PD Izletnik

PD Izletnik

Planinarsko društvo Izletnik

Author: Izletnik

Ja5ić

Šoićeva kuća – Stari grad Lipovec – Stražnik – Japetić – Šoićeva kuća 22.11.2020. Autor: Ali Mirza Mulabegović Za prvi izlet imao sam jasne upute – Šoićeva kuća, 08:30 traži…

Šoićeva kuća – Stari grad Lipovec – Stražnik – Japetić – Šoićeva kuća

22.11.2020.

Autor: Ali Mirza Mulabegović

Za prvi izlet imao sam jasne upute – Šoićeva kuća, 08:30 traži ljude koji izgledaju kao s aftera – a rekli su mi da je planinarenje teško.

Dok je većina s parkinga krenula u jednom smjeru naša grupa je krenula okomito prema Starom gradu Lipovec na 582 metra n/v, inicijalni tempo entuzijastičan prvenstveno zbog toga jer smo htjeli što prije uloviti tople zrake sunca, a i što prije zaboraviti -5 stupnjeva koji su nas dočekali tog promrzlog nedjeljnog jutra.

Sunce kroz ono malo ostataka Starog grada Lipovec nam je dalo energije da krenemo dalje prema Stražniku na 708 metara n/v stazom laganog intenziteta gdje smo napravili kraću pauzu, a energija se prvenstveno skupljala za intenzivnu seansu popularne narodne igre “klet ili vikendica”.

Klet ili vikendica by Zorka

Opuštanje je bilo poželjno, jer je zapravo sad slijedio najveći i naintenzivniji uspon do Japetića na 879 metara n/v. Osim što sam naučio pravila igre “klet ili vikendica”, tijekom ovog uspona sam takoder naučio da bi se nešto smatralo ravnim mora biti “dovoljno dugo da se može igrati mali nogomet ili bar stolni nogomet”.

Prije vrha osvježili smo se u Planinarskom Domu Žitnica, isčudavali se gužvi i otkrili da ako naručiš duplu rakiju zapravo dobiješ čašu rakije.

Spust do Šoićeve Kuće je jedan skriveni zaleđeni komadić za neke izletnike učinio zabavnijim i da održe svoj osobni prosjek da svaki put na izletu padnu (nećemo imenovati pojedince).

(S)likovni izvještaj by Zorka

Hvala izletnicima na prvom izletu i predsjedniku na toplim riječima pri upoznavanju “tebe znam samo s izvoda”.

Comments Off on Ja5ić

Bjelolasica

08.11.2020. Autor: A.M Nisam pisala zadaćnice od srednje škole, sto je bilo u prošlom desetljeću, ali evo, dopala me čast da vas izvjestim kako je prošao izlet na Bjelolasicu, moj…

08.11.2020.

Autor: A.M

Nisam pisala zadaćnice od srednje škole, sto je bilo u prošlom desetljeću, ali evo, dopala me čast da vas izvjestim kako je prošao izlet na Bjelolasicu, moj prvi s PD Izletnik.


Na Ivanin poziv da sredimo sklonište za zimu, nas nekolicina se odazvala, u bijegu od korone i zagrebačke magle, ni motika ne zvuci loše. 
Krenuli smo u nedjelju ujutro, dogovor je bio da se nađemo u 10 u Begovom na kavi. Mi došli, a kave nema, sve je bilo zatvoreno i napušteno. Bez razloga da se dulje zadržavamo, odučili smo krenuti prema skloništu, i to malo duljim putem. Nas 11 vođeni Nikom i Burom smo krenuli prema skloništu. U opisu izleta je stajalo “lagani uspon”, moja pluća se nisu složila s tom izjavom, a bome ni koljena na putu dolje, ali, bez puno kukanja, ipak smo brzo stigli do skloništa.

Dečki su odmah izvadili stol i klupe, u par minuta stol je bio prekriven hranom, od sira, slanine, kruha, hrane za ptice… za svakoga je bilo ponešto. Uspjeli smo čak i iskopati malo kave u skloništu i skuhati ju u loncu. Nakon par zdravica i malo drijemanja, dio ekipe je krenuo  prema vrhu, dok su ostali ostali srediti sklonište. 

Pogled s vrha je divan, imali smo savršeno sunčani dan, bez ijednog oblaka na nebu, te se pogled pružao od Slovenije i Triglava, Snjeznika, Malog Lošinja, Bijelih i Samarskih stijena, cijeli Velebit, do nečega u Bosni sto nismo uspjeli identificirati. Savršen pogled na koju god stranu se okreneš. Hodali smo malo po tim brežuljcima na vrhu, malo na jednu stranu, malo na drugi, dok se konačno nismo vratili do skloništa. Budući da su dani sve kraći, nismo mogli još dugo ostati, tako da smo pojeli i popili ostatke i krenuli natrag prema autima i prema maglovitom Zagrebu. Moram priznati da sam još pod dojmom Bjelolasice i nadam se da ću se gore uskoro vratiti… 

Comments Off on Bjelolasica

Velika/Mala Planina

Stahovica – Gradišče – Črnuški dom na Mali planini 14-15 prosinca 2019. Autor: V.K. Nalazimo se u Cugu u 6:45 i krećemo u 7. Izletnički čitano, nalazimo se u Cugu…

Stahovica – Gradišče – Črnuški dom na Mali planini

14-15 prosinca 2019.

Autor: V.K.

Nalazimo se u Cugu u 6:45 i krećemo u 7. Izletnički čitano, nalazimo se u Cugu do 7:20 i krećemo oko pola 8. Stižemo u Stahovicu i u želji za rakijom, kavom i toaletom odlazimo u Gostilnu pri planinskem orlu gdje nalazimo sve potrebno plus prepariranog zeca s rogom. Čudno da to vidim od jedne viljamovke. Misleći kako su u međuvremenu ostali Izletnici došli čekamo još pola sata dok zadnji Izletnički auto nije oštrikao rukavice, obukao gojzerice i gamaše i najzad odustao od sklapanja čudnih teleskopskih štapova zbog čega sam bio izrazito sretan jer najzad krećemo!

Zbog inverzije temperature gdje je temperatura rasla porastom nadmorske visine događala se i redukcija obučenih slojeva odjeće. Iz Junaka Marka se pušilo. Doslovno. Prolazili smo kroz slojeve magle kroz koje je tuklo sunce pa smo izašli iz magle. Temperatura se ponovno počela spuštati pa su se slojevi odjeće ponovno nabacivali. Snijeg je postao sve učestaliji, trajniji i dublji, no ipak na stazi dovoljno ugažen zbog mnogih Slovenaca koji valjda prije jutarnje kave odrade hajk i nazad. Nimalo Izletnička, ali lijepa navika. Popeli smo se iznad magle i ispred nas je bila samo bjelina snijega, plavetnilo neba i sunce iz teletabisa je navijalo za nas da izdržimo još malo. Nije uzalud, jesam spomenuo da je uspon strm?

Dolaskom na Malu planinu na vidiku su se pojavile prve pastirske kuće gdje tokom ljetnog perioda borave, pogađate, pastiri. Plavo nebo, snijeg sa tragovima vjetra, mrlje crnogorice sa dugim sjenama i kućice koje vire iz snijega su stvarale nezaboravan pejzaž vrijedan svakog piksela oka. Odlučili smo ne otići prvo na dom već otići do vrha Gradišča. Ne pitajte me za nadmorske visine, google ih jako dobro zna. Sunce se sve više primicalo svojoj donjoj točki na horizontu te je svojom ožarenošću i krasotom izbilo iz glava razmišljanja o debljim čarapama i traume izazvane Kolindom Grabar Kitarović. Zalaskom sunca boje na nebu i snijegu su se neprestano mijenjale. Neopisivo lijepo! Tren u kojem želimo biti Argus Panoptes jer par očiju nije dovoljan.

Dolazimo pred dom nakon cca 6h. Grah i kobasica, piščančje nešto i ostala planinska jedilna ponuda se nižu po stolovima i polako dajući snagu za ono što slijedi. A slijedi navala San Remo hitova, šutka na slovensku polku, piruete sa tetom sa šanka, Tajči revival i vuča na ples I.Č. svega živoga u prostoriji. Proplesao je i desetljećima mrtav medvjed iz sobe s tavana. Ne bi on, ali I.Č. je inzistirala. I.P. je uz mješavinu alpskih trava sa vatrenom vodom doživio prosvjetljenje i katarzu.

Jutro je donijelo prazne novčanike i oblačno nebo. Ne prehladnim vremenom spuštamo se nazad prema Stahovici i spuštamo se cca 3h. Krećemo prema krčmi Pri Jurju gdje je viđen najveći pohanac i najveći privatni kutak posvećen Drugu i državi Bivšoj. A.J. je poliven čajem po leđima, a nakon toga i juhom po nogama, dovoljno da se nasmijemo svi osim njega. Nasmijani, siti i ljepotom opiti vraćamo se svakodnevici.

Comments Off on Velika/Mala Planina

Stap

Ljubotići – Kamena galerija – sklonište Tatekova koliba – Debeli Kuk 19-20 listopada 2019. Okupljanje 11 zanesenjaka u 7 ujutro ispred Cuga. Emil predloži pivo po pola što objeručke prihvatim…

Ljubotići – Kamena galerija – sklonište Tatekova koliba – Debeli Kuk

19-20 listopada 2019.

Okupljanje 11 zanesenjaka u 7 ujutro ispred Cuga. Emil predloži pivo po pola što objeručke prihvatim i dan krene kako spada. Pičimo autom prema Ljubotićima koji se nalaze 20 km iza Starigrada. Lokacija – Južni Velebit. Par kilometara prije Ljubotića naletimo na Tommy dućan, te stajemo drmnut još jednu pivu. Pred dućanom razglednica iz Dalmacije, preuranjeno umirovljena ekipa sjedi na tavalonima i izbija unučiće usred jutra. Sredina jeseni, a sunčano i vedro uz 25 stupnjeva u hladu. Među nama vibra odlična. S nama su ovaj put tri nove cure koje su se te tek učlanile, Gabriela, Klasja i Željka. Drage i jako pristupačne cure. Osim njih prisutni: Igor, Valerija, Irena, Domagoj, Goran, Marko, Emil. Univerzalni vojnik Juric nam se priključuje iz Zadra i istog dana se vraća dolje. Samo on zna zašto.

Nego, krećemo hodat iz Ljubotića (300m n.v.) u 11h, te laganim hodom stižemo do Kamene galerije oko 15h. Putem pogledamo Mirila (spomen na pokojnike, molim proguglati). Na Kamenoj galeriji živi kamenjar, alpinističke vještine donekle nužne što neke potakne na njurganje. Al u principu laganica, penjanje uz pomoć ruku, samo na dva mjesta u dužini 5 metara sajla kao osigurač. Taman pred mrak stižemo do Tatekove kolibe.

Iznenadio nas broj ljudi. Sredina jeseni, vedro uz ljetne temperature, natjeralo mnoge u planine. Tatekova koliba kapaciteta 12ak ljudi, a pred sklonište ih došlo spavat duplo više. Neki od naših u šatore, a neki spavaju na zraku. Zemlja još topla, ekipa spavala vani u proljetnim vrećama. Osim ljudi, gore su i dva mala psa, Noklica i još jedna starija ženka. Ova starija lajala cijelu noć. Prije spavanja smo se pred šatorima malo podružili, podijelili smo klopu koju imamo. Pio se šumeći magnezij s votkom, gin tonic i viski kola. Ran odlazak na spavanje. Nema presinga, svi cool. U skloništu velik broj ljudi, ne zna se ko je prdnuo pa mnogi to iskorištavaju. Hrkanja je također bilo.

Ujutro u 9h iz Tatekove kolibe krenuli na Debeli Kuk. Tatekova koliba je na 960m n.v., a Debeli Kuk na 1269m n.v. Sat vremena hoda do gore. Neki nisu išli gore, tako da njihove doživljaje ne mogu opisivati. Iako je vikend bio +25 stupnjeva, na Debelom kuku nas dočeka totalna zima, jak vjetar i magluština. Fora. Od Debelog Kuka, preko Tatekove kolibe, spuštamo se dolje prema Ljubotićima, obog puta drugim putem. S obzirom da se vratio već prvog dana, Juric je navodno javio da od skloništa do dolje ima 2h hoda, a nama je trebalo 4h uz dobar tempo. Brutalan kamenjar, skakutali smo ko koze po grotama. Ovo za nazad je bilo dosta naporno. Dobra obuća nužna. Skupilo se i taj drugi dan punih 6 sati hoda pa smo bili dolje kod auta oko 15:30h. Meni se žurilo na neki rođendan u Zagreb pa je nas četvero (Gabriela, Klasja, Željka i ja) otišlo na pivu i sunčanje na terasu u Starigradu, nakon čega smo krenuli za Zagreb. Što se tiče ostalih, oni su otišli negdje na klopu i na kupanje u moru.

Rezime: Lijep izlet, mali broj ljudi, super vrijeme, kupanje u moru. Tatekova koliba u stanju iznad očekivanja. Oba dana 5-6 sati hoda, nešto naporniji izlet, ali ne prenaporan. Zanimljivosti: Mirila i Kamena galerija. Preporuka navedene zanimljivosti ne propustiti.

Filip B.

Comments Off on Stap

Pečenkijada-2019

Zapisnik Izvješće Pečenkijada Datum | vrijeme | Organizator sastanka: PD Izletnik Podnositelji izvješća Ana Goršeta Izvješće s puta Polazak: 8:00 Trajanje: dva dana i jedna noć Izvješće: Fantazija: druženje članova…

Zapisnik

Izvješće Pečenkijada

Datum | vrijeme | Organizator sastanka: PD Izletnik

Podnositelji izvješća

Ana Goršeta

Izvješće s puta

Polazak: 8:00

Trajanje: dva dana i jedna noć

Izvješće:

Fantazija: druženje članova planinarskog društva koje ne uključuje osmosatno pješačenje i mučenje s preteškim gojzama.

Realnost: „Pečenkijada“, natjecanje u pripremanju pečenke u organizaciji motorističkih klubova na kojoj je tradicionalno i PD Izletnik kao glavna zvijezda susreta. Od jutra, kada je planiran dolazak u 10 sati, polako se počinju skupljati redovni i pridruženi članovi Izletnika. Euforija, koju dodatno potiče zvuk motora, obuzima već pri izlasku iz auta. Magla koja je obavila Slavonski Brod nije imala šanse i vrlo brzo svaki komad odjeće postaje suvišan. Organizacijski odbor već je tamo i sve pripremne radnje su poduzete kako bi ostali bezbrižno naprosto uživali. Mali praščić već se u 10 ujutro zarumenio jer jako je bitno na vrijeme poslužiti pečenku kako bi žiri mogao dati svoju prestručnu ocjenu o kvaliteti. Pečenka je bila gotova na vrijeme i servirana na pladnju s tolikim ukusom i elegancijom da je teško bilo uopće i dirati u isto no žiri obuzet mirisom i sjajem mesa nije dugo čekao da navali na pečenku. Kada je završio taj službeni dio krenula je prava zabava. Piknik na obali rijeke Save uz rijeku piva, rakija i ostalih osvježavajućih pića. Pečenka je bila toliko ukusna da se nitko nije mogao suzdržati od poslijepodnevnog odmora. Kada se krv vratila iz želuca u mozak preselili smo se svi skupa na obalu uz zvuke muzike. Vrlo brzo muški članovi, vrlo poduzetni i ne gubeći vrijeme, složili su logorsku vatru oko koje se formirao divlji ples i neopisiva zabava. Navedeno nije jenjavalo satima. Kasno u noći bilo je vrijeme da se preselimo u planinarski dom gdje je bio organiziran smještaj. Vrlo topla i slatka kućica čekala je na nas umorna „planinare“. Fešta se preselila za šank planinarskog doma, a priča se da su se zvukovi te divne melodije čuli do samog centra Slavonskog Broda. Dan danas priča se o onim Purgerima koji su došli i osvojili. U nedjelju ujutro na meniju je bio, naravno ostatak odojka, što je bio pun pogodak nakon opisane večeri. Organiziran je još izlet preko granice kako bi se sve zaokružilo te je ekipa došla u Zagreb svojim kućama, punih želudaca i napunjenih baterija i s divnim uspomenama, u kasnijim večernjim satima.

Ana Goršeta

Comments Off on Pečenkijada-2019

Natura obscura – Schlosserov dom, Risnjak

Risnjak sasvim osobno – autoetnografija planinara početnika Zadnje tri godine uglavnom sam proveo sjedeći… za laptopom, nad tekstovima ili u birtiji. Vraćajući se s dočeka Nove godine, negdje oko pola…

Risnjak sasvim osobno – autoetnografija planinara početnika

Zadnje tri godine uglavnom sam proveo sjedeći… za laptopom, nad tekstovima ili u birtiji. Vraćajući se s dočeka Nove godine, negdje oko pola 6 ujutro odlučio sam da ću u 2019. kupiti bicikl i više se kretati (hodati, trčati, otići na Sljeme… štagod). Bicikl sam kupio odmah u siječnju, međutim s hodanjem, trčanjem i odlaskom na Sljeme išlo je nešto teže, ili da si ne laskam… nikako.

Jedan petak navečer, ni sam se više ne sjećam kako, završio sam na dodjeli Izletnikovih nagrada polaznicima škole. I svidjelo mi se. Opuštena, otvorena i nimalo pretenciozna ekipa koja može i voli popiti… podosta. Uglavnom, sasvim suprotno od mojih predrasuda o planinarima kao neurotičarima opsjednutim zdravim životom koji uz prijeđene planine broje i zalogaje. Nedugo nakon toga saznao sam za ideju prikupljanja knjiga koje bi Izletnici dostavili i poklonili zainteresiranim planinarskim domovima. Ako sam dobro pohvatao priču, prvi na redu bio je dom na Risnjaku (onaj najbliži vrhu). Budući da planinarske staze Risnjaka već neko vrijeme služe kao put kojim migranti pokušavaju stići na zapad, bježeći od gladi, siromaštva i izgledne smrti te s obzirom na to da desničarske i konzervativne stranke i udruge odlučno i kontinuirano šire govor mržnje stvarajući tako atmosferu iracionalne prijetnje i straha, ideja je bila planinarskom domu podno vrha pokloniti knjige koje kritički progovaraju o poziciji potlačenih, prezrenih i marginaliziranih skupina i pojedinaca tijekom povijesti i u sadašnjosti. Na taj bi se način kod planinara-čitatelja pokušalo osvijestiti kako dehumanizirajuće i marginalizirajuće prakse prema drugima i drugačijima mogu imati katastrofalne posljedice koje se nerijetko ostvaruju u nekom tipu žestokog nasilja. 

I to je bilo to, jako mi se svidio koncept i odlučio sam se popeti na Risnjak s knjigom. Ovaj izvještaj kratak je opis tog puta i mojih dojmova.

Dogovor je bio da se nađemo u subotu, 29. 06. ispred birtije Cug blizu Glavnog kolodvora točno u 9 ujutro. Kašnjenje nije poželjno, ali pola ekipe ionako nije došlo na vrijeme i nitko oko toga nije radio dramu. Od Izletnika sam znao samo jednu osobu (ajd, jednu i pol) i nisam imao pojma tko će sve doći, niti koliko nas ukupno ide. Nakon kave podijelili smo se u dva auta i krenuli. Mene je zapao auto s Gordanom (vozač), Vlatkom i Minjom. Da neki nisu zaboravili mobitel, da vlak nije prošao prugom kojom navodno nikada ne prolazi (i to dvaput, ne zajebavam vas, drugi put išao je u rikverc), da kamion Čistoće nije blokirao traku i da u jednom zapadnom zagrebačkom kvartu nisu zatvorili cestu zbog radova, stigli bi kad i prvi auto, ovako smo kasnili 40-ak minuta u polasku. Do podnožja Risnjaka vozili smo se dva sata… i bilo je super. Njih dvije njega su stalo zajebavale da ima sranje od auta koji ne može potegnuti na uzbrdici, a on im je bezuspješno pokušavao objasniti da nije do auta nego do nekog lako rješivog, bezveznog kvara, a onda su ga one zajebavale još žešće. Mene su tjerali da čitam izvještaje s prethodnih izleta koji su, priznajem, bili stvarno dobro napisani (još uvijek prasnem u smijeh kad se sjetim pauka četnika).

Do podnožja Risnjaka došli smo očekivano zadnji. Tamo su nas čekali Damir s nekom igrom koja sadrži karte sa zaista lijepo ilustriranim pticama, Ivana i psica Bura te još neka ekipa kojoj sam u međuvremenu zaboravio imena. Za jednim stolom bila su i 4 naoružana specijalca u maskirnim uniformama. Vjerojatno su bili zaduženi za identificiranje, lociranje i transferiranje migranata, ili narodski rečeno za lov, ponižavanje, premlaćivanje, oduzimanje i/ili uništavanje osobnih stvari ljudima koji nisu Mi, te njihovo premještanje nazad u Bosnu. 

Popili smo pivo, stavili prikupljene knjige na stol, Vlatka ih je označila izletnikovim žigom i u svaku stavila letak o Natura obsucra projektu (jednom knjižničarka – uvijek knjižničarka!). Nakon što je svatko uzeo knjigu-dvije u ruksak, krenuli smo. Vrijeme je bilo zaista ugodno, sunčano s vjetrom pa nije bilo one neizdržive vrućine. Ono što sam odmah uočio i što mi se jako svidjelo bila je specifična grupna kolegijalnost i pažnja: ako netko pije vode, ponudit će onog do sebe, ako trebaš maramicu ili nešto, dat će ti. Kad si početnik uvijek netko pazi na tebe i drži te na oku da ne padneš u provaliju i nikad ti neće dopustiti da hodaš zadnji na kraju kolone. 

Uspon nije bio zahtjevan te nam je do doma podno vrha trebalo oko dva sata uz jednu kratku pauzu od 10-ak minuta što Risnjak čini idealnom planinom za osobe koje nemaju iskustva u planinarenju i nisu u zavidnoj kondicijskoj spremi. Prikupljene knjige predali smo gospođi koja vodi dom. Gledajući izraz njezinog lica nisam bio siguran je li shvatila poruku, a i usput je izgovorila zajedljivu rečenicu-dvije o migrantima iz Afganistana, no rekao bih da joj je ipak bilo drago što smo donirali literaturu. Zauzvrat nas je počastila pivom i nelošim grahom s kobasicama… hvala joj, lijepo od nje. Jedan dio ekipe popeo se na sam sam vrh Risnjaka, no većina nas smjestila se na klupe ispred doma, lijeno ispijala pivo i ćaskala o uobičajenim svakodnevnim temama poput iznosa brzine zvuka u vakuumu, nastanka crnih rupa i meni omiljenoj – kako radi frižider kojeg pogoni zemni plin. 

Kao planinar početnik dobio sam sljedeće savjete: nakon dolska na odredište najbolje se presvući u kroksice (kupiti kopiju, nikako original). Osim što pružaju osjećaj udobnosti, kroksice su i odlično kontracepcijsko sredstvo jer jamče kronično odsustvo sexa podjednako u nizini i na planini. Nadalje, proljev se najbolje prevenira aktivnim ugljenom kojeg je uvijek dobro nositi uza se, makar neki sugeriraju da je idealno popiti neku rakijicu iza svake pojedene hrane. Ja bih dodao da je pametnije planinariti u onim majicama od umjetnog materijala koje su konstruirane da znoj bacaju van, jer ako obučete običnu pamučnu već za 20-ak minuta izgledat ćete kao da vam je skupina djece složila sačekušu s vodenim pištoljima. 

Sunce je lagano zalazilo pa smo se odlučili vratiti prema autima. Ljepota u planinarenju je što prilikom uspona i silaska uglavnom gledaš ispred sebe u pod tako da svaki put kada podigneš pogled i pogledaš krajolik zapravo vidiš neku prirodnu ljepotu prvi put. Meni je recimo najljepše bilo kada je vjetar, koji je lagano puhao cijeli dan, pojedine listove u krošnjama bukve prevrtao na poleđinu koja se srebrnasto bljeskala na zalazećem suncu, međutim, upozorili su me da takve impresije ne izgovaram na glas, jer bi većina ljudi mogla pomisliti da sam čudan. 

Silazak je bio ugodan i ništa značajno nije se dogodilo, nismo naišli na vuka, risa, medvjeda ni ikakve druge životinje, a nije bilo ni dima što valjda znači da ovaj put specijalci u nacionalnom parku nisu spalili ruksake i ostale osobne stvari migranata. Do Zagreba nam je trebalo nešto manje od dva sata, auto je sada mogao puno snažnije potegnuti. 

Sve u svemu, svidjelo mi se… jako. Najviše sam proces penjanja i Izletnici… njihova pristupačnost, otvorenost i nepretencioznost. Priroda je također divna, a nadam se da se nastavlja i s prikupljanjem knjiga. Veselim se nekom drugom usponu, a i volio bih saznati kako radi frižider na plin… Živjeli!

Dorijan V.

 

Comments Off on Natura obscura – Schlosserov dom, Risnjak

Radne akcije Vinište i sklonište na Bjelolasici

Sunčano jutro! Hmmm, idem sa izletnikom a sunčano jutro? Neće biti valjda takav cijeli vikend? Mislim ne bi se zalio na izlet bez kiše… No dobro imam kabanicu u torbi… …

Sunčano jutro! Hmmm, idem sa izletnikom a sunčano jutro? Neće biti valjda takav cijeli vikend? Mislim ne bi se zalio na izlet bez kiše… No dobro imam kabanicu u torbi…  Razmšljam si dok sjedim u Cug-u I sa dva psa i pol pive cekam ekipu da se okupi za izlet. Plan je da se sastanemo do 9 (čitaj do 10), podijelimo po autima i krenemo u avanturu zivota. čeka nas vikend pun uzbudljivih zivotnih aktivnosti kao sto su iznošenje madraca na sunce, sklanjanja madraca sa sunca, košenje trave, vožnja trave u tačkama do komposta, štemanje, prskanje (nazalost ona loša vrsta prskanja sa otrovom protiv kukaca, stvarno steta, ima puno zabavnijih “prskanja”), čiščenje i hrpa slicnih aktivnosti koje inace doma izbjegavam, ali eto sad im se veselim.

Pivo, kola, rakija, kava, gembać!, pića se ispijaju i lagano se kreće prema designiranim vozilima. Moji kerovi I ja vozimo se sa gospodinom Čurićem, kojem sam neizmjerno zahvalan na vožnji :D. Vožnja je bila ko vožnja I sto da se priča… Od zanimljivosti bilo je neko skrseno vozilo brzo nakon sto smo krenuli (nitko naš) i pauza na benziskoj. Napokon sljede “dobri” djelovi.

Znaci nakon nemilih kolicina sati vožnje po makadamu napokon stajemo. Super idemo van, kerovi su isto nervozni, treba nam malo slobode. KRRRRRGGGGGGGGHHHHHHHHHH (ovo bi predstavljalo izuzetno zamoran I uznemirijuć zvuk klete sudbe)…. Ne, nismo jos na poziciji, još se malo vozimo…. Ok 5-10 min kasnije napokon malo prave slobode, one koja traje dulje od 15-20 min. Otvorilo se neko pivo pa je odmah malo lakse. Nakon par minuta su nas pozdrvaili Vihorovci Ivan I Tomislav I skupa s njima krećemo u naš dom daleko od kuće.

Dolazimo do planinarske kuce na Vinistu. Dosta lijepo, manje divljine nego ocekivano, ali dosta lijepo. Kameni zidovi, kamene kuće, zelenilo posvuda, sto reći nego kamen, krš I maslina. Sviđa mi se! Vihorovac Ivan (ako sam fulo ime sljledeci posjet ce biti superkul zanimljiv:D) preuzima inijacitivu I dodjeljuje posao ljudima. Jedna grupa (tj. Jedna osoba u ovom slucaju, ali, kaj god) popravlja frižider, jedan grupa sastavlja kosilicu, neki iznose stvari van, brisu, čiste, “prskaju” (kako dobar izraz;D), etc. Htio bih samo napomenuti da nam je vlado u 4 sata narasto sa statusa “Šegrta na gradilištu” do “Meštra za sve poslove vezane uz gradnju i građenje”, bravo Vlado… aplauz… Radovi polagano idu i do nekog trenutka je napravljeno dosta da se ne moze reci da Izletnici ništa ne rade. Vrhunski, sad slijedi najbolji dio dana! Veći dio se odvozi na kupanac dok psetari (vlasnici pasa: Valerija, Ivana I moja malenkost) ostaju čuvat strazu skupa sa gospodinom Tomislavom koji sa izrazitim chillum čita nekakvu knjigu. Od dosade započinjemo vatru I rostilj, pripremamo salatu I slicno. Ekipa se vraca sa kupanja I lagano ulazimo u noćni režim izletnika koji uključuje alkohol, mikrodoziranje, lošu glazbu, dobre ljude I vrhunsko druženje. To je potrajalo do nekog trenutka kad smo svi pošli leći. Bilo je zabavno, reko bih nezaboravno, ali nažalost sam neke dijelove zaboravio… jbga, dogodi se.

Sljedece jutro se budim a boli glava. Nažalost doslovno boli glava, očito je bilo jako zabavno veče dan prije :D. Nekako se krecem od kamena do kamena I lijezem svakom prilikom. Veseli I lepršavi izletnici oko mene jurcaju I obavljaju sto I jednu radnju. Čiste nered nakon prethodne noči, peru posuđe, dogovaraju se za ostatak dana, dok ja polako skupljam svoje svari pokusavam pratit sto mi rade psi. Kad se spremismo vozimo se do drugog dijela izleta u kojem preuzimamo nase malo sklonište.

Iskrcavamo se u šumi na Bjelolasici i pripremamo za pohod. Nekako sam smetnuo s uma činjenicu da cemo morati nosit stvari do sklonista ali zato sam se “ugodno” iznenadio kad sam shvatio da nosim 16kg cementa po planini. Da sam nekome od obitelji ili prijatelja reko da sam se dobrovoljno javio za tu radnju vjerojatno bi me poslali na neko mjesto gdje ne bi htio biti poslan. Ahhhh… Šetamo se kroz šumu, zbog vrlo kvalitetne kombinacije cementa na ledima i mučnine u glavi i trbuhu sam iznimno spor. Edina I Petra me bodre, ali neuspješno. Uspio sam ih u jednom trenutku nagovorit da me ostave I lijepo se prepustio osjećaju beznađa, kao fino ću ja tu ležat dok ne umrem ili dok me netko ne pokupi na povratku. Nažalost sam došo k sebi nakon kojih 5-10 min I renuo dalje.. Eh… Savrsena prilika za odustat od života promašena. A bilo je tako lijepo mjesto, Zelenilo, zemlja, toplo… idilično….

Dođoh nekako nakon toga do skloništa (zapravo je bilo jako blizu, I to je mozda najkraća šetnja koju sam imao sa izletnicima) kad ono BAM!. Znači nadam se da će netko stavit slike, ali sklonište je VRH. Bolje od vrha zapravo, jer vrhova ima puno, ovo je samo jedno. Malo, pitoreskno, predivno, prekrasno, prelijepo, pre, pre pre… Imamo samo jedno ali zato imamo vrhunsko. Sa svih strana gdje god pogledaš oceani zelenila, iznad kojih stoje oceani plavetnila. Prekrasni pogled 360° bez ikakvog traga civilizacijskog smeća. Kako je bio i lijep dan (nije bilo izletničke kiše) nisam bio siguran uživam li više u pogledu na nebo ili na planine oko sebe. U blizini skloništa su neki mikrovrhovi, od kojih sam posjetio jedan (opet vrhunski, pre, pre obzori, te vrhunsko sve ispod I iznad njih). Ostale sam vrhove ovaj put prekočio, ali nadam se da cu ih imati prilike posjetiti jer ovo je jedno od ljepših, možda čak I najljepših mjesta koje sam posjetio. Volim šume I volim nebo a ovdje sam imao prilku spoznati rijetko lijepu kombinaciju navedenih stvari.

O ekipi iz INE Bjelolasice koja nas je docekala i predala dom, ne znam što reći jer nisam puno komunicirao s njima.  Kao promatrač sa strane doduše mogu reći da sam osjetio da nam je na čuvanje dano nešto voljeno i što je bilo smatrano dragocjenim (ko je posjetio zna zašto, tko će tek posjetit, znat ce zašto). Ako slučajno čitate ovo hvala vam lijepa, kao dio PD Izletnika nastojat cu pomoči na bilo koji način u očuvanju ovog skloništa.

Nakon svečane primopredaje i jos malo druženja smo krenuli za Zagreb. Opet zanimljiva vožnja I moram napomenuti da sam najugodnije iznenađen Ivaninom vještinom baratanja teretnim kombijom. Nekako smo dosli do ZGB-a, a nakon toga nekako i do doma, od radnih akcija su ostale dobre uspomene. Ali I ostalo je sječanje na jedan od najljepših pogleda koje sam doživio. Volim kamen, volim krš, volim svašta (masline ne volim npr. :D), ali ova kombinacija zelenih brda i plavog neba, te putem smeđe zemlje I gustih krošnji su točno po mom ukusu.

Eto… Lijep pozdrav…. Jerko

Comments Off on Radne akcije Vinište i sklonište na Bjelolasici

PlaŠko2019 – 6. izlet, Dinara

Dinara, 18.-19.5.2019. Nekolicina hrabrih… ne znam kako bi drugačije nazvo svoje suputnike u tim najtežim trenutcima svoga postojanja. Dan je počeo dobro. Bilo je šanse za kišu (čitaj Plaško 2019),…

Dinara, 18.-19.5.2019.

Nekolicina hrabrih… ne znam kako bi drugačije nazvo svoje suputnike u tim najtežim trenutcima svoga postojanja.

Dan je počeo dobro. Bilo je šanse za kišu (čitaj Plaško 2019), ali izgledalo je kao da je neće biti. Dinara, taj najviši vrh Hrvatske je stajao pred nama kao davno zacrtani san. Danas postajemo planinari, bar na razini Hrvatske, a onda je samo nebo granica. Skupili smo se kod Vatroslava I počičkali u autobus i krenuli, eh da smo samo znali u što se upuštamo. Naivni i veseli smo se družili u busu, pričali o nekim divnim stvarima siguran sam, oh maldosti izgubljena…. Autobus nas je ostavio usred ničega te počeli smo sa usponom. Bilo je dosta idilično, onako kako stvari znaju biti prije nego se dogodi nešto neočekivano. “Tišina prije oluje” I te spike… Heheh iskoristih izraz oluja u tekstu ;D.

Šetuckajući po suncu I uživajuci blagodatimia prirode (špilje, livade, čista izvorska voda, rakija…), polako smo I veselo srljali u događaj koji će nas izmijeniti zauvijek. Dinara I njen krajobraz su prekrasni, osobno više volim mir šume, ali krš neupitno ima svojih čari. Lagani vjetrić, pogled u daljinu, toplina sunca, žamor izletnika, sve je išlo u prilog divnom danu. I tim lijepim kamenim, travnatim, svjetlom obasjanim putem polako smo se približavali vrhu.

I onda odjednom, igrom usuda, unutar 5 minuta sve se izmjenilo. Pocelo je sa oblacima, ko god smatra izjavu “živjeti u oblacima” pozitivnom taj nikad nije bio u njima. Moje iskustvo sa njima je kao magla, samo puno gore. Čim smo kročili u njih naše nevolje su počele. O Dinaro kakve to stravične i bezimene tajne čuvas pod svojim bijelim plaštem.

Krečući se kroz to bjelilo smo polako počeli gubiti ljude. Prvo jednog, pa zatim još jednog. Polako smo počeli I gubiti staze. Bijelilo je opasno, zaljulja te u snove i mračne misli o samoći i beznačajnosti postojanja. No da ne bi zaspali tu je bio vjetar. Nesveta pošast sa Dinare. O iz čijeg li si anusa poteko. Nisam siguran kolko je jako puhalo, ali bilo je stravično. Kakve to nezemaljske brzine taj “vjetar s Dinare” postize. Nije mi jasno. I tako pod okrutnim napadajima vjetra i pod prigušujučim okriljem nesnosne bjeline nastavismo šetati. Od grupe od 40tak izeltnika, oko mene je ostalo 10tak. Okrutna planina je uzela svoj danak. I onda ko sol na ranu, kao udarac nekome tko vec krvari na podu, kao podmijeh nekome tko je dotako dno, Dinara nas odluči počastiti kišicom. Ok, polaznici smo Plaško 2019, I ako imamo s ičim iskustva to je s kišom, ali….

Znači beskonačno bjelilo + nesveti vjetar iz pakla + lagana kišica je smrt. To je bila kap koja je prelila čašu. To je bilo ono šsto nas je skoro uništilo (nas nekolicnu hrabrih :D). Sa kišom smo počeli gubiti ne samo ljude, nego i ufanje. Nije više bilo svjetla na kraju tunela, nije bilo duge poslije kiše, nije bilo ničega. Samo kiša, hladnoča, bejlina I prokleti vjetar. U jednom trenutku nas je bilo dvoje, pa samo opet bili troje, I onda u jednom trenutku bijah sam, sa svojim vjernim psom Frodom. Dosta traumatično iskustvo. Hodaš bez nade, tražis male crvene krugove, od drugih ljudi si davno digao ruke, nazad nisi siguran da možeš, naprijed nisi siguran koliko još. Kroz glavu ti prolazi tisuču I jedna misao, od koji je većina neka izvedenica od “ što mi je ovo trebalo”. Scenariji u kojima ostaješ bez snage, bez volje, bez vode jer ovo traje cijelu vječnost, bez topline jer nesveti vjetar nikad ne posustaje, I postajes jos samo jedna žrtva močne I drevne planine. I tako hodaš, I hodaš, I hodaš, I psuješ, I hodaš.

U jednom trenutku si na vrhu, a tamo svi đavoli kolo vode. Vjetar divlja I orgija na najjače, ono ispod nije ništa nego uvetira u bijes koji se iskaljuje na vrhu planine. Jedina olakotna okolnost su ljudi. Ta bića koja nisi vidio vec eonima. Ti objekti koji te podječaju na bolje dane, sretnije dane, u kojima postoje izrazi koa što su toplina, sunce, mir, odmor, spokoj, hrana…. Uglavnom kroz vrh proletiš 250 na sat uz dodir kamena od tri mikrosekunde tek tolko da mozeš reći da si bio.

I onda slijedi spust. Koliko god da je agonija ići prema gore na toj planini iz Hada, prema dolje je gore. Silazak u pakao. Umorna I izmučena duša otkriva nove izvore agonije. Sklisko kamenje, prokleti snijeg (koa oblaci mi nisu bili dosta da zamrzim bijelu boju), normalno kiša I vjetar. Dodatni bodovi za moje izmučeno pesto koje je počelo polako odustajati od života. U više navrata je samo stao I tresao se jadan. Mislim da su izrazi koje sam mu izreko taj dan zgrozile I demone koji obitavaju na vrhu Dinare. I nekako korak po bolni korak, po kamenju, kroz šipražje I vjetar polako I bolno izađoh iz tog pakla. Pakao je još blagi izraz, tamo je toplo I ne puše vjetar. Ovo mjesto je mnogo gore, mnogo iskonskije, tu si prioda daje oduška. Uglavnom nekako izađoh iz tog mjesta gdje prestaju ljudski snovi I počinju oni nekih drevnijih I okrutnijih stvorenja I tvorevina. I kako izlazim iz tog prokletog mjesta primjećujem sve više  I više ljudi. Svi smo nekako uspjeli proći kroz ovo čistilište, svi smo nekako drugačiji radi toga.

Umorni, smrznuti, ali opet s tračcima nade u nastavak postojanja šetamo krajolikom koji bi običnim smrtnicima bio prelijep, ali nama nekolicini hrabrih koji preživjesmo ovo što preživjesmo, biješe samo krajolik, samo okolina, ništa drugo nego pozadina putu koji vodi do topline zatvorenog prostora I zapaljene vatre. I nekako s koraka na korak se polako u malim grupicama (jer tko bi se usudio biti sam nakon užasa koji smo upravo preživjeli) dolazimo do doma.

U domu polako, polako u toplini ljudskog društva, uz šaputanja vatre I obećanja alkohola dolazimo k sebi. Kako raste toplina u nama tako raste I volje za životom I druženjem. Količina pića je bila primjerena za oporavak, pukom sretnom činjenicom da smo imali 2 rođendana u grupi taj dan (1 možda ne bi uspio pokriti cijenu prolaska koju je Dinara naplatila našim umovima). I tako pomalo imadosmo prekrasno druženje. Opet je tu bila već dobro uhodana kombinacija alkohola I iznimno trash glazbe, ali sretni što smo preživjeli to je bio jedan od tuluma života. Hehe dosta dobar opis budući da se na tom tulumu stvarno slavio život, tj. činjenica da smo uopće živi.

O jadnim grupama ljudi koji su se izgubili u toj planini, I nekako konačno došli do nas ne želim ni pričati ni razmišljati.  Kad pomislim o stanju njihovog duha I cijeni koju su plaitli na toj planini prođe me jeza. S kojim su nezemaljskim stvorenjima morali sklopiti ugovore kako bi nam se vratili ne želim razmisljati. Općenito više ne želim razmišljati.

Eto to je iskustvo s Dinare, pa tko voli neka ode I sam vidi. Nije na meni da govorim protiv nje, jer I sam planiram otici provjeriti neke stvari opet na njoj. Moram provjeriti, jer neke stvari koje tamo vidjeh ne smiju biti istinite, moraju biti rezultat moje mašte, I moram se uvjeriti da su samo to, ako ikad opet mislim spavati.

Sretno,

Jerko Knez, jedan od nekolicine hrabrih

Comments Off on PlaŠko2019 – 6. izlet, Dinara

Type on the field below and hit Enter/Return to search