PD Izletnik

PD Izletnik

Planinarsko društvo Izletnik

Author: Izletnik

Posjet Izletnika Strahinjščici

18.12.2021. Svanuo je sunčani dan, a ove subote izletnički smo se uputili u nikad lepši dio zapadnog hrvatskog Zagorja – na Strahinjščicu. Ruta nam je počela u selu Strahinje gdje…

18.12.2021.

Svanuo je sunčani dan, a ove subote izletnički smo se uputili u nikad lepši dio zapadnog hrvatskog Zagorja – na Strahinjščicu. Ruta nam je počela u selu Strahinje gdje smo preko Jelenskih pećina stigli do Planinarske kuće na Strahinjčici te odmah produžili do najviše točke – vrha Sušec na 846 mnv.

Pogled s Jelenskih pećina

Sam uspon je srednje strm, no put je dijelom osiguran i sajlom, pa smo ubrzo stigli do najljepšeg vidikovca ove gore – Dedeka. Tu smo se morali zaustaviti jer kamenita glavica Dedek nudi prekrasni vidik s kojeg se pruža pogled na Zagorje i Samoborsko gorje. Nije ni čudo što je često uzletište za paraglajdere.

Pogled s Dedeka
Sunčanje na Dedeku

Vrh Sušec se potrudio biti neatraktivan, no priroda Izletnika ne pita. Ali zato je zimski ugođaj upotpunio snijeg, kroz šumicu sve do vrha.

Polako se vraćamo prema planinarskoj kući gdje radimo dulju pauzu i guštamo u kuhanom vinu i čvarcima „Gra*o“. Baš taj dan članovi PD Strahinjčica pripremali su neku završnu feštu za volontere koji bi dežurali u kući, no „nikaj na veliko“, pa se aktivirala ekipa iz gastro sekcije Izletnika i dogovorila finu klopicu, taman kad se spustimo s planine. Silazak je bio preko Rudnika i dosta je blatan i strm, pa treba dobro paziti da ne uhvatite zeca.

Kontrola četveronožne planinarke Jave

Nakon kojih desetak kilometara hoda i 5 sati, ovaj izlet dostojan Izletnika, u režiji vodiča Željka (i  Matee s nama u mislima), završili smo hvalevrijednim porcijama domaće hrane koja fino zaokružuje ovu zagorsku rutu.

Do sljedećeg izleta, živeli!

Autor: M.B.

Comments Off on Posjet Izletnika Strahinjščici

Istočna Medvedinca – Grohot

12.12.2021. „Rano jutro pola 6, svakog dana putuje“ – obično tako nekako krenu ovi izvještaji, ali evo danas nije rano, izet je u 10h, oči nisu pune sna al se…

12.12.2021.

„Rano jutro pola 6, svakog dana putuje“ – obično tako nekako krenu ovi izvještaji, ali evo danas nije rano, izet je u 10h, oči nisu pune sna al se svakako putuje…i to kratko, do sela Blaguša (istočna Medvednica) gdje je start. Okupljanje je na parkingu kod DVD-a, u čijoj blizini je caffe bar „Luna“ gdje jutarnju kavu piju svi viđeniji ljudi iz sela pa tako i mi.

Nakon kave lagani pokret na kružnu rutu do Planinarske kuće Grohot i razgledne piramide pokraj nje. Selo ko selo, svaka kuća po psa al Blaguša na ulaznim vratima često po lava tako da ako se izgubite, a sretnete lava, znate gdje ste. Od ostalih znamenitosti Zoki je primjetio da na par kuća suncem obasjan bliješti benkovački kamen na što je bio ponosan.

Staza niša preteška, pomalo blatnjava, pomalo prekrivena snijegom.

Nakon pola sata sreli smo prvog lovca sa psom  – Kraj = lovac svojim putem, a pas za nama do vrha

Nakon cca 1h susret s lovcem br. 2 – Kraj = čovjek nas upozorava da nije baš pametno skretati sa staze, budući je šuma puna lovaca… kroz gravu nam prolazi da su dečki jutros sigurno krenuli u šumu uz koju „ljutu“ pa tako stižemo od Planinarske kuće Grohot bez skretanja, tek uz pokoje stenjanje na strmom dijelu uspona.

Dosta dobra kuća sa sjenicom i pekom ispred te ekipom koja fešta već od ranije.

Odmah smo otišli do razgledne piramide u blizini kuće te se uz sve strahove budući su stepenice bile pod ledom popeli do vrha.

Spustivši se nazad slijedi red grijanja u kući, tople cuge i klope.

Skoro sam zaboravio bitnu stvar, slikali smo se na vrtu razgledne piramide za potrebe društvenih mreža (evo baš gledam dok tipkam, idu lajkovi ko djeca niz tobogan).

Na povratku dolje dešava se sljedeće:

  • Nailazimo na noviju busnu stanicu 500m od vrha iako smo uvjereni da nikakav bus ne vozi gore
  • Antun pronalazi ratkapu, i to, ni manje ni više Opelovu
  • Drugog lovačkog psa srećemo pred Blagušom (naravno bez gazde)

Budući smo ustanovili da se radi o jugoslavenskom planinskom goniču, koji po raspadu bivše države mijenja ime iz jugoslavenskog u crnogorskog goniča nikome baš nije bilo jasno kuda je krenuo umjesto da odmara uz gazdu.

S druge strane uz razgledavanje zanimljivih krajolika jednim okom tražimo prvog Opela da vratimo ratkapu. I našli smo ga, samo što ovaj pronađeni nesretnik nije imao sve 4 ratkape te smo mu svakako odlučili montirati ovu jednu jer od nečeg se mora krenuti.

Po dolasku natrag u Blagušu vraćamo se tamo gdje je sve počelo – caffe bar „Luna“ te sjedamo na terasu. Crnogorski gonič s nama, mi s njim, šta ćemo?! Sreća u nesreći, na ogrlici je imao broj koji smo pokušali zvati te naknadno i poruku poslali jer se lovac nije javljao. Molio bih Raku da na sastanku izvjesti javnost je li lovac na kraju našao psa ili pas njega.

Ćao Bao

Autor: M.P.

Comments Off on Istočna Medvedinca – Grohot

Vrhi Ćićarije

4.12.2021. Duljina rute: 12 km Trajanje hodanja: 5:30 h Kružna ruta: Brgudac – Mali Planik – Veliki Planik – Planinarska kuća Korita – Brgudac Subota je, budilica zvoni u 6:15 ujutro, temperatura…

4.12.2021.

Duljina rute: 12 km

Trajanje hodanja: 5:30 h

Kružna ruta: Brgudac – Mali Planik – Veliki Planik – Planinarska kuća Korita – Brgudac

Subota je, budilica zvoni u 6:15 ujutro, temperatura u Zagrebu je -5 °C. Na trenutak se pitamo kako nas je naša draga prijateljica, inače ponosna Plaškica i članica Izletnika, uspjela nagovoriti na ideju izleta na Ćićariji. 6:30 je, budilica zvoni drugi put, prekasno je za odustajanje. Pakiramo ruksake, oblačimo slojeve, stružemo poledicu s auta i krećemo. Stižemo u 7:30 na benzinsku u Lučkom (posljednji) i upoznajemo ostale Izletnike koji su pri kraju s ispijanjem kave i spremni za Ćićariju. Već nas je tu ponijela dobra energija, pa smo se razbuđeni i oraspoloženi uputili na dva i pol sata vožnje do Istre. Parkirali smo u selu Brgudac i prije početka uspona otvorili kuhinju.

Ubrzo nakon početka penjanja počeli smo nailaziti na snijeg. Do trenutka kad smo stigli na raskrižje između puta za Veliki i Mali Planik, sve je bilo u snježnom ogrtaču. Bili smo opremljeni dobrom obućom i pozitivom, pa smo obišli oba vrha! Na Malom Planiku je bio ljepši pogled, ali je zato na Velikom Planiku bila dobra hrana. Kuhinja koju smo po drugi put otvorili bila je toliko dobra da ju je nanjušio čak i vuk! Doduše, bio je nešto manji i imao je ogrlicu, ali za nas je to definitivno bio vuk..

Na silasku smo stali kod izvorišta Korita koji se zove po (ne biste vjerovali) desetak korita niz koje se slijeva pitka voda sve do lokve koja je u ovim uvjetima bila zaleđena. Već se bližio zalazak sunca pa smo požurili niz brdo kako nas ne bi ulovio mrak. Osim umora i bolova u koljenima, počelo je i kruliti u želudcu pa su oko 16:30 krenule padati ideje za ručak/večeru. Nažalost, nas dvoje je moralo nazad put Zagreba, ali je ostatak ekipe slao slike fenomenalne koljenice od koje su očito ostale samo kosti. A čak se ni kosti nisu bacile, nego je u njima dan kasnije uživao pesonja iz Stupnika. Dojmovi nas drže već četvrti dan, tako da je izlet bio pun pogodak.

Hvala budilici što nas je stresla ujutro, a sada pravac učlanjenje u PD Izletnik!

 Autori: Jana i Matej

Comments Off on Vrhi Ćićarije

Samobor je lepi varoš, med gorami on stoji

27.11.2021. Vu njem, kisnemo mi! Predgovor Sastanak u Funku, plaškolarci koji nisu mogli doći na Sušicu polažu ispit a oni sa zaostacima dobivaju organizaciju izleta. Stojim sa strane, minglam s…

27.11.2021.

Vu njem, kisnemo mi!

Predgovor

Sastanak u Funku, plaškolarci koji nisu mogli doći na Sušicu polažu ispit a oni sa zaostacima dobivaju organizaciju izleta. Stojim sa strane, minglam s ljudima i čujem Raku kako obznanjuje: “Ostao je još izlet 27 ili 28.11, Sljeme ili Samoborsko gorje! Tko želi organizirati?”. Naravno, nitko se ne javlja, strah vlada. Raka ponavlja iste riječi, nešto se u meni budi. Želja za odlaskom u Samoborsko gorje. Ma nek sve ode kvrapcu. “Ja ću!”.

Tako je započela organizacija mog prvog službenog izleta u sklopu planinarskog društva.

Main story

Pronašao stazu na internetu, []. Pripremio poziv i tablicu, []. Bit će lijepo vrijeme, [ ].

Okupljamo se kod Šoićeve kuće, zatvorenog planinarskog doma. Obuvamo gojzerice, pripremamo kabanice, provjeravamo opremu i čekamo drugove koji kasne. Tema razgovora, logično, prognoza i nada da neće padati kiša, odnosno jaka kiša. Što slijedi? Jača kiša naravno. Trk, bjež pod autobusnu stanicu, da ipak manje kisnemo. Kreću misli sumnje, mogli smo na kavu i kremšnite. Pa ako se razvedri lako odemo u planinu (moš mislit). Ne želim potencirati te ideje, mudro šutim i molim Boga da ta kiša već jednom prestane.

Napokon dočekamo zadnjeg člana naše družine koji je kasnio, a s njim je došlo razvedravanje i sunce. To! To smo čekali.

Hvala autobusnoj stanici Mali Lipvoec 1 što nas je ugostila!

11 hrabrih izletnika. Prva momčad. Krećemo prema Japetiću. Tijekom puta, reda radi provjeravam kartu na mobitelu, da ne zalutamo. Iako bi to bilo teško na tako dobro markiranoj stazi. Gledamo u lijepo nebo, pričamo, uživamo i odjednom ulazimo u oblak. S oblakom dolazi i kiša. Neki koji su prethodno skinuli kabanice, opet ih navlače. Eto, kisnuli smo, sve do Japetića. Nije nas štedjelo.

Ruta je trebala biti Šoićeva kuća -> Japetić -> Oštrc -> Šoićeva kuća. No u međusobnoj priči zaključujemo da nema smisla po ovakvoj kiši nastaviti ići do kraja rute, pa čak i da se smiri, staze su dosta blatne i nezgodne za hodanje. Dogovor pada da idemo u dom Žitnica, pa ćemo tamo dočekati sunce i odlučiti o daljnjim radnjama.

“Mogli smo jesti kremšnite i piti kavu a ne kisnuti” <- izletnici vjerojatno

Pred Japetićem se razdvajamo u dvije grupe, prva ide do vrha, druga ravno za dom.

Šest hrabrih, piramida Japetić

Obavili žigosanje (HPO), slikanje te uživali u pogledu na maglovite nizine i ostale vrhove koji su izgledali kao otoci. Te krenusmo prema Žitnici, priključiti se ostatku ekipe, koja je otišla okupirati dom. Sva sreća pa je dom blizu od vrha.

“Jezusek, bu prestalo to padat više?”

Dolazimo u dom i gle čuda. Pl. Dom Žitnica, inače poznat po tome da je uvijek krcat bio je prazan i ugostio je samo 11 izletnika. Genijalno, stari planinari se čude i kažu da ovo nikada nisu doživjeli. Oke, da, samo ovaj vikend na Žitnici nije bilo hrane plus padala je kiša, to je sigurno pomoglo što je dom bio prazan. Izgleda da su ostali planinari ipak odlučili otići na kremšnite i kavu u Samobor.

Čestitke mladencima!

Nakon skidanja mokre odjeće i ruksaka, nabavke finog kuhanog vina, obrade sendviča, krenuo je zabavni program. G.K. uzima harmoniku u ruke i isprobava par nota, te kasnije uzima gitaru, no ne uspijeva odsvirati ništa konkretno jer fali jedna žica.

Nakon glazbenog programa prelazimo na društvene igre. Formira se grupa za belu, mi ostali formiramo grupe za alias (nema fotki jer mi je mob bio zadužen za alias).

Odmaranje od kiše

Na trenutak pojavljuje se sunce. Ostavljamo igre te jurimo van na fotkanje. Kao, da ostali izletnici vide što propuštaju, ovako divno vrijeme.

Nakon kiše, dolazi sunce

Malo smo se zaigrali i brzo su prošli sati, iako je vrijeme ljepše, nema smisla uputiti se prema Oštrcu, staza je mrvu zahtjevnija a sigurno ne pomaže što je skliska i mokra. Ne bi pomoglo ni što bi nas lako mogao uhvatiti mrak. Odlučujemo vratiti se istom rutom prema autima. I tu kreću ideje o ručku.

Originalno je zamisao bila da jedemo na pl. Domu Željezničar podno Oštrca, al to je očito propalo. Razmišljam koji restoran odabrati, dvoumim se između dva super izbora. T.S. spominje juhu od gljiva, ostaje samo jedan izbor. Gabrek. Nema bolje juhe od gljiva do njihove juhe. Glad nas potiče i ubrzano ali pažljivo hodamo prema autima.

Duga pri povratku

Došavši pred automobile, skidamo opremu, pumpamo gumu (doslovno) i u koloni krećemo prema Gabreku.

Dok smo čekali da drago osoblje restorana pripremi mjesta za 11 izletnika, odlučujem iskoristiti priliku za malo trivije te pričam o origin storyu starog grada Samobor, na kojeg imamo prelijepi pogled.

“Stari grad Samobor dao je sagraditi…” <- inner Samobor nerd awakens

Ručak je bio fin. Dobro smo se najeli, popričali, nasmijali i zabavili. Gastro/Hedonizam odsjek Izletnika i dalje živi!

“Jed, jed!”

Zaključak

Bez zaključka nejde, jelda?

Uredu je malo i kisnuti, ne treba uvijek biti sunce i lijepo. Planovi se mogu mijenjati, ponekad na bolje. Sve treba prilagoditi okolnostima, itd, itd. You get the point.

Hvala hrabrim izletnicima što su se priključili ovom izletu bez obzira na prognozu, predivni ste!

Hvala Ani i Raki na pomoći oko organizacije!

Te svim ljudima u studiju i režiji. Sljedeći put idemo do kraja rute, možda upiknem sunčani vikend! 🙂

Autor: Majić mlađi 🙂

Samoborsko Gorje

6:30, subota ujutro. Zvuk prvog od brojnih alarma me budi za današnji izlet – pitoreskno Samoborsko gorje. Dobri ljudi PD Izletnika su se lako rasporedili za prijevoz, a ja sam imao čast voziti se s Rakom. I dok sam na stubištu razmišljao kako sam zaboravio uzeti sunčane naočale, izlazak iz zgrade me uvjerio koliko je to glupa briga jer vani pljušti kiša. Nema problema, iščistit će se to do Samobora, pomislih, bolje sad nego li negdje oko vrha.

Na mjestu okupljanja, nekoć slavnoj Šoićevoj kući kao pravi domaćin dočekao nas je uvijek spremni organizator današnjeg izleta – Filip, nekima znan i kao Clark Kent. Filip je pripremio sve, osim lijepog vremena. I dok su kapi kiše tukli po našim kabanicama, misao o kavi i kremšnitama umjesto izleta se počela javljati u glavama. Ali rekli smo ne! Ako smo već došli do tu, idemo i do Japetića. Privremeno smo se sklonili pod autobusnu stanicu i čekali ostatak društva spremni za uspon. Ohrabreni Majićevim riječima, nas 11 hrabrih (ili ludih, ovisno o perspektivi) zaputili smo se prema Japetiću, prvom od dva vrha koje smo htjeli posjetiti.

Sam uspon je bio baš lijep. Samoborsko gorje je prekrasno, pogotovo u ovo doba godine i nije  prezahtjevno, taman za lijepi izlet. Gotovo sam se i začudio kad je netko komentirao da se penjemo već sat vremena jer vrijeme je proletilo u dobrom društvu PD Izletnika. No tu ljepotu uvijek je pratila kiša i magla – vrlo dobra za atmosferične slike, ali ne toliko ugodna kad krene promakati kroz odjeću. Naučio sam još jednu lekciju – dobra kabanica je bitna.

Ubrzo smo došli i do bitnog račvanja – jedan dio zaputio se i pripremio sve u planinarskom domu Žitnica, a druga jedinica zaputila se prema vrhu Japetiću, udaljenom 15ak minuta hoda od račvanja. Iako se grupe u načelu ne bi trebale razdvajati, svaka jedinica je imala ovlaštenog vodiča te smo ipak bili u skladu s pravilima. Na vrhu nas je dočekao lijepi pogled, barem gdje je to magla dopuštala i piramida na koju se možemo popeti za još bolji pogled. A tu nas je dočekala i prva od brojnih samoborskih trivia jer naš domaćin, kao i njegov otac su u Samoborskom gorju bili na domaćem terenu i htjeli su ga predstaviti u najboljem svjetlu. A bome i jesu, inače piramida s Japetića je nekoć stajala na Sljemenu, a maknuta je kad je postavljan TV toranj. Na vrhu klasična priča, pale su dobre fotkice, uživali smo u pogledu, a žigoholičari su zadovoljili svoju potrebu za žigoholom. Sve to prekinula je realnost vremena – kiša i vjetar te smo se zaputili toplini planinarskog doma.

A u domu nas dočekali topli kamin, kava i dobra atmosfera. Rečeno mi je da je taj dom uvijek nagužvan, ali mi smo imali sreću biti sami tamo. I dok su naše jakne, majice i što već ne bili poredani iznad kamina kao pršuti u pušnici, kratili smo svoje vrijeme uz dobru šalu i dobru igru. Bela i Alias su bile igre izbora – kako za koju ekipu i vrlo smo se lijepo zabavljali. Uskoro je i sunce provirilo i otkrilo nam jako lijep vidik koji se pružao s planinarskog doma.

Ohrabreni i osušeni, odlučili smo da je vrijeme za polazak i spuštanje prema Šoićevoj kući. Uz lijepo vrijeme i lagani spust prema dolje u veselom tonu zaputili smo se prema idućoj destiniciji – slavnom Gabreku. Jer, ovo je uz planinarski, isto tako i gastronomski izlet, a hedonistička sekcija se namjerila na slavnu juhu od gljiva. Krenule se bakanalije uz opscene količine hrane iz Gabreka. Scena za stolom punim bunceka, krvavica, telećeg pečenja, veprovine i palačinki te stol okružen nasmijanom i veselom ekipom bila je pravi kontrast pokislom početku izleta ispod autobusne stanice i mislim da je svakom prisutnom bilo zbilja drago što se zaputio na ovaj Izletnikov izlet.

Ova subota donijela nam je još lijepih vidika, još rekreacije i još novih prijatelja te još jedan izlet. Da ne propustim još malo Samoborske trivije by Filip – pijete samoborski Bermet kao aperitiv, jedete muštardu uz buncek i neka druga jela, a Đulabije su djelo jednog od najpoznatijih književnika iz Samobora – Stanka Vraza.

Pohvale organizatorima – 10/10, would try again! 😊

Autor: Z.T.

Comments Off on Samobor je lepi varoš, med gorami on stoji

PlaŠko2021: Od Medvedgrada do Stare Sušice

Autor: D.M. 8 vikenda, 8 izleta. Ukupno 60ak sati hodanja, 120 prehodanih kilometara i 6500 metara savladanog uspona. Uz izlete, bilo je tu i 10+ predavanja / radionica koje su…

Autor: D.M.

8 vikenda, 8 izleta. Ukupno 60ak sati hodanja, 120 prehodanih kilometara i 6500 metara savladanog uspona. Uz izlete, bilo je tu i 10+ predavanja / radionica koje su se održavale srijedom.

Odluku da upišem planinarsku školu donio sam praktički istovremeno kada i odluku da se učlanim u neko planinarsko društvo. Bijaše to još tamo daleke 2019. Nakon povremenih odlazaka u planine sa prijateljima / poznanicima, shvatio sam da postaje sve teže skupiti ljude za takvu aktivnost. Osim toga, postajalo je sve teže naći neko novo (provjereno) zanimljivo odredište i organizirati iole ozbiljniji izlet u manjem krugu ljudi. I tako sam se, zajedno s još jednim svima nam dragim Izletnikom Zoranom, upisao u PD Izletnik početkom 2020. godine. Iako tada nisam imao neku ideju što bi se točno učilo u planinarskoj školi, imao sam želju steći neka nova znanja o planinarenju (kad se time već bavim) na neki strukturirani način. Na žalost (ili na sreću), prva sljedeća planinarska škola je organizirana na jesen 2021. Do tada sam već bio na 15ak izleta u organizaciji PD Izletnika (od kojih sam 2 čak i organizirao), upoznao hrpu super ljudi, posjetio zaista prekrasne vrhove za koje do tada nisam niti znao, prehodao stotine kilometara…i napisao ravno 0 izvještaja…tako da je ovaj osvrt na neki način i pokušaj iskupljenja za izvještaj(e) koje sam do sada propustio napisati.

Nakon mjeseci planiranja planinarske škole, odnosno slušanju o planovima u mom slučaju, napokon je došao i taj dan – otvorene su prijave za PlaŠko2021. Iako sam kao stari član imao prednost pri upisu (zapravo ranije dobivam informaciju da su otvoreni upisi), znajući da je broj polaznika ograničen i osjećajući da bi moglo biti više interesa za školicu nego slobodnih mjesta, brže bolje ostavljam sve što u tom trenu radim i brzinski ispunjavam prijavu za PlaŠko2021. Sretan što su planovi za školu napokon finalizirani i što sam ugrabio mjesto, ostaje samo još dočekati službene upise i početak školice.

Red predavanja, red izleta

PlaŠko2021 avantura je započela prvim predavanjem o osnovnim stvarima vezanim uz planinarenje i već tada se moglo vidjeti koliko truda je uloženo i s koliko ozbiljnosti se pristupilo organiziranju 5. izdanja Izletnikove planinarske škole – slajdovi sa zaista lijepim vizualima, mikrofonski kompleti i ostala oprema koje se ne bi posramile niti poneke konferencije. Uz to je dotegljena i pozamašna količina planinarske opreme, a neki stariji članovi su spremno prihvatili i ulogu manekena za potrebe prezentacije iste školarcima. 

Nakon prvog predavanja uslijedio je i prvi izlet – na većini nam poznato Sljeme. S obzirom da je nas školaraca bilo 60ak na tom izletu, podijeljeni smo u par grupa. Svaka grupa je imala izvidnicu – nekoliko osoba koje su dobile kartu s rutom prije izleta i čija je dužnost bila voditi ostatak grupe po ucrtanoj ruti. Tako sam i ja imao čast biti dio izvidnice u prvoj grupi, kasnije prozvanoj Valjčići po voditelju grupe, a ujedno i našem Predsjedniku Valjku. Već na tom izletu je bilo vidljivo da nitko od školaraca nije zalutao u planinarsko društvo i da će ovo biti jedna poprilično dobra generacija PlaŠkolaraca.

PlaŠko2021: Medvedgrad

Nakon prvog odrađenog izleta, uslijedila su nova zanimljiva predavanja o orijentaciji i opasnostima u planinama. Svakako ostaje zapamćena važnost usjeverivanja karte, kao i činjenica da nas sve što postoji u prirodi pokušava ubiti. 

PlaŠko2021: Usjeverivanje karte – teorijski dio

Nakon inicijalnog izleta na Sljeme uslijedio je malo zahtjevniji izlet na Klek i posjet Zavičajnom muzeju u Ogulinu. Dosta školaraca, uključujući i mene, je iskoristilo priliku i u muzeju kupilo dnevnik Hrvatske planinarske obilaznice, tako da smo od tada imali još jednu dodatnu zanimaciju vezanu uz naše planinarenje – skupljanje žigova. Iako nas i dalje ima pozamašan broj (toliki da se na izlet išlo double-deckerom), više nismo podijeljeni u grupe, već svi zajedno hodamo u jednoj većoj grupi.

PlaŠko2021: Klek – hodanje u grupi
PlaŠko2021: Klek – vrh

U trećem tjednu postaje sve jasnije kako školica polagano preuzima život – pranje robe i ostale opreme nakon izleta početkom tjedna, sredina tjedna je rezervirana za predavanja, kraj tjedna za pripremu hrane za izlet i pakiranje ruksaka, te naravno vikend rezerviran za izlet.

Srećom, treći vikend planinarske škole donosi izlet na čarobno Vinište. Mjesto na kojem sam već bio na nekim prijašnjim izletima i više ga pamtim po tulumima do dugo u noć, odlascima (autom) na plažu i kupanju, nego što ga pamtim po nekom velikom hodanju. Ali naravno, ovaj put biti će potrebno pregaziti po koje brdo i prevaliti 20ak kilometara pod punom opremom kako bi došli do odredišta. Puna oprema ovaj put, uz sve ostalo, podrazumijeva i šator, vreću za spavanje i karimat s obzirom da se spava u šatorima.

Prije izleta stalno mislim o tome kako će mi ovaj izlet totalno pokvariti sliku Viništa koju imam u glavi. Tjednima pokušavam, ali ne uspijevam, izlobirati kod nekog od ljudi iz logistike da mi ponese šator direktno do kuće, te mi ne preostaje ništa drugo nego spakirati sve potrebno u ruksak i zajedno sa svim ostalim školarcima laganim tempom preći poprilično dugačak put od unutrašnjosti Gorskog Kotara skoro do mora. Dolazak do kuće u Viništu je meni osobno jedan od najljepših trenutaka cijele školice. Istog trena zaboravljam na poprilično zahtjevan put koji smo prošli. Dolazim do kuće među zadnjim plaškolarcima, taman je onih najljepših par minuta u danu – par minuta do potpunog zalaska sunca, ranije pristigli plaškolarci su već zauzeli svoju parcelu u dvorištu kuće i užurbano slažu šatore. Ja uživam koji trenutak u prizorima koje vidim dok u pozadini svira neka glazba, povremeno isprekidana uputama dragih ljudi iz logistike o tomu gdje se što nalazi, kako što koristiti, što se smije, što se ne smije, …količina pozitivne energije u zraku je nevjerojatna. Zajedno sa Zokijem brzinski (i dalje sporo, ali puno brže u odnosu na Bačić Dulibu) slažem naš šator i odlazim na večeru. Imam osjećaj da ću se srušiti od umora čim nešto pojedem, ali ubrzo nakon večere slijedi, iako najavljeno, potpuno neočekivano iznenađenje – palačinke za sve. Ne jedna, ne dvije, već otprilike po 3 palačinke za svakoga. Možda i više, tko bi brojao. A nas je tamo 50ak. Totalno ludo. U jednom trenu uskačem i ja i pomažem s pečenjem palačinki. Otkrivam da je moguće da jedna osoba istovremeno peče palačinke na 3 tave. Nakon toga svega, nekako više ne osjećam umor. Gemišt po gemišt lagano klizi niz grlo, tulum na Viništu ni ovaj put nije razočarao. Nekako u trenu prolazi vrijeme i polako svi odlazimo u šatore na spavanje. Shvaćam da je Vinište i dalje čarobno. Neovisno o načinu na koji se do njega dođe. 

Valja spomenuti i novu vještinu koju smo stekli na predavanjima i koju ćemo usavršavati sve do kraja školice – vezanje čvorova.

PlaŠko2021: Vinište – postavljanje šatora

I dalje nastavljamo u jakom ritmu s predavanjima, ali u čast Pečenkijade PlaŠkolarci dobivaju slobodan vikend (osim nas nekoliko koji odlučujemo sudjelovati i na tom ekstra izletu).

Nakon vikenda odmora slijedi Mosor – najudaljenija planina u programu planinarske školice i po mnogočemu drukčiji izlet od dotadašnjih PlaŠko2021 izleta. Stjenovita podloga i poprilično strm teren zahtijevaju povremenu upotrebu ruku prilikom hodanja, te poprilično usporavaju kretanje. Pogotovo kada se krećemo u ovako velikoj grupi kakva smo mi. Srećom, svako malo stanka radi skupljanja grupe je ujedno i prilika za uživanje u pogledima na Split i okolne otoke. Plan je bio dočekati zalazak Sunca na vrhu Ljubljan, ali zalazak dolazi nekako rano, te ga dočekujemo u manjim grupicama negdje na hrptu koji vodi do Ljubljana. Nebitno, jer zalazak je i odavde spektakularan, te uživamo gledajući kako Sunce polako u daljini uranja u more. Naposljetku dolazimo i do Ljubljana. Svakom minutom sve manje se vidi svjetlost Sunca, a sve više se ističu svjetla Splita. Uživam u totalnom miru polako ispijajući pivo. Imam osjećaj da bih tako mogao satima, ali na žalost (pre)brzo dolazi direktiva da je vrijeme za nastavak puta. Sada već u totalnom mraku, spuštamo se s čeonkama na glavama prema domu, gdje nastavljamo zajedničko druženje.

PlaŠko2021: Pogled na Split s Ljubljana
PlaŠko2021: Mosor – noćno planinarenje

Drugi mosorski dan donosi pokaznu vježbu HGSS-a u kojoj iz prve ruke vidimo kako izgleda akcija spašavanja. A nešto kasnije toga dana, neki stariji Izletnici su bili dio prave akcije spašavanja HGSS-a. Srećom, sve se dobro završilo. Za to vrijeme PlaŠkolarci su osvojili još jedan mosorski vrh – Veliki Kabal, nakon čega je uslijedio put za Zagreb. Meni osobno uz Vinište najljepši izlet u sklopu planinarske školice. A ako je suditi po broju fotografija nastalih tog vikenda, rekao bih da Mosor nikoga nije razočarao.

PlaŠko2021: Mosor – Veliki Kabal

Nakon mosorskih avantura, 5. izlet donosi Bjelolasicu i posjet skloništu Jakob Mihelčić, za čije održavanje je zadužen PD Izletnik. Nakon 4 vikenda u kojima nas je vrijeme poprilično mazilo, ovaj put čekali su nas lagana kiša, magla i snažan vjetar koji su poprilično kvarili užitak koji nosi planinarenje. A da ipak sve to malo lakše podnesemo, pobrinuli su se stariji članovi koji su nas na već spomenutom skloništu dočekali s kuhanim vinom i toplim čajem. Ne znam je li povezano, ali nakon toga se i vrijeme nekako proljepšalo. Prije povratka za Zagreb, odradili smo još i pokaznu vježbu pružanja prve pomoći, te večeru u planinarskom domu u Tuku.

PlaŠko2021: Bjelolasica – hodanje u magli
PlaŠko2021: Bjelolasica – pokazna vježba pružanja prve pomoći

Šesti PlaŠko tjedan je donio male promjene u rasporedu predavanja, pa smo umjesto klasičnog predavanja imali malo ponavljanje i vježbanje do tada naučenih vještina, prvenstveno orijentacije pomoću karte i kompasa. Iako ovo predavanje nije bilo obavezno, skupili smo se u poprilično velikom broju. Ne znam je li razlog tomu bila želja da se što bolje pripremimo za ispit koji se sve više bližio ili sada već nezaobilazno druženje nakon predavanja srijedom. U svakom slučaju, bilo je poučno i zabavno, kao i svaka PlaŠko2021 srijeda.

PlaŠko2021: Usjeverivanje karte – praktični dio

Što se tiče izleta, šesti PlaŠko vikend je za mene značio odmor od planinarenja. Tijelo je jednostavno vapilo za odmorom i teška srca sam odlučio odustati od ambicije ostvarenja 100-postotnog učinka u pohađanju izleta i predavanja. Išlo se na Hahlić, a s obzirom da se termin izleta poklopio sa Halloween-om, organiziran je i Halloween party u domu. Koliko sam čuo, i to je bio jedan od najljepših izleta u programu PlaŠko2021.

PlaŠko2021: Hahlić
PlaŠko2021: Hahlić – Halloween party

Nakon vikenda odmora (za mene), uslijedio je jednodnevni izlet na Učku. Prema originalnom programu, trebao je to biti izlet na Risnjak. Ali s obzirom na vremenske uvjete, donesena je odluka da se ide na Učku. Sve kako bi nama bilo ljepše. S obzirom koliko je puhalo na Učki, ne želim ni zamisliti kako bi nam bilo da smo išli na Risnjak. U svakom slučaju još jedan lijepi izlet u sklopu PlaŠko2021 na meni jako dragu planinu. Ostaje mi u sjećanju kako smo hodali u prilično kompaktnoj grupi – napokon su nas naše voditeljice uspjele fino uštimati. Osim toga, taj izlet ću pamtiti po za mene najrazočaravajućem trenutku PlaŠko2021 – trenutak kada sam bio nadglasan sa 1 naprama ostatak busa kada se odlučivalo o tome da li se ide negdje jesti nakon izleta. Još i danas mi je nevjerojatno da nitko osim mene nije htio ići negdje nešto jesti. Pa makar to bio i Marché restoran na autoputu. Svakako bi trebalo u program školice uvrstiti važnost gastronomske komponente izleta.

PlaŠko2021: Učka

PlaŠko2021 finale

Predavanje po predavanje, izlet po izlet i vrlo brzo je došlo vrijeme za završni izlet 5. Izletnikove planinarske škole. Ovaj put u programu izleta nije bilo predviđeno višesatno hodanje s ruksacima na leđima i osvajanje nekih novih vrhova. Ali je zato bilo predviđeno održavanje ispita u kojem su PlaŠkolarci mogli na terenu pokazati sve ono što su naučili kroz predavanja i dosadašnje izlete. A kako bi bili što spremniji za ispit koji nas čeka za vikend na izletu, organizirano je još jedno ponavljanje za ispit u obliku kviza. Još jedan dokaz da se ništa ne prepušta slučaju ove godine je i organizirana maturalna zabava u Great Gatsby stilu koja nas čeka nakon ispita. Spletom okolnosti, umjesto inicijalno planiranog izleta na Papuk, PlaŠko2021 finale je održano u dvorcu Stara Sušica – mjesto apsolutno dostojno jednog takvog događaja.

Na žalost, viša sila je dovela do toga da nisam bio u mogućnosti sudjelovati niti na kvizu niti na završnom izletu kojem sam se iznimno veselio. Sudeći po fotografijama i dojmovima PlaŠkolaraca, bilo je apsolutno fantastično.

PlaŠko2021: dvorac Stara Sušica
PlaŠko2021: praktični dio ispita
PlaŠko2021: Maturalna zabava u Great Gatsby stilu
PlaŠko2021: PlaŠkolarci nakon položenog ispita

Za mene i još nekoliko PlaŠkolaraca koji nisu bili u mogućnosti sudjelovati na završnom izletu, organiziran je ispit u Funku u Zagrebu. Ispit se sastojao od par cjelina – praktični dio vezan uz čvorove i orijentaciju uz pomoć karte, te teorijski dio vezan uz sve ostalo što smo prošli kroz predavanja. Uz manje ili veće probleme, mislim da smo na kraju svi koji smo dogurali do završnog ispita, isti uspješno i svladali. Moram pri tome biti pošten i priznati kako ispitivači nisu bili baš jako, jako strogi. I tako smo došli do kraja 5. izdanja Izletnikove planinarske škole.

Završne misli

8 vikenda, 8 izleta. Ukupno 60ak sati hodanja, 120 prehodanih kilometara i 6500 metara savladanog uspona. Uz izlete, bilo je tu i 10+ predavanja / radionica koje su se održavale srijedom.

Ovako nabrojano zvuči užasno suhoparno, zahtjevno i naporno. I nameće se samo jedno pitanje – tko bi htio prolaziti kroz tako nešto. I nećemo se lagati, bio je dosta zahtjevan tempo predavanja i izleta. Izleti nisu bili lagani. Uključivali su dosta hodanja s ne baš previše vremena za neke dulje pauze. Nekada nije bilo lako prilagoditi se tempu grupe. Ali rekao bih da smo iz izleta u izlet svi rasli i da smo svi iz ovoga izašli bogatiji za još jedno prekrasno iskustvo. I bogatiji za nova znanja i vještine koje smo stekli kroz ovih 8-9 tjedana. Koje nisu nužno vezane samo uz planinarenje. I mislim da smo se svi pri tome i izvrsno zabavili. Gledajući unatrag zaista mogu reći da se sve teške stvari zaborave i da ostaju samo lijepa sjećanja kojih ćemo se vjerojatno sjećati do kraja života. I pri tome, svatko od nas će pamtiti neke svoje trenutke. Ja znam da ja svoje hoću.

Hvala još jednom i ovim putem našim voditeljicama škole Ani i Ivani koje su cijelu ovu priču zakotrljale i vukle od samog početka pa skroz do kraja. Mislim da je nemoguće opisati koliko truda je uloženo s njihove strane kako bi cijela školica funkcionirala na ovako visokoj razini. Od samog početka i upisivanja i nešto većeg broja polaznika od inicijalno planiranog, pa sve do samog kraja gdje su zaista poduzele sve kako bi svima koji su htjeli omogućile završetak planinarske škole. Hvala im od srca! 

Hvala i cijeloj jednoj maloj vojsci starijih članova bez čije nesebične pomoći ovu školicu ne bi bilo moguće provesti. Nadam se da smo mi PlaŠkolarci svojim pristupom uspjeli barem donekle uzvratiti našim voditeljicama škole i svim starijim članovima na svom njihovom trudu i svemu što su učinili za nas kroz proteklih par mjeseci. Sudeći po izrazu lica naših voditeljica prilikom uručenja poklona, rekao bih da jesmo. A kad smo već kod poklona i zahvaljivanja, ovim putem bih se zahvalio i svim onim PlaŠkolarcima i PlaŠkolarkama koji su malo više doprinijeli u pripremi i izradi poklona za naše voditeljice i starije članove.

PlaŠko2021: Uručenje poklona voditeljicama škole

Eto, mislim da je napokon došao kraj i ovom mom poduljem osvrtu na PlaŠko2021. Nadam se da će svima koji su sudjelovali u PlaŠku2021 malo osvježiti sjećanja na sve one lijepe trenutke koje smo zajedno prošli kroz školicu. Nadam se da će biti od pomoći i nekima koji se tek spremaju zakoračiti u svijet planinarenja i razmišljaju o učlanjenju u planinarsko društvo i o upisivanju planinarske škole. Svakako mogu reći da je letvica za sva buduća izdanja Izletnikove planinarske škole poprilično visoko podignuta. 

I za sam kraj, možda i najvažniji savjet koji mogu dati sadašnjim i budućim članovima PD Izletnika. Pišite izvještaje! Ako dobijete zadatak napisat izvještaj, napišite ga. Što prije, to bolje. Lijepo je i biti će vam drago na kraju. Svakako nemojte računat da ćete se izvući od toga. Jer Uprava ne zaboravlja. 🙂

Comments Off on PlaŠko2021: Od Medvedgrada do Stare Sušice

PlaŠko2021: Veliko finale

Dvorac Stara Sušica, 13. – 14.11.2021. „Beep-beep-beep!“ Uspijevam nekako proškiljiti i pogledati na sat; 6:40 je. Ma ok, pomislim, mogu još malo odspavati. Sljedeći „beep“ nisam dočekala jer sam zabunom…

Dvorac Stara Sušica, 13. – 14.11.2021.

„Beep-beep-beep!“ Uspijevam nekako proškiljiti i pogledati na sat; 6:40 je. Ma ok, pomislim, mogu još malo odspavati. Sljedeći „beep“ nisam dočekala jer sam zabunom otkazala alarm. U panici gledam na sat, 7:05 je. Uhh! Ustajem iz kreveta naglo, povlačim posteljinu za sobom, sudaram se sa zidovima, napipavam put do kupaone i uspijevam otvoriti oči tek kad sam se umila. Uzimam četkicu za zube i razmišljam što sve donosi današnji dan. Prva pomisao: „polulađarac“. Ajme, kako ono taj čvor ide?! Joj, a za što se koristi? Vrtim misli o čvorovima dok ubacujem zadnje sitnice u ruksak.  Ana javlja da malo kasni. Sva sreća, imam dovoljno vremena da provjerim jesam li sve uzela. Pri izlasku iz stana, zadovoljno zaključujem da jesam (3 sata kasnije u busu: „Ajme, zaboravila sam novčanik!“) .

Stižem do busa gdje se nalazi već većina školaraca, priključujem se već aktivnim razgovorima i čujem razna pitanja: „Jesi ti učio?, „Jel’ znaš čvorove?“, „Koje godine je osnovan HPS?“, „Što je fronta?“, „Hoće biti ponavljanje ispita za one koji padnu?“, „Tko je sve ispitivač i čime ga možemo podmititi?“ Pomalo zabrinuto nastavljamo dalje ćakulati i umirujemo jedni druge s rečenicama da će biti sve ok i da ćemo svi proći. Sjedamo u bus i uskoro krećemo prema dugo očekivanoj destinaciji – dvorac Stara Sušica! Iako je zadnji izlet trebao biti na predivnom Papuku, nakon saznanja da je zamjenska destinacija stari dvorac iz 16. stoljeća, okružen stoljetnom šumom, mogu reći da je Papuk vrlo brzo pao u zaborav (barem meni J). A dodatni plus je i što smo od starijih članova čuli priče o najboljem Halloween tulumu ikada te smo nestrpljivo očekivali dolazak.  Motor je zabrujao, krenuli smo…još malo i morat ćemo pokazati što smo sve naučili u školici.

Na svakom putovanju do sada, prvo što bi se čulo u busu bilo je šuškanje vrećicama iz kojih se vade sendviči, pite, krafne, keksi i ostale delicije, ali ovog puta prvo što smo izvadili iz ruksaka bila je zamka. Meni je to bilo odlično jer sam noć prije bila spriječena da vježbam i ponovim čvorove:

Snalazili smo se u busu kako smo znali; vezali čvorove oko sjedala, oko kolege,  oko sebe, oko ruksaka,  slušali priču o zeki koji izlazi iz rupe pa ide oko stabla i vraća se u rupu, ma radili smo sve neumorno dok nismo bili sigurni da smo sve čvorove dobro ponovili I savladali.  Naravno, i teoriju smo ponavljali, ispitivali jedni druge i bodrili se međusobno.

Udubljeni u ponavljanje gradiva i nagađanja što sve može biti na ispitu, neprimjetno smo se približili dvorcu. Netko je prvi doviknuo: “Wow, evo ga!” na što smo svi priljubili noseve uz staklo i divili se pogledu na dvorac. Uistinu je čudesan:

Prvi zadatak: check-in. Otvaramo vrata dvorca čija nas unutrašnjost također ostavlja bez teksta i gdje nas čekaju seniori društva s izletnik indexom. Aha, moramo 4 žiga skupiti za prolaz. Ma možemo mi to! Nakon check-ina imali smo malu pauzu koju smo iskoristili za ručak i još malo ponavljanja. A ovako je to kod nekih izgledalo:

Okupili smo se svi ispred dvorca i pozorno slušali Anu o načinu i pravilima polaganja ispita.  Bili smo podijeljeni u 8 timova te smo se rotirali po ispitnim točkama koje su bile: timski rad, orijentacija, čvorovi i teorija. Plus, posjet muzeju koji se odvijao unutar polaganja ispita kako nitko ne bi imao “praznog hoda”.  Ispitne točke bile su vrlo dinamične i zabavne. Radili smo bivak s Matijom iz HGSSa, hodali po azimutu, tražili ispitivača čvorova u šumi, grizli nokte prije ulaska na ispit iz teorije… A kako nam je bilo, možda najbolje prikazuju slike:

Moj tim 🙂 :

Iiiiii… PROŠLI SMO!!! Nova titula: dipl. ing. planinarenja i snalaženja po šumama  

-“Wohoo, položio sam!” -“I ja, i ja!” čuli su se krici hodnikom i zvuci otvaranja boca. “Živjeli!”.

Svima je pao kamen sa srca te smo se napokon u potpunosti opustili i željno iščekivali večeru da, nakon napornog dana, i želudce napunimo. Nakon večere zaputili smo se u svoje odaje kako bi se spremili za najzabavniji događaj; ulazak u prošlo stoljeće –  Gatsby party!  Velika pohvala svima koji su sudjelovali u organizaciji partya jer bilo je F A N TA S T I Č N O! Prije svega, upoznali smo se svi u novom ruhu jer smo planinu i sportsku odjeću zamijenili plesnim podijem, haljinama i odijelima. Bilo je odličnih i kreativnih kombinacija školaraca, uistinu su se svi potrudili izgledati najbolje (dodjela diploma u Sheratonu?)

Prvo su na red došle slike za instač (a i bolje odmah to riješiti dok smo još trijezni 🙂 )

Na naše oduševljenje, organizatori su postavili dva floora tako da je svatko mogao naći nešto po svom ukusu i dobro se isplesati. Party soba bila je ukrašena do najsitnijih detalja, bili smo oduševljeni:

Nakon nekoliko ispijenih čaša i pokazanih plesnih pokreta na podiju, došlo je vrijeme i za iznenađenje školaraca koje smo pripremili za naše voditeljice i vodiče. Okupili smo se svi u party sobi, održali mali govor zahvale i uručili poklone svakome osobno uz veliki pljesak. Svaki vodič izleta i naše voditeljice dobili su planinarski lončić s posebnom posvetom na temu #tragedijeplaško2021 uz mali privjesak s logom Izletnika:

A posebni dodatni poklon dobile su naše Ana i Ivana u kategoriji najbolje voditeljice:

Martina je kreator ovih posebnih lutkica, sigurna sam da joj nakon ovoga kreće nova karijera uzlaznim putem.  Bravo Martina! 🙂  Nakon uručenih poklona, još smo se zasladili ukusnom tortom koju je napravila Maja, a koja također zaslužuje veliko divljenje. Bravo Maja! 🙂

Party se nastavio do sitnih jutarnjih sati, a ujutro nas je dočekalo još jedno iznenađenje. Sve je bilo uredno I čisto kao da partya nikada nije ni bilo. Svaka čast svima koji su sudjelovali u akciji čišćenja, najbolji ste! <3

Još uvijek sneni i mamurni, okupili smo se u restoranu na doručku gdje smo podijelili sinoćnje doživljaje. Zaista odličan party! J U 9 sati bio je dogovor da se okupimo u party sobi koja je sada dobila novo ruho marljivim rukama naših dobrih vila – pretvorila se u nešto najsličnije maloj učionici. Sjeli smo na mjesta i poslušali završnu riječ od voditeljica i predsjednika društva. Velikim pljeskom ispratili smo njihove riječi i polako se krenuli spremati za polazak. Nismo ni slutili da tu još uvijek nije kraj iznenađenjima. Ana se pojavila ponovno s riječima: “Okrenite se iza sebe i recite što vidite”.  Znatiželjno smo se okrenuli i vidjeli kuverte zalijepljene na zid sa svim našim imenima. Slegnuli smo ramenima odajući time da ne znamo što se to sprema. Ana je objasnila: -“Sa strane na stolu nalaze se olovke i papirići, ideja je da napišite jedni drugima neku lijepu poruku. Možda vam je netko pomogao tokom nekih od izleta ili samo želite nešto lijepo nekome reći. Možete se potpisati, ali i ne morate.” Osobno, dopala mi je jako ova ideja, a vjerujem i drugima jer vrlo brzo je nastala tišina koju je razbijao samo zvuk olovke na papiru. Prisjetili smo se svih izleta, svakog razgovora,  svake lijepe geste i svih smiješnih događaja (ajme, koliko smijeha!). Ubrzo su se kuverte počele “debljati” primajući na desetke papirića.  -“Kada nakon par godina pročitate ove poruke, vjerujte, bit će vam toplo oko srca” dodala je Ana.

Nešto prije 11 sati, začula se već poznata nam pjesma od Dire Straits ‘Walk of life’. Laganopjevušeći, ostavili smo ovaj čudesan dvorac iza sebe, a iz njega ponijeli najljepše uspomene.

Prije polaska, ostalo nam je još da ovjekovječimo generaciju 2021 (ne, nije bilo toplo, samo smo pretrpjeli hladnoću radi Plaško majica 🙂 ):

Za kraj, moja poruka svima: Hvala na ovom prekrasnom iskustvu, na prekrasnim izletima, kuhanju čaja, kave, plesu, razgovorima, humoru…  Definitivno je Plaško iskustvo koje ću pamtiti zauvijek.

Vidimo se na sljedećim izletima! Pusa, ćaćao!  <3

Photocredit: plaškolarci 2021

NAPOMENA: autor se ograđuje od svih obrađenih fotografija i nada se da nema zamjerki. 🙂

Autorica: A.M.

Stara Sušica iliti dan  D

Okupljanje na već dobro poznatom mjestu u 8 sati lokacija Lisinski.
Naš zadnji izlet u sastavu Plaško školaraca. Osim što je zadnji, predodređen je i za polaganje ispita i završnu zabavu u Gatsby stilu. Kažem si “ako su me nagovorili da u nekim od prijašnjih izleta glumim Gargamela onda mogu valjda za ovaj put biti gospodin u 20-tima.”

Na putu do odredišta u autobusu ekipa ponavlja za ispit. Ja sam čak imao i napravljenu skriptu ali ne zato što sam štreber nego moram priznati da su me zaintrigirale neke činjenice koje sam učio. Oko 10 sati stigli smo u dvorac Stara Sušica, imali smo jako malo slobodnog vremena i već su nas rasporedili u grupe za ispit. Ja sam bio 4. grupa i redoslijed polaganja nase grupe bio je 1.orijentacija, 2.cvorovi, 3.teoretski dio, 4. Timski rad. (svaka grupa je dobila svoj redoslijed i tako smo se kružno izmjenjivali po postajama). Naravno, sve sam položio od prve -mislim, svi su, ali tu informaciju ne trebaju svi znati. Ponosan sam 🙂

Tako se nas 50-tak ili koliko nas je bilo izmjenjivalo po zadacima i postajama skroz do 18 sati kada je sve završilo. Čekajuči večeru, Nataša, Didi i ja odlučili smo se vratiti u osnovnoškolske dane i zaigrati bocu istine. Dobro smo se nasmijali i saznali međusobno zanimljive pikanterije.
18 sati i eto večere. Bio sam gladan i smazao svinjetinu i pekarski krumpir u sekundi. Sjedili, pričali za stolom kad eto Rake: “Vrijeme je za tulum”!
Žene u haljinama sa perjem oko vrata, muškarci u odijelima,  jako mi se svidjelo, pogotovo ovaj prvi dio.

S obzirom da su nam voditelji fenomenalni, mi kao školarci odlučili smo ih darivati te smo napravili personalizirane poklone koje smo im dali na ceremoniji. A na kraju pocastili smo se i s tortom. Počelo je u stilu 20tih a nastavilo u svakakvim stilovima kojih se baš točno i ne sjećam jer nitko nije štedio na ginovima. 🙂 (e, zapravo, sjetio sam se, bio sam u ulozi nekakvog konobara, hmm)

Znam da je ples trajao dugo u noć. Sljedeće jutro dobili smo zadatak napisati poruke ljudima koji su s nama dijelili uspone i padove i mogućnost da im se zahvalimo za nezaboravne trenutke. Počeli su padati na pamet i štosevi. Nakon toga dio je (pa i ja) otišao u muzej sa divljim životinjama.
Spakirali smo stvari i lagano krenuli put prema Zagrebu. Kad zbrojim i oduzmem sve ovo iskustvo je bilo odlicno i nezaboravno.

Davnih dana kada sam doselio u ZG,  sa prijateljem sam slučajno zalutao u Funk. Tada mi je spominjao da se tu sastaje neko planinarsko društvo Izletnik o kojem ja nisam imao pojma i eto nekoliko godina kasnije postajem dio te družine, i znate što?! Uopće mi nije žao.

P.S. ujedno zahvaljujem svima onima koji su mi omogućili da postanem Plaškolarac, s obzirom da sam na početku škole bio…”Padobranac” 

Autor: Ž.T. (“konobar”)

PlaŠko 2021 finale

Krenuli smo u 8h kod Lisinskog. U busu sam po prvi put ponavljao čvorove koje sam naučio noć prije.

Smještaj je bio u dvorcu Stara Sušica, dvorcu u kojem borave djeca, pa su kreveti kraći i stropovi niži. Iz sobe smo promatrali kako netko nepotrebno uznemiruje ispitivače prije ispita.

Podjeljeni smo na grupe od 4 do 5 osoba. Naša grupa je prvo krenula u Centar za velike zvijeri gdje smo slušali i gledali o risu, medvjedu i vuku. Super zanimljivo 👌

Kako napraviti gelender nam je pokazao Matija iz HGSS-a. Osim gelendera pričao je o opremi pokazao kako napraviti gaće od zamke i još neke čvorove kojih se više ne sjećam. Vježba je bila super, naučili smo praktičnu primjenu čvorova koje smo do sad naštrebali.

Nisam siguran trebam li cenzurirati ostatak ispita, pa neću ni pisati o tome. Ostavio bi samo par savjeta: naučite čvorove iz različitih kutova i primite kompas u ruke prije ispita.

Večera je bila ukusna, porcije su bile obilne, a male metalne šalice su me podsjetile na školu u prirodi kad sam bio dijete.

Nisam siguran trebam li išta napisati o žurci, ima dosta fotki negdje na netu. Svi su se zbigecali, bilo je 2 floora, u nekom trenutku su voditelji dobili svoj poklon paket i tortu. Hvala spoznoru The Garden Brewery.

Sutradan nakon doručka smo se skupili za post mortem školice. Svi su dobili priliku podijeliti koju lijepu riječ sa drugima. Fotkali smo se za kraj i krenuli za Zagreb.

Addendum

Znanje čvorova testirao sam se već sljedeći vikend kad sam napravio privremeni “gelender” kod Cerinskog vira.

Autor: A.B.

What happens in Sušica, better stay in Sušica

“Ti kao da pripadaš nekoj sekti! Samo pričaš o tome!”, rekla mi je direktorica nakon što sam treći ponedjeljak za redom uzbuđeno joj prepričavala kako provodim magično vikende zahvaljujući planinarskoj školici koju sam ove jeseni upisala.

Najboljoj sekti! – viknula sam i sjela za komp. Bivati osam sati iza monitora nakon vikenda provedenih u planinama ne čini se više tolika drama. Mišići na nogama ugodno bole, a sva osjetila zadovoljena su od silnih boja i mirisa prirode. Još me ne pušta onaj osjećaj mira kojeg se da osjetiti samo daleko od buke grada.

8 predavanja, 8 izleta, 40 izletnika, 2 masterminda koja su sve to osmislila i još 15 duša koje su sudjelovale u organizaciji školice.

Mosor, Vinište, Hahlić, Klet, Učka, …svaki izlet pružio je neki novi hit-trenutak, neki novi prvi put.

Prvi put da sam gledala dva dana s Mosora svoj Split i otoke obasjane suncem dok sam se penjala gore dolje po tom surovom kršu.

Prvi put da sam doslovno propješačila do mora s 40 kolega izletnika dok je kontinentalnu vlažnu šumu postupno zamjenjivao Mediteran i njegova mirišljava polja origana.

Prve palačinke u planinarskom domu za doručak, prve pečene banane s roštilja, prvi vrhovi, pečati, prvi pogledi od kojih ti dođe da skačeš, ma da plešeš od ljepote.

Sad je došlo i na red prvo polaganje planinarskog ispita. Test iz orijentacije, čvorova i teorije.

Planinarski dom na Papuku je otpao, zamjena za grande finale školice je dvorac u Gorskom Kotaru-Stara Sušica. Ne bunimo se. Ništa manje ni ne zaslužujemo. Pa kad smo već u dvorcu nek bude kostimirana zabava nakon ispita. Neka bude u stilu Velikog Gatsbya.

A baš taj tjedan pred ispit vrhunac pandemije. Hrvatska u crvenom, svi pričaju o mogućem lockdownu, što bi se trebalo napraviti, covid ovo, covid ono, a moji školarci i ja razmišljamo gdje kupiti pernati šal i cigaršpic. Hoće li nas gnjaviti s povijesti planinarstva? Kako svezati tog lađarca i polulađarca. Tu je i utrka s vremenom, hoće li darovi za voditelje stići i biti na vrijeme napravljeni. Imam li ja uopće što za obući? Jesam li spremna za ispit? Na tren sam se osjećala kao da sam usred organiziranja maturalne ili vjenčanja. Okej, maturalne.

Ispit je tekao kao i sve u ovoj školici protekla dva mjeseca: organizirano, strukturirano i na vrijeme. Ana s voki-tokijem oko dvorca delegira grupe, Ivana i Ćurić negdje čuče u šumi i čekaju ekipe da ih pronađu pa da ih ispitaju čvorove, Robi i Valjak  spremni s kompasom i kartom ispraćuju jednu grupu i dočekuju drugu, a vaspitačice – Emil i Košarić kao u državnom zavodu otvaraju i zatvaraju vrata i viču – sljedeći! Tu je i muzej divljih zvijeri koji treba posjetiti. Na sve su mislili. Kakva ekipa!

Kad je i posljednja grupa završila, uslijedila je zdravica za položene ispite i večera. A onda, možda i meni najdraži dio večeri, sređivanje za tematski party. Toalet pun žena. Glazba iz 20-tih se pušta s mobitela. Napokon prilika da izađemo iz poliestera i sredimo se. Tražimo pomoć jedna drugu, razmjenjuju se šminka, savjeti, urla se od smijeha, bacaju komplimenti kako koja dođe sređena. Ne zna se koja bolje izgleda.

Još samo da mi Martina uvije kosu s figarom. Nemam pojma što točno radi, nema pojma ni ona. Kao da je i bitno. Ooo pa dobro je.

Slavlje može početi!

Voditelji su nam sredili dvoranu kao da smo stvarno usred američke prom night. Zahvaljujemo im se, prozivamo ih, poklanjamo im darove. Koje li su nam samo divno iskustvo omogućili! Emocije nas preplavljuju. Tu je i torta. Tu su i dva flora i sviranje gitara i plesanje i … ma what happens in Sušica, better stay in Sušica.

Jutarnja magla koja se probija kroz prozore najbolje opisuje kako smo se svi osjećali kad smo se probudili. Mamurluk radi svoje. Tablete za glavu su tražena roba. Bauljamo po dvorcu, jedemo vrtićki doručak, prepričavamo pijane trenutke. Još jedna zajednička tisuću petsto deveta slika po redu. Ovaj put zadnja. Barem u ovom sastavu.

Vozimo se put Zagreba. Kreveljimo, šuškamo, spavamo, zezamo…Toliko različitih karaktera i svi međusobno dijelimo upravo isto proživljeno iskustvo; sve one prohodane kilometre i ispenjane vrhove. Ma dijelili smo i puno više od toga protekla dva mjeseca. Dijelili smo hranu, znanje, bodrenje, smijeh, smještaj, opremu, zagrljaje… A sad i dijelimo uspomenu na našu Plaško 2021 generaciju.

Autorica: T.S.

Comments Off on PlaŠko2021: Veliko finale

PlaŠko2021: Evakuacija Mosor

Okupljanjem i polaskom Izletnika na vrijeme slutio sam zlu kob. Pripisao sam taj osjećaj mamurluku. Book, ćao, ja sam V., puno novih lica koje treba upoznati, na prvom sam izletu…

Okupljanjem i polaskom Izletnika na vrijeme slutio sam zlu kob. Pripisao sam taj osjećaj mamurluku. Book, ćao, ja sam V., puno novih lica koje treba upoznati, na prvom sam izletu Plaška. Bočica vatrene vode ima tu moć lakšeg startanja konverzacije s nepoznatim osobama, nije ni meni odmogla. Zbog neke nepogode smo trebali sići s autoputa što je putovanje produžilo za godinu dana, ostario sam. Nedostatak nikotina u Z.P. je bio vidan i čujan, utihnuo je ko jaganjac. Srećom, vece u busu je u nekom trenu prije bio otključan stoga nitko nije pišnuo u pliš sjedala.

Kretali smo iz Gornjeg Sitnog koje nije isto što i Sitno Gornje. Jedino na papiru, prilično sam siguran. Počeli smo se penjati strmom stazom prema domu Umberto Girometta. Putem je mirisalo svo bilje koje raste uokolo, predivan dodatak vizualnom. Budući da nam je dom i konačište, prije kretanja prema vrhovima ostavili smo višak stvari u frižider. U Dalmaciji tako kažu za sobu valjda. Staza je kretala od doma prema kotlini te nakon toga vrlo strmo prema grebenu. Bili smo spori ali ustrajni, neki se kao vole odvojit pa onda drugi pizde što se neko odvoji pa pričaju na tokivokije no to i dalje nije ubrzavalo naše napredovanje prema grebenu. Nikud ne žurimo. Osim na sunset. Kojeg smo zatekli tamo gdje nismo planirali jer smo kasnili. Meni je osobno bilo svejedno odakle ću ga vidjeti, vjerujem i velikoj većini Izletnika budući da je panorama prema Splitu i otocima sve do Korčule, Visa i Jabuke nešto predivno na divan dan kakvog smo, srećom, imali. Ko je htio, otišao je na Ljubljan. Nakon zalaska sunca te promjene boje neba od indigo plave skoro ka crnoj, krenuli smo noćni spust nazad do doma. Prosipanjem informacija koliko kaže aplikacija neka koliko nam treba i razne disonantne informacije koje odudaraju od vremena markacije su mi samo spuštale moral. Od muke sam počeo fućkat „Ako umram il zaginam“.

Gulaš na domu je bilo nestvarno dobar. Gorak okus kasnije je ostavilo metenje poda sa mnom i E.M. u kartama. Stoički smo to podnijeli, a nakon toga sam se otišao samokaznit ili nagradit se, kako se uzme, u frižider (dalmatinski: soba). Uzeo sam krevet na kat vodeći se činjenicom da se topli zrak penje gore. Nije se penjao jer ga nije bilo. Pomogla je vreća plus jorgan. Ponio sam čepiće što se sa Izletnicima pokazalo kao must have. Čepiće za uši, jel..

Dan 2.

Idilu je prekinula Raka upalivši svjetlo u 7. (komentar editora: tko je povjerovao da je Raka palila svjetlo u 7, ne zna Raku.)

Dan D. Plan je bio poslušati pokaznu vježbu HGSSa, ponovno se popeti na greben te obići još neke vrhove uključujući Veliki Kabal. Zaključivši još sinoć kako ću preskočiti pohod na vrhove zbog nedavne operacije i izbjegavanja pretjeranog napora odlučio sam nakon pokazne vježbe obići staze nedaleko doma, nabrati bilja, te naći neki kamen temeljac da se utemeljim i samo uživam na suncu i u vidiku. Nakon pokazne vježbe GSSav krećem stazom put V. Kabla, nalazim sweet spot kod prijevoja i chill poprilično dugo. Dio Izletnika se vratio, I.R. vrlo kolegijalno naručuje pivo, odlučujem se spustiti do doma. Međutim! Ispostavit će se da sam našao i kamen spoticanja. Zakoračio sam, kamen na koji sam stao se pomaknuo pod stopalom, izvrnuo sam gležanj i protegnuo na desnu stranu za gležnjem dole niz put metar (kaže I.R.) dva (ne dam joj za pravo i bolje zvuči). Bokte! Di sam?! Zaokret s glave na dupe i na neki žbun. Ne miriši mi više ni kadulja ni origano. Samopregled. Dobro je, vrtim gležanj. Lakat. Oke. Drugu nogu sam udario. Mokra je vidim. Fak. Dignem nogavicu vidim sranje, jebiga. Roll eye toliki da sam propuh u Splitu napravio. Pukotina na cjevanici. Curi krv, kompresija na ranu i želja za samoozljedom novom jer sam paketić Prve pomoći ostavio doma. Doma ej. I.R. reagira na poziv, diže gardu i voila! Za desetak minuta dolazi ne ona sama već i HGSS lično i personalno. Ponovno. Zamatanjem rane i gležnja nije stala njihova dobrota. Riječi „Prika imaš sriće, neka žena se maloprije isto razbila, helikopter dolazi po nju pa ćemo i tebe poslat u KBC“ ću si tetovirat. Otišao sam u KBC, dr. B.P. pogledao, reko „A doobro, dobićeš par šavova, pali, vozi. Sad je dobro, sutra će bolit sve ko vrag, Brufena i biće bolje“. U kratkoj majici, smrznut ko pi, smrdljiv ko ku, gladan ko tri gladna i šepav na obje noge, na stanici sam pričekao Izletnika da me skupi. U busu mi dali neki kikiriki, imam filing da je bio fin ko i gulaš dan prije.

Epilog: Ne dajte Izletniku da krene na vrijeme.

PS Baš je bio lijep i sunčan dan za vidjeti Bačvice iz zraka.

Autor: V.K.

Comments Off on PlaŠko2021: Evakuacija Mosor

PlaŠko2021: (m)Učka

Datum: 06.11.2021. Kada sam vidio da se  destinacija izleta promijenila iz Risnjaka u Učku, (ne)ugodno sam se iznenadio. Neugodno jer sam na Učkoj bio desetak puta, a ugodno jer je…

Datum: 06.11.2021.

Kada sam vidio da se  destinacija izleta promijenila iz Risnjaka u Učku, (ne)ugodno sam se iznenadio. Neugodno jer sam na Učkoj bio desetak puta, a ugodno jer je Učka stvarno prekrasna koji god uspon izaberete. No, znam da je razlog promjene izleta loše vrijeme na Risnjaku tako da je sve to skupa imalo smisla. Ekipa me kao i uvijek do sad pokupila na bengi u Desincu i uz vježbanje čvorova za čas smo bili u Lovranskoj Dragi gdje smo imali prilike vidjeti manevre našeg vozača koji je besprijekorno riješio sve prepreke na uskim brđanskim ulicama. Bio je divan sunčani dan i krenuli smo prema Babinom skloništu gdje smo uz prekrasan pogled na kvarnerske otoke napravili pauzu. Prije toga je izvidnica imala mali problem na jednom raskršću no to nije bila njihova greška nego se nesporazum desio zbog izostanka markacija. Nadam se da će se nadležno planinarsko društvo uskoro pozabaviti tim dijelom staze i pomarkirati te dijelove. Slijedi šetnja ravnim dijelom do sela Mala Učka gdje nakon kratke pauze kreće završni uspon na vrh Vojak koji nas je dočekao u jakom vjetru ali i predinim pogledima koji su sezali sve do Alpi. Dobro nas je propuhalo pa smo svi jedva čekali sjesti u topli bus i krenuti za Zagreb što se i desilo nakon spusta do doma Poklon. Još jedan standardno odličan izlet koji je samo uvertira za veliko finale slijedeći vikend u Staroj Sušici.

Autor: I.B.

Učka – Mučka provokatorica

Došao je red i na mene. Jedna od zadnjih izvještajaca i zadnjih izvidnica ove PlaŠko generacije. 2 u 1, ili je nešto od toga bilo gratis?!

Krenuli smo ranom zorom, a ja još i prije, s pitanjima zašto moram ustajati iz toplog kreveta i što je meni ovo trebalo – uvijek dosljedna procesu buđenja započetom budilicom. A pitanja i čangrizavost se još naziru i u toku vožnje busom. Ne sjećam se u kojem točno trenutku, ali napustili smo kišne oblake i sive krajeve, i pojavilo se sunce koje obasjava gore i opet naglašava divnu jesensku paletu boja. Dolazi odgovor, eto zato ti je to trebalo! Smijem se, ili mi se samo srce smije – izraz lica uvijek zadržava dozu indiferentnosti, ipak se krećemo u grupi, neću da ljudi pomisle da nešto nije u redu sa mnom! Oho, evo i mora, još jedna slika kojom se čangrizavost briše, i kreće tok misli – ovo će baš biti lijep dan!

Vozimo se tako laganini, neki pričaju, neki vježbaju čvorove, neki igraju alias, neki uživaju u slikama koje ih okružuju, neki proučavaju rutu – sto ljudi, sto čudi reklo bi se. Kad odjednom, opaaa, cijeli bus staje sa svojim aktivnostima i gleda manevriranje vozača busa kroz uske lovranske uličice, koje su još kao za inat bile pod radovima. Sto puta sam rekla svaka čast vozaču, pa mu želim to još jednom ovako javno izreći, možda mu tko prenese! Izveo nas je iz naoko bezizlaznih situacija, i poklonio nam tu privilegiju da ipak krećemo iz planirane početne točke, iliti Lovranske Drage.

Iskrcasmo se iz busa. Kreće lagano presvlačenje, preobuvanje, namještavanje, procjena smjera vjetra i temperature, pitanja hoću li ovo nositi sa sobom ili da ostavim u busu – unutarnji sukob između vječne težnje smanjiti teret na leđima i moguće potrebe za time u nekoj neočekivanoj situaciji. Ja sam naučila, očekuj neočekivano – tako da nosim sve svoje sa sobom! Bar je jedan unutarnji sukob razriješen 🙂

Krećemoo! I ja krećem prva, uz još 5 djevojaka! Kako li će ovo proći, nemam pojma što trebam raditi, ali fejkam. Našla sam prvu marku, i rekoh si dobro, marka po marka, koliko teško može biti. U izvidničkom timu imamo Ivu, koja je rutu dobro proučila i najhrabrija je u donošenju odluka, mi ostale se imenujemo podizvidnicom i pratimo njezine korake. Staza je nezahtjevna, dobro je markirana. Počinju izmjene na čelu izvidnice, raste sigurnost u vlastitu prosudbu i kod ostatka ženske ekipe, Iva može malo odmoriti 🙂 Tu i tamo stajemo, bacamo oko preko ramena, gledamo prati li nas ostatak društvanca i čekamo ih, koristeći priliku da upijamo boje, zvukove i sunce koje se probija kroz šumarak. Napokon uživam u fulu, vidik je čist i otvoren, i prolazi mi misao – ja bih uvijek bila izvidnica!

I kako to inače biva, pam pam, usred divnih misli pojavi se usred šume istarski ipsilon – neću puno o njemu, ali taj ipsilon je bio kamen spoticanja našoj izvidničkoj karijeri. Spasio nas je precednik i Iva naša draga, koja je nakon malo duže akcije traženja pronašla sljedeću marku i čuvala ju, dok se nije priključio ostatak društva.

Slika 1 – Iva „čuva“ pronađenu marku

Precednik nas je ohrabrio riječima da je to bio primjer loše označenog puta, i 6 djevojaka je uzdignutih glava nepokolebljivo nastavilo krčiti put kroz otpalo lišće.

Od tog trenutka izmijenjivao se red lagane šetnje, red odmora s divnim pogledom na Kvarner i upijanjem sunčevih zraka kod Babinog skloništa, red širokog makadamskog puta i kratki odmor kao priprema za HC uspon od Male Učke do Vojaka.

Kreće HC uspon. Umirem par puta na tom dijelu staze, a istovremeno osjećam kako misli nestaju, glava je prazna, gledam put i hvatam dah. Kako volim ovo stanje. Kako volim planinu, kako volim ovaj prizor neprekinutih sinusoida istarskih brda isprepletenih sa zelenim i žutim livadama, kako volim gledati ove otoke u daljini koji su u laganoj izmaglici. Poželim da sam slikar da prenesem to sve na platno da i drugi mogu osjetiti i vidjeti isto što i ja dok stojim tu. Tu igru svjetla i sjene, tu igru boja. Gdje god da okreneš glavu pojavljuju se prizori koji pune onu maloprije darovanu prazninu u glavi.

U izmaglici se sjećam da me propuhala bura, da ne volim taj vjetar i sinuse koji mi prorade i otežavaju penjanje. Nije sve bilo bajno. Ali je mozak jačim intenzitetom obojao slike opisanih prizora, dubokih udaha i izdaha i mirnoće proizašle iz stapanja s prirodom.

A stopila sam se i s društvom, osim prirode, grupa ljudi je ta koja čini izlet izletom!

Lagala bih kad bih rekla da sam tokom školice sklopila brojna prijateljstva (iako pronašla sam „sestru“), ali cijelo vrijeme me prati osjećaj pripadnosti. Za to su zaslužne naše voditeljice Ana i Ivana koje su uz ostale starije članove društva (ovo starije znači samo da su duže prisutni u društvu) sa zavidnim strpljenjem i entuzijazmom pripremale naše izlete, brinule o nama na samim izletima, odgovarale na tisuće smislenih i besmislenih pitanja i na tome im svima jedno veliko HVALA! Kao i šarolika ekipa školaraca sklopljena redom od osebujnih, duhovitih, glasnih, povučenih, brzo i „sporo“ hodajućih pojedinaca. Sve je to recept za jednu pravu izletničku priču o kojoj bih mogla i knjigu napisati, ali ću se tu zaustaviti!

Slika 4 – ženska izvidnica i tempomat 🙂

Nekako mi najviše smisla ima završiti ovaj izvještaj citiranjem poruke precednika upućene jednoj školarki u našoj vacap grupi nakon izleta:

„Drago nam je da si uspjela 🙂 moramo brinuti jedni za druge, jer bez dobrog društva sve ovo nema smisla“

Eto, to vam je ljudi moji izlet u planinarskoj školici PD-a Izletnik iz pera jedne PlaŠkice!

Autor: N.R.

JEDNODNEVNI IZLET NA UČKU

Kao i većinu prethodnih subota od kako sam upisala ovu planinarsku školu alarm na mobitelu zvoni u 5h, i prva pomisao „joj“, ali za razliku od prethodnih subota primijetila sam da sam se brže ustala i spremila te sam manje sebi govorila „što je meni ovo trebalo, mogla sam još malo spavati pa na Sljeme“. Ruksak sa rezervnom odjećom, vodom, čajem i hranom sam pripremila večer prije. To je dobar savjet od voditelja ove školice. Sve što se može pripremiti dan prije, tako da ujutro samo kava, i naravno to sve ne zaboraviti ponijeti sa sobom. Okupljanje je bilo u 6.45 ispred Lisinskog i oko 7h smo s autobusom krenuli prema našem 7. izletu na Učku. Polazna točka prema vrhu Učke – Vojak je bila iz Lovranske drage. Put prema Lovranskoj dragi je autobusom trajao oko 2,5 sata, uz 1 pauzu za hranu, kavu i WC na benzinskoj postaji s pogledom na Hahliće. U Lovranskoj dragi nas je dočekalo sunce i pogled na Kvarnersko more. Naša predviđena ruta do Vojka je bila preko Babinog groba i Male Učke. Našoj velikoj grupi uz duže i kraće pauze je do tamo trebalo 4 sata. Staza je u početnom dijelu označena i na prvom križanju može se ići direktno prema Vojku i tom stazom treba cc 2 h hoda. U početnom dijelu staza Lovranska draga- Babin grob je dosta strma i kamena, posuta s lišćem, tako da je brzo počelo svlačenje, živjeli slojevi. Kako je otpalo lišće na suncu bilo prekrasne boje Nataša koja je hodala uz mene se dosjetila da njime malo ukrasimo Trpimirov ruksak.

Jesen je u nama

Prvu malo dužu pauzu smo imali na Babinom skloništu, tu smo većina nas sjeli na proplanak s pogledom na Kvarnerski zaljev. Vrijeme je bilo prekrasno, toplo i sunčano idealno za pojesti sendvič i mandarine, a pala je i prva grupna fotka.

Prva sunčana pauza na Babinom skloništu

Zatim smo krenuli stazom prema Maloj Učki. Ta staza je duga oko 3 km, uglavnom je makadam i ravna tako da smo brzo došli do Male Učke gdje smo imali kratku pauzu. Tu je počelo i puhati te je postalo hladno, oblačenje, ali čim smo krenuli prema Vojaku brzo smo se zagrijali jer je ta staza opet dosta strma, ali i skliska više zbog napadanog lišća. I tako je krenuo uspon prema Vojaku.

Strma staza prema Vojaku posuta lišćem

Pred vrh počela je jače puhati bura koja štipa za lice, i bila sam presretna što sam ipak ponijela deblju jaknu, buf i rukavice. Došli smo do Vidikovca na Vojaku koji je na 1400 m nadmorske visine. Pogled je prekrasan na sve strane i zaslužio je fotosesion od strane svih školaraca.

Uspon prema Vojaku
Pogled na Rijeku s Vidikovca na Vojaku

Međutim bura nakon nekog vremena učini svoje pa smo se svi sklonili i sjeli u zavjetrinu ispod Vidikovca. Tu je bila pauza za hranu, piće i grupno slikanje…netko će pomisliti da samo jedemo i pijemo te se naslikavamo 🙂 . Nakon Vidikovca naša ruta je bila prema planinarskom domu Poklon. Na markaciji je pisalo da do doma treba samo 40 minuta, ali vjerujte mi taj spust je trajao i trajao…nikako doći do Poklona. Staza je nizbrdo, ali treba biti oprezan je ima dosta kamenja i još je sve bilo posuto lišćem što meni osobno još gore i sklisko. Ali svom srećom svi smo živi i zdravi došli do PD i to prije mraka. Tu nas je čekao autobus pa smo se mogli presvući u rezervnu odjeću i obuću, a u planinarskom domu popiti neki topli ili hladni napitak. Tamo nismo ništa jeli 😉  tako da je u autobusu na povratku bilo raznih ideja što i kamo za večeru, a u Zagreb smo došli oko 20.30h. Sve u svemu još jedan lijepi izlet u prirodi s društvom.

Autorica: A. J.

#izvještaj

Za potrebe uvođenja u ovaj, nadam se, iole informativni tekst najradije bih se poslužila uobičajenom frazom da smo se već tradicionalno okupili iza Lisinskog u 6.45., no istina je da sam više od pola izleta propustila (šmrc) tako da bi ovaj izvještaj već na samom početku izgubio na svojoj legitimnosti ako gledamo iz moje perspektive. Dakle, okupljanje u 6.45., polazak u 7. Krećemo prema mojoj najdražoj Istri i gori koja ju dijeli od ostatka Lijepe naše. Ne kažem da preko Učke ništa ne valja, ali da je sa zapadne strane ljepše – jest (dopuštam si dozu pristranosti s obzirom na to da sam istrijanka). Poluzatvorene oči, lagani small talk u busu i zadnja prilika za drijemanje koja se ne propušta. Stajanje na odmorištu i pišanje uz pogled na Hahlić – neprocjenjivo. Slijedi prvi obrok tog jutra i kavica koji vraćaju u život i mame osmjehić na lice. Preostali dio puta poslužio je kao vrijeme u kojem je nas izvidnice voditelj izleta, Robi, upoznao s bazičnim informacijama o planu današnje rute i proveo kroz ključne momente na karti što je meni poslužilo kao podsjetnik da je krajnje vrijeme da krenem učit za ispit… Stižemo na naše odredište, na početku točku iz koje se uspinjemo na Učku koja nije trebala biti Učka već Risnjak, ali vjetar vjetar vjetar. Učka bi trebala biti blaža. Long story short, startamo iz Lovranske Drage i odmah kreće, za moje pojmove, dosta strmi put prema gore. Staza kompletno pokrivena lišćem dosta je nezgodan i nepredvidiv teren, ali ne damo se. Staza je navodno dobro markirana, no naše iskustvo je nešto drugačije pokazalo i na pojedinim dijelovima smo se fino namučile pronaći sljedeću marku. Ovim putem sve pohvale curama koje su preuzele inicijativu u izvidnici budući da sam se sama, ruku na srce, malo prošvercala ovaj put. Kulminacija sage s markacijama uslijedila je dolaskom do suhozida koji je dobio interni naziv “Istarski Y” budući da je otvarao mogućnost skretanja na dva izlaza koji se, kasnije ćemo saznati, spajaju u jednu stazu. Lagano obeshrabrene, bodri nas naš predsjednik pa odlučnim korakom nastavljamo dalje. Uskoro stižemo do Babinog groba, a zatim i do Babinog skloništa gdje slijedi kratka okrjepa uz brutalan pogled na Kvarnersko otočje. Sad smo negdje na pola puta, a ispred nas slijedi tri kilometra fine šetnjice po makadamu koja nam malo podiže moral i daje priliku da ukrademo još koji pogled na magičnu šumu, udahnemo koji ekstra udah prije zadnjeg dijela staze. Dolazimo do Male Učke te od tamo krećemo znatnije strmijim putem u odnosu na prošla tri kilometra prema samom vrhu. Red oblačenja, red svlačenja, red “Isuse kako je vruće” i “dobit ću upalu mjehura”. Izbijamo do čistine na kojoj se više nemamo gdje sakriti od bure koja nas nemilosrdno šiba pa hrabro krećemo na Vojak. Korak je sad malo brži, tempo žustriji, a sve s ciljem da se čim prije domognemo vrha i konačno sklonimo s hladnoće. S kule se pruža prekrasan pogled na Istru s jedne i na Kvarner s druge strane. Svaki uzdisaj i “ne da mi se” moment kojeg smo prebrodili je vrijedio i nagrađeni smo vidikovcem koji ostavlja bez daha. Kula nam je neko vrijeme pružila zaklon od bure i dala nam priliku da na sebe obučemo sve slojeve odjeće koju smo ponijeli tog dana sa sobom, a onda je uslijedilo spuštanje dobrih sat vremena kroz šumu do Poklona, Opatijskog planinarskog doma gdje smo se ugrijali uz peć i čaj. Sve u svemu, kao i svaki put, vraćam se za Zagreb prepuna dojmova koje jedva čekam ispričati dragim ljudima i uspomenama za čitav život. Hvala ljudićima na organizaciji, hvala ekipici na društvu i čašici razgovora. Hvala Učki što nas ne štedi i što nas časti svojim padinama. Bilo je divno.

Autorica: M.G.

Izješće_Učka

Autorica: M.B.

Comments Off on PlaŠko2021: (m)Učka

PlaŠko2021: Ha(hlić)lloween

Datum: 30. – 31.10.2021. Okupljanje je bilo predviđeno u 7:30 iza Lisinskog na staroj Trnjanskoj. Na ovaj izlet je bio priključen moj prijatelj Zvone, kojeg sam na nagovor An Jovičić…

Datum: 30. – 31.10.2021.

Okupljanje je bilo predviđeno u 7:30 iza Lisinskog na staroj Trnjanskoj. Na ovaj izlet je bio priključen moj prijatelj Zvone, kojeg sam na nagovor An Jovičić nazvala u 7:37 da vidim jeli blizu negdje, na što on rekao da nije jer je okupljanje tek u 8:30, kad sam mu rekla da požuri došao je u 7:57, hvala Bogu on živi blizu mjesta okupljanja. Na kraju se ispostavilo da školarka Nina kasni više od Zvoneta, došla je u 8:15 I moj prijatelj Zvone i njegovo kašnjenje su prošli nezamijećeno.

Glasilo prije izleta je bilo da onaj tko planinari u kostimu će dobiti poseban plusić. Ja, Nika Janković, sam u busu tada bila jedina maskirana (šeširić od vještice sam nosila na glavi). To je bilo popraćeno slikama na Instagram storijima pd izletnika.

Na putu smo stali na benzinskoj u Ravnoj Gori. Tamo smo se družili i tako.

Došli smo do okretišta autotroleja u Podkilavcu oko 11 preobukli se i maskirani (nas 6-ero: vrag, zec, patak,gusar, vještica i nekakav čarobnjak-vještac) su se fotkali i lagano, oko 11:30, smo krenuli, svaki s ruksacima na leđima od minimalno 60 L. Dan je bio sunčan i pred nama je bila divna avantura.

Prvo smo hodali negdje sat vremena po ravnom, po putu smo vidjeli krave i bikove, lijepe pejsaže. Prije prvog uspona smo napravili pauzu od 10 minuta i onda opet krenuli. Prvo smo se popeli na jedno brdo pa napravili pauzu od 10 minuta, sunce je sijalo. Zatim smo krenuli na drugo brdo gdje su se meni počeli javljat problemi iako je uspon bio zaista malen. Stvar je u tome da je sunce udaralo na najjače, nije bilo hlada nego smo po livadi hodali, ja sam imala na sebi majicu dugih rukava, tajice i preko hlače. Organizatorica Ivana Rakamarić mi je odmah sugerirala da otklonim hlače i ostanem u tajicama i da otklonim majicu dugih rukava te mi posudila svoju majicu kratkih rukava. Zatim je skužila da mi je ruksak ”smeće” jer nije imao za učvrsiti se na ključnim mjestima i pucao je po šavovima. Odmah mi je dala njen da nosim, a ona je nosila moj i još je prebacila sve teške stvari sebi na leđa kako bih lakše ja hodala. Na to sve mi je dala svoje šćape da lakše se rasporedi težina. Puno mi je pomogla i stvarno sve hvale njoj i Ani Jo ovim putem šaljem. Kanije na domu sam počastila Raku cugom u znak zahvale. Kad smo se napokon popeli na drugo brdo, ostatak ekipe je tu bio već 10 minuta pa smo još imali 20 minuta pauze, fotkali se i onda krenuli dalje prema domu. Priroda je bila divna i staza lagana. Za tipa 40 min smo bili na domu i odlučeno je da uspon na Fratar ostavimo za sljedeći dan ujutro. Baš mi je laknulo kad sam čula tu informaciju.

Dom je bio presladak i sjajno očuvan, primjetili smo Zvone i ja da čak imao kamere i vanjske zvučnike. Na domu smo se preobukli i uživali do prve vježbe s kartom, usjeveravanja karte i određivanja azimuta. Onda smo opet uživali pa smo oko 19 jeli jedan od najfinijih grahova s kobasom koje sam ikada jela. Domar je bio sam na nas 50-ak i sve stizao uz osmijeh. Jedni su htjeli pivu, jedni su htjeli čaj, jedni grah s kobasom, jedni bez i sve je to domar odrađivao bez nervoze i sa smješkom na licu.

Na domu nije bilo mjesta za spavanje za sve pa su mnogi spavali u kuhinji, ispod stepenica, na podu, itd. Moj prijatelj Zvone, kao padobranac, se odmah ponudio da spava napodu kako ne bi bio dodatan problem.

Nakon večere smo se lagano krenuli maskirati i maske su me sve više oduševljavale. Imali smo vampira, tarzana, zeca, patka, Gargamela, štrumfetu, vraga, vješticu, dr. Evil iz Austin Powers, gusara, raka, itd. Krenuli smo se zabavljati gdje sam se najviše nasmijala na scenu koju je režirala vražica Tajana, gdje su gusar sa sjekirom i vampir napali zeca, a sve je zapraprila vražica pored plamena vatre.

Uz to pekli smo banane, plesali uz dobru muziku, pjevali uz gitaru, na kraju imali smo 3 floora. Mene je bolio mjehur i išla sam spavat u 22h. Sve je utihnulo oko ponoći.

Noć je bila ok, malo ih je hrkalo, ali ništa preglasno. Probudila sam se oko 6:45 i brzo otišla obaviti jutarnju higijenu prije svih. Već ih je bilo par u WC-u, tu smo dijelili paste za zube, mokre maramice, itd. Onda je doručak bio u 7:30. Poslužena je kava, svako je imao pravo na dva jaja na oko i hrenovku ili na nutellu i putar i marmeladu. Za doručak smo se predbilježili noć prije. Domar je opet sve hendlao za čistu 10-ku.

U 9 je bio pokret na Fratar, a do tada smo uživali i družili se. Dom je na 1097 m, a Fratar na 1353 m i išli smo bez ruksaka, nije bilo sunca i stvarno je bio lagan uspon. Sve je bilo u magli i fotke školaraca za Facebook i Instagram su bile spektakularne.

Nakon što smo se spustili opet u dom smo se spakirali, pojeli sendviče, fotkali (domar se fotkao s nama <3) i krenuli lagano nazad do busa. Trebalo nam je do busa cca 3 sata, bilo je jako strmo, ali priroda predivna i pogled prekrasan. Neki su uganuli gležanj, nekog je boljelo koljeno. Kad sm odošli do busa jako su me boljeli prsti na nogama i jedva sam se čekala preobut. Onda je Emil Marmelić vodio vježbe istezanja. Neki su išli obavit nuždu i lagano smo kretali za Zagreb oko 15. U busu ih je većina spavala, izmorili smo se stvarno. U Zagreb smo stigli oko 16:45. I to je to. 🙂

Autor N.J.

Ha(hlić)lloween

Rano subotnje jutro. Dolazimo na mjesto okupljanja u dogovoreno vrijeme i čekamo da se svi skupimo, dovoljno vremena za beauty nap. Lijepo je maglovito jutro  sa velikim potencijalom za sunčan i topao dan što se pokazalo točnim dolaskom na početnu lokaciju planinarenja. Duge rukave, fliseve i jakne zamijenili su kratki rukavi, kape i sunčane naočale. Nakon Bjelolasice, predobro da bi bilo istinito. Držimo fige da i tako ostane.

Čim smo krenuli hodati, izgledalo je da će nas pratiti predivni prizori. I tako je i bilo. Laganim uspinjanjem došli smo do prizora koji oduzimaju dah. Nepregledna brda na kojima se miješaju krš i Trumpova kosa. I to sve sa pogledom na more. Mjesto savršeno za kavu, odmor, meditiranje, itd. Savršenstvo u svakom pogledu.

Dolazimo do planinarskog doma Hahlić, ostavljamo stvari i pripremamo se za party. Naravno, nakon edukacije iz kartografije. Za one koji žele znati više. Ili za one koji ne znaju više? Nakon naprezanja moždanih vijuga, uzimamo „tople napitke”, jedemo, odmaramo. Neki od nas. Drugi se preobražavaju u neke čudne likove i  okupljaju se vani uz vatru. Ok, ne moramo se brinuti da će nas životinje posjetiti, dovoljno je zastrašujuće i za njih.

Sljedeći dan, sa sat vremena dužim spavanjem (jeej), krećemo na vrh Fratar gdje nas dočekuje magla. Ali, unatoč tome, pogled je koji oduzima dah. Kao i svi ostali pogledi na ovom izletu. Ne(odmorni) spuštamo se prema domu, uzimamo stvari i krećemo prema početnoj točci našeg planinarenja.

Long story short, divan izlet koji svojom prirodnom ljepotom nadmašuje sve ostale izlete u planinarskoj školici. Trebalo bi ponoviti to, nekoliko stotina puta 🙂

Autor: M.Č.

Ha(hlić)lloween (30. i 31.10.2021)

S obzirom da nisam po prirodi pretjerano usmjerena na detalje, mislim da bi “činjenični” dio mog izvještaja svakome bio poprilično nekoristan, stoga ću se truditi obuhvatiti dio namijenjen osobama kojima su detalji i činjenice važni, uz ljude i osjećaje koji su meni važni.

Pa, krenimo s činjenicama.

I.dan:
Okupili smo se oko pola 8, iako smo stvarno krenuli oko 8:15 (moram priznati da mi nije zbog toga pretjerano krivo jer nam je obećana štrudla SA SVIME na sljedećem izletu). Vožnja je prošla prilično brzo i ugodno uz tradicionalno stajanje na Ravnoj gori. Iako je pauza bila 45 minuta, vrijeme poprilično brzo prođe kad gledaš kako Trpi baca pistacije Tinu u usta, Vanja jede keks veličine svoje glave (za samo 10 kuna!) i pričaš o maski Petra Graše. Nakon Ravne gore je brzo slijedio dolazak na početnu točku, što je za neke značilo skidanje svih nepotrebnih slojeva koje smo na sebe nabacili, a za neke stavljanje svih slojeva maski kojima će zaraditi dodatne pluseve.

U početku je put bio lagan (unatoč nekim životinjama koje su se odlučile smjestiti usred njega), a nakon toga je uslijedio poprilično dug uspon (znam da je trajao 2-3 kilometra, ali RealFeel je bio barem 10 kilometara), no priroda je bila prekrasna, sunce nas je grijalo i pauze su učinile sve skupa jako podnošljivim, čak ću se usuditi reći, jako lijepim!

Nakon uspona i odmora, krenuli smo u nastavak našeg puta koji je završio na Planinarskom domu Hahlić, u ranim popodnevnim satima. Bravo Ivana i Ana koje su procijenile da bi uspon na vrh bio previše za taj dan i dozvolile nam da već u 7 navečer budemo zamaskirani, što u prave maske, što u one alkoholne. (DISCLAIMER za one koji čitaju i važno im je znanje – imali smo i praktičnu vježbu na kojoj nisam bila (molim vas, nemojte da padnem ispit), tako da se nadam da će netko tko je veći štreber od mene malo više pisati o tome). Što se večeri tiče, za mene je bila baš večer za pamćenje – od toplog, kaminom grijanog, planinarskog doma, preko kreativnih maski, do ogromne količine smijeha i zabave. Podsjetila me da stvarno nije važno gdje si, već s kim si i da svi luksuzi svijeta ne mogu zamijeniti luksuz zvjezdanog neba i topline – i one doslovne, ali i one koja proizlazi iz velike količine pozitivne energije i smijeha od skupine ljudi koja se do prije dva mjeseca nije ni poznavala, a danas je nemoguće zamisliti zajedničke vikende i druženja.

Nije kraj izvještaja, ali je prava prilika da kažem hvala PlaŠku što nam je to omogućio. Da ste imali ne znam koliko rigoroznu selekciju, ne bi nas ovako dobro izabrali i spojili!

II. dan:
Drugi dan je započeo mirisom pečenih jaja i kave, a ako se mene pita, rijetko što se može mjeriti s nedjeljnim jutrima koja tako počnu. Brzo nakon doručka smo potrpali samo neophodne stvari (a zanimljivo je kad shvatiš da ti je stvarno neophodno jedino voda, dva planinarska štapa i to je to) i započeli put prema vrhu Fratar (za detaljiste: 1353 m). Sam uspon je trajao otprilike sat vremena, bio je stjenovit i zahtjevan, u smislu da je trebao oprez i pažnja pri svakom koraku s obzirom da nikad ne znaš ispod kojeg lista stoji sklizak kamen (ako vas ovo podsjeća na “nikad ne znaš u kojem grmu leži zec” – s razlogom i namjerno je). Kao i uvijek, uspon je bio vrijedan svakog koraka (i onog na dvije, a i onog na četiri noge). Dodatan plus je što Ana, Katarina i ja nakon šest izleta imamo lijepu i instagramičnu fotku (da, iskoristile smo Adama u tu svrhu, kako ste znali?).

Nakon slikanja i spuštanja nazad u dom po sve ne-neophodne stvari, započeli smo put prema busu. Put nazad je bio mukotrpan za koljena, ali melem za oči i stopala (pogotovo ona mekana trava koja jako mami da se u nju legne i zaboravi na cijeli svijet). Korak po korak, polako, ali sigurno, svi u punom (i neozlijeđenom sastavu) smo stigli do busa, istegnuli se pod Emilovim vodstvom i već oko 17 sati (ili prije?!) stigli do Zagreba.

Mislim da sada stvarno je vrijeme da kažem da ću odsad lijepe vikende mjeriti na ljestvici od 0-užasan vikend do 100-Hahlić vikend. Hvala izvidnici koja je bila baš baš, hvala Ani i Ivani koje su pazile na nas, stavljale nam tempomate i pazile da budemo kompaktna grupa. Hvala Martini na odličnim slikama koje sam ukrala i hvala svima koji su ovaj vikend učinili nezaboravnim. Posebno Trpiju, čiji ću hlapov ples vrlo teško izbrisati iz pamćenja. Vrlo, vrlo teško. Nisam Doris Dragović, ali mene je ovaj vikend podsjetio na to da nam stvarno ‘malo za sriću triba’ – dovoljan je jedan PlaŠko i 40 (ili malo više?) predivnih ljudi!

Autor: B.O.

Hahlići – naš prvi susret s Grobničkim Alpama

Kraj je listopada. Nadobudno smo pratili prognozu i uvelike se mantralo da nam kiša i vjetar ne poremete ovaj dugo iščekivani izlet. Naime, već u startu je izlet na Hahliće najavljen kao poseban – što će nam postati sasvim jasno i zašto.

Savjetovano je da ponesemo rezervne odjeće u slučaju potopa – trebalo je to sve na leđima nositi – ali bolje da smo bili opremljeni pa nam nije trebalo, nego da smo pokisli i takvi žalili za suhom odjećom. Manje je više. Više je bolje.

Vožnja do polazišne točke (Podkilavac) proletjela je, što u veselom čavrljanju družine, što u pokušaju hvatanja još kojeg sata sna. Dinamika je razbijena pauzom na stajalištu u Ravnoj Gori gdje su neki opijeni mirisom kave ostavili onaj bitan komad plastike – zvan kartica $$$ – sva sreća pa još ima poštenih ljudi i naš Goran se nije s izleta vratio kući potpuno opelješen.

Mantranje za lijepo vrijeme se u konačnici isplatilo. Na polazišnu točku Podkilavac stigli smo (oko 11h) opremljeni kao lički medvjedi a onda je krenulo raslojavanje. Do prve pauze, već je većina planinara bila ogoljena 😀 kratki rukavi zamijenili su zimske slojeve. Sunce nas je cijelim putem pratilo, vjetra praktički nije ni bilo. Počastilo nas vrijeme rekli bi. 

Moram priznati da mi se uloga izvidnice jako svidjela. Moje oko do nedavno nije uočavalo markacije, a sad je postalo toliko uvježbano da bi uočila po dvije tri unaprijed. To me toliko veselilo, osjećala sam se kao dijete u igri s prirodom.

Startali smo easy, lagana šetnjica kroz livade i pašnjake. Nasred planinarske staze naišli smo na kravice koje se nisu dale smesti pa je bilo logično da mi budemo ti koji će njih zaobići. Prvi dio puta pratili smo stazu prema Mudnoj doli – sve do zadnjeg raskrižja gdje smo se odvojili na nešto lakšu stazu put Hahlića po planini. Put kroz Mudnu dol prolazi se uz pomoć klinova, stepenica i sajli (nekih 20-ak metara) – ona je tehnički najzahtjevnija od svih staza na Grobničkim Alpama te smo ju ovog puta zaobišli. Pokušavam zamisliti pentranje po tim preprekama s onolikim teretom na leđima 😊 možda bolje još prakse skupiti prije nego se upustimo u takvo što. Easy šetnjica kratko je trajala – iskusnjare stare znale su kakav nas strm uspon čeka pa su predložili da se malo odmorimo prije udarnog dijela. Dobro da jesmo. Uspon je bio kroz šumu nakon koje smo izvirili na kamenjar bez zaklona od sunca. Tamo smo pak stali malo zameziti i osunčati se.

Već prvi pogled na malo uzvišenom dao je naslutiti da ćemo na ovom izletu uživati u divnim prizorima. Od livada, gorja i dolina, kamenjara do šuma nevjerojatnih boja. Paleta jesenjih boja samo dodatno ističe svu tu ljepotu. Zeleno, žuto, narančasto, crveno, bordo, smeđe, tamno smeđe, bijelo, sve nijanse sive, sve nijanse plave. Osjećaj zahvalnosti. Toliko ljepote u prirodi. Ljepote koja istovremeno izaziva divljenje i poniznost. Nije svaki djelić bezazlen, ova ljepota skriva i opasnosti. Kontinuirano ispitivanje granica, izdržljivosti i samoprocjene vlastitih mogućnosti. Svakim korakom moraš biti prisutan, vjerojatno zato ljudi vole planinariti. Teško da ti se zaostaci na poslu ili problemi bilo kakve vrste mogu motati po glavi ako gledaš gdje je sigurno da zakoračiš i da se ozlijediš.   

Nakon par sati hodanja i par pauzi za kratak predah, približili smo se i PD Hahliću. To znate kad zakoračite u šumu smreke i bukve. Kako je već krenuo padati mrak, a veseli planinari su već bili dosta umorni s pozamašnim teretom na leđima (na koji mnogi od nas još nisu navikli) – vile paziteljice Ana & Ivana inicirale su promjenu plana te smo uspon na vrh Fratar ostavili za ujutro kad budemo svježi, odmorni i bez stvari. Odluka koja je mnoge razveselila. 😊 Spoznaja da nemamo još dugo do planinarskog doma, dala nam je boost te smo zadnji dio odradili s lakoćom.

Na finalnom odredištu prvog dana dočekalo nas je šarmantno zdanje PD Hahlića. Drvena kućica koja nudi suho i toplo utočište, lijepo uređeno dvorište gdje se mislilo i na djecu i na pse. Klupe za odmor s kojih se pogled pruža na Kvarner i obližnje planine. Ako ste sreće i na konje koji se poje iz hahlića 😊. Vanjski roštilj koji nam je dobro došao te iste noći za grijanje i druženje oko vatre pod zvjezdanim nebom.    

Po dolasku na dom odradili smo još vježbe za ispit s kartom i kompasom. Malo se smrzli vani pa smo zdušno svi pohitali ugrijati se što kraj peći na drva, što toplom grahom. Nije dugo trebalo da tulum krene. Bilo je za svega. Kutak za maskiranje, kutak s gitarom, kutak za kartanje, kutak za razgovor uz gemišt, kutak za ispunjavanje vječne papirologije (Ana respekt za strpljivost). Imali smo mi i kutak vani na otvorenom koji se proširio od nekolicine entuzijasta koji su zapalili vatru do gotovo čitave grupice u jednom trenutku okupljene oko vatre. Peklo se, smijalo se, plesalo se, grijalo se, pa se odmaralo, pa opet u krug.

Inače dom je kapaciteta manjeg nego što je nas bilo, pa smo se bratski stisnuli. Spavalo se po podu, na stepeništu, u kuhinji. Na djelu je bila ona stara „Gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna“. Unutrašnjoj doma je drvena, što daje na toplini ne samo vizualnoj nego i osjetilnoj. Pametni arhitekti su se dosjetili i napraviti rupe u podu pa se tako toplina iz grijanih prostorija u prizemlji dizala gore u sobe.    

Buđenje je bilo ekstra lako. Osobno sam se od večeri veselila jutru i zamišljala kakvo će divno biti jutarnju kavu popiti na ovakvom mjestu. Bilo je još bolje nego sam zamišljala! Kako se magla krenula dizati, tako su se konji počeli razaznavati u daljini kako piju vodu iz lokvica. Dok smo svi doručkovali i spakirali se, magla se već bila dovoljno digla i mi smo mogli ponovno uživati u divnim prizorima na ruti drugog dana.    

Od PD Hahlić (1097 m) krenuli smo prema vrhu Fratar (1353 m) ovog puta bez tereta i taj je uspon bio takav gušt! Zapravo smo baš brzo stigli do vrha (cca 35min) što pripisujem odmorenosti i hodanju bez tereta. Cijelim putem smo zastajali diviti se prirodi ali sam vrh je tek nešto posebno. Kameni vrhovi izdignuti iznad šumovitih obronaka obojanih paletom jeseni. Magla koja je jurila oko nas u svim smjerovima, nije nam uopće smetala – dapače usmjeravala je pažnju na dio po dio horizonta, onako kako je otkrivala koju stranu pogleda. 

Brzi spust do planinarskog doma, posljednja meza i čaj u domu, ruksake na leđa i put pod noge. Do autobusa je gotovo cijelim putem bio spust, ali spust po zanimljivom terenu. Išli smo stazom preko kolci i teren je bio donekle nježan za koljena. Travica je amortizirala korake. Drugi dan smo čak i sretali druge planinare, očito da je ova staza popularnije od one od prvog dana. Bus nas je čekao na mjestu gdje nas je ostavio. Odradili smo presvlačenje, vježbe istezanja i pauzu te pohitali prema Zagrebu bez stajanja po putu (osim onog gdje Goran ide po izgubljenu karticu).

Suma sumarum: prvi dan nešto malo manje od 10km prohodanih (uglavnom uspona), drugi dan kojih 8km prohodanih (uglavnom spusta). Kiša, 0 kapi. Sunce, dobar dio puta. Umor, onaj nakon kojega se osjećaš odmorno (paradoksalno ali istinito). Za ponoviti!

Do idućeg izleta 😊

Autor: N.Š.

Halloween na Hahliću

Prijavila sam se za izlet na Ha(hlić)lloween radujući se tome što ću isprobati kako je to “hodati po oblačićima mekane trave koja izgleda kao Trumpova kosa”. Super mi je  to zvučalo! 😀

Izlet je bio dvodnevan i održavao se u subotu 30.10. i nedjelju 31.10.2021. – datum kada se slavi i Halloween. Okupljanje je bilo dogovoreno za subotu u 7.30h iza koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Prognoza za taj dan je najavljivala sunčano i povremeno oblačno, ali me ujutro dočekala magla. Kad smo se svi okupili do 8.15h, krenuli smo u našu avanturu dvodnevnog planinarenja. Dio ekipe je došao već spreman, ne samo za izlet već i za proslavu Halloweena, a ostatak se pripremao u busu na putu. Ideja je bila planinariti kostimiran. Šminkalo se, oblačilo u kostime i kao uvijek do sada prevladavala je vesela energija i zezancija.

Osjetilo se i uzbuđenje jer ćemo prespavati u planinarskom domu i na taj način dulje uživati u ovoj avanturi! Radovala sam se tome jer mi je bio prvi put da prespavam u domu.

Stigavši do Ravne Gore u kojoj smo napravili pauzu od 45min, već se razvedrilo i sunce se pokazalo u svom punom sjaju. Ostatak puta je protekao brzo i došavši na početnu lokaciju planinarenja, organizirali smo se i krenuli sa izvidnicom na čelu grupe, prema cilju zvanom planinarski dom Hahlić.

U prvih 15minuta hodanja, naišli smo na prepreku na stazi. Planinarski put kojim su nas vodile oznake bio je ograđen i unutar njega su odmarale krave i bikovi. Zanimljiv prizor koji je izvidnici dao izazov da nas do cilja dovede zaobilaznim putem. Tako smo i napravili, te nastavili dalje opušteni i u duhu zezancije. Prošavši šumski dio puta koji je prešao iz ravne šetnje u strmo uspinjanje, stigli smo na kameni dio vrha brda na kojem smo napravili pauzu za vodu i presvlačenje. Tako smo i nastavili, svakih 15ak minuta lagano uspinjanje prekrasnih brdima uz pogled na more i sunce koje ugodno grije, te pauza od 10ak minuta za odmor, hranu i obvezan unos tekućine. Stigavši do planinarskog doma Hahlić oko 17h, smjestili smo se, odradili vježbu iz kartografije, te večerali i družili se/tulumarili kostimirani, kako tko je što imao u planu. 

Idući dan, polazak na vrh Fratar je bio predviđen u 9h. Sa buđenjem u 7h i doručkom od 7.30h, imali smo dovoljno vremena da se svi polako najedemo i spakiramo. Na Fratar smo se penjali sa samo par stvari i štapovima jer smo ruksake ostavili u domu, što je bila super ideja s obzirom da smo neke dijelove prošli penjući se četveronoške. To je trajalo oko 50min, nakon čega smo uživali u pogledu (koliko se uspjelo vidjeti s obzirom da smo djelomično bili u magli). Spustivši se do doma, uzeli smo stvari, pozdravili se i krenuli natrag hodajući po oblačićima mekane trave koja izgleda kao Trumpova kosa. Usput smo vidjeli divlje konje, ovce, pa čak i neke čudne krugove po brdima.

Oko 14h je došao kraj planinarenju. Napravili smo skupnu vježbu istezanja, te krenuli busem prema Zagrebu u koji smo stigli nešto prije 17h. Avantura je protekla (kao i uvijek) uz puno smijeha i novih doživljaja 😊🦋

Autor: M.R.

Hahlić

Polako ali sigurno zašli smo u drugu polovicu drugog poluvremena avanture PlaŠko. Na redu je osvajanje Hahlića još zvanog Grobničke Alpe.

Probudila sam se prije budilice u maglovito subotnje jutro i prva misao koja mi je prošla glavom je: ‘oće li li moje kolino izdržat i jesan li možda tribala preskočit ovi izlet? Mjesto polaska je kao i svaki puta do sada bilo iza Lisinskoga, no ovaj put polazak nije bio prerano. Iako je rečeno da polazimo u 7:30 stvarni plan je bio u 8:00. Na kraju smo krenuli oko 8:30 jer smo čekali našu izvidnicu koja je malo kasnila, i dobila za nagradu da nam svima mora ispeći štrudlu od svega 😀

Vožnja u busu je prošla super uz par impresivnih manevara našega šofera kroz (pre)uske uličice. Dolaskom u Podiklavac uzeli smo stvari iz busa, preobukli se, prepakirali i oko 10:30 krenuli u avanturu. Početak je bio lagana šetnja po livadama i prolazak pored pašnjaka s kravama koje su lijeno preživale travu. Tu smo bili suočeni s prvim izazovom jer je naša ruta išla kroz spomenuti pašnjak koji je bio ograđen električnom ogradom, no naša izvidnica je brzo pronašla alternativan i siguran put te se naša avantura nastavila.

Naviknuti na laganu šetnju po livadama i s prekrasnim pogledima na vrhove (gdje smo apsolutno dobili potvrdu zašto Hahlić zovu Grobničke Alpe), susrećemo se s prvim izazovom. Nakon kratke pauze od 10 minuta spremamo štapove jer nam slijedi strmi uspon gdje nam trebaju ruke za pridržavanje. Uvjeravaju nas da nemamo još puno do grebena, umirem od vrućine i napora. Naravno da je trajalo puno duže, no evo me na grebenu i vidim ekipu kako skida rusake. S guštom sam skinula svoj i sjela na stijenu da dođem k sebi. Zatvorila sam oči i guštala u suncu, i evo već svira Walk of life za polazak.

Stavljam ruksak na leđa s nadom da je ostatak puta lakši. Kreiramo gusjenicu i hodamo po livadi utabanim putem, koja se počinje pretvarati u uspon koji djeluje kao da nema kraja. Staza je najgora varijanata: široka s većim kamenjem koje nam se stalno kotrlja pod nogama i trenira moje koljeno koje kreće polako jecati. Svaki pogled usmjeren prema gore bio je bolan jer je djelovalo kao da uspon nema kraja, no pogled iza leđa je bio maestralan kombinacija mora, nizine i planina. Nastavljamo dalje nakon malo duže pauze za jelo i piće.

Nastavak hodanja je bio po lakšem terenu prvo kroz šumu i pucketanje granja i šuštanje lišća i za kraj hod po prekrasnoj livadi. U međuvremenu je promijenjen plan i odlučeno da će se vrh Fratar osvajati sutradan, da smo svi izmoreni i da ćemo više uživati ako to prebacimo za nedjelju.

Dolaskom u dom, smjestili smo se u sobe, napravili malu pauzu i zatim je Ivana održala vježbu orijentacije: pokazivala je usjeverivanje karte te traženje azimuta. Nakon praktične vježbe, smjestili smo se u toplinu doma gdje nas je grijala peć na drva. Dio ekipe se maskirao za Halloween party a ostatak je nestrpljivo čekao grah s kobasicama. Nakon slasne večere krenuo je Halloween party koji je potrajao do dugo u noć.

Plan za nedjelju je bio buđenje u 7:00 i u 9:00 polazak na Fratar. Domar, izuzetno simpatičan i vrijedan gospodin, je spremio super doručak i trudio se svima udovoljiti apetite. Nakon doručka krenulo se na Fratar. Rado bi Vam ispričala kako je izgledao uspon, no u nedjelju se moje koljeno ozbiljno pobunilo i odlučila sam ga poštedjeti napora tako da ga sačuvam za silazak koji je najavljen da će biti dosta strm. Kada se ostatak vratio s Fratra, imali smo kraću pauzu i krenuli smo prema autobusu. Silazak je bio dosta strm, prvo hodanje po travi koje je bilo izazovno, zatim na jednom dijelu se moralo koristiti feratu za pomoć, a ostatak staze je bio put pun sitnih kamenčića i bilo je važno držati razmak za slučaj da netko padne. Zadnja etapa silaska je bila kroz šumu, idilični prizori. Izlaskom iz šume vidjeli smo plavi mostić i to je bio znak da je kraj blizu. Dolaskom na startnu poziciju Emil je vodio istezanje, preobukli smo se i krenuli direktno za Zagreb. Vratili smo se oko 16:30 i bili sretni što je ponedjeljak neradan.
Hahlić je zasigurno najteži izlet školice, ali osjećaj ponosa kad znaš što si prošao i izdržao zadržava ga u lijepom sjećanju 😉

Autorica: J.T.

Comments Off on PlaŠko2021: Ha(hlić)lloween

PlaŠko2021: Bjelolasica

23.10.2021. BJELOLASICA JE BILA DA PADNEŠ NA DUPE. DOSLOVNO. Budilica, kao i proteklih subota, zvoni u 5 i prva misao je opet, kao i proteklih subota, ‘što je ovo meni…

23.10.2021.

BJELOLASICA JE BILA DA PADNEŠ NA DUPE. DOSLOVNO.

Budilica, kao i proteklih subota, zvoni u 5 i prva misao je opet, kao i proteklih subota, ‘što je ovo meni trebalo?’. Ali ajde, nakon dva dvodnevna izleta, slijedi nam izipizi jednodnevna Bjelolasica, tako se ja tješim dok skupljam snagu za izlazak iz stana dok je vani još mrak i pada kiša. Okupljanje je, kao i obično, u 6.45 iza Lisinskog, iako svi znaju da to zapravo znači 7 pa malo iza 7 krećemo prema Begovom Razdolju, najvišem naseljenom mjestu u Hrvatskoj (bit će na kvizu, kaže Ana), u koje stižemo nakon otprilike dva sata vožnje i jedne pauze na odmorištu Ravna Gora. Hladno je i puše vjetar, a mrki oblaci prijete kišom, pa po izlasku iz busa navlačimo slojeve, kape, rukavice i u toj ratnoj opremi krećemo prvo dosta ugodnim i ravnim makadamom prema najvišem vrhu Gorskog kotara, Kuli.

Nakon otprilike pola sata te ugodne šetnje počinje i kiša pa napokon na petom izletu imamo priliku iskusiti kako je to planinariti po kiši. Svi poslušni školarci štreberi iz ruksaka izvlače svoje seksi kabanice – ja oblačim nešto što se zove pončo za kišu, ali izgleda kao da sam na sebe obukla šator i tako zgodna i elegantna nastavljam put. Guc, dva pelina za grijanje duše i dizanje morala i možemo dalje. Usprkos nebašidealnim uvjetima, u hrabroj grupi i dalje vlada vesela atmosfera. Uskoro nas staza vodi u šumu i počinje dosta strm uspon prema Kuli, dug otprilike sat vremena. Dosta je teško, staza je uska i blatnjava i noge svako malo priklizuju po mokrom lišću i skrivenom kamenju. Oslanjam se na štapove kao da mi život ovisi o tome, a vjerojatno i ovisi. Ali dobro mi ide, uspješno se trudim disati i nisam još nosom upala u blato. Polako, ali sigurno približavamo se vrhu.

Lepi Quasimodo & kabanica crew

Jako puše na Kuli, javlja izvidnica, dobro se obucite. Što je malo bure, pa navikla sam ja na to, mislim u sebi i hrabro gazim prema vrhu. E pa, na ovo nisam navikla, stvarno jako puše! Ali sve će se isplatiti sad kad smo napokon na vrhu i možemo pariti oči nijansama zelene, žute i crvene ispod nas! A kad ono, ćorak, od guste magle ne vidi se baš ništa. A dobro, jedan razlog više da se vratimo na Bjelolasicu. Brzo se okupljamo za zajedničku sliku, lupamo pečate na kontrolnoj točki (točci?) i bježimo prema skloništu. Ništa od atraktivnih slika za Instagram #tragedija

Očaravajući pogled s Kule na raskoš Gorskog kotara

Nakon desetak minuta hoda po hrptu dolazimo na sklonište Jakob Mihelčić, gdje nam je vrijedna ekipa upalila peć i dočekala nas s najukusnijim kuhanim vinom i čajem s rumom (srce za ekipu). I ne kažem to samo zato što smo svi bili pokisli i promrzli, čaj je stvarno bio melem za dušu. Tamo jedemo, pijemo, grijemo se i smijemo, a neki nesretnici nešto i rade, i nakon sat vremena krećemo na spust prema Jančarici.

Pomama za okrepljenjem na skloništu

Ni taj dio nije ništa lakši, oprezno se planira svaki korak kako ne bismo završili na dupetu u blatu. U međuvremenu nas je i vrijeme malo pomazilo, pa se magla digla, a zasjalo je sunce pa je puno toplije i veselije. Na Jančarici opet radimo pauzu, ovaj put na suncu, i vrijeme koristimo za pokaznu vježbu iz prve pomoći i učimo zaustavljati krvarenja i imobilizirati udove (bit će na ispitu). Zadnja etapa je uglavnom ugodna šetnja po makadamu i nešto malo spusta, dakle napokon ona izipizi Bjelolasica, ali ekipa već nestrpljivo čeka gulaš i pivo u toplom planinarskom domu. Prolazimo pokraj osunčane Matić poljane gdje se nalazi 26 kamenih stupova u spomen na 26 partizana koji su se tamo smrzli jedne hladne noći u veljači neznamtočnokojegodine (a bit će sigurno na kvizu).

Sunce koje nam se smilovalo u poslijepodnevnim satima otkrilo je svu ljepotu Gorskog kotara

Točno prema planu u planinarski dom na Tuku stižemo u 18 sati, skidamo blatnjave gojze i idemo se zasluženo okrijepiti gulašima, vege varivima i Ringišpilom. Lica su nam umorna, ali ozarena, a obrazi rumeni od topline i piva. U 19.30 krećemo za Zagreb u koji stižemo oko 21 sat. Mnogo lijepa subota, #vridiloje ustati u 5.

Bilo je hladno, bilo je mokro, bilo je naporno, bilo je predivno! Hvala cijeloj ekipi i pozdrav svima u studiju i režiji!

Prijenos završavamo fotkom Ringišpila i variva koji su nam zarumenili obraščiće,
uz napomenu da ovaj izvještaj nije reklama za Ringišpil

P.S. Većinu fotki sam posudila od drage Barbare koja ima iPhone i hvala joj na tome (jedina moja fotka je ona variva i piva, logično).

Autorica: K.Z.P.

BJELOLASICA

Kretanje je bilo u ranojutarnjim satima sa puno veselja i optimizma. Nakon vožnje, vesela se družina iz Begovog Razdolja upitala prema svome cilju, a to je vrh Bjelolasice – zvan Kula. Staza kojom smo planinarili oko sat vremena je bila vrlo jednostavna i prohodna. Uživali smo u maglovitoj atmosferi i lagano koračali prateći široku stazu kojom smo došli do skretanja tj.  početka pravog uspona na vrh.

Pošto je dan bio malo kišan i vjetrovit, družina je stala da se pripremi i preodjene prije uspona tako da im je toplo, da su zbrinuti od vjetra, ali da im nije ni prevruće.

Uspon je bio strm i dosta spor s obzirom da su tlo i lišće bili vlažni te da je ispod lišća bilo i kamenja.

Nakon strmog uspona, došli smo skoro pred livadu na hrptu koja vodi dalje do vrha Kule te smo se i tu također naknadno presvukli. Nadalje našim putem do vrha vjetar se znatno pojačavao te smo morali biti sigurni da smo spremni za takve uvjete. Odmor na Kuli je bio vrlo kratak, tek toliko da se uzmu pečati i napravi par slika.

Žurno smo krenuli prema našoj idućoj postaji i skloništu PD Izletnika – Sklonište Jakob Mihelčić. Tamo nas je pothlađene dočekala Ivana sa toplim čajem, vinom i kavom te smo se nakon nekog vremena svi skupili unutar malog skloništa kako bi bili blizu vatre.

Došlo je i vrijeme da se krene dalje te smo se tako kružno spustili na početnu točku našeg prethodno strmijeg uspinjanja do Kule. Put kojim smo nastavili je nadalje bio vrlo laganog hoda sa umjerenim uspinjanjem samo u par navrata.

Nakon neodređenog vremena, ponovo smo se zaustavili kod planinarske kuće Janjčarica gdje smo se i zadržali oko pola sata gledajući i učeći pravila iz prve pomoći.

Prva pomoć se završila te smo i mi žurno nastavili dalje prema našem cilju, a to je bio planinarski dom Bijele Stijene i večera koja nas je tamo čekala. Na putu do doma smo prošli kroz prekrasne krajolike u kojima smo imali mogućnost i vidjeti Matić poljanu sa 26 dignutih spomenika za pale smrznute partizane omeđenu sa predivnom šumom koja je počela mijenjati svoje lišće u pravim jesenskim bojama.

Napokon smo nakon cca 6 sati došli do našeg cilja u Tuk i proslavili dnevnu šetnju sa toplim gulašom i par piva.

Autor: M.U.

Izvještaj u wapp poruci

“Prijateljica me uputila na vas, vidim planinarite… Mogu li vam se pridružiti…?”
“Dodi u Melin, srijeda 19 sati i čut ćeš sve detalje…”
Odgovor meni tada nepoznate Ivane Rakamaric zvane Raka.
Došla sam… I tako je počelo…
Moja avantura u Pd izletniku.
Pretpostavljala sam bit će lijepo, a i sigurno su ok ljudi…
Imala sam pravo, ali puno je toga više od moje pretpostavke.
Bjelolasica, o kojoj cu napisati malo u nastavku naš je 5ti izlet i s obzirom da se družimo svaku srijedu na predavanjima a i svaki vikend na izletima, zajedno peremo zube, spavamo, jedemo… Mogu slobodno reci da sam upoznala sve te ljude, da su postali dio mog života, da sam s nekima ostvarila prekrasna prijateljstva, da su to ljudi koji ne skidaju osmjeh s lica, da će pomoći i pružiti riječ utjehe kad treba, da pričaju najsmješnije događaje….
I zato im veliko HVALA!
Bjelolasica… 23.10.-naš 5.izlet, ali prvi po kiši. Iako maloj samo na početku….
Prvih sat vremena bilo je lako i ravno. Hodali smo kroz šumu, oblačili pa skidali kabanice, prepričavali najsmješnije priče. Polako dolazili do uzbrdice. “Nika, ima li jos puno?” Nika je bila jedna od izvidnica. Krenula je u školicu kad i ja pa kad nam je bilo fizički teško samo bi se pogledale i znale obje smo u tome, tako je lakše. “Nema puno, izdrži” vikne meni Nika.
Penjemo se i penjemo strmo je jako, ali ide… ne znam dali sam podigla svoju kondiciju u visine ili me zaokupljuju najsmješnije priče koje nikako ne fale u ovom društvu ali eto nas na vrhu.
Vrh Kula – najviši vrh Bjelolasice, najviša točka u Gorskom Kotru. Nažalost nije se vidjelo puno toga jer je bila velika magla ali moram priznati bilo je fenomenalno. Puhalo je kao ludo, u jednom sam trenutku pomislila: jel ovako i na Mont Everestu.?? Mozda nije bilo visinski ni blizu ali lijepo je maštati. Počeli smo se spuštati prema skloništu, tamo nas je dočekao topli čaj, kuhano vino koje su nam pripremili nasi voditelji uz topli kamin popili smo sve i pojeli sve sto smo imali u ruksacima… I za to im veliko HVALA!
Uz našu pjesmu Dire Straitsa koja nam ukazuje kada je kraj pauze i vrijeme za poči dalje krenuli smo polako iz skloništa prema domu. Odjednom, sunce!! Ana se trudila uljepšati nam još doživljaj i stalno je govorila “s vaše lijeve strane vidite more…” hm…gusta šuma gdje je tu more. Ali Ana zna šta priča… U daljini se vidjelo more….
Sunce, more, šuma, cvrkut ptica i mi… Nas 60tak…gdje ćeš lijepše.
Sa nama je ovoga puta bio i doktor koji nam je na jednom proplanku pokazao i vjezbe imobilizacije u slučaju ozljede. Ja sam vec 14 puta bila u gipsu i nadam se da sam svoje ispucala..
Na putu do planinarskog doma šečemo i uživamo u prirodi kao što sam spomenula pričamo najsmješnije priče jer toga tu nikako ne nedostaje i sa lijeve strane ugledamo 26 spomenika. Nalazimo se na livadi koja predstavlja spomenik smrznutim partizanima- Matić poljana. Predivna slika ali tužna priča….
Uskoro dolazimo u dom gdje nas je dočekao gulaš i najveće štrudle od jabuka i višanja. Uz toplu peć, miris hrane i jeku našeg smijeha punih trbuha zaključili smo:
i ovaj se izlet isplatio kao i svaki do sad!
19 je sati i vrijeme za krenuti u Zagreb, puni doživljaja neki su odmah zaspali, neki su igrali društvenu igru allias a neki prepričavali najsmješnije priče…
HVALA SVIMA OD SRCA ZA SVE!
Osim sto cu ovaj kao i sve prethodne ali i buduće izlete pamtiti zauvijek po najljepšim vrhovima, najboljim zalascima sunca, predivnim slikama i neopisivim mjestima pamtit ću i po tome što sam pobijedila samu sebe i uspjela prehodati nešto što sam mislila da nikada neću….
Jedan je planinar rekao:
“najljepše stvari se ne posjeduju, najljepše stvari se rade” – a ja mu vjerujem!
Plaško ❤️

Autor: D.V.

Comments Off on PlaŠko2021: Bjelolasica

Type on the field below and hit Enter/Return to search