj. Staza je jako zanimljiva, preskačemo s kamena na kamen po presušenom koritu, a svako malo pojavljuje se i pokoji penjački detalj. Uživanciju na stijenama remete jedino teški ruksaci zbog kojih treba biti iznimno oprezan na ovakvom terenu.

Nakon zabave u ravnijem dijelu korita čekaju nas i prvi ozbiljniji usponi. Nije lagano, ali pauze su česte. Sad već i oni koji su se ranije suzdržavali posežu za prvim gutljajima rakije za snagu. Svakim okretom divimo se pogledima na korito kojim smo upravo prošli, a ispred nas se otvaraju pogledi prema, zbog jake bure nedostižnim vrhovima.

Prva veća pauza čeka nas na Lekinim njivama. Nakon dosta napornog izlaza iz korita, svi redom padaju na travu koja se u tom trenutku činila mekšom i od vodenih kreveta u nekim spa centrima. Pola puta je odrađeno, ali sad nas čeka glavni dio uspona, srećom po dosta lakšem terenu nego do sad.

Malo po malo savladavamo preostale checkpointove, Veliko močilo i Martinovo mirilo, do našeg današnjeg cilja, skloništa Ivine vodice. Posebno je teško bilo zadnjih pola sata dosta strmog uspona koji se činio kao da traje vječno. Dolazimo do skloništa i na našu sreću otkrivamo da smo sami u njemu i da nitko neće morati spavati u šatoru. Tražimo zaklone od bure i hvatamo zadnje zrake sunca, ali brzo shvaćamo da je najbolja opcija ipak dimljenje u skloništu. Uspješno smo savladali rutu od 11km s 1130m uspona. Kao tema večeri, a kako se kasnije ispostavilo i tema cijelog izleta, nameću se sve moguće ideje i savjeti oko obavljanja broja 2 u surovim uvjetima prirode. Kako prebaciti granu preko kamena, koja je idealna veličina grane i svi ostali detalji su pomno proučeni. Kako pri svakom izlasku na pišanje bura ledi do kostiju, donosimo i konačnu odluku da odustajemo od sutrašnjeg pokušaja uspona na Sveto brdo i Vaganski vrh.

Runda 2, udri

Hladno je jutro, peć se lagano ugasila, a vani nas je dočekao i lagani snijeg. Bura ne odustaje, a na red dolazi i primjena usvojenog teoretskog znanja iz večernjih sati u praksi. Dok spremamo sklonište pridružuje nam se ekipa koja ipak pokušava uspon na Sveto brdo. Mi se spuštamo do gornjeg dijela toka Velike Paklenice preko Ivančevog doma i Ramića dvora do doma Paklenica. Ovaj dio rute nije bio težak, put je jedino otežavala neumorna bura. Putem nam se otvaraju pogledi na nedostižan Vaganski vrh obavijen oblacima. Sunčana terasa Ivančevog doma svima nam je dobro došla za zaklon od vjetra i sunčanje uz okrijepu. Nakon kraće pauze spuštamo se do doma na ručak i izležavanje po stepenicama uz stranu doma zaklonjenu od vjetra. Večernje sate provodimo uz Uno, za koji nam je trebalo preko nekoliko partija da uopće usuglasimo po kojim pravilima ćemo igrati, pivo i gemište.

Treće poluvrijeme

Ujutro obavljamo doručak, rješavamo nepodmireni dio sinoćnjeg računa i krećemo kroz kanjon Velike Paklenice prema još jednoj zanimljivosti na putu, špilji Manita peć koja je taj dan bila otvorena za posjetitelje. Od glavne staze prema špilji vodi strma stazica od nekih 40 minuta hoda koju je projektirao Ante Premužić. Sa staze se otvaraju prekrasni pogledi prema Anića kuku i gornjim dijelovima kanjona.

Plan da krenemo relativno rano s doma je uspio. Stigli smo među prvima do Manite peći i upadamo u prvu grupu za razgledavanje. Špilja je ime dobila po lokalnom stanovništvu koje se u trenucima suše spuštalo u špilju po vodu, a kandidatima za ovakve akcije nisu smjele biti baš sve daske u glavi pravilno posložene. Špilja je bogata raznim geomorfološkim tvorevinama ali i unikatnom špiljskom florom i faunom. Radi zaštite špilje ona je za javnost inače otvorena samo subotom i to u kratkom period od 10 do 13 sati. Mogu se razgledati 3 od ukupno 4 dvorane ove špilje.

Na spustu iz špilje postaje nam jasno kako smo baš dobro pogodili tajming jer iza nas je već krenula najezda turista prema gore. Spuštamo se kroz donji dio kanjona čiju ljepotu na žalost narušava prevelik broj turista kojima je taj dio lako dostupan. Na kraju kanjona kratko zastajemo i divimo se penjačkom raju Paklenice. Penjačke smjerove teško je izbrojati, a ima svega, od kratkih i jako laganih pa do onih i do 350m dugih.

Izlazimo iz kanjona uz osvježenje za noge na potoku i spuštamo se na zasluženi ručak kod Dinka, nakon kojeg se razdvajamo i krećemo na put doma. Do nekog sljedećeg izleta.

Autor: Poljo

Comments Off on Pakleni Uskrs ili sve o broju dva u prirodi

Zašto nam je volontiranje na Mljetu bila jedna od boljih odluka

16. – 22.4.2022. Piše: D.P. Umjesto trodnevnog prejedanja šunke, jaja i pince popraćenog ljenčarenjem, ovogodišnje uskrsne praznike Plaško alumniji Marko i ja odlučili smo provesti na jedan koristan način –…

16. – 22.4.2022.

Piše: D.P.

Umjesto trodnevnog prejedanja šunke, jaja i pince popraćenog ljenčarenjem, ovogodišnje uskrsne praznike Plaško alumniji Marko i ja odlučili smo provesti na jedan koristan način – volontirajući u Nacionalnom parku Mljet kao graditelji planinarskih puteva. Zašto baš kao graditelji planinarskih puteva je jasno, ali zašto baš Mljet?

Iskreno, ne znam bih li ikada odlučila ljetovati ili provesti praznike baš na Mljetu. Em ti trebaju tri gladne godine do tamo (pogotovo ljeti kad su gužve), em ima još puno destinacija i parkova koje bih prije posjetila, em ovo, em ono… Razloga za ne posjetiti Mljet na mom je popisu bilo previše, ali baš zato što mi Mljet nikada nije bio „u planu“, a svakako je zbog svoje jedinstvenosti trebao biti, odlučila sam ga upoznati u sklopu volonterskog programa povezanog s planinarenjem, mojim omiljenim hobijem. Marko se bez previše kalkuliranja složio s idejom.

Kako smo radili

Odmah po dolasku smo shvatili da planinarske staze održavaju i uređuju lokalna planinarska društva, što je logično, kao što je i PD Izletnik primjerice zadužen za održavanje Kapelskog planinarskog puta. Zato smo umjesto planinarskih puteva krčili i uređivali staze Parka. Konkretno je bila riječ o prolazu za kamione do prekrasne uvale i plaže Grabova na južnoj strani otoka.

Malo šišaš grančice oko staze i mičeš razbacano kamenje, malo uživaš u pogledu na otvoreno more, pa malo jedeš sendviče iz lunch paketa i onda još malo uživaš u zvuku vjetra u okolnoj šumi i morskih valova u daljini. Tako su otprilike izgledala naša tri dana volontiranja na Mljetu, od planiranih pet, jer su nas dva kišna dana prisilila na odmaranje u volonterskom centru na samom zapadnom kraju Parka gdje smo bili smješteni, iza mjesta Pomena. Ipak, peti dan je organizirana brza akcija čišćenja obližnjih uvala/plaža od smeća.

Plaža koju smo čistili

I na buri, i na južini i za vedrog vremena imali smo zanimaciju, no zbog nevremena u četvrtak nismo mogli niti raditi, niti razgledavati, a bome nismo mogli niti otići s otoka jer trajekti nisu vozili. Unatoč tomu, svojih smo tjedan dana na Mljetu iskoristili pametno.

U subotu smo stigli i smjestili se, krenuli smo raditi idući dan, na sam Uskrs, te radili do srijede kada smo imali slobodan dan za razgledavanje Mljeta. Kako sam već spomenula, četvrtak i petak proveli smo u mirovanju te u petak uvečer krenuli na kopno. Nije bilo planirano da radimo samo tri-četiri dana, no to je odlučeno u dogovoru s čuvarima Parka Ivanom i Antom. Oni su brinuli o nama tijekom volonterskog programa, donosili nam hranu, razvažali nas do mjesta volontiranja i vraćali natrag u volonterski centar. I zaista, po kiši im jednostavno ne možemo biti od koristi.

A sad da razbijem mit – nismo se ubili od rada volontirajući. Ne zbog ekstra slobodnih dana, već zbog toga što je cilj osim uređivanja i čišćenja staza bilo i uživanje i upoznavanje s prirodnom i kulturnom baštinom Mljeta. Riječima otočana – nije bilo priše.

Volontiranje kreće oko devet ujutro i s obzirom na to da smo bili velika grupa od čak 22 volontera, čišćenje staza išlo nam je brzo, pa smo s radnim dijelom završavali već oko 14 te se vraćali u volonterski centar na ručak. Ostatak dana koristili smo za upoznavanjem s ovim najvećim otokom dubrovačkog arhipelaga.

Kako smo uživali

I bome smo ga upoznali uzduž i poprijeko, od najistočnije pješčane plaže Saplunara, preko Odisejeve špilje na južnoj strani otoka, do čari zapadnog dijela, Nacionalnog parka Mljet proglašenog 1960. godine, koje je ujedno i prvo morsko zaštićeno područje u Hrvatskoj. Nakon svakog „radnog“ dana ostane dovoljno vremena za razne aktivnosti.

Mljetska planinarska obilaznica

Ako netko u slobodno vrijeme želi skupljati žigove, dobra vijest je da i Mljet ima svoju planinarsku obilaznicu. Najviši vrh Mljeta je Veliki Grad iznad naselja Babino Polje, visok je 514 metara i uspon je dosta strm. Mi ipak nismo išli na najviši vrh jer je na dan kada smo trebali ići s ostatkom ekipe bilo prevruće za naše planinarske kriterije. A morali smo ostaviti i neki razlog da još jednom dođemo na Mljet. 🙂

Vidikovac Montokuc

Ali zato smo se već prvi dan popeli na vrh Montokuc gdje se nalazi drvena promatračnica, odakle se pruža predivan pogled na Veliko i Malo Jezero, otvoreno more, Korčulu, Pelješac, a čak se vidi i Lastovo.

Pogled s Montokuca na jezera

Vožnja biciklom oko jezera

Nemojte propustiti razgledavanje Velikog i Malog jezera te otočića Sv. Marije, pješice ili biciklom koje možete rentati u Pomeni i Polačama (to su mjesta najbliža jezerima). Također, na otoku postoje brojne biciklističke staze označene slovima. Putokazi su posvuda. Svakako se provozajte do Solina, malog mjestašca na ulazu Jadranskog mora u jezera. Mene su zadivile baščice posađene tik uz more.

Otočić Sv. Marije na Velikom Jezeru

Bunkeri

U blizini volonterskog centra, na najzapadnijem rtu Mljeta nalaze se bunkeri i topovi iz Drugog svjetskog rata. Iznad njih se nalazi mali vidikovac odakle seže pogled na najljepši zalazak s Mljeta s pogledom na Lastovo, Korčulu i otvoreno more.

Odisejeva špilja

Na slobodan dan voditelji organiziraju razgledavanje jezera, vožnju brodom na solarni pogon do otočića Sv. Marije na Velikom Jezeru, posjet suvenirnici i odlazak do Odisejeve špilje. Obavezno posjetiti sve navedeno, bilo s voditeljima, bilo u vlastitom aranžmanu. Za spust od Babinog Polja do Odisejeve špilje preporučujem gojze, a kad se vratite nazad do mjesta, možete nastaviti planinariti do najvišeg vrha Veliki Grad.

Mjestašca

Na Mljetu ne postoji nijedan grad. Najveće i glavno mjesto je Babino Polje, trajektna luka je u Sobri, a katamaran iz Splita i Dubrovnika vozi u Pomenu. U Polačama možete razgledati rimsku palaču, treću najveću rimsku građevinu u Hrvatskoj, nakon Arene u Puli i Dioklecijanove palače u Splitu. Ako stignete, svakako se provozajte po cijelom otoku, kroz brda i sela, sve do najistočnije pješčane plaže Saplunara.

Savjeti za buduće volontere

  • Nemojte biti kao Marko i ja pa ziheraški tražiti kreme za sunčanje u trgovinama u Stonu i na Mljetu (nećete ih još naći). Obavezno si ih ponesite.
  • Isto tako, ponesite i kabanicu u slučaju da vas negdje u razgledavanju uhvati kiša ili poželite kišne dane (ako ih bude) provesti aktivno.
  • Ponesite svu opremu za planinarenje – gojze, hlače, poliester majice, flis, vjetronepropusnu jaknu, baf, šiltericu, čeonu lampu, manji ili veći planinarski ruksak da vam stane dovoljno vode i hrane itd.
  • Svaki dan imate lunch paket sa sendvičima, kruhom, namazima, voćem i vodom te u volonterskom centru jedan veći topli obrok za kasniji ručak i/ili večeru. Doručka nema pa si ponesite kavu za ujutro i nešto za jesti. Imaju mikrovalnu, kuhalo, štednjak, frižidere.
  • Imaju i veš mašinu pa ne morate nositi brdo odjeće već ju možete tamo oprati.
  • Trgovina u Pomeni u travnju ne radi, pa je prva trgovina Studenac u Polačama. Na cijelom otoku ima nekoliko Studenaca i jedan Tommy u mjestu Babino Polje, što je ujedno i najveće i glavno mjesto na otoku. Ponuda je ograničena, ali sasvim dovoljna.
  • Ako ste u mogućnosti, dođite na otok autom jer je tako najjednostavnije kretati se s jednog kraja na drugi, obilaziti mjestašca, ići do trgovine i nazad. Drugim riječima, slobodni ste i ne ovisite o rendžerima i vozačima Parka.
  • Suvenire možete kupiti u suvenirnici kod uprave Parka na pristaništu za brodove.
Comments Off on Zašto nam je volontiranje na Mljetu bila jedna od boljih odluka

PAPUČKI DRUIDI

26. – 27.03.2022. Slijedom pojedinih konfiguracija i okolnosti došao je trenutak u kojem se 15 jedinstvenih druida sastalo. Nakon višednevnih poruka i vibriranja mobitela u nedogled nastane tišina, padne mrak…

26. – 27.03.2022.

Slijedom pojedinih konfiguracija i okolnosti došao je trenutak u kojem se 15 jedinstvenih druida sastalo. Nakon višednevnih poruka i vibriranja mobitela u nedogled nastane tišina, padne mrak što znači da je vjerojatno svima sve jasno i svi su spremni za izlet kako bi istražili i osjetili široku raznolikost Papuka. Ni sami nisu znali što ih sve čeka…  

Prvo nas je dočekalo ustajanje u ranu subotnju zoru, ajde zaboraviš na to čim osjetiš miris i okus jutarnjeg svetog napitka i same pomisli da ćeš nakon cijelog tjedna nogom na zemlju stati, resetirati se od tjednih obaveza i uživati u šumskom okruženu. Imao sam sreće da se ranim jutrom ne drndam u tramvaju. Ivor mi je izašao u susret, pokupio me i tako smo nas dvojica krenuli put istoka lijepe naše. Dijalog je bio raznolik, pričalo se o planinarskim iskustvima, poslu, šalama, muzici, raznovrsnim glupostima, do zaključka da nas dvojica na jesen organiziramo izlet samo lokacija neka ostane tajna. Prvo dogovoreno odredište – Požega. Uz zajedničku kavu i malo čakule  dodatno smo se razbudili i bili spremni za nadolazeće pustolovine. Pojedinci su obavili šoping kako bi imali dovoljno zaliha za raznovrsne napitke i hranu. Nastavili smo put prema cilju i uskoro stigli u planinarki dom Jankovac. Nigdje nam se nije žurilo, polako smo svi uskočili u gojzerice, primili štapove u ruke i krenuli prema vrhu Ivačka glava.

Putem smo naišli na raznovrsni biljni svijet gdje je prevladavao medvjeđi luk a mogle su se vidjeti ciklame, visibabe, šafrani…. Tempo nam je bio dinamičan, kolona se izmjenjivala: kraj na početak, početak na kraj, stajanje za fotkanje, razgledavanje spomenika poginulim braniteljima.  Tu smo malo predahnuli, pojeli malo slatkog i krenuli dalje. Polako smo svladavali uspon za usponom dok nismo stigli na vrh. Umorni smo svi zauzeli pozicije i hvatali predah. E onda nastupi vrhunac kad se pojavi nož od pola metra i krene žrtvovanje kulena, sira, kobasice, pečenice. Sve je bilo jako ukusno, lijepo smo se počastili, napunili energijom i polako krenuli nazad.

Nizbrdo je bilo lakše hodati, pojedinci su u jednom momentu trčali stazom kao da su na igralištu. Nismo bili stalno sami, imali smo i iznenađenje od šumskih stvorenja. Tako nam je put presjekla jako lijepa srna, vitkih dugih nogu, crnih papaka, s kratkim repom koji je bio jedva  vidljiv. Kratko je i zastala da nas pozdravi te nastavila svojim elegantnim pokretima put u dubinu šume.  I tako laganim hodom uz mijenjanje rute kako bi malo produžili stazu stigli smo u dom Jankovac. Malo smo se odmorili pa spustili na večeru. Iza večere je uslijedila lagana zabava uz razne diskusije i gitaru. Pala je i kratka radionica gledanja zvijezda, ali je bilo toliko hladno da nije dugo trajalo pa curama i nije bilo baš romantično. Evo obećavam, idući put ispričam romantičnu priču o Kasiopeji. Dio ekipe koji je boravio vani se grijao raznim napicima. Svašta se moglo izmiješati i probati, a kako nos ne bi bio crven od hladnoće i njega smo povremeno ugrijavali… I tako kad već nije bilo logorske vatre, kojeg krumpira i kobasice, cuga i dobro društvo je nadoknadilo sve. Sramota za nas da nitko nije imao metar konopa, šteta rezat veliki ali ajde snađi se druže pa Katarinina dukserica spašava stvar iz koje smo izvukli vezicu koja je poslužila za vezivanje. Mislim da su lisice svima ostale u pamćenju i da će u budućnosti biti jako korisne. I tako su naši druidi do dugo u noć izmjenjivali svoja iskustva, naučili nešto novo, dogovorili neke nove ideje i dobro, dobro se zabavili. Nedjelja jutro nije za svakoga bila lagana, nekima je falilo više sna. S obzirom da su pojedini napici bili jaki danas je glava nekima slala signale. Dok su se drugi razbuđivali moja malenkost je obavila kratku šetnju oko jezera i jutarnju tjelovježbu. Uskoro se pridružio ostatak ekipe pa je krenulo zajedničko kafenisanje, lovački doručak tko što uhvati, dok su neki ipak uzeli doručak iz restorana. Brzo su nestale slatke i slane poslastice iz kućne radosti (pita od špinata i fete sira, slatki kolačići od lješnjaka, zdravi kolač od rogača i jabuka, slanine, pečenice, kapule, mladog sira, tofua…) Nakon doručka smo se uputili na poučnu stazu koja je trajala nekih cca sat vremena uz branje i stvaranja zaliha medvjeđeg luka, zavlačenje u polušpilju  gdje izvire Jankovački potok ne bi li se možda našao eliksir mladosti, naslikavanje, te uživanje u zvukovima vode kod slapa Skakavac.

Dan je bio sunčan i topao, stvoren za izležavanje na travi da uhvatimo malo boje. Kad nam je dosadilo ležati, uputili smo se u Voćin gdje je smješten Geo info centar. Tamo smo se još više upoznali s parkom prirode ali na sasvim drugačiji način. Tako smo imali priliku putovati kroz vrijeme, a za to se pobrinuo simpatični amonit Toni u višeosjetilnoj dvorani 4D.

Toni nas sa svojim vremenoplovom odveo u vremena papučkih staklara i Josipa pl. Jankovića, do misterioznih legendi o uspavanoj utvrdi Ružici gradu. Toni nastavlja priču kroz vrijeme dok su Panonskim morem plivali veliki morski psi megalodoni, dupini i tuljani a kopnom hodali nosorozi, do doba razvoja sisavaca i doba dinosaura. Kroz putovanje smo osjetili škakljanje nogu (i dalje vjerujem da to nisu bile gusjenice), njihanje, vibracije, efekte vode, prskanje slapa, vjetar. Sve je to doprinijelo da  doživimo Papuk na čaroban način, ali i nastanak života na Zemlji kao nikad do sada. Također kroz simulacijske naočale smo imali priliku plivati u oceanima među ribama, koraljima i chillati u šumi među nosorozima, dinosaurima, tigrovima. Kako je putovanje kroz vrijeme iscrpno naš put je završio okrepom u restoranu Bijeli Bagrem. Gulaš je bio vrhunski koliko sam čuo, ne znam od čega je ali eto nekad recepti ostanu tajni, a mi možemo samo nagađati što smo jeli. Ni ćevapi nisu bili za baciti, našlo se tu i ribe i pokoja gljiva. Napunjenih stomačića, umornog tijela ali opet puni zadovoljstva svi smo na neki način sjajili jer smo se napunili daškom energije koje nam je pružila predivna priroda na Papuku. Puni novih iskustava, spoznaja i vjerujem ispunjenosti svatko na svoj način zadovoljni smo se uputili svojim kućama.

Autor: I.P.

Comments Off on PAPUČKI DRUIDI

Čikola via ferrata

26. – 27.3.2022. IZLET NA KONJON RIJEKE ČIKOLE, PENJANJE NA PROMINU I POSJET KANJONU RIJEKE BIJELE TEŽINA: nije teško VRIJEME: sunce piči TRAJANJE : dva dana DOJAM : divotica EKIPA…

26. – 27.3.2022.

IZLET NA KONJON RIJEKE ČIKOLE, PENJANJE NA PROMINU I POSJET KANJONU RIJEKE BIJELE

TEŽINA: nije teško

VRIJEME: sunce piči

TRAJANJE : dva dana

DOJAM : divotica

EKIPA : za poželjet

Dok normalan svijet neradnom subotom u rano jutro spava, Izletnici jure put juga. Pokret oko 6 sati i pravac kanjon Čikole. Okupljanje oko 11 sati kod ZipLine Čikola, mazanje kremicama sa zaštitnim faktorom jer sunce prži ko ludo, provjera ruksaka, penjačke opreme (kacige, pojas, ipsilon…)  i krećemo jer pred nama je divan sunčan i topao dan u kanjonu. Od vidikovca s kojeg se pruža prekrasan pogled na kanjon rijeke Čikole, a do same ferate imamo kratko hoda i evo nas. Ana, zadužena za izlet daje još kratke upute, upozorenja i polijećemo.

Vlada uzbuđenje u kombinaciji s malo straha, a cijelim putem čuje se kliktanje karabinera.  

Ferata je dugačka oko 7 kilometara i nije zahtjevna ali je predivna. Neki dijelovi su malo zahtjevniji no ništa što bi spriječilo jake snage PD Izletnika u svom naumu prolaska ferate.

Vode u kanjonu nema makar je tek ožujak. Svi izletnici su nakon cca 3 sata uspješno prošli feratu i nakon nje zaslužen mali odmor u samom kanjonu i povratak nazad. Dio grupe ide gornjim putem (mimo ferate) a dio se vraća po ferati. Divota i super iskustvo.

Nakon povratka do auta dio Izletnika ide nazad za Zagreb, a ostatak nastavlja svoj pohod na Dalmatinsku zagoru.

Odlazimo u obližnji Planinarski dom „Promina“ gdje divan dan završavamo uz roštilj, dobru kapljicu i malo glazbe. Da, da na red je došla (koliko god se pravili da ne znamo) : „ Na izvoru rijekeeee Čikoeeee“

Spavanac.

Dom je odličan, domaćini ljubazni : 🙂 Cijena spavanja s članskom iskaznicom društva po osobi je 40 kn + 10 kn korištenje kuhinje.

Dan drugi.

Buđenje, doručak, pakiranje i kad smo već tu, kratki uspon (50 min) na Prominu i vrh Čavnovka. Do vrha vodi dobro markirana staza, ne preporuča se previše odmicanje od staze zbog zmija, a kažu da još nije sve razminirano. Pa eto.

Ako je misto = mjesto jel onda Promina= Promjena? Ili Promina nikada neće biti promjena?  Hmmm 😀

Nakon kratkog predaha i fotkanja vraćamo se nazad do planinarskog dom i dalje autima pičimo prema Karinu, odnosno kanjonu rijeke Bijele. Iskreno, nikom se baš i ne da. Lagani je umor, sunce piči al ajmoooo.

Pogađate, ni te rijeke nema. Istina, vele da vode ima svega par dana u godini no to ne umanjuje ljepotu kanjona.

Staza uz kanjon nije zahtjevna i traje cca 45 minuta. Vodi nas do izvora rijeke Bijele koji se nalazi u špilji u koju se može ići i jedino tamo ima nešto malo vode.Za proći kanjon nije potrebna nikakva penjačka oprema. Samo malo volje i vode naravno. 🙂

Vraćamo se istim putem nazad, umorni i sretni jer nam je drago da smo ipak išli vidjeti kanjon koji definitivno nije razočarao.

Pusa, pusa

Bok, bok i povratak doma.

Sve u svemu divan sunčani vikend.

Autor: Bela

Izvještaj drugi

Via ferrata put nešto kraći od 2 km, pređen za nešto više od 2h iz smjera sela Ključa, tj. s parkirališta ZipLine, uzvodno. Međutim, kako „nekim adrenalin junkiema“ ni to nije bilo dosta, vratili su se i povratno via ferratom nizvodno za cca 50 min.

Sama ferrata započinje silaskom uz korištenje sajle (doduše, prvo valja hodati od parkinga do ulaska u ferratu cca 15min). Nakon silaska slijedi čisto pješačenje uz sam rub kanjona ovog puta presušenog korita te opjevane rijeke Čikole. Nastavlja se spuštanje po policama, osiguranima sajlom. Ferrata je razine težine „B“, dobro osigurana, s čvrstim uporištima za noge, bez provalija s sasvim sigurnim prijelazima. S nama desne strane cijelim putem imamo otvoren pogled na nažalost presušeni kanjon rijeke Čikole. Hoda se dalje do točke kanjona gdje se provlačimo kroz „procijep“ tj. uz gromadu odlomljene stijene.

Sada, uz čak i malo uspona te vijuganja staze dolazi se i do prvih „klanfi“, malih vertikala i glatke stijene. Uglavnom se cijelim putem izmijenjuju etape od kraćih pješačenja bez ikakve potrebe za osiguranjem te osiguranih područja s klanfama i sajlama za kratka vertikalna penjanja. Pri samom kraju ferrate stiže se i do malo izazovnijeg dijela prelaska preko izloženih, a glatkih stijena, što se uspješno savladava uz „žmikanje“ sajle ili priljubljivanja uz stijenu.

Zadnji, samo malo zeznutiji dio ferrate

Bila je ovo lagana avantura s prizorima surovosti, negostoljubivosti i strmih terena Zagore, malo adrenalina, nekoliko „photo shootinga“ te vremenskih prilika primjerenijih za ljetne mjesece, bez debele hladovine i guste krošnje i tek uz poneki lahor iz smjera zapada. Doduše, čuo se gdje koj cvrkut ptica i nedefeinirano šuškanje u suhoj travi (!). Iako su se rijeci Čikoli divili i Turci još od davnog 16. st. te joj i nadijenuli naziv Čikojla (voda kroz litice), mi smo ovoga puta ostali lišeni toliko priželjkivanog gromoglasnog huka njezine snage. Gdje je Čikola kad je nema? Možda saznamo nekog sljedećeg puta.

Presahnulo korito Čikole

Autor: K.Z.

Comments Off on Čikola via ferrata

Type on the field below and hit Enter/Return to search