PD Izletnik

PD Izletnik

Planinarsko društvo Izletnik

Author: Izletnik

Natura obscura – Schlosserov dom, Risnjak

Risnjak sasvim osobno – autoetnografija planinara početnika Zadnje tri godine uglavnom sam proveo sjedeći… za laptopom, nad tekstovima ili u birtiji. Vraćajući se s dočeka Nove godine, negdje oko pola…

Risnjak sasvim osobno – autoetnografija planinara početnika

Zadnje tri godine uglavnom sam proveo sjedeći… za laptopom, nad tekstovima ili u birtiji. Vraćajući se s dočeka Nove godine, negdje oko pola 6 ujutro odlučio sam da ću u 2019. kupiti bicikl i više se kretati (hodati, trčati, otići na Sljeme… štagod). Bicikl sam kupio odmah u siječnju, međutim s hodanjem, trčanjem i odlaskom na Sljeme išlo je nešto teže, ili da si ne laskam… nikako.

Jedan petak navečer, ni sam se više ne sjećam kako, završio sam na dodjeli Izletnikovih nagrada polaznicima škole. I svidjelo mi se. Opuštena, otvorena i nimalo pretenciozna ekipa koja može i voli popiti… podosta. Uglavnom, sasvim suprotno od mojih predrasuda o planinarima kao neurotičarima opsjednutim zdravim životom koji uz prijeđene planine broje i zalogaje. Nedugo nakon toga saznao sam za ideju prikupljanja knjiga koje bi Izletnici dostavili i poklonili zainteresiranim planinarskim domovima. Ako sam dobro pohvatao priču, prvi na redu bio je dom na Risnjaku (onaj najbliži vrhu). Budući da planinarske staze Risnjaka već neko vrijeme služe kao put kojim migranti pokušavaju stići na zapad, bježeći od gladi, siromaštva i izgledne smrti te s obzirom na to da desničarske i konzervativne stranke i udruge odlučno i kontinuirano šire govor mržnje stvarajući tako atmosferu iracionalne prijetnje i straha, ideja je bila planinarskom domu podno vrha pokloniti knjige koje kritički progovaraju o poziciji potlačenih, prezrenih i marginaliziranih skupina i pojedinaca tijekom povijesti i u sadašnjosti. Na taj bi se način kod planinara-čitatelja pokušalo osvijestiti kako dehumanizirajuće i marginalizirajuće prakse prema drugima i drugačijima mogu imati katastrofalne posljedice koje se nerijetko ostvaruju u nekom tipu žestokog nasilja. 

I to je bilo to, jako mi se svidio koncept i odlučio sam se popeti na Risnjak s knjigom. Ovaj izvještaj kratak je opis tog puta i mojih dojmova.

Dogovor je bio da se nađemo u subotu, 29. 06. ispred birtije Cug blizu Glavnog kolodvora točno u 9 ujutro. Kašnjenje nije poželjno, ali pola ekipe ionako nije došlo na vrijeme i nitko oko toga nije radio dramu. Od Izletnika sam znao samo jednu osobu (ajd, jednu i pol) i nisam imao pojma tko će sve doći, niti koliko nas ukupno ide. Nakon kave podijelili smo se u dva auta i krenuli. Mene je zapao auto s Gordanom (vozač), Vlatkom i Minjom. Da neki nisu zaboravili mobitel, da vlak nije prošao prugom kojom navodno nikada ne prolazi (i to dvaput, ne zajebavam vas, drugi put išao je u rikverc), da kamion Čistoće nije blokirao traku i da u jednom zapadnom zagrebačkom kvartu nisu zatvorili cestu zbog radova, stigli bi kad i prvi auto, ovako smo kasnili 40-ak minuta u polasku. Do podnožja Risnjaka vozili smo se dva sata… i bilo je super. Njih dvije njega su stalo zajebavale da ima sranje od auta koji ne može potegnuti na uzbrdici, a on im je bezuspješno pokušavao objasniti da nije do auta nego do nekog lako rješivog, bezveznog kvara, a onda su ga one zajebavale još žešće. Mene su tjerali da čitam izvještaje s prethodnih izleta koji su, priznajem, bili stvarno dobro napisani (još uvijek prasnem u smijeh kad se sjetim pauka četnika).

Do podnožja Risnjaka došli smo očekivano zadnji. Tamo su nas čekali Damir s nekom igrom koja sadrži karte sa zaista lijepo ilustriranim pticama, Ivana i psica Bura te još neka ekipa kojoj sam u međuvremenu zaboravio imena. Za jednim stolom bila su i 4 naoružana specijalca u maskirnim uniformama. Vjerojatno su bili zaduženi za identificiranje, lociranje i transferiranje migranata, ili narodski rečeno za lov, ponižavanje, premlaćivanje, oduzimanje i/ili uništavanje osobnih stvari ljudima koji nisu Mi, te njihovo premještanje nazad u Bosnu. 

Popili smo pivo, stavili prikupljene knjige na stol, Vlatka ih je označila izletnikovim žigom i u svaku stavila letak o Natura obsucra projektu (jednom knjižničarka – uvijek knjižničarka!). Nakon što je svatko uzeo knjigu-dvije u ruksak, krenuli smo. Vrijeme je bilo zaista ugodno, sunčano s vjetrom pa nije bilo one neizdržive vrućine. Ono što sam odmah uočio i što mi se jako svidjelo bila je specifična grupna kolegijalnost i pažnja: ako netko pije vode, ponudit će onog do sebe, ako trebaš maramicu ili nešto, dat će ti. Kad si početnik uvijek netko pazi na tebe i drži te na oku da ne padneš u provaliju i nikad ti neće dopustiti da hodaš zadnji na kraju kolone. 

Uspon nije bio zahtjevan te nam je do doma podno vrha trebalo oko dva sata uz jednu kratku pauzu od 10-ak minuta što Risnjak čini idealnom planinom za osobe koje nemaju iskustva u planinarenju i nisu u zavidnoj kondicijskoj spremi. Prikupljene knjige predali smo gospođi koja vodi dom. Gledajući izraz njezinog lica nisam bio siguran je li shvatila poruku, a i usput je izgovorila zajedljivu rečenicu-dvije o migrantima iz Afganistana, no rekao bih da joj je ipak bilo drago što smo donirali literaturu. Zauzvrat nas je počastila pivom i nelošim grahom s kobasicama… hvala joj, lijepo od nje. Jedan dio ekipe popeo se na sam sam vrh Risnjaka, no većina nas smjestila se na klupe ispred doma, lijeno ispijala pivo i ćaskala o uobičajenim svakodnevnim temama poput iznosa brzine zvuka u vakuumu, nastanka crnih rupa i meni omiljenoj – kako radi frižider kojeg pogoni zemni plin. 

Kao planinar početnik dobio sam sljedeće savjete: nakon dolska na odredište najbolje se presvući u kroksice (kupiti kopiju, nikako original). Osim što pružaju osjećaj udobnosti, kroksice su i odlično kontracepcijsko sredstvo jer jamče kronično odsustvo sexa podjednako u nizini i na planini. Nadalje, proljev se najbolje prevenira aktivnim ugljenom kojeg je uvijek dobro nositi uza se, makar neki sugeriraju da je idealno popiti neku rakijicu iza svake pojedene hrane. Ja bih dodao da je pametnije planinariti u onim majicama od umjetnog materijala koje su konstruirane da znoj bacaju van, jer ako obučete običnu pamučnu već za 20-ak minuta izgledat ćete kao da vam je skupina djece složila sačekušu s vodenim pištoljima. 

Sunce je lagano zalazilo pa smo se odlučili vratiti prema autima. Ljepota u planinarenju je što prilikom uspona i silaska uglavnom gledaš ispred sebe u pod tako da svaki put kada podigneš pogled i pogledaš krajolik zapravo vidiš neku prirodnu ljepotu prvi put. Meni je recimo najljepše bilo kada je vjetar, koji je lagano puhao cijeli dan, pojedine listove u krošnjama bukve prevrtao na poleđinu koja se srebrnasto bljeskala na zalazećem suncu, međutim, upozorili su me da takve impresije ne izgovaram na glas, jer bi većina ljudi mogla pomisliti da sam čudan. 

Silazak je bio ugodan i ništa značajno nije se dogodilo, nismo naišli na vuka, risa, medvjeda ni ikakve druge životinje, a nije bilo ni dima što valjda znači da ovaj put specijalci u nacionalnom parku nisu spalili ruksake i ostale osobne stvari migranata. Do Zagreba nam je trebalo nešto manje od dva sata, auto je sada mogao puno snažnije potegnuti. 

Sve u svemu, svidjelo mi se… jako. Najviše sam proces penjanja i Izletnici… njihova pristupačnost, otvorenost i nepretencioznost. Priroda je također divna, a nadam se da se nastavlja i s prikupljanjem knjiga. Veselim se nekom drugom usponu, a i volio bih saznati kako radi frižider na plin… Živjeli!

Dorijan V.

 

Comments Off on Natura obscura – Schlosserov dom, Risnjak

Radne akcije Vinište i sklonište na Bjelolasici

Sunčano jutro! Hmmm, idem sa izletnikom a sunčano jutro? Neće biti valjda takav cijeli vikend? Mislim ne bi se zalio na izlet bez kiše… No dobro imam kabanicu u torbi… …

Sunčano jutro! Hmmm, idem sa izletnikom a sunčano jutro? Neće biti valjda takav cijeli vikend? Mislim ne bi se zalio na izlet bez kiše… No dobro imam kabanicu u torbi…  Razmšljam si dok sjedim u Cug-u I sa dva psa i pol pive cekam ekipu da se okupi za izlet. Plan je da se sastanemo do 9 (čitaj do 10), podijelimo po autima i krenemo u avanturu zivota. čeka nas vikend pun uzbudljivih zivotnih aktivnosti kao sto su iznošenje madraca na sunce, sklanjanja madraca sa sunca, košenje trave, vožnja trave u tačkama do komposta, štemanje, prskanje (nazalost ona loša vrsta prskanja sa otrovom protiv kukaca, stvarno steta, ima puno zabavnijih “prskanja”), čiščenje i hrpa slicnih aktivnosti koje inace doma izbjegavam, ali eto sad im se veselim.

Pivo, kola, rakija, kava, gembać!, pića se ispijaju i lagano se kreće prema designiranim vozilima. Moji kerovi I ja vozimo se sa gospodinom Čurićem, kojem sam neizmjerno zahvalan na vožnji :D. Vožnja je bila ko vožnja I sto da se priča… Od zanimljivosti bilo je neko skrseno vozilo brzo nakon sto smo krenuli (nitko naš) i pauza na benziskoj. Napokon sljede “dobri” djelovi.

Znaci nakon nemilih kolicina sati vožnje po makadamu napokon stajemo. Super idemo van, kerovi su isto nervozni, treba nam malo slobode. KRRRRRGGGGGGGGHHHHHHHHHH (ovo bi predstavljalo izuzetno zamoran I uznemirijuć zvuk klete sudbe)…. Ne, nismo jos na poziciji, još se malo vozimo…. Ok 5-10 min kasnije napokon malo prave slobode, one koja traje dulje od 15-20 min. Otvorilo se neko pivo pa je odmah malo lakse. Nakon par minuta su nas pozdrvaili Vihorovci Ivan I Tomislav I skupa s njima krećemo u naš dom daleko od kuće.

Dolazimo do planinarske kuce na Vinistu. Dosta lijepo, manje divljine nego ocekivano, ali dosta lijepo. Kameni zidovi, kamene kuće, zelenilo posvuda, sto reći nego kamen, krš I maslina. Sviđa mi se! Vihorovac Ivan (ako sam fulo ime sljledeci posjet ce biti superkul zanimljiv:D) preuzima inijacitivu I dodjeljuje posao ljudima. Jedna grupa (tj. Jedna osoba u ovom slucaju, ali, kaj god) popravlja frižider, jedan grupa sastavlja kosilicu, neki iznose stvari van, brisu, čiste, “prskaju” (kako dobar izraz;D), etc. Htio bih samo napomenuti da nam je vlado u 4 sata narasto sa statusa “Šegrta na gradilištu” do “Meštra za sve poslove vezane uz gradnju i građenje”, bravo Vlado… aplauz… Radovi polagano idu i do nekog trenutka je napravljeno dosta da se ne moze reci da Izletnici ništa ne rade. Vrhunski, sad slijedi najbolji dio dana! Veći dio se odvozi na kupanac dok psetari (vlasnici pasa: Valerija, Ivana I moja malenkost) ostaju čuvat strazu skupa sa gospodinom Tomislavom koji sa izrazitim chillum čita nekakvu knjigu. Od dosade započinjemo vatru I rostilj, pripremamo salatu I slicno. Ekipa se vraca sa kupanja I lagano ulazimo u noćni režim izletnika koji uključuje alkohol, mikrodoziranje, lošu glazbu, dobre ljude I vrhunsko druženje. To je potrajalo do nekog trenutka kad smo svi pošli leći. Bilo je zabavno, reko bih nezaboravno, ali nažalost sam neke dijelove zaboravio… jbga, dogodi se.

Sljedece jutro se budim a boli glava. Nažalost doslovno boli glava, očito je bilo jako zabavno veče dan prije :D. Nekako se krecem od kamena do kamena I lijezem svakom prilikom. Veseli I lepršavi izletnici oko mene jurcaju I obavljaju sto I jednu radnju. Čiste nered nakon prethodne noči, peru posuđe, dogovaraju se za ostatak dana, dok ja polako skupljam svoje svari pokusavam pratit sto mi rade psi. Kad se spremismo vozimo se do drugog dijela izleta u kojem preuzimamo nase malo sklonište.

Iskrcavamo se u šumi na Bjelolasici i pripremamo za pohod. Nekako sam smetnuo s uma činjenicu da cemo morati nosit stvari do sklonista ali zato sam se “ugodno” iznenadio kad sam shvatio da nosim 16kg cementa po planini. Da sam nekome od obitelji ili prijatelja reko da sam se dobrovoljno javio za tu radnju vjerojatno bi me poslali na neko mjesto gdje ne bi htio biti poslan. Ahhhh… Šetamo se kroz šumu, zbog vrlo kvalitetne kombinacije cementa na ledima i mučnine u glavi i trbuhu sam iznimno spor. Edina I Petra me bodre, ali neuspješno. Uspio sam ih u jednom trenutku nagovorit da me ostave I lijepo se prepustio osjećaju beznađa, kao fino ću ja tu ležat dok ne umrem ili dok me netko ne pokupi na povratku. Nažalost sam došo k sebi nakon kojih 5-10 min I renuo dalje.. Eh… Savrsena prilika za odustat od života promašena. A bilo je tako lijepo mjesto, Zelenilo, zemlja, toplo… idilično….

Dođoh nekako nakon toga do skloništa (zapravo je bilo jako blizu, I to je mozda najkraća šetnja koju sam imao sa izletnicima) kad ono BAM!. Znači nadam se da će netko stavit slike, ali sklonište je VRH. Bolje od vrha zapravo, jer vrhova ima puno, ovo je samo jedno. Malo, pitoreskno, predivno, prekrasno, prelijepo, pre, pre pre… Imamo samo jedno ali zato imamo vrhunsko. Sa svih strana gdje god pogledaš oceani zelenila, iznad kojih stoje oceani plavetnila. Prekrasni pogled 360° bez ikakvog traga civilizacijskog smeća. Kako je bio i lijep dan (nije bilo izletničke kiše) nisam bio siguran uživam li više u pogledu na nebo ili na planine oko sebe. U blizini skloništa su neki mikrovrhovi, od kojih sam posjetio jedan (opet vrhunski, pre, pre obzori, te vrhunsko sve ispod I iznad njih). Ostale sam vrhove ovaj put prekočio, ali nadam se da cu ih imati prilike posjetiti jer ovo je jedno od ljepših, možda čak I najljepših mjesta koje sam posjetio. Volim šume I volim nebo a ovdje sam imao prilku spoznati rijetko lijepu kombinaciju navedenih stvari.

O ekipi iz INE Bjelolasice koja nas je docekala i predala dom, ne znam što reći jer nisam puno komunicirao s njima.  Kao promatrač sa strane doduše mogu reći da sam osjetio da nam je na čuvanje dano nešto voljeno i što je bilo smatrano dragocjenim (ko je posjetio zna zašto, tko će tek posjetit, znat ce zašto). Ako slučajno čitate ovo hvala vam lijepa, kao dio PD Izletnika nastojat cu pomoči na bilo koji način u očuvanju ovog skloništa.

Nakon svečane primopredaje i jos malo druženja smo krenuli za Zagreb. Opet zanimljiva vožnja I moram napomenuti da sam najugodnije iznenađen Ivaninom vještinom baratanja teretnim kombijom. Nekako smo dosli do ZGB-a, a nakon toga nekako i do doma, od radnih akcija su ostale dobre uspomene. Ali I ostalo je sječanje na jedan od najljepših pogleda koje sam doživio. Volim kamen, volim krš, volim svašta (masline ne volim npr. :D), ali ova kombinacija zelenih brda i plavog neba, te putem smeđe zemlje I gustih krošnji su točno po mom ukusu.

Eto… Lijep pozdrav…. Jerko

Comments Off on Radne akcije Vinište i sklonište na Bjelolasici

PlaŠko2019 – 6. izlet, Dinara

Dinara, 18.-19.5.2019. Nekolicina hrabrih… ne znam kako bi drugačije nazvo svoje suputnike u tim najtežim trenutcima svoga postojanja. Dan je počeo dobro. Bilo je šanse za kišu (čitaj Plaško 2019),…

Dinara, 18.-19.5.2019.

Nekolicina hrabrih… ne znam kako bi drugačije nazvo svoje suputnike u tim najtežim trenutcima svoga postojanja.

Dan je počeo dobro. Bilo je šanse za kišu (čitaj Plaško 2019), ali izgledalo je kao da je neće biti. Dinara, taj najviši vrh Hrvatske je stajao pred nama kao davno zacrtani san. Danas postajemo planinari, bar na razini Hrvatske, a onda je samo nebo granica. Skupili smo se kod Vatroslava I počičkali u autobus i krenuli, eh da smo samo znali u što se upuštamo. Naivni i veseli smo se družili u busu, pričali o nekim divnim stvarima siguran sam, oh maldosti izgubljena…. Autobus nas je ostavio usred ničega te počeli smo sa usponom. Bilo je dosta idilično, onako kako stvari znaju biti prije nego se dogodi nešto neočekivano. “Tišina prije oluje” I te spike… Heheh iskoristih izraz oluja u tekstu ;D.

Šetuckajući po suncu I uživajuci blagodatimia prirode (špilje, livade, čista izvorska voda, rakija…), polako smo I veselo srljali u događaj koji će nas izmijeniti zauvijek. Dinara I njen krajobraz su prekrasni, osobno više volim mir šume, ali krš neupitno ima svojih čari. Lagani vjetrić, pogled u daljinu, toplina sunca, žamor izletnika, sve je išlo u prilog divnom danu. I tim lijepim kamenim, travnatim, svjetlom obasjanim putem polako smo se približavali vrhu.

I onda odjednom, igrom usuda, unutar 5 minuta sve se izmjenilo. Pocelo je sa oblacima, ko god smatra izjavu “živjeti u oblacima” pozitivnom taj nikad nije bio u njima. Moje iskustvo sa njima je kao magla, samo puno gore. Čim smo kročili u njih naše nevolje su počele. O Dinaro kakve to stravične i bezimene tajne čuvas pod svojim bijelim plaštem.

Krečući se kroz to bjelilo smo polako počeli gubiti ljude. Prvo jednog, pa zatim još jednog. Polako smo počeli I gubiti staze. Bijelilo je opasno, zaljulja te u snove i mračne misli o samoći i beznačajnosti postojanja. No da ne bi zaspali tu je bio vjetar. Nesveta pošast sa Dinare. O iz čijeg li si anusa poteko. Nisam siguran kolko je jako puhalo, ali bilo je stravično. Kakve to nezemaljske brzine taj “vjetar s Dinare” postize. Nije mi jasno. I tako pod okrutnim napadajima vjetra i pod prigušujučim okriljem nesnosne bjeline nastavismo šetati. Od grupe od 40tak izeltnika, oko mene je ostalo 10tak. Okrutna planina je uzela svoj danak. I onda ko sol na ranu, kao udarac nekome tko vec krvari na podu, kao podmijeh nekome tko je dotako dno, Dinara nas odluči počastiti kišicom. Ok, polaznici smo Plaško 2019, I ako imamo s ičim iskustva to je s kišom, ali….

Znači beskonačno bjelilo + nesveti vjetar iz pakla + lagana kišica je smrt. To je bila kap koja je prelila čašu. To je bilo ono šsto nas je skoro uništilo (nas nekolicnu hrabrih :D). Sa kišom smo počeli gubiti ne samo ljude, nego i ufanje. Nije više bilo svjetla na kraju tunela, nije bilo duge poslije kiše, nije bilo ničega. Samo kiša, hladnoča, bejlina I prokleti vjetar. U jednom trenutku nas je bilo dvoje, pa samo opet bili troje, I onda u jednom trenutku bijah sam, sa svojim vjernim psom Frodom. Dosta traumatično iskustvo. Hodaš bez nade, tražis male crvene krugove, od drugih ljudi si davno digao ruke, nazad nisi siguran da možeš, naprijed nisi siguran koliko još. Kroz glavu ti prolazi tisuču I jedna misao, od koji je većina neka izvedenica od “ što mi je ovo trebalo”. Scenariji u kojima ostaješ bez snage, bez volje, bez vode jer ovo traje cijelu vječnost, bez topline jer nesveti vjetar nikad ne posustaje, I postajes jos samo jedna žrtva močne I drevne planine. I tako hodaš, I hodaš, I hodaš, I psuješ, I hodaš.

U jednom trenutku si na vrhu, a tamo svi đavoli kolo vode. Vjetar divlja I orgija na najjače, ono ispod nije ništa nego uvetira u bijes koji se iskaljuje na vrhu planine. Jedina olakotna okolnost su ljudi. Ta bića koja nisi vidio vec eonima. Ti objekti koji te podječaju na bolje dane, sretnije dane, u kojima postoje izrazi koa što su toplina, sunce, mir, odmor, spokoj, hrana…. Uglavnom kroz vrh proletiš 250 na sat uz dodir kamena od tri mikrosekunde tek tolko da mozeš reći da si bio.

I onda slijedi spust. Koliko god da je agonija ići prema gore na toj planini iz Hada, prema dolje je gore. Silazak u pakao. Umorna I izmučena duša otkriva nove izvore agonije. Sklisko kamenje, prokleti snijeg (koa oblaci mi nisu bili dosta da zamrzim bijelu boju), normalno kiša I vjetar. Dodatni bodovi za moje izmučeno pesto koje je počelo polako odustajati od života. U više navrata je samo stao I tresao se jadan. Mislim da su izrazi koje sam mu izreko taj dan zgrozile I demone koji obitavaju na vrhu Dinare. I nekako korak po bolni korak, po kamenju, kroz šipražje I vjetar polako I bolno izađoh iz tog pakla. Pakao je još blagi izraz, tamo je toplo I ne puše vjetar. Ovo mjesto je mnogo gore, mnogo iskonskije, tu si prioda daje oduška. Uglavnom nekako izađoh iz tog mjesta gdje prestaju ljudski snovi I počinju oni nekih drevnijih I okrutnijih stvorenja I tvorevina. I kako izlazim iz tog prokletog mjesta primjećujem sve više  I više ljudi. Svi smo nekako uspjeli proći kroz ovo čistilište, svi smo nekako drugačiji radi toga.

Umorni, smrznuti, ali opet s tračcima nade u nastavak postojanja šetamo krajolikom koji bi običnim smrtnicima bio prelijep, ali nama nekolicini hrabrih koji preživjesmo ovo što preživjesmo, biješe samo krajolik, samo okolina, ništa drugo nego pozadina putu koji vodi do topline zatvorenog prostora I zapaljene vatre. I nekako s koraka na korak se polako u malim grupicama (jer tko bi se usudio biti sam nakon užasa koji smo upravo preživjeli) dolazimo do doma.

U domu polako, polako u toplini ljudskog društva, uz šaputanja vatre I obećanja alkohola dolazimo k sebi. Kako raste toplina u nama tako raste I volje za životom I druženjem. Količina pića je bila primjerena za oporavak, pukom sretnom činjenicom da smo imali 2 rođendana u grupi taj dan (1 možda ne bi uspio pokriti cijenu prolaska koju je Dinara naplatila našim umovima). I tako pomalo imadosmo prekrasno druženje. Opet je tu bila već dobro uhodana kombinacija alkohola I iznimno trash glazbe, ali sretni što smo preživjeli to je bio jedan od tuluma života. Hehe dosta dobar opis budući da se na tom tulumu stvarno slavio život, tj. činjenica da smo uopće živi.

O jadnim grupama ljudi koji su se izgubili u toj planini, I nekako konačno došli do nas ne želim ni pričati ni razmišljati.  Kad pomislim o stanju njihovog duha I cijeni koju su plaitli na toj planini prođe me jeza. S kojim su nezemaljskim stvorenjima morali sklopiti ugovore kako bi nam se vratili ne želim razmisljati. Općenito više ne želim razmišljati.

Eto to je iskustvo s Dinare, pa tko voli neka ode I sam vidi. Nije na meni da govorim protiv nje, jer I sam planiram otici provjeriti neke stvari opet na njoj. Moram provjeriti, jer neke stvari koje tamo vidjeh ne smiju biti istinite, moraju biti rezultat moje mašte, I moram se uvjeriti da su samo to, ako ikad opet mislim spavati.

Sretno,

Jerko Knez, jedan od nekolicine hrabrih

Comments Off on PlaŠko2019 – 6. izlet, Dinara

PlaŠko2019 – 5. izlet, Krk

Izvještaj s izleta na Krk Prvotni plan bio je kampiranje na Krku 4. i 5. svibnja. Međutim, zbog lošeg vremena svuda, taj vikend je otkazan izlet. Imali smo vremena za…

Izvještaj s izleta na Krk

Prvotni plan bio je kampiranje na Krku 4. i 5. svibnja. Međutim, zbog lošeg vremena svuda, taj vikend je otkazan izlet. Imali smo vremena za izležavanje doma pred TV-om, odlazak u kino ili možda u izlazak 😀 poput nas koji smo se već zaželjeli klasičnih izlazaka u grad, malo za promjenu – nakon partijanja po planinarskim domovima u gojzericama i tajicama, zadnjih nekoliko vikenda za redom, bez šminke i ekipe koja te zafrkava u zadnje vrijeme da si ih “otkantao” zbog planinara :P. Uglavnom, neki su se odmorili, neki demolirali taj vikend (ovisno o preferencijama).

U tjednu kad smo se već vratili u prirodni bioritam nakon vikenda i počela nas polako lovit svakodnevna monotonija (posʼo-kuća, kuća-posʼo), stiže mail naslovljen: “ovaj put za ozbiljno” :). Kaže: “Ne odustajemo od Baške, samo od šatora!”, jer i cijeli taj tjedan naravno da je vrijeme bilo katastrofa – kiša i zima cijeli mjesec, ma da samo cijeli mjesec – cijelo vrijeme naše školice koju smo već opravdano i prekrstili u Kiško2019. Bilo mi je žao što neću kampirati po prvi puta u životu, baš sam se veselila tome, čak i šator već posudila, ali dobro – što je tu je, bolje spavat na toplom i suhom nego u lokvi vode. Bit će još prilika za šatoriranje – spominje se neki Cres u sedmom mjesecu :D.

Uglavnom, novi plan za Krk je bio da se krene u subotu, dakle 11.5., u 7:00 h. Kao nalazimo se u 6:45 h, iza Lisinskog, ali to obično bude kojih pola sata kasnije (pod uvjetom da se ne čeka Genija ili Vladu – dečki no hard feelings :P). “Prvi dan hodamo do vrha Krka i spuštamo se u Bašku. Sve ostavljamo u busu, osim malog ruksaka za hodanje. Hoda se cca 5 sati. Spavanje u Celjskom domu, uključena večera i doručak. Sobe luksuz! Cijena 34,50 €. Navečer, zabavni program. Drugi dan hodanje kroz kanjon do uvale Vela Luka, cca 4-5 sati, ako bude potop smislit ćemo drugu kombinaciju.”, kaže Valerija. Uz to je stajala i preporuka da je možda bolje ne voditi pse jer im kamenjar nije baš super za šapice. Cijena busa se formirala kasnije prema broju ljudi koji su išli. Mora se priznat da je to bio jedan od skupljih izleta u školici ove godine (smještaj i hrana nekih 250 kuna znači i bus na kraju još 140, plus cuga koju smo kupovali dolje :D). Možda je i to djelomično razlog manjeg broja ljudi koji su išli na ovaj izlet (barem se meni činilo puno u početku). Ali, na kraju mi nije bilo žao ni jedne kune jer je to bio jedan od boljih izleta. 

Kao i obično, prvi dan je bilo lijepo vrijeme. Sunčano i ugodno toplo. Ostavili smo stvari u hostelu i otprilike oko 12, 13 sati smo krenuli hodati. Prvi dan smo ipak odradili rutu kroz kanjon do uvale Vela Luka jer je bila prognoza za kišu naravno opet sa subote na nedjelju pa ćemo kao drugi dan na vrh Obzova ako nam vrijeme dopusti. Moram priznati da mi je sama staza do uvale bila prilično zanimljiva. Dio rute smo skakutali s kamena na kamen poput malih kozica uz more i šum valova – milina. Jedan dio je bilo i penjanja doslovno četveronoške. To mi je osobno i bio najzanimljiviji dio staze od kojeg sam do srijede imala upalu mišića guzice i stražnje lože (osjećaj sličan kao nakon plesanja u štiklama cijelu noć – znaju cure ;)). Odjednom se pojavljuju ovce i “pričaju” one malo s nama, malo međusobno dok mi pazimo da ne fulamo kamen promatrajući njih. I onda napokon malo odmora u uvali, točanje nogu u moru, sunčanje, izležavanje, klopa, cuga, slikanje i tako to :). Zatim natrag u brdo gdje smo si prilično žestok tempo nabili. Možda da ne zakasnimo na večeru koja nas je čekala, a možda i zato jer nam je odmor u uvali udahnuo neku novu energiju. Ali na vrh smo ipak svi došli mokri. Sjedamo, pokušavamo usporit dah i otkucaje, a stiže Stela koja je jedva dopuzala gore i viče:”Kaj je penzići? Ne možete više?”. Svima nam je izmamila osmijehe na lice i ostalo mi je to u sjećanju kao simpatična pošalica pa ju eto spominjem da se i vi koji nekim čudom ovo čitate malo nasmijete – kad već ja nemam neki smisao za humor 😀 

Kad smo se vratili u hostel, dočekale su nas prekrasne sobe s balkonima, pogledom na more neke, wc-ima i tuševima. Otuširali smo se, preskinuli i spustili u prizemlje na bogovsku večeru. Većina nas je odabrala ribu, ipak smo na moru 🙂 Dočekala nas je ogromna i vrhunski pripremljena orada sa žara s blitvom i nekom slasticom za kraj. Mesni meni je bio čini mi se neka šnicla i pomfri, ali možda se varam – previše sam bila skoncentrirana na svoj tanjur. U ponudi znam da je bio i vege meni, ali čini mi se da u ovoj grupi nije bilo takvih. Nakon lijepo provedenog dana na suncu i u prirodi, u pokretu, pa još na kraju fina papica i jedino što je preostalo bilo je da to valja još i zalijati pa je eto čašica po čašica krenula i sve glasnija muzika preko Goranovog zvučnika (lik je već bio pa zna što treba ponijeti). Tako smo se mi počeli druškati na terasi hostela uz pokoju čašicu planirajući još i odlazak u grad i u disco za koji smo čuli da ima živu svirku, ali nešto počinje sve glasnije rominjati – ne biste vjerovali, kiša. Nismo ju već jako dugo kao vidjeli u petom mjesecu. Ali nema veze, ekipa je vedra, vesela i raspoložena. Plesalo se tu večer na terasi, igralo ping-pong (SKORO sam pobijedila Gorana :D) i više manje se već tada shvatilo da ništa od uspona drugi dan jer se lijepo zarundalo. Znate kad je drugo jutro za buđenje poslužio već spominjani Goranov zvučnik za puštat zvuk gajdi :). 

Dan je započeo s obilnim doručkom i odlukom da se taj dan ne hoda jer je eto kiša i dalje uporno padala. Dogovor je bio da se kasnije ide u obližnju špilju Biserujku i put Zagreba, ali prije toga smo imali još podosta vremena za chillanje, odigrat još koju pariju stolnog, popit kavicu u miru – dvije, tri 😀 zapalit, podružit se, vježbat orijentaciju na karti i tako to. Put autobusom po lokalnim cestama do špilje moram priznat da me ubio nakon alkoholiziranja prethodni dan i bez Dramina pri ruci. Tako da sam nakon razgledavanja špilje strateški promijenila poziciju i sjela naprijed kraj Valerije. Zbog čega sam kasnije i bila u poziciji da vidim kako je most zbog vremena već bio zatvoren za autobuse na kat. Doduše znak je pokazivao autobus općenito, a na internetu je pisalo da je zabrana samo za autobuse na kat, ali naš vozač je bio uvjeren da je za sve i da je prošao bez obzira na zabranu. U svakom slučaju bilo mu je prilično stresno i malo je lovio bus po cesti da ga vjetar ne odnese, ali dobro je prošlo – stigli smo u komadu do Zagreba nakon još jednog lijepo provedenog vikenda 🙂

Comments Off on PlaŠko2019 – 5. izlet, Krk

PlaŠko2019 – 3. izlet, Ćićarija

Ćićarija, 12.-13.4.2019. Treći izlet Plaška 2019.! Dvodnevni izlet na Ćićariju započeo je standardnim okupljanjem iza Lisinskog u 6:45. Trideset i dvoje dvonožnih i tri četvernonožna izletnika krenula su malo iza…

Ćićarija, 12.-13.4.2019.

Treći izlet Plaška 2019.!

Dvodnevni izlet na Ćićariju započeo je standardnim okupljanjem iza Lisinskog u 6:45. Trideset i dvoje dvonožnih i tri četvernonožna izletnika krenula su malo iza 7 sati put Istre. Svakim izletom pakirali smo ruksake malo praktičnije, a prethodni izlet nas je naučio da je dosta poželjno imati pri ruci kabanice i kišobrane. Nismo ni slutili da će to biti apsolutni „must-have“ sezone 2019.

U autobusu su se podijelile knjige koje ćemo nositi do planinarskog doma, u sklopu projekta „Natura obscura – Knjige na planine“ koji želi popularizirati čitanje na mjestima koja rijetko imaju knjige, a idealna su upravo za opuštanje uz dobro štivo. Od Sartrea do „Čokolade“, svatko je mogao pronaći nešto za sebe. Šuškanje je zamijenila pospana tišina i sanjanje o neosvojenim vrhovima. Nakon doze kofeina na benziskoj stanici, autobus je postao mjesto umjetničkog izražavanja špagom. Uz kabanice, zamke su bile još jedan „must-have“ koji je omogućavao vježbanje čvorova tijekom duljih vožnji. Kako smo još novi u ovoj disciplini, krećemo s malo jednostavnijim čvorovima, te su na repertoaru šestica, ambulantni i dvostruki zatezni čvor. Ili neka zanimljiva kombinacija čvorova, za koju sam sigurna da ako ne postoji da bi se trebala uvesti. Izletnički čvor?

Planinarska ruta kreće iz Poklona, na visini od 922 metra. Nakon kraće pauze krećemo na naš planinarski pothvat koji je trajao sveukupno oko 4 sata, što je bilo u okvirima planirane satnice. Uspon je bio blag, a putem su se izmjenjivale travnate padine, kamenjar i šumske staze, a na dijelovima staze još je bilo tragova snijega. Staza je dobro markirana cijelim putem, te smo imali samo jedan kraći „izlazak“ sa staze. Pratilo nas je suho vrijeme s jačim vjetrom, čija puna snaga se najviše osjeti na vrhovima. A osvojili smo čak dva u prvom danu. Mali Planik na 1259m i najviši vrh Ćićarije, Veliki Planik na 1272m. Oba pružaju široki pogled na Učku i Primorje i nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Nakon nekoliko grupnih fotografija, krenuli smo prema planinarskom domu do kojega mi činilo se da smo došli za svega 30-ak minuta. Planinarski dom „Korita“ nalazi se na 1010 metara uz izvor Korita podno Brajkove stijene i prava je topla oaza usred šume koja postaje dosta hlanom čim zađe sunce. Pive su se krenule otvarati kao aperitivi prije željno iščekivane maneštre. Uz blagu paniku čuvara doma da je podcijenio naše kapacitete, napravio je poveći lonac manešte da nas ugrije i barem privremeno odvoji od limenki. Maneštra se brzo razgrabila, a oni malo lukaviji pričekali su da se bace na gušči dio maneštre. Učim dok sam živa. Prkosili smo hladnoći uz pomoć dekica i rakije, a kasnije i logorske vatre. Atmosferu je kasnije ugrijao i plesnjak na platou doma, gdje su se vrtjeli hitovi do sitnih sati uz treptaje čeonih svjetiljki.

Kao na nekom idiličnom filmu, jutro smo započeli umivanjem u hladnoj izvorskoj vodi Korita. Voda se prelijevala niz deset drvenih korita i usmjeravala na  prekrasan pogled na Učku. Koga umivanje nije razbudilo, u pomoć je priskočila kava. Netko je uz svoju šalicu kave čitao novo donešeno štivo, a netko grickao domaći špek; atmosfera uz toplu peć više je nego ugodna. Slažemo popis željenog ručka koji nas čeka u Lupoglavskom restorančiću i s mislima o hrani krećemo na novi planinarski pothvat. U pohodu na Županjski vrh pratilo nas je relativno dobro vrijeme, oblačno i vjetrovito. Sa Županjskog vrha pružao se lijep pogled na Istru, a i na jučer osvojeni Veliki Planik. Kružna ruta od oko sat vremena vratila nas je do planinarskog doma, gdje smo ponovno s ruksacima krenuli prema malom mjestu Brgudac. U dosta lagodnoj šetnji od sat vremena stigli smo do Brgudca gdje nas je čekao autobus za Lupoglav. Maštanja o hrani sve su intenzivnija: gulaš od divljači s fužima i njokima (ne „ili“ nego i jednim i drugim!) mogao se namirisati u zraku. I ispunio je moja očekivanja. Punih trbuha nastavili smo vožnju prema Zagrebu. Iznenađujuće lijepo vrijeme pamtit će se još dugo kao neobična okolnost Plaška 2019., a ljepota istarskih vrhova još duže.

Comments Off on PlaŠko2019 – 3. izlet, Ćićarija

PlaŠko2019 – 1. izlet, Sljeme

Izlet na Sljeme Umjetnost preživljavanja Stubičke Toplice – Sljeme – 30.04.2019. U subotu 30. Travnja u 7:30, ekipa PD Izletnik okuplja se na Glavnom kolodvoru u Zagrebu i kreće prema…

Izlet na Sljeme

Umjetnost preživljavanja

Stubičke Toplice – Sljeme – 30.04.2019.

U subotu 30. Travnja u 7:30, ekipa PD Izletnik okuplja se na Glavnom kolodvoru u Zagrebu i
kreće prema Stubičkim Toplicama. Sporo ljuljuškanje HŽ putničkog vlaka nas je pomalo
uspavalo, no nakon sat i pol smo vedri i entuzijastični sišli u Stubičkim Toplicama, te krenuli
put šume. Izvidnica je krenula prva, oprezno provjeravajući kojim putem krenuti (mali zaj…
zastoj na početku, no sve je to dio izleta). Nakon što smo prehodali brdo (i pol) te se spustili u
selo (?), saznali smo da nismo još niti blizu početku staze, te da imamo još hodanja. Nakon
drastičnog pada početnog entuzijazma, vrištanja u sebi i preispitivanja vlastitih životnih odluka,
stali smo na kratku pauzu te počeli penjanje na stazu broj 39.
Put je bio zabavan! Osim pomicanja vlastitih granica fizičke izdržljivosti, te koncentraciju na
pozitivne stvari u životu a ne na mogući srčani udar, uživali smo u čarima šume i zrakama
sunca. Nakon određenog vremena i neodređenog broja koraka, napravili smo kratku pauzu u
hladu te krenuli prema Horvatovim stubama (koje nisu zapravo stube nego kamene stijene, gdje
otkriješ kako ipak možeš podići nogu više nego što si mislio, i da se ipak malo bojiš visine). 500
stepenica je prošlo iznenađujuće brzo kada si koncentriran na osvajanje vrha.
Nakon desetog “KOLIKO JOOŠ” pitanja vodičima, došli smo do planinarskog doma Hunjka,
te napravili dužu pauzu za ručak. Note to self: nemoj se prejesti jer imaš još hodanja. Nakon
pauze, uspavani, siti i teški krenuli smo put Sljemenskog tornja (broj staze ne znam – isprike).
Povratak dolje je bio ekspresan, kotrljanje Leustekovom stazom bilo je više nego ugodno. Svi
smo sanjali o tušu i krevetu. Dovukli smo se do tramvaja te napokon došli doma s ugodnim
osjećajem postignuća.
Najbolje iskustvo sigurno! Veselim se idućim izletima 🙂
Upala mišića: 4 dana.

Comments Off on PlaŠko2019 – 1. izlet, Sljeme

PD Ericsson Nikola Tesla – Zagreb

  O DRUŠTVU Planinarsko društvo «Ericsson-Nikola Tesla» osnovano je 1973. godine u okviru tvornice telekomunikacijskih uređaja «Nikola Tesla». Do 1995. godine djeluje pod nazivom tvornice, tada se, zbog vlasničkih promjena…

 

O DRUŠTVU


Planinarsko društvo «Ericsson-Nikola Tesla» osnovano je 1973. godine u okviru tvornice telekomunikacijskih uređaja «Nikola Tesla». Do 1995. godine djeluje pod nazivom tvornice, tada se, zbog vlasničkih promjena u tvornici, preimenuje u sadašnji naziv. Od osnutka bilježimo kontinuiranu planinarsku djelatnost. Svake godine organiziramo 50-ak društvenih izleta tako da smo do sada organizirali preko tisuću šesto planinarskih društvenih izleta. Obiđene su stotine obilaznica i planinarskih pohoda ( više naših članova obišlo je preko 100 obilaznica ). Mnogi naši članovi su vodiči, markacisti i svoja znanja i iskustvo prenose na nadolazeće generacije planinara. Naši članovi bili su na Kilimandjaru, Mont Blancu, Elbrusu, Himalaji, te mnogim velikim planinama Slovenije, Austrije, Italije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Bugarske, Slovačke, Poljske, Makedonije, Švicarske, Njemačke…i naravno Hrvatske. Povodom 20. godišnjice Društva ( 1993. godine ) pokrenuli smo pohod na Medvednicu pod nazivom «Tragom prvog izleta planinara PD «Nikola Tesla» koji je postao tradicionalan. Od 2003. godine pohod se održava pod imenom «Rusov pohod», nazvan po nadimku inicijatora i organizatora pohoda, našeg zaslužnog člana Antuna Željka Matišina- Rusa koji je preminuo 2002. godine. Pohod je veoma popularan u planinarskim krugovima, posebno u Sloveniji tako da kontinuirano bilježimo preko 500 sudionika. Povodom 30. godišnjice Društva pokrenuli smo obilaznicu pod nazivom «30 vrhova za 30 godina i Rusov pohod», a povodom 40. godišnjice Društva ( 2013. godine ) pokrenuli smo obilaznicu pod nazivom „40 vrhova za 40 godina i Rusov pohod“ s popularnim nazivom „XL obilaznica“ ( XL je rimskim brojevima broj 40 ). Prilikom održavanja 14. Rusovog pohoda 22. travnja 2006. godine službeno smo predstavili i otvorili novu obilaznicu pod nazivom «Najviši vrhovi hrvatskih županija». Obilaznica obuhvaća 22 najviša vrha hrvatskih županija ( izuzetak je Sisačko-moslavačka županija ). Našom obilaznicom omogućili smo planinarima posjećivanje nekih dotad potpuno nepoznatih ili vrlo malo poznatih dijelova naše Domovine. Uz uobičajene aktivnosti u Društvu, mnogi naši članovi aktivni su i u planinarskoj organizaciji i u ekološkim udrugama za što su dobivali i određena priznanja. U redovnoj aktivnosti Društva je održavanje staza 41 i 42 na Medvednici i staze na Budakovo brdo na Velebitu, te novih staza koje smo trasirali i označili prilikom pripreme „županijske“ obilaznice. Društvo je član Hrvatskog planinarskog saveza i Planinarskog saveza Zagreba. Godine 2005. dobili smo priznanje – plaketu Planinarskog saveza Zagreba, a 2006. godine priznanje Hrvatskog planinarskog saveza kao najbolje planinarsko društvo u Zagrebu odnosno u Hrvatskoj. U svom radu i aktivnostima naglašavamo socijalnu dimenziju planinarstva koja na određeni način predstavlja okosnicu našeg rada. Suradnju među planinarima bez obzira radi li se o domaćim ili inozemnim planinarima smatramo posebno važnom pa tako od 2002. godine imamo Sporazum o prijateljstvu i suradnji s PD «Planika» iz Maribora koji je dobar primjer kako planinarstvo ima dimenziju koja prelazi uobičajene okvire prisutne u svakodnevnom životu.

Comments Off on PD Ericsson Nikola Tesla – Zagreb

Vinodolsko zaleđe i Vrbnik

Ekspresivni izvještaj u tri dimenzije Vinodolsko zaleđe i Vrbnik Kako smo se proveli za vikend 9. i 10.3.19. u Vinodloskom zaleđu? Kakav nam je bio smještaj? Je li to hostel…

Ekspresivni izvještaj u tri dimenzije

Vinodolsko zaleđe i Vrbnik

Kako smo se proveli za vikend 9. i 10.3.19. u Vinodloskom zaleđu? Kakav nam je bio smještaj? Je li to hostel ili jugoslavensko dječje odmaralište? Kako mi sudbina odredi da bijeg od djece osnovnoškolskog uzrasta nagradi dijeljenjem smještaja sa nekim drugim klincima iste dobi? Slušaju li svi svjetski treneri narodnu muziku? Hrče li Ran Sevo dok spava ? Je li Potočnjak stvarno samo početnički igrač Bele ? Koja je poveznica Augusta Šenoe i grada Vrbnika? Kakav to šampanjac košta 1420 kn? Na ta a možda i neka druga pitanja potražite odgovor u ovom izvještaju…

Oko 7 h ili koju minutu kasnije smo autima krenuli od Cuga kod Željezničkog kolodvora prema Crikvenici i Selcu , 17 ljudi plus jedan pas. Ostavili smo stvari u Hostelu Karlovac i rasporedili se po sobama. Hostel je na obali mora, okružen lijepim mediteranskim biljem koje je već neko i procvjetalo, ima terene za košarku i nogomet, i sve je idealno i (jugo) nostalgično osim drage dječice koja još nisu usvojila neka pravila ponašanja.

Onda smo se potrpali u aute i došli do Bribira iz kojeg smo s laganim ruksacima krenuli hodati. Popeli smo se gore na Stazu litica  i hodali po grebenskom putu. Uspon je bio malo težak, kao i spuštanje, ali između tog uspona i spuštanja je prekrasna kamena ravna staza s pogledom na more i otok Krk, okružena šumicom , vidikovcima sa slikovitim vidicima i konjima pored puta. Krenuli smo hodati u 11h i hodali smo 5,5 sati cca. Spustili smo se preko Grižana do Crikve i bili smo gladni. Sjeli smo u Konobu Trabakul koja je imala metalnu romantičnu ogradicu u stilu Romea i Julije i bila okružena zelenilom i tu nam je bilo baš lijepo. Pijuckali smo svoju (Rakinu) rakijicu šljivu i bili još dodatno od kuće počašćeni sa rakijicom nakon jela koje je malo kasnilo ali je ženica bila jako uslužna i simpatična pa smo joj oprostili. Ipak je bila sama na nas 17 .

Za 28 min smo bili u Selcu, i nismo se mogli ni malo odmoriti jer su djeca jurila sa jedne strane doma na drugu da sam imala osjećaj da će se zgrada srušiti. Da bude stvar bizarnija, Dina je jednog čula kako pjeva Aj lav ju, aj lav ju, aj lav ju ! ?

Nakon tuširanja i presvlačenja bili smo prestrgani za košarku koju smo planirali, pa smo to kao ideju ostavili za neki drugi izlet. Igrali smo belu uz zvuke narodne glazbe nogometnih trenera koji ne nose prvu pomoć a koja je treštala s otvorenog prozora trećeg kata i pijuckali viski kolu i pivice. Potočnjak i Maroje su slavno pobijedili Anu Horvat i Filipa, i to je bilo malo sumnjivo jer Potos navodno „nije znao uopće što baca“. Nakon svake čačice muzika nam se činila sve prihvatljivijom, ali neke je i dalje smetalo što trener ne zna baš pjevati.

Ran Sevo, Kristina i pas Pupi su spavali u „garsonjeri“ zvanoj Ambulanta, pa su imali odličan komfor sa vlastitom kupaonicom. A tu je misterij hrče li Goran Sevo riješen. Kristina kaže da ne a mi joj vjerujemo

U nedjelju smo doručkovali u ogromnoj blagovaoni u prizemlju, popili kavu i krenuli na vožnju brodom do Vrbnika na Krku. Chilali smo na krovu te brodice kad nam je kapetan donio neku lošu rakiju. Mi smo ju elegantno prolili u more i bili smo zadovoljni kako smo to riješili. Međutim Kristina koja je bila dole u palubi s Pupijem rekla nam je da se rakija slijevala niz prozorska stakla i da su kapetan i članovi posude to vidjeli pa nam je bilo malo neugodno.

Pogled s mora na Vrbnik je zbilja stvarno brutalan, grad na 50 m visokoj litici, dolje divne plaže, baš za razglednicu. Kapetan nas je proveo kroz  Vrbnik i us put nam je ispričao svakakve zanimljivosti o gradu…bura je tu 200 km na sat i valovi su preko 5 m pa im je more raščupalo lukobran, i općenito je to jako nezgodna luka za pristati jer je okružena visokim stijenama. Grad ima samo 1000 stanovnika, i 16 svećenika (Zlatko Sudac je sa Vrbnika). Ljudi su dosta tradicionalni, vjenčaju se u tradicionalnim oblekama, idu svaku nedelju na misu (a vidjeli smo i da poslje mise odu na Žlahtinu u Gospoju!), žene često imaju troje djece (ili sam to možda krivo čula?) . Bavili su se od 12.st kad se prvi put spominju poljoprivredom, ribarstvom i trgovinom. Danas se najviše bave proizvodnjom vina, poznate Vrbničke Žlahtine koju smo i mi mogli probali besplatno u Gospoji, što je isto bilo u našem uber extra povoljnom aranžmanu u kojem smo za 55 kn dobili vožnju brodom od Crikve do Vrbnika, priču turističkog vodiča kroz grad i kušanje Žlahtine . Ja iskreno nisam shvatila tu šemu sa šampanjcem, osim toga da oni stavljaju boce šampanjca u more na 32 m dubine, i onda ih vade kad se na njih ulove školjkice i morske alge jer su ležale na dnu, i onda taj šampanjac prodaju bogatim turistima a valjda i nekim našima za 1200 kn, i to je kao svjetska atrakcija. Pjenušac se zove Valomet po stijeni ispod koje se hladi na idealnoj temperaturi.

Mjesto ima i veliku knjižnicu i neke napise na glagoljici. August Šenoa se družio s Vrbenčanom Matom Grškovićem od kojeg je doznao mnoge zanimljive  priče koje će postati inspiracijom njegovih djela. Tako je nastala i jedna od najpoznatijih povjestica „Kugina kuća“, a i roman „Čuvaj se senjske ruke“ započinje u Vrbniku stoga se nemojte iznenaditi ako naiđete na ulicu Šenoin put koja se nalazi iznad surih hridina s kojih je djevojka Dume gledala prema moru i iščekivala svog dragog na uskočkom brodu da je spasi od nasrtljivog mletačkog prosca…

Vrbnik ima i najmanju ulicu na svijetu! Nakon vodstva smo si malo sčilali opet i natrag na brod u 13 h.

I onda smo se vratili u Crikvu, i do Selca i i potrpali u aute i stali na Ravnoj Gori na kavu i u Zagreb.

Ovo je bio prekrasan izlet uz more na kojem su ravnomjerno raspoređeni hodanje po grebenu, čilanje uz alkohol , čilanje bez alohola i kulturno istraživanje. Vidjeli smo prve cvjetiće na planini iznad mora, ubrali malo ružmarina i lovora (se to smije?!)  i malo nas je opalilo sunce.

Izletnici: Ćurić, Edina, Martina, Suzi, Petra, Košarić, Valjak, Raka, Ana Horvat, Ana Elizabet, Filip i Helena, Kova, Ransevo, Kristina i pas Pupi.

Voditelji: Maroje i Potočnjak

                                                                      Petra Ružić

                                                                     10.3.2019.

Comments Off on Vinodolsko zaleđe i Vrbnik

Azimutacija vol. 2

05.01.2019. – Azimutacija vol. 2 Hrabra šestorka i jedan pas se skupila u subotu ujutro u kultnom Voljenom Vukovaru na okretištu Dubrava. Nakon kavice uputili smo se busom prema Vidovcu…

05.01.2019. – Azimutacija vol. 2

Hrabra šestorka i jedan pas se skupila u subotu ujutro u kultnom Voljenom Vukovaru na okretištu Dubrava. Nakon kavice uputili smo se busom prema Vidovcu gdje je bila polazišna točka. Dan je bio prilično topao za rani siječanj, a ekipica zagrijana za šetnjicu po Sljemenu.  Za „šetnjicu“ po Sljemenu… Nikad ne podcjenjujte Sljeme!

Plan je bio ići od Vidovca do Gorščice stazom, pa od Gorščice do Lipe azimutom. Teren je bio blatan i sklizak, sa hrpom lišća i malo snijega.  Šetnja iz Vidovca je krenula laganini, a organizator puta je već tada za zagrijavanje odlučio malo skrenuti sa staze da nas uvede u ono što nas čeka. Na Lipu smo stigli stvarno laganom šetnjicom. Tamo nas je dočekala ekipa koja je već lagano ručala. Odlučili smo se malo ugrijati i skupiti snage za azimut. Razgovor nas je između ostalog odveo na teme veganstva, dok je ekipa pored nas nabadala kobasice na štapove i dijelila nam čudne poglede pa smo odlučili krenuti dok ne okrenu štapove prema nama.

Prije nego smo ulovili pravac, vođa puta je namjestio sve kompase, karte, satove i GPSove da nas vode i krenuli smo. Zračna udaljenost od Gorščice do Lipe je tri kilometra, pa bit ćemo tamo za čas! Prvi dio puta je bio iznenađujuće ugodan, ravan teren. Polako se teren pretvorio u probijanje kroz borove i šikaru ali i to je brzo prošlo pa nas je ponovno dočekala prilično lagana i ravna šetnja. Iznenađeni, pitali smo vođu kakav je to azimut odabrao, kad je lakši nego staza no to pitanje nam se brzo obilo o glavu. Uskoro su počeli ozbiljniji usponi koji su postajali sve zahtjevniji jer je tlo bilo blatno i sklisko no veći problem od uspona su bile nizbrdice jer je bilo nemoguće pronaći mjesto za stat s kojeg ti se noga bar jednom ne oklizne. Neki su se putem odlučili prestati truditi pa su se spuštali na guzici. Predzadnji uspon je ipak odnio pobjedu. Nakon nekoliko minuta pomnog razmatranja terena zaključili smo da je najbolja strategija – četveronoške! Nije bilo drugog načina da ne otkližemo lančano svi nazad na početnu točku. Otprilike četiri sata nakon polaska, napokon smo prešli ta tri kilometra zračne udaljenosti! Spas!

Dodat ću samo da je preko nekoliko puta staza bila par metara od nas i da su neki pali u iskušenje  da skratimo muke, ali ostatak ekipe je održavao duh i nije dao pojedincima da posustanu pa smo zajedničkim naporima održali pravac sve do otprilike 500 metara prije doma gdje je staza bila gotovo paralelno uz azimut, a već je počeo padati mrak pa smo odlučili taj zadnji dio prehodati po stazi.

Oko pet sati smo napokon stigli na Lipu gdje su se svi ostali planinari već spremali na silazak jer je taman pao mrak. Pojeli smo ono što je ostalo od hrane na domu, popili pivu i spremili se na silazak. Silazak je bio gušt, po snijegu sa lampicama. Vratili smo se oko osam sati, umorni i zahvalni svim planinarima koji su  već utabali staze kako bi mi ostali samo prošetali njima.

    1. Korra hvala na fotkama i karti

Comments Off on Azimutacija vol. 2

Zimski uspon na Bjelolasicu

16.02.2019. Organizirano od HPD “Bijele stijene” Mrkopalj u vidu jednodnevnog izleta. PD Izletnik je dobio poziv iz HPD Kapela da im se pridružimo. Polazak autobusa je bio organiziran za u…

16.02.2019.

Organizirano od HPD “Bijele stijene” Mrkopalj u vidu jednodnevnog izleta. PD Izletnik je dobio poziv iz HPD Kapela da im se pridružimo. Polazak autobusa je bio organiziran za u 7,00 sati iza Lisinskog. Pored navedenog je bilo predviđeno da se prema broju zainteresiranih odredi i dodatno prijevoz osobnim vozilima. U dogovoreno vrijeme smo se okupili iza Lisinskog, gdje je došlo 10 članova PD Izletnika. Zanimljivo, i druga planinarska društva su tada imala okupljanje te smo prethodno ulasku u autobus provjeravali da li smo na popisu sa vodičima da ne bi bilo zabune (dio drugih društava je išao također na Bjelolasicu, a dio u Opatiju pa smo se zezali da isto tako ne bi bilo loše da završimo u Opatiji na kavi i šetnji). Samo putovanje autobusom sa članovima HPD Kapela te gostoljubivost i ljudska toplina se ne da opisati. U samom putu su nas nesebično častili domaćim delicijama (kako slatkima tako i slanima) uz piće dobrodošlice (rakija, pelin) iz čašica za koje smo odmah odlučili da ih i mi moramo nabaviti te ugravirati oznake našeg društva. Start samog pohoda na Bjelolasici je bio planiran u 9 sati. Stigli smo u predviđeno vrijeme do odredišta Begovo Razdolje dok je troje članova PD Izletnika došlo do odredišta osobnim automobilom na kojem nas je neočekivano dočekao uistinu veliki broj automobila, autobusa te planinara.

Tu smo se okupili ispred pansiona “Planinski raj”, gdje su nas dočekali domaćini kod kojih se moglo kupiti bonove za ručak (grah – 20,00 kn porcija). Isti je organiziran po završetku uspona upravo pred pansionom “Planinski raj”. Pohod smo započeli u predviđeno vrijeme te smo išli cestom do Vrbovske poljane. Tu nas je dočekao čuvar koji je rekao da je u dogovoru sa HGSS-om uspon dozvoljen samo onima koji imaju dereze i cepin te se znaju kretati po navedenom terenu, uz napomenu da idu na vlastitu odgovornost. Ujedno je savjetovao s obzirom na navedeno da se možemo prošetati do podnožja na Jančaricu, spustit na Matić poljanu te potom desno za Begovo Razdolje tako da se ne vraćamo istim putem. Kako je preporučeno od čuvara krenuli smo u navedenom smjeru, ali smo ipak pokušali vidjeti (točnije Ševo i Ana) sa djelatnicima HGSS-a na terenu da li je moguće da nas puste dalje, dok je ostatak društva čekao. Ipak s obzirom na vremenske neprilike daljnji uspon nije bio moguć (što je posebno rastužilo Ševu) te smo odlučili slijediti preporuke čuvara. Dan je bio sunčan te nije bilo niti pretjerano hladno tako da je sama šetnja bila prekrasna. Okruženi različitim izletnicima (oko nas su u to vrijeme bili članovi planinarskog društva iz Kaštela) su se neki od nas okušali i u sanjkanju.

Kada smo stigli na Matić poljanu iskoristili smo prekrasno toplo vrijeme te smo se malo i odmorili što je predsjednika Kapele koji je u pratnji sina kraće vrijeme sjedio s nama navelo na izjavu: “Idemo sine, ovo je neko lijeno društvo”. Ne treba posebno napominjati da smo stanke također koristili i za gablec. Nakon što nam je Raka pustila glazbu za polazak (“Kung Fu Fighting (wicked game remix)”) nevoljko smo krenuli, ali brzo smo uhvatili ritam te došli do odredišta.

Tu nas je dočekao ručak kojeg poradi velikog broja planinara nije bilo dovoljno te je sljedeća porcija bila organizirana za sat vremena. Kako je nama polazak bio predviđen u 18,00 sati tako su “gladni” dočekali i drugu porciju. Dok smo čekali polako se počelo smračivati te smo sjeli u verandu pansiona “Planinski raj” gdje je bilo toplo. Tu smo zajedno čitali novine i rješavali križaljku tako da nam je vrijeme prošlo u hipu. Na kraju smo pred polazak napravili i sliku sa HPD Kapela, koji su nas i u povratku nesebično častili na čemu ćemo im zauvjek biti neizmjerno zahvalni.

After uz Doru

Po povratku sa Bjelolasice s obzirom na Doru koja se tu večer održavala, neki od nas su izrazili želju za zajedničkim gledanjem – čitaj Raka, Edina i ja. Raka je velikodušno ponudila prostor i gledanje na MAXtv-u na mobitelu uz potencijalnu mogućnost spajanja na računalo.

Dok je Raka išla kod svojih po Buru, Edina i ja smo se zaletile do Interspara i pribavile potrepštine te smo se potom našle kod Rake. Nažalost spajanje na računalo nije uspjelo pa smo gledali Doru sa Rakinog mobitela.

Comments Off on Zimski uspon na Bjelolasicu

Type on the field below and hit Enter/Return to search